Rekli su da je najbolje da ostanem u bolnici. Što je bilo najbolje, nisam znala. Depresija se kroz nekoliko tjedana uvukla u moje tijelo i um kao teška ljetna omorina koja nosi samo jednu jedinu oluju i onda je kraj. No, nije ga bilo. Preživjela sam tešku depresivnu epizodu, trajala je gotovo četiri mjeseca, posljedice osjećam i sad. Čini mi se da je bolnička soba bila vječito obasjana lažnim zimskim sjajem i sjenama koje nisu odlazile, sjenama koje su prebivale pokraj mojeg uzglavlja i noću, stapajući se sa posvemašnjim mrakom kojeg je narušavala jedino izdaleka javna rasvjeta. Krišom bih opazila da se trake tmine vuku hodnicima dok bih hodala, paralelno sa mnom, ili iza mene, kao kakvi suludi rođendanski ukrasi. Hodala sam vrlo sporo, u svakom koraku pomno odmjeravajući količinu snage koju ću utrošiti za slučaj da mi zatreba kasnije. Nisam pozdravljala druge ljude na odjelu, gledala bih u pod. Tek kasnije, nakon nekog vremena, podigla sam glavu i počela mjerkati prazninu koju su nosili i ostali, kao putne torbe.
Nisam bila sama, D. me posjećivao svaki dan. Odvukla bih se, natjerala ljutito ruke da me obuju, počešljaju, obuku jaknu i odvedu do klupe gdje bi sjedili. Može li se ništa osjećati? Pitala sam se, kako je ne osjećati. Doznala sam. Ako je duša topla, nedokučiva soba u kojoj sanjaju likovi o kojima mi sanjamo, onda je moja tada bila podrum u kojoj je svaki vjetar bio sjeverni vjetar, a svaki miran glas postao je vrisak čiji je eho odzvanjao danima, a dani se tad više nisu ni brojali. Prekrio me snijeg, Osjećala sam tugu povremeno, bili su to napadaji, bolovi kad sam zvala medicinsku sestru da mi pomogne. Nadvila se nad moj krevet, zabrinuto lice koje zna da ne može pomoći, uznemireni treptaji u njezinom pogledu govorili su mi da osim neopisive tuge mogu u zamjenu dobiti samo neopisivu prazninu. Kažem neopisivu, ali to je trik. Ja tu prazninu mogu vrlo lako opisati. Prekrio me snijeg, svakog dana pale bi nove pahulje, zavukli bi se novi kristali leda pod kožu kao mali fraktali, imala sam osjećaj da je krv prestala kolati, da ću nestati i pojaviti se kao jedan od onih sjenovitih obrisa koji me pratio u stopu.
Svejedno, i dalje smo zajedno sjedili svakog dana na klupi. Donosio je svjetlost koju nisam mogla tada vidjeti, no sada, dok se prisjećam, čini mi se da obasjava čitavu moju prošlost. Sjećam se kako su jablanovi drhtali čudno, ogoljeni, ponosni ispod lažnog zimskog sjaja. Lažnog sjaja za oči koje tada nisu mogle vidjeti ništa osim tame, jer su i same bile tama.
Depresija je smrt, kažu. Ali nisam umrla. Barem mi se tako čini.
Slušam kako se kiša valja iz oblaka, robusno udara u crijep i slijeva se u zemlju nestajući u noći. Niski tonovi vjetra postaju sve slađi. Vjetar je uvijek tu da uzme i pokupi što nudite, ili pokupi pa vam udijeli što ne trebate. Ne znam zašto sam započela zapise o depresiji. Ne znam zašto sam toliko udubljena u buku koju stvara kiša, ne znam zašto sam tužna. Neki kažu da se oporavite od toga, neki kažu da više nikada niste isti, neki kažu da je to neka katarza. Dobro je što nisam znala tko sam i prije depresije, tako da ovo što je nastalo i ostalo od mene, možda je samo početak. Katkad je teško razabrati gdje je čovjeku kraj, a gdje početak.
Svejedno, sjedili smo na klupi svaki dan. Prije godinu dana.
Post je objavljen 24.04.2023. u 22:24 sati.