Moji fragmenti https://blog.dnevnik.hr/predstavabezpublike

nedjelja, 30.04.2023.

Meditacije o besmislu u sobi broj četiri

Bila sam sakrivena ispod crnogorične bajkovite nadstrešnice, vjerojatno vođena porivom da budem blizu nečemu što je ostalo čitavo, netaknuto zimom. Nečemu što je preživjelo. Bezbroj borovih iglica skladno se vrpoljilo od sjevernog vjetra iznad moje glave te sam, nakon duljeg vremena, podigla pogled prema gore, nenamjerno uhvativši i dio neba, dio vječnog. Oslonivši se o deblo, osjećala sam ponovno posljedice preskakanja obroka, što nisam činila naravno. Jednostavno, hrana mi je bila odbojna, a odjeća postala preširoka.

Kao i svakog dana, tako i ovog, jer ne vidim razlog zašto bi bilo drugačije, vrane su tražile hranu u kanti za smeće. Njihovo graktanje je, u sintezi sa staklenim odjecima krošnje kroz koju se, uz studen, čini mi se uvukla i moja sjeta, poziv vremena kad sam bivala, kad sam postojala, dok sam još bila čovjek, prouzročilo nenadani gubitak i ono malo snage što sam imala. Sutra je petak. Vikendima, oni koji su željeli i mogli, odlazili bi svojim domovima i vraćali se u nedjelju popodne. Fragment po fragment, ostavljala bih svoje "ja" iza sebe, cjelina po cjelina, i iščeznut će sve od mene. Kasnije, u sobi, na bolničkom krevetu, počela sam slikati, razmišljajući što ću donijeti sa sobom u naš dom. Kad bih barem mogla ostaviti preko vikenda ovu sivu opnu kojom sam obavijena, težinu nepotrebne krivnje, srama i na kraju krajeva, užas besmisla, ovdje u ovoj sobi pa kad se vratim, ako treba, neka budem ponovno obučena u to groteskno ruho.

Gledala sam u svoje prste. Kako bi bilo da odem slikat za stol? Moraš li glumiti Fridu Kahlo u krevetu?

Pospremila sam pribor za slikanje i sklopila oči. Naučila sam kako sve ima smisla tek kad sam ga izgubila. Čula sam da netko jeca na hodniku, žamor pa potom staloženo šaputanja. Pretpostavljam da je došla medicinska sestra nekome vratiti bljesak uvida u stanje stvari, što, nažalost pogoršava situaciju. Ne želite znati zašto ste tu, ne želite znati da će proći, jer to se neće dogoditi, ne želite zagrljaj, ne želite kontradikcije u koje upadate i osjećaj hirovitog bezdana. Ono što sam željela jest da me prestane boljeti. Sklopljenih očiju, razmišljala sam što sve može umanjiti bol. Postoje neka očitovanja i uvidi razuma koje je bolje ignorirati. Tako sam i ja. Da, znam što može ovu agoniju prekinuti.

Navukla sam do brade pokrivač, osjetivši na trenutak poznati bolnički miris, i počela Kartezijanski meditirati o tome kako ni u što nisam sigurna. Smisao je bio tako očigledno ovdje, pa u što onda da vjerujem ako ga jedna obična bolest može dokinuti kao što službenik na kolodvoru otkazuje putovanje vlakom, a odredište je možebitno blagostanje? Čula sam ponovno jecaje na hodniku, ovaj put glasnije i tužnije, što me ponukalo da se potpuno sakrijem ispod pokrivača. Misli su se skupile u jednu jedinu, u borove iglice i njihov zvuk. Tisuće malih stakalca govore moje ime i svoj smisao. Da nije bilo njih, ne bih podigla pogled u visine, ostao bih prikovan za zemlju. Ovako sam, barem na tren, kroz rajske zelene dveri upila kap milosti Boga kojeg sam odbacivala, ovako sam na nekoliko trenutaka otrgnutih od vječnosti, uvjerila sebe da svjetlost nije lažna.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi