predstavabezpublike

srijeda, 20.09.2023.

Depresija u tramvaju broj 11

Nisam dugo pisala, mislila sam da je sve u redu. Pišem jer, očito, nije.
Misli o jučerašnjem smijehu, lagodnosti života prožetom trivijalnim brigama, bezazlenosti o konačnosti što se prikrade ispod tobožnjeg stava kako sam postala napokon jaka, danas su popucale. Ispucane i jadne, kao isprepletene grane koje se iznad rijeke što protječe mojom dušom razviju ni iz čega, pa iz njih niču cvjetovi, crni i bijeli, malo zamirišu te treptajem oka istrunu i nestanu.
Pišem duge rečenice jer me kratke bole. Kao da se kratkoće bojim, jer danas mi se činila zastrašujuće bliskom.
I sad me boli dok pišem, mislila sam da se neće tako uskoro ponoviti.
Ponovilo se, kratka epizoda depresije ponovila se dok smo D. i ja ručali, miris pečene ribe i njegov govor potpuno su me zaokupili, nisam shvatila, nisam vidjela.
Ušli smo u tramvaj. Bol je bila strahovita, udahnula sam zrak, misleći da ću ga izgubiti. Tramvaj je krenuo, stajali smo, a ono što sam osjetila bila je bezrazložna, ničim izazvana tuga, koja je u dvije, tri minute prerasla u divovski stisak potpunog pomračenja, neizrecive boli, i naposljetku, fantastično nepojmljiv veo besmisla zatvorio mi je vrata normalnog svijeta. Glasovi, jedan za drugim, mic po mic, odlazili su u svoj svijet u kojem ja više nisam bila poželjna. Sakrivajući suze, tražila sam sunčane naočale u torbi.

Nitko ne želi vidjeti da plačeš.

Stavila sam naočale, sumanuto prateći izloge, D. zabrinuto, lijepo lice i tračnice koje su mamile svojim sivim putokazima u bezdan.
"Opet mi je onako..." promrmljala sam "Kako?"
"Kao da je velika greška što sam živa"
Naravno, potonje nisam rekla, za takvo što trebate imati određenu pobuđenosti i kognitivnu nivo, a ja jedino što sam mogla je dobro sakrivati suze i pitati se gdje mi je krunica?.
U tramvaju broj 11 nestale su sve boje, svi zvukovi, nestala je ljubav, nestali su ljudi, nestao je smisao, navukla se siva koprena preko mojih očiju i pomislila sam da se od ovakve agonije mora umrijeti. Umrijet ću noćas sigurno.
Godina dana i pet mjeseci je prošlo, a ja sam naivno mislila da sam dobro.
Gdje je Hitna pomoć za duševnu bol? Zašto se ne može primiti Ketonal i Normabel za dušu kao za upaljeni živac?
Rekla je doktorica da je to biokemija, mozak ne stvara dovoljno serotonina.
U autubusu sam zaspala, spustila sam glavu na D., rame možda mi se nebo smiluje pa do odredišta isparim kao da me nikad nije ni bilo.
Ispred zgrade, krajičkom oka vidjela sam blistavo obrubljene oblake, osjetila slankasti miris trulog lišća, i drhtaj nečeg što se bori za život.
Nisam ni prethodnih dana bila pretjerano dobro, da, bilo je smijeha i moje neke lagodne zaigranosti, ali sad dok ovo pišem i razmislim malo bolje, bilo je znakova na putu, no nisam ih prepoznala, misleći da su prolazne smetnje.
Što sad da radim?
Pokušala sam opisati pakao, pokušala sam opisati najgoru bol na svijetu, i što mi je ostalo, tek nekoliko nesuvislih redova, tek čitatelj koji upitno diže obrve.
"Hoću li sutra biti bolje?" upitala sam D., s malo nade, ali ipak negdje sakrivene, onim tipom nade kojom dijete maše kao pozdravom kad odlazi na igru gdje bi se moglo ozlijediti "Da, naravno da hoće".

Mojoj majci bi se slomilo srce da opet završim na odjelu, a možda i D.
Slamam srca, potpuno obavijena samosažaljenjem dok ovo pišem. Umjesto tuge, sad osjećam samo krivnju, sram, prijezir, pa potom vrtlog praznine i mučninu.
Bit će u redu, to je biokemija mozga. Zatvorim oči i vidim obrise jablanova, samoću bolničke sobe i sebe kojoj je smijeh ukraden, bezobzirno, ne mojom krivicom, ne mogu ugrabiti život za šiju i popričati o kraju.

Mislila sam da ću bolje opisati lošu biokemiju, no čini se da se ipak, i dalje ustežem da ovdje budem autentična.

20.09.2023. u 22:26 • 2 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 03.05.2023.

Tih 15 minuta

Spakirala sam torbe, petak je popodne i uskoro ću izaći iz bolnice. Vratit ću se za dva dana pa nisam previše toga uzimala sa sobom. Medicinska sestra je svakome, tko je odlazio za vikend doma, brojala tablete i pakirala ih u male bijele paketiće. Malo prije nego što sam ja došla na red, tanko se zimsko sunce probilo kroz oblake. Sad sam sjedila na rubu ležaja stare gospođe, držala je za ruku i kroz prozor promatrala krajolik u drukčijem svjetlu, mekšem od onoga koji sam poznavala. Nebo je imalo plavu boju kakvu još nisam vidjela, dalju, svjetliju, zasvođenu prema drukčijem obzoru. Zapad se prošarao ljubičastim i smeđim krpicama oblaka, svijetlotirkizne pruge između njih. Ispočetka su mi teško padale sve te razne varijante vjetra, zbunjena i sputana depresijom, gledala sam tupasto u park, u ljude, kako se znalački, na svoj miran i gorak način, pritišću jedni uz druge, kao vječni drugovi zavezani snopovima bodljikavih sjena, kako izbjegavaju nalete vjetra pronalazeći tihe kutke da se njima povuku ili se uvlače u miran centar oluje; njih, za razliku od onih neiskusnih, koji su ovdje bili kraće, nijedan udar vjetra ne bi zahvatio niti potjerao u neželjenim smjerovima.

Čekala sam i dalje strpljivo da medicinska sestra izgovori moje ime, no svejedno, nisam odvajala pogled od parka ispred bolnice. Vratit ćeš se za dva dana, ionako ti je suđeno da provedeš život ovdje, šaputao mi je zao duh. Nije stao. Nastavio je - propala umjetnica, propala kći, propala partnerica, propao čovjek, propala duša - ignorirala sam misli koje su se zdušno trudile objasniti mi da je sve očigledno propalo. Stisnula sam još jednom ruku stare gospođe i ustala kako bih uzmela terapiju. Bio je to zaista pozamašan buket bijelih paketića, spremila sam ih u torbu te se, oslanjajući o zid, počela spuštala niz stepenice. Umor je bio nepodnošljiv - još malo pa ćeš leći, hajde, hodaj, vani te čeka osoba koju voliš...hodaj - mrmljala sam u bradu. Još nisam naslućivala mir koji me čekao, iako, negdje neka iskra potpune, čiste radosti mogla se rasplamsati, no bila sam zaista daleko od iskre, a vatru sam viđala samo u snovima. Vatra trenutno nije bila dio ovog života. Bit će, pomislila sam i pronašla mukom malo prkosa u sebi. Prkos. Pojavio se osjećaj, na tren. Još nekoliko stepenica i vani sam, u meni tada posve tuđem svijetu, svijetu gdje su ljudi bili živi, a ja ne. Udahnula sam hladan zrak, neki fragment života kotrljao se mojim tijelom, kotrljao i zaustavio se kad sam ugledala poznatu figuru u daljini. Kad ste duh, svako kotrljanje vas zaljulja pa je tako i topao osmijeh voljene osobe, kojeg sam žmirkajući uhvatila, prevrtao čitav park uzduž bolnica, kliznuvši svojom ljepotom u svaku napuklinu patnje. Sve su moje brazde bile ispunjene toplinom. Fizičke i one nevidljive.

Sjeli smo u taksi, isprepleli smo se u zagrljaj i tek sam krišom, krajičkom oka vidjela tri jablana kako stoje nepomično, u blagoj sumaglici - za dva dana - promrmljala sam.

03.05.2023. u 22:29 • 4 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 30.04.2023.

Meditacije o besmislu u sobi broj četiri

Bila sam sakrivena ispod crnogorične bajkovite nadstrešnice, vjerojatno vođena porivom da budem blizu nečemu što je ostalo čitavo, netaknuto zimom. Nečemu što je preživjelo. Bezbroj borovih iglica skladno se vrpoljilo od sjevernog vjetra iznad moje glave te sam, nakon duljeg vremena, podigla pogled prema gore, nenamjerno uhvativši i dio neba, dio vječnog. Oslonivši se o deblo, osjećala sam ponovno posljedice preskakanja obroka, što nisam činila naravno. Jednostavno, hrana mi je bila odbojna, a odjeća postala preširoka.

Kao i svakog dana, tako i ovog, jer ne vidim razlog zašto bi bilo drugačije, vrane su tražile hranu u kanti za smeće. Njihovo graktanje je, u sintezi sa staklenim odjecima krošnje kroz koju se, uz studen, čini mi se uvukla i moja sjeta, poziv vremena kad sam bivala, kad sam postojala, dok sam još bila čovjek, prouzročilo nenadani gubitak i ono malo snage što sam imala. Sutra je petak. Vikendima, oni koji su željeli i mogli, odlazili bi svojim domovima i vraćali se u nedjelju popodne. Fragment po fragment, ostavljala bih svoje "ja" iza sebe, cjelina po cjelina, i iščeznut će sve od mene. Kasnije, u sobi, na bolničkom krevetu, počela sam slikati, razmišljajući što ću donijeti sa sobom u naš dom. Kad bih barem mogla ostaviti preko vikenda ovu sivu opnu kojom sam obavijena, težinu nepotrebne krivnje, srama i na kraju krajeva, užas besmisla, ovdje u ovoj sobi pa kad se vratim, ako treba, neka budem ponovno obučena u to groteskno ruho.

Gledala sam u svoje prste. Kako bi bilo da odem slikat za stol? Moraš li glumiti Fridu Kahlo u krevetu?

Pospremila sam pribor za slikanje i sklopila oči. Naučila sam kako sve ima smisla tek kad sam ga izgubila. Čula sam da netko jeca na hodniku, žamor pa potom staloženo šaputanja. Pretpostavljam da je došla medicinska sestra nekome vratiti bljesak uvida u stanje stvari, što, nažalost pogoršava situaciju. Ne želite znati zašto ste tu, ne želite znati da će proći, jer to se neće dogoditi, ne želite zagrljaj, ne želite kontradikcije u koje upadate i osjećaj hirovitog bezdana. Ono što sam željela jest da me prestane boljeti. Sklopljenih očiju, razmišljala sam što sve može umanjiti bol. Postoje neka očitovanja i uvidi razuma koje je bolje ignorirati. Tako sam i ja. Da, znam što može ovu agoniju prekinuti.

Navukla sam do brade pokrivač, osjetivši na trenutak poznati bolnički miris, i počela Kartezijanski meditirati o tome kako ni u što nisam sigurna. Smisao je bio tako očigledno ovdje, pa u što onda da vjerujem ako ga jedna obična bolest može dokinuti kao što službenik na kolodvoru otkazuje putovanje vlakom, a odredište je možebitno blagostanje? Čula sam ponovno jecaje na hodniku, ovaj put glasnije i tužnije, što me ponukalo da se potpuno sakrijem ispod pokrivača. Misli su se skupile u jednu jedinu, u borove iglice i njihov zvuk. Tisuće malih stakalca govore moje ime i svoj smisao. Da nije bilo njih, ne bih podigla pogled u visine, ostao bih prikovan za zemlju. Ovako sam, barem na tren, kroz rajske zelene dveri upila kap milosti Boga kojeg sam odbacivala, ovako sam na nekoliko trenutaka otrgnutih od vječnosti, uvjerila sebe da svjetlost nije lažna.

30.04.2023. u 16:24 • 9 Komentara • Print • # • ^

petak, 28.04.2023.

Od sjećanja se preživi

Na noćnom ormariću bilo je zaista mnogo knjiga. Posegnula bih za jednom, krenula čitati i na kraju rečenice shvatila da ju ne mogu spojiti u smislenu cjelinu. U nekom drugom filmu, bila bih prestravljena. Ovako sam zažmirila, čvrsto sklopila oči krenula ispočetka. Ništa. Svaka riječ je stajala za sebe, odvojena od ostatka teksta. Odustala sam od knjiga, postale su svojevrsni zaštitni znak na mojem bolničkom ormariću, tih par knjiga i dnevnik. U dnevnom boravku je bilo nekoliko ljudi i potiho pričalo. Dovukla sam se, vukući noge, pogled nikako nisam dizala, za slučaj da nekog sretnem, jer uvijek sam ljude u prolazu pozdravljala smiješkom, a ovdje, na ovom mjestu, ta stvar nije postojala. Sjećam se da su bile vijesti, aktualan rat u Ukrajini. Gledala sam u ekran, jedva podižući kapke od umora, i sve snage ovoga svijeta usmjerila na zvuk. Voditelj je govorio prebrzo, nisam gotovo ništa razumjela. U nekom drugom filmu, uhvatila bi me panika, ovako sam neprimjetno, u posve blagoj nevjerici, odmahnula glavom. Nastavila sam vući noge do terase. Noć prolila preko polja kao crna neman, obujmivši i moja tri jablana koja su ipak svoje nenametljivo postojanje pokazivali nježnim njihanjem i šuštavim zvukom, iako lišća nije bilo. Barem koliko se sjećam. Približila sam se ogradi. Izgledalo je kao da nikad neće svanuti. Udahnula sam samoću. Još jedan poraz. Oduzeta mi je sposobnost čitanja, teško sam pratila govor ljudi, a još teže govorila. Uglavnom sam šutjela.

-zamislite da su vam privremeno pogašeni neki dijelovi mozga- rekla je tog jutra doktorica, pomislila sam da zvuči blagoi suosjećano, no nisam imala vremena baviti se analizom njezinog glasa, bila sam sretna što sam uopće razumjela ono što govori. Zatim, nekoliko trenutaka kasnije, požalila sam što su njezine riječi doprle do mene -upalite ih- tupavo sam rekla, trudeći se da ne mucam i ne frfljam, svejedno, osjetila sam kako će za nekoliko trenutaka niknuti novi tragovi tjeskobe na ruci, u obliku brazdica i neobičnih oblika, udubljenja i nesretnih cestica koje sam nesvjesno radila noktima. Čak i tada, imala sam potrebu impresionirati nekog. Palo mi je to na um, i u nekom drugom filmu, samoj sebi bih zakolutala očima -bit će s vremenom bolje- rekla je, i ja sam joj bila beskrajno zahvalno što nisam trebala previše govoriti. Iz tog razloga nisam voljela vizite. Na pitanje -kako ste danas?- krenuo bi moj dugačak monolog nategnutih vokala, šuškavih frikativa i predugih stanki između svake riječi.

Zaista, zar misli o vlastitoj anihilaciji nisu dovoljne? Mora li uz to ići i paket nejasnog govora, sindrom umornih očiju, nemogućnost čitanja knjiga, beskrajno dugo vrijeme da se navuče običan ogrtač?

Mora.

Sjedila sam na krevetu, sjećajući se pravog, plavog sjaja u D. očima tog dana, jer to je zaista bila prava svjetlost, sve ostale su lažne. Usmjerila sam pogled prema prozoru, prisilila se da ih otvorim u potpunosti. Nije išlo. Umor je bio jači. U redu. ispred beskrajno nesnosne bjeline koju je stvorilo polje oblaka, tri jablana su šutke zurila u mene, bockajući vjetar koji se zapleo među njih. Tada, posve neočekivano, samoća je mene zaplela u svoje grane, pozivajući gromoglasno suze da se izliju iz tog grotesknog kutka što su nekoć bile moje oči. Sklopila sam ih, drhteći od tobožnje hladnoće, tješeći se plavom blagošću toplih očiju koje sam tog dana iskoristila za bijeg, barem na pola sata. Bježiš i skrivaš se od onog što je postalo tobom, pomislila sam trudeći se što dulje ostati u sjećanju.
Od sjećanja se ne živi, uvjerila sam samu sebe i frknula nosom. Zaista, od sjećanja se katkad i preživi.

28.04.2023. u 08:31 • 10 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 26.04.2023.

Samo jedan dan za porugu

Ne treba otići na Mjesec da biste se osjećali sami. Tog sam popodneva sjedila na klupi, u parku. Odjel je bio otvoren pa sam mogla otići i sjesti na klupu. Kao i uvijek, i tada se kroz guste, mračne oblake borila lažna svjetlost. Oči su mi bile od depresije napola zatvorene, kao se ne mogu razbuditi ili probuditi. Nastojala sam gledati gore, u nebo. Nisam mogla. Umjesto toga, pogled mi je bio spušten, lovio bi tuđe korake, opušak cigarete koja je netom izgorjela među drhtavim prstima i tužnim usnama. I ja sam pušila. No, put od uzimanja upaljača i vađenja cigarete iz kutije dug je i naporan. Sve je naporno. Normalno, nesvjesno treptanje, postala je aktivnost u koju sam ulagala mnogo truda. Odjednom je nastala tišina, stvarna ili umišljena, no netragom su nestali koraci, udaljena buka grada i razgovori. Ostala sam sama. Ja, cigareta koju nikako nisam mogla izvaditi iz kutije i nekoliko vrana koje su kopale po smeću. Zadržala sam pogled na jednoj, bacala je nervozno smeće iz kante kao lik iz bajke obučen u frak. Samo što u mojim bajkama vladaju tišine.

Gdje me boljelo? Ne znam, rekla bih negdje tamo daleko gdje se nalazi duša. Za takvo što, Aspirin ne pomaže. Vrana i ja izmijenile smo poglede, ono što sam vidjela u očima životinje bilo je zlobno žaljenje, odsjaj ruganja i pitanje -nije li ti mjesto ovdje, među ovim smećem?- grčevito sam nokte zarila u podlakticu, koža je bila puna ožiljaka, nicali su jedan za drugim, bez moje volje, katkad su me podsjećali na pupoljke čije je sjeme agonija. Kimnula sam glavom, gledajući vranu i njezin podrugljiv kljun, kimnula sam lagano. Da. Tamo mi je mjesto. Tada, na moje iznenađenje, osjetila sam kako se bez imalo napora, ionako umorne oči, pune suzama. Zvuk se vratio, gradacijski se pojačavao, do točke kad je svijet postao previše glasan. Napravila sam pogrešku i susrela se s očima prolaznika, ondje sam vidjela sažaljenje, osjećaj gađenja prema meni, i osjećaj tuge prema onome tko me takvu mora voljeti -netko te voli?- trznula sam se, bol se pojačavala, tamo negdje, daleko gdje duša prebiva dogodio se razdor, nešto se paralo, kao kad uzmete komad tkanine i polako, potpuno voljno i s namjerom, razderete ju napola. Nebeski sjaj je nestao, ono što su moje oči uhvatile bilo je sivo i tamnoplavo. Ono što sam vidjela u svakom prolazniku bilo je slično -ti si nitko, a možda ako negdje u svojoj dubini i jesi nešto, privremena si zamjena i uskoro ćeš nestati-.

Put od klupe do bolničke sobe trajao je beskonačno dugo, stepenice su otežavale stvar, trebalo je uložiti više truda. Snaga me besramno ostavila na hodniku. Naslonjena na zid, hvatala sam dah. Još malo, još malo pa ćeš leći. Medicinska sestra je prošla hodnikom -ti si ništa- htjela sam joj reći da to jako dobro znam, no pažnju su mi privukle nove rane na rukama. Pretvorit ćeš se u one kineske šalice koje se polome pa pukotine natrag spoje zlatom, pomislila sam pretenciozno -o kakvom zlatu ti govoriš?- medicinska sestra me letimično pogledala, vidjela sam da je zabezeknuta mojim razmišljanjem, tako da me njezin podrugljiv osmijeh nije iznenadio. Spustila sam pogled, zureći u suze koje su pale na pod, onako kako padnu dvije kapi jesenske kiše, polako sam se podigla iz čučnja i primila kvaku od sobe. Čvrsto je stegnuvši, otvorila sam vrata. Naravno, dočekala me lažna nebeska svjetlost i tri jablana u daljini.

Gdje god duša prebivala, na kojem god udaljenom mjestu tiho disala i širila svoje opojne mirise ponovnog oporavka, svete tišine i mira, neka ostane skrivena, zaštićena, nedostupna, tako da depresija ne može naći put. Štitite svoju dušu.

26.04.2023. u 15:24 • 14 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 24.04.2023.

O počecima koji nalikuju na kraj

Rekli su da je najbolje da ostanem u bolnici. Što je bilo najbolje, nisam znala. Depresija se kroz nekoliko tjedana uvukla u moje tijelo i um kao teška ljetna omorina koja nosi samo jednu jedinu oluju i onda je kraj. No, nije ga bilo. Preživjela sam tešku depresivnu epizodu, trajala je gotovo četiri mjeseca, posljedice osjećam i sad. Čini mi se da je bolnička soba bila vječito obasjana lažnim zimskim sjajem i sjenama koje nisu odlazile, sjenama koje su prebivale pokraj mojeg uzglavlja i noću, stapajući se sa posvemašnjim mrakom kojeg je narušavala jedino izdaleka javna rasvjeta. Krišom bih opazila da se trake tmine vuku hodnicima dok bih hodala, paralelno sa mnom, ili iza mene, kao kakvi suludi rođendanski ukrasi. Hodala sam vrlo sporo, u svakom koraku pomno odmjeravajući količinu snage koju ću utrošiti za slučaj da mi zatreba kasnije. Nisam pozdravljala druge ljude na odjelu, gledala bih u pod. Tek kasnije, nakon nekog vremena, podigla sam glavu i počela mjerkati prazninu koju su nosili i ostali, kao putne torbe.

Nisam bila sama, D. me posjećivao svaki dan. Odvukla bih se, natjerala ljutito ruke da me obuju, počešljaju, obuku jaknu i odvedu do klupe gdje bi sjedili. Može li se ništa osjećati? Pitala sam se, kako je ne osjećati. Doznala sam. Ako je duša topla, nedokučiva soba u kojoj sanjaju likovi o kojima mi sanjamo, onda je moja tada bila podrum u kojoj je svaki vjetar bio sjeverni vjetar, a svaki miran glas postao je vrisak čiji je eho odzvanjao danima, a dani se tad više nisu ni brojali. Prekrio me snijeg, Osjećala sam tugu povremeno, bili su to napadaji, bolovi kad sam zvala medicinsku sestru da mi pomogne. Nadvila se nad moj krevet, zabrinuto lice koje zna da ne može pomoći, uznemireni treptaji u njezinom pogledu govorili su mi da osim neopisive tuge mogu u zamjenu dobiti samo neopisivu prazninu. Kažem neopisivu, ali to je trik. Ja tu prazninu mogu vrlo lako opisati. Prekrio me snijeg, svakog dana pale bi nove pahulje, zavukli bi se novi kristali leda pod kožu kao mali fraktali, imala sam osjećaj da je krv prestala kolati, da ću nestati i pojaviti se kao jedan od onih sjenovitih obrisa koji me pratio u stopu.

Svejedno, i dalje smo zajedno sjedili svakog dana na klupi. Donosio je svjetlost koju nisam mogla tada vidjeti, no sada, dok se prisjećam, čini mi se da obasjava čitavu moju prošlost. Sjećam se kako su jablanovi drhtali čudno, ogoljeni, ponosni ispod lažnog zimskog sjaja. Lažnog sjaja za oči koje tada nisu mogle vidjeti ništa osim tame, jer su i same bile tama.
Depresija je smrt, kažu. Ali nisam umrla. Barem mi se tako čini.
Slušam kako se kiša valja iz oblaka, robusno udara u crijep i slijeva se u zemlju nestajući u noći. Niski tonovi vjetra postaju sve slađi. Vjetar je uvijek tu da uzme i pokupi što nudite, ili pokupi pa vam udijeli što ne trebate. Ne znam zašto sam započela zapise o depresiji. Ne znam zašto sam toliko udubljena u buku koju stvara kiša, ne znam zašto sam tužna. Neki kažu da se oporavite od toga, neki kažu da više nikada niste isti, neki kažu da je to neka katarza. Dobro je što nisam znala tko sam i prije depresije, tako da ovo što je nastalo i ostalo od mene, možda je samo početak. Katkad je teško razabrati gdje je čovjeku kraj, a gdje početak.

Svejedno, sjedili smo na klupi svaki dan. Prije godinu dana.

24.04.2023. u 22:24 • 0 Komentara • Print • # • ^