Moji fragmenti https://blog.dnevnik.hr/predstavabezpublike

srijeda, 03.05.2023.

Tih 15 minuta

Spakirala sam torbe, petak je popodne i uskoro ću izaći iz bolnice. Vratit ću se za dva dana pa nisam previše toga uzimala sa sobom. Medicinska sestra je svakome, tko je odlazio za vikend doma, brojala tablete i pakirala ih u male bijele paketiće. Malo prije nego što sam ja došla na red, tanko se zimsko sunce probilo kroz oblake. Sad sam sjedila na rubu ležaja stare gospođe, držala je za ruku i kroz prozor promatrala krajolik u drukčijem svjetlu, mekšem od onoga koji sam poznavala. Nebo je imalo plavu boju kakvu još nisam vidjela, dalju, svjetliju, zasvođenu prema drukčijem obzoru. Zapad se prošarao ljubičastim i smeđim krpicama oblaka, svijetlotirkizne pruge između njih. Ispočetka su mi teško padale sve te razne varijante vjetra, zbunjena i sputana depresijom, gledala sam tupasto u park, u ljude, kako se znalački, na svoj miran i gorak način, pritišću jedni uz druge, kao vječni drugovi zavezani snopovima bodljikavih sjena, kako izbjegavaju nalete vjetra pronalazeći tihe kutke da se njima povuku ili se uvlače u miran centar oluje; njih, za razliku od onih neiskusnih, koji su ovdje bili kraće, nijedan udar vjetra ne bi zahvatio niti potjerao u neželjenim smjerovima.

Čekala sam i dalje strpljivo da medicinska sestra izgovori moje ime, no svejedno, nisam odvajala pogled od parka ispred bolnice. Vratit ćeš se za dva dana, ionako ti je suđeno da provedeš život ovdje, šaputao mi je zao duh. Nije stao. Nastavio je - propala umjetnica, propala kći, propala partnerica, propao čovjek, propala duša - ignorirala sam misli koje su se zdušno trudile objasniti mi da je sve očigledno propalo. Stisnula sam još jednom ruku stare gospođe i ustala kako bih uzmela terapiju. Bio je to zaista pozamašan buket bijelih paketića, spremila sam ih u torbu te se, oslanjajući o zid, počela spuštala niz stepenice. Umor je bio nepodnošljiv - još malo pa ćeš leći, hajde, hodaj, vani te čeka osoba koju voliš...hodaj - mrmljala sam u bradu. Još nisam naslućivala mir koji me čekao, iako, negdje neka iskra potpune, čiste radosti mogla se rasplamsati, no bila sam zaista daleko od iskre, a vatru sam viđala samo u snovima. Vatra trenutno nije bila dio ovog života. Bit će, pomislila sam i pronašla mukom malo prkosa u sebi. Prkos. Pojavio se osjećaj, na tren. Još nekoliko stepenica i vani sam, u meni tada posve tuđem svijetu, svijetu gdje su ljudi bili živi, a ja ne. Udahnula sam hladan zrak, neki fragment života kotrljao se mojim tijelom, kotrljao i zaustavio se kad sam ugledala poznatu figuru u daljini. Kad ste duh, svako kotrljanje vas zaljulja pa je tako i topao osmijeh voljene osobe, kojeg sam žmirkajući uhvatila, prevrtao čitav park uzduž bolnica, kliznuvši svojom ljepotom u svaku napuklinu patnje. Sve su moje brazde bile ispunjene toplinom. Fizičke i one nevidljive.

Sjeli smo u taksi, isprepleli smo se u zagrljaj i tek sam krišom, krajičkom oka vidjela tri jablana kako stoje nepomično, u blagoj sumaglici - za dva dana - promrmljala sam.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi