Moji fragmenti https://blog.dnevnik.hr/predstavabezpublike
petak, 28.04.2023.
Od sjećanja se preživi
Na noćnom ormariću bilo je zaista mnogo knjiga. Posegnula bih za jednom, krenula čitati i na kraju rečenice shvatila da ju ne mogu spojiti u smislenu cjelinu. U nekom drugom filmu, bila bih prestravljena. Ovako sam zažmirila, čvrsto sklopila oči krenula ispočetka. Ništa. Svaka riječ je stajala za sebe, odvojena od ostatka teksta. Odustala sam od knjiga, postale su svojevrsni zaštitni znak na mojem bolničkom ormariću, tih par knjiga i dnevnik. U dnevnom boravku je bilo nekoliko ljudi i potiho pričalo. Dovukla sam se, vukući noge, pogled nikako nisam dizala, za slučaj da nekog sretnem, jer uvijek sam ljude u prolazu pozdravljala smiješkom, a ovdje, na ovom mjestu, ta stvar nije postojala. Sjećam se da su bile vijesti, aktualan rat u Ukrajini. Gledala sam u ekran, jedva podižući kapke od umora, i sve snage ovoga svijeta usmjerila na zvuk. Voditelj je govorio prebrzo, nisam gotovo ništa razumjela. U nekom drugom filmu, uhvatila bi me panika, ovako sam neprimjetno, u posve blagoj nevjerici, odmahnula glavom. Nastavila sam vući noge do terase. Noć prolila preko polja kao crna neman, obujmivši i moja tri jablana koja su ipak svoje nenametljivo postojanje pokazivali nježnim njihanjem i šuštavim zvukom, iako lišća nije bilo. Barem koliko se sjećam. Približila sam se ogradi. Izgledalo je kao da nikad neće svanuti. Udahnula sam samoću. Još jedan poraz. Oduzeta mi je sposobnost čitanja, teško sam pratila govor ljudi, a još teže govorila. Uglavnom sam šutjela.
-zamislite da su vam privremeno pogašeni neki dijelovi mozga- rekla je tog jutra doktorica, pomislila sam da zvuči blagoi suosjećano, no nisam imala vremena baviti se analizom njezinog glasa, bila sam sretna što sam uopće razumjela ono što govori. Zatim, nekoliko trenutaka kasnije, požalila sam što su njezine riječi doprle do mene -upalite ih- tupavo sam rekla, trudeći se da ne mucam i ne frfljam, svejedno, osjetila sam kako će za nekoliko trenutaka niknuti novi tragovi tjeskobe na ruci, u obliku brazdica i neobičnih oblika, udubljenja i nesretnih cestica koje sam nesvjesno radila noktima. Čak i tada, imala sam potrebu impresionirati nekog. Palo mi je to na um, i u nekom drugom filmu, samoj sebi bih zakolutala očima -bit će s vremenom bolje- rekla je, i ja sam joj bila beskrajno zahvalno što nisam trebala previše govoriti. Iz tog razloga nisam voljela vizite. Na pitanje -kako ste danas?- krenuo bi moj dugačak monolog nategnutih vokala, šuškavih frikativa i predugih stanki između svake riječi.
Zaista, zar misli o vlastitoj anihilaciji nisu dovoljne? Mora li uz to ići i paket nejasnog govora, sindrom umornih očiju, nemogućnost čitanja knjiga, beskrajno dugo vrijeme da se navuče običan ogrtač?
Mora.
Sjedila sam na krevetu, sjećajući se pravog, plavog sjaja u D. očima tog dana, jer to je zaista bila prava svjetlost, sve ostale su lažne. Usmjerila sam pogled prema prozoru, prisilila se da ih otvorim u potpunosti. Nije išlo. Umor je bio jači. U redu. ispred beskrajno nesnosne bjeline koju je stvorilo polje oblaka, tri jablana su šutke zurila u mene, bockajući vjetar koji se zapleo među njih. Tada, posve neočekivano, samoća je mene zaplela u svoje grane, pozivajući gromoglasno suze da se izliju iz tog grotesknog kutka što su nekoć bile moje oči. Sklopila sam ih, drhteći od tobožnje hladnoće, tješeći se plavom blagošću toplih očiju koje sam tog dana iskoristila za bijeg, barem na pola sata. Bježiš i skrivaš se od onog što je postalo tobom, pomislila sam trudeći se što dulje ostati u sjećanju.
Od sjećanja se ne živi, uvjerila sam samu sebe i frknula nosom. Zaista, od sjećanja se katkad i preživi.
| travanj, 2023 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Rujan 2023 (1)
Svibanj 2023 (1)
Travanj 2023 (5)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv