Moji fragmenti https://blog.dnevnik.hr/predstavabezpublike
srijeda, 26.04.2023.
Samo jedan dan za porugu
Ne treba otići na Mjesec da biste se osjećali sami. Tog sam popodneva sjedila na klupi, u parku. Odjel je bio otvoren pa sam mogla otići i sjesti na klupu. Kao i uvijek, i tada se kroz guste, mračne oblake borila lažna svjetlost. Oči su mi bile od depresije napola zatvorene, kao se ne mogu razbuditi ili probuditi. Nastojala sam gledati gore, u nebo. Nisam mogla. Umjesto toga, pogled mi je bio spušten, lovio bi tuđe korake, opušak cigarete koja je netom izgorjela među drhtavim prstima i tužnim usnama. I ja sam pušila. No, put od uzimanja upaljača i vađenja cigarete iz kutije dug je i naporan. Sve je naporno. Normalno, nesvjesno treptanje, postala je aktivnost u koju sam ulagala mnogo truda. Odjednom je nastala tišina, stvarna ili umišljena, no netragom su nestali koraci, udaljena buka grada i razgovori. Ostala sam sama. Ja, cigareta koju nikako nisam mogla izvaditi iz kutije i nekoliko vrana koje su kopale po smeću. Zadržala sam pogled na jednoj, bacala je nervozno smeće iz kante kao lik iz bajke obučen u frak. Samo što u mojim bajkama vladaju tišine.
Gdje me boljelo? Ne znam, rekla bih negdje tamo daleko gdje se nalazi duša. Za takvo što, Aspirin ne pomaže. Vrana i ja izmijenile smo poglede, ono što sam vidjela u očima životinje bilo je zlobno žaljenje, odsjaj ruganja i pitanje -nije li ti mjesto ovdje, među ovim smećem?- grčevito sam nokte zarila u podlakticu, koža je bila puna ožiljaka, nicali su jedan za drugim, bez moje volje, katkad su me podsjećali na pupoljke čije je sjeme agonija. Kimnula sam glavom, gledajući vranu i njezin podrugljiv kljun, kimnula sam lagano. Da. Tamo mi je mjesto. Tada, na moje iznenađenje, osjetila sam kako se bez imalo napora, ionako umorne oči, pune suzama. Zvuk se vratio, gradacijski se pojačavao, do točke kad je svijet postao previše glasan. Napravila sam pogrešku i susrela se s očima prolaznika, ondje sam vidjela sažaljenje, osjećaj gađenja prema meni, i osjećaj tuge prema onome tko me takvu mora voljeti -netko te voli?- trznula sam se, bol se pojačavala, tamo negdje, daleko gdje duša prebiva dogodio se razdor, nešto se paralo, kao kad uzmete komad tkanine i polako, potpuno voljno i s namjerom, razderete ju napola. Nebeski sjaj je nestao, ono što su moje oči uhvatile bilo je sivo i tamnoplavo. Ono što sam vidjela u svakom prolazniku bilo je slično -ti si nitko, a možda ako negdje u svojoj dubini i jesi nešto, privremena si zamjena i uskoro ćeš nestati-.
Put od klupe do bolničke sobe trajao je beskonačno dugo, stepenice su otežavale stvar, trebalo je uložiti više truda. Snaga me besramno ostavila na hodniku. Naslonjena na zid, hvatala sam dah. Još malo, još malo pa ćeš leći. Medicinska sestra je prošla hodnikom -ti si ništa- htjela sam joj reći da to jako dobro znam, no pažnju su mi privukle nove rane na rukama. Pretvorit ćeš se u one kineske šalice koje se polome pa pukotine natrag spoje zlatom, pomislila sam pretenciozno -o kakvom zlatu ti govoriš?- medicinska sestra me letimično pogledala, vidjela sam da je zabezeknuta mojim razmišljanjem, tako da me njezin podrugljiv osmijeh nije iznenadio. Spustila sam pogled, zureći u suze koje su pale na pod, onako kako padnu dvije kapi jesenske kiše, polako sam se podigla iz čučnja i primila kvaku od sobe. Čvrsto je stegnuvši, otvorila sam vrata. Naravno, dočekala me lažna nebeska svjetlost i tri jablana u daljini.
Gdje god duša prebivala, na kojem god udaljenom mjestu tiho disala i širila svoje opojne mirise ponovnog oporavka, svete tišine i mira, neka ostane skrivena, zaštićena, nedostupna, tako da depresija ne može naći put. Štitite svoju dušu.
| travanj, 2023 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Rujan 2023 (1)
Svibanj 2023 (1)
Travanj 2023 (5)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv