Nisam dugo pisala, mislila sam da je sve u redu. Pišem jer, očito, nije.
Misli o jučerašnjem smijehu, lagodnosti života prožetom trivijalnim brigama, bezazlenosti o konačnosti što se prikrade ispod tobožnjeg stava kako sam postala napokon jaka, danas su popucale. Ispucane i jadne, kao isprepletene grane koje se iznad rijeke što protječe mojom dušom razviju ni iz čega, pa iz njih niču cvjetovi, crni i bijeli, malo zamirišu te treptajem oka istrunu i nestanu.
Pišem duge rečenice jer me kratke bole. Kao da se kratkoće bojim, jer danas mi se činila zastrašujuće bliskom.
I sad me boli dok pišem, mislila sam da se neće tako uskoro ponoviti.
Ponovilo se, kratka epizoda depresije ponovila se dok smo D. i ja ručali, miris pečene ribe i njegov govor potpuno su me zaokupili, nisam shvatila, nisam vidjela.
Ušli smo u tramvaj. Bol je bila strahovita, udahnula sam zrak, misleći da ću ga izgubiti. Tramvaj je krenuo, stajali smo, a ono što sam osjetila bila je bezrazložna, ničim izazvana tuga, koja je u dvije, tri minute prerasla u divovski stisak potpunog pomračenja, neizrecive boli, i naposljetku, fantastično nepojmljiv veo besmisla zatvorio mi je vrata normalnog svijeta. Glasovi, jedan za drugim, mic po mic, odlazili su u svoj svijet u kojem ja više nisam bila poželjna. Sakrivajući suze, tražila sam sunčane naočale u torbi.
Nitko ne želi vidjeti da plačeš.
Stavila sam naočale, sumanuto prateći izloge, D. zabrinuto, lijepo lice i tračnice koje su mamile svojim sivim putokazima u bezdan.
"Opet mi je onako..." promrmljala sam "Kako?"
"Kao da je velika greška što sam živa"
Naravno, potonje nisam rekla, za takvo što trebate imati određenu pobuđenosti i kognitivnu nivo, a ja jedino što sam mogla je dobro sakrivati suze i pitati se gdje mi je krunica?.
U tramvaju broj 11 nestale su sve boje, svi zvukovi, nestala je ljubav, nestali su ljudi, nestao je smisao, navukla se siva koprena preko mojih očiju i pomislila sam da se od ovakve agonije mora umrijeti. Umrijet ću noćas sigurno.
Godina dana i pet mjeseci je prošlo, a ja sam naivno mislila da sam dobro.
Gdje je Hitna pomoć za duševnu bol? Zašto se ne može primiti Ketonal i Normabel za dušu kao za upaljeni živac?
Rekla je doktorica da je to biokemija, mozak ne stvara dovoljno serotonina.
U autubusu sam zaspala, spustila sam glavu na D., rame možda mi se nebo smiluje pa do odredišta isparim kao da me nikad nije ni bilo.
Ispred zgrade, krajičkom oka vidjela sam blistavo obrubljene oblake, osjetila slankasti miris trulog lišća, i drhtaj nečeg što se bori za život.
Nisam ni prethodnih dana bila pretjerano dobro, da, bilo je smijeha i moje neke lagodne zaigranosti, ali sad dok ovo pišem i razmislim malo bolje, bilo je znakova na putu, no nisam ih prepoznala, misleći da su prolazne smetnje.
Što sad da radim?
Pokušala sam opisati pakao, pokušala sam opisati najgoru bol na svijetu, i što mi je ostalo, tek nekoliko nesuvislih redova, tek čitatelj koji upitno diže obrve.
"Hoću li sutra biti bolje?" upitala sam D., s malo nade, ali ipak negdje sakrivene, onim tipom nade kojom dijete maše kao pozdravom kad odlazi na igru gdje bi se moglo ozlijediti "Da, naravno da hoće".
Mojoj majci bi se slomilo srce da opet završim na odjelu, a možda i D.
Slamam srca, potpuno obavijena samosažaljenjem dok ovo pišem. Umjesto tuge, sad osjećam samo krivnju, sram, prijezir, pa potom vrtlog praznine i mučninu.
Bit će u redu, to je biokemija mozga. Zatvorim oči i vidim obrise jablanova, samoću bolničke sobe i sebe kojoj je smijeh ukraden, bezobzirno, ne mojom krivicom, ne mogu ugrabiti život za šiju i popričati o kraju.
Mislila sam da ću bolje opisati lošu biokemiju, no čini se da se ipak, i dalje ustežem da ovdje budem autentična.
Post je objavljen 20.09.2023. u 22:26 sati.