Povijest Herceg-Bosne

ponedjeljak, 26.04.2021.

Zločin muslimanske Armije BiH u selu Miletići kod Travnika

U selu Miletići kod Travnika, 24.4. 1993. mudžahedini i lokalne postrojbe Armije BiH ubili su petoro Hrvata, od kojih je četvoro civila. Protjerali su 60-ak mještana sela. Za ovaj zločin kaznene odgovornosti oslobođeni su Enver Hadžihasanović, zapovjednik 3. korpusa Armije BiH i Amir Kubura, zapovjednik 7. muslimanske brigade.
Protjerani Hrvati bili su zarobljeni u selu Mehurić gdje je bilo sjedište odreda El-mudžahid, a njihov zapovjednik, Abu Haris odbio je razmjenu hrvatskih civila. Prema iskazu jednog od preživjelih svjedoka, sam Alija Izetbegović je mještanima Muslimanima na ovom području kazao kako, ako oni neće napasti Miletiće, onda trebaju pomoći mudžahedinima koji će to obaviti za njih. Što je i učinjeno.
Prije 28 godina, 24. 4. 1993., u malom hrvatskom selu Miletići kod Travnika mudžahedini potpomognutim lokalnim pripadnicima Armije BiH počinili su zločin nad hrvatskim civilnim stanovništvom.
Selo Miletići udaljeno je od Mehurića koji je bio sjedište odreda El-mudžahid tek tri kilometra, a u potpunosti se nalazilo u okruženju snaga Armije BiH. Šezdesetak mještana Hrvata 24. travnja 1993. napali su mudžahedinski borci i pripadnici Armije BiH iz lokalnih sela u dolini rijeke Bile.
U Miletićima je stradalo pet osoba hrvatske nacionalnosti, od kojih je četvero civila: Frano Pavlović, Tihomir Pavlović, Vlado Pavlović i Anto Petrović.
Ubijeno 4 civila, šezdesetak Hrvata u koloni protjerano, ruke vezali čak i djeci
Mještani Miletića su tijekom napada pobjegli u kuću Stipe Pavlovića koji je ubio jednog napadača – pripadnika Armije BiH, a nakon toga i sam stradao od mudžahedina. Gotovo 60 civila iz Miletića izvedeno je pred mudžahedine i vojnike Armije BiH a iz te skupine izveli su Pavloviće – Franu, Tihomira i Vladu i Antu Petrovića.
U napadu na Miletiće sudjelovali su 15-ak mudžahedinskih ratnika i 30 vojnika Armije BiH. Natjerali su Franjo Pavlovića, Tihomira Pavlovića, Vladu Pavlovića i Antu Petrovića da kleknu. “Trebalo ih je biti pet”, rekao je jedan od vojnika, na što je drugi vojnik Armije BiH sugerirao da su “Stipu Pavlovića već ranije ubili”.
Kolona zarobljenih hrvatskih civila vezanih je ruku i oborenih glava krenula prema Mehuriću okružena mudžahedinskim vojnicima.
Alija Izetbegović: “Morate pomagati mudžahedinima, oni će to obaviti umjesto nas”
U iskazu jednog od preživjelih svjedoka stoji, između ostalog, i kako je vodio razgovor na francuskom jeziku s izvjesnim Arapinom kojeg su zvali “Ramadan” te da mu je on rekao kako je Alija Izetbegović bio u selu Bukovica, inače od Miletića udaljenom 8 kilometara i tražio da se taj prostor zauzme.
Prema iskazu svjedoka o razgovoru s Ramadanom, mještani Muslimani su se tome usprotivili, a potom je Izetbegović kazao: “Dobro onda barem morate pomagati mudžahedinima, oni će to baviti umjesto nas”.
Prema iskazima svjedoka pred Haaškim tribunalom u predmetu “Hadžihasnović – Kubura”, vezanih ruku, oborenih glava, Hrvati iz Miletića istjerani su uz pratnju mudžahedina naoružanih automatskim puškama. Po dolasku u Mehurić, žene i djeca zarobljeni su u kuću Save Savića, a muškarci u jednu od staja.
Abu Haris odbio razmjenu zarobljenih Hrvata
Nekoliko su dana vođeni pregovori između Operativne zone HVO-a Središnja Bosna i 3. korpusa Armije BiH o razmjeni Hrvata iz Miletića, ali to je odbio Abu Haris, zapovjednik odreda El- Mudžahid čije je sjedište bilo u Mehuriću.
Sudsko vijeće u predmetu “Hadžihasanović – Kubura” ustanovilo je kako su zločin protiv civilnog stanovništva nesumnjivo počinili “mudžahedini i domaći islamski fundamentalisti”, ali da to nema veze s 3. korpusom Armije BiH jer “se ne može zaključiti da su to bili pripadnici Armije Bosne i Hercegovine”.
Tijelo Tihomira Pavlovića pronađeno je u kuhinji obiteljske kuće Stipe Pavlovića. Bilo je u sjedećem stavu na kauču s prekriženim nogama i svezanim rukama na leđima. Na donjim ekstremitetima, u predjelu stomaka i nogu vidljivi su bili tragovi zlostavljanja.
Tijelo Frane Pavlovića također je pronađeno u obiteljskoj kući Stipe Pavlovića, točnije u spavaćoj sobi. Bilo je polegnuto na stomak s glavom stavljenom u veću posudu. Uz velike količine krvi koja se nalazila u posudi u njoj se nalazila i metalna posuda (kutlača) za koju možemo pretpostaviti da je služila za ispijanje krvi.
Jedan od počinitelja tih gnjusnih zločina, Hamid Malenković je iz sela Mehurići kod Travnika, a to selo je poznato kao prva baza mudžahedina koji su posredstvom iranske revolucionarne garde i pod krinkom “humanitrnih djelatnika” stigli u BiH. To je i danas, uz nešto poznatiju Gornju Maoču najjače uporište vehabista i salafista u BiH.
Za zločin nad hrvatskim civilima u Miletićima kaznene odgovornosti pred Haaškim tribunalom su oslobođeni Enver Hadžihasanović, zapovjednik 3. korpusa Armije BiH i njemu podređeni Amir Kubura jer Raspravno vijeće nije uspjelo dokazati da su u travnju 1993. mudžahedini bili podređeni 3. korpusu Armije BiH i uključeni u njegov sastav.
Travnik: Ubijeno 114 civila, uništena 32 hrvatska sela
Osim u Miletićima, mudžahedini su počinili pokolj i u selu Maline 8. lipnja 1993. godine za što su, također, Hadžihasanović i Kubura oslobođeni odgovornosti. Iz Travnika je protjerano gotovo 20 tisuća Hrvata, kroz 22 logora prošlo 1759 zarobljenika a u borbama poginulo 572 vojnika HVO-a. Uništena su i spaljena 32 sela s hrvatskim stanovništvom, ubijeno 114 civila a zločini mudžahedina i Armije BiH poput onog u Bikošima, Gučoj Gori, Miletićima, Brajkovićima do danas su nekažnjeni.

26.04.2021. u 16:51 • 0 Komentara • Print • #

srijeda, 21.04.2021.

STANJE NA ORAŠKOM BOJIŠTU OD 1992. DO SVIBNJA 1995.

Početak srpske agresije i obrambeni Domovinski rat u Republici Hrvatskoj se do kraja 1991. razvio u svom punom opsegu.

Uviđajući realnu mogućnosti izbijanja rata i u Bosni i Hercegovini (BiH), s obzirom na sve izraženije srpske namjere, političko vodstvo hrvatskog naroda smatralo je nužnim povesti odlučniju politiku i u BiH organiziraju teritorijalno-samoupravne Hrvatske zajednice koje su imale i obrambeno-zaštitničke ulogu, odnosno zaštitu hrvatskih etničkih prostora. Političko vodstvo Hrvata u Bosanskoj Posavini (BP)

12. studenog 1991. osniva Hrvatsku zajednicu (HZ) Bosanska Posavina (prva Hrvatska zajednica u BiH), a zatim je 18. studenoga 1991. osnovana i HZ Herceg Bosna (HB). Varljivi mir vladao je u BiH i bilo je samo pitanje trenutka kada će se rat iz Hrvatske prenijeti i na prostore BiH.

„Uvjeti“ za početak agresije na BiH stekli su se početkom 1992. kada su stranački predstavnici srpskog naroda proglasili 9. siječnja 1992. Srpsku Republiku BiH, koja se od 12. kolovoza 1992. zove Republika Srpska.

Nekoliko dana nakon referenduma za neovisnost BiH (od 29. veljače do 1. ožujka), već 3. ožujka 1992. započinje napad naoružanog domaćeg srpskog stanovništva, paravojnih formacija „Arkanovaca“ i rezervista Jugoslavenske narodne armije (JNA) na Bosanski Brod s ciljem ovladavanja centra grada i mosta prema Slavonskom Brodu.

Ubrzo nakon napada na Bosanski Brod započinje otvorena agresija srpskih snaga i JNA na ostala mjesta u BP-u.

Tih dana srpske snage topništvom su napale i Slavonski Brod (28. i 29. veljače 1992. ispaljene su četiri topničke granate na Slavonski Brod).

Zbog svega toga odlučeno je da vođenje obrane ovog dijela Hrvatske i BP vodi Zapovjedništvo Hrvatske vojske (HV) Operativna grupa (OG) Istočna Posavina.

Ovo je zapovjedništvo 11. travnja 1992. oglasilo zapovijed gradovima i općinama u BP-u za mobilizaciju i organiziranje obrane te evakuaciju civilnog stanovništva.

U cilju uspostave kontrole područja odaslana je zapovijed za zapovjedništva: Modriča, Bosanski Šamac, Orašje, Brčko, Gradačac i Odžak, ranije su takve zapovijedi izdane za Bosanski Brod i Derventu.

U zapovijedi OG Istočna Posavina, koju je potpisao tadašnji zapovjednik pukovnik Ivo Petrić, za zapovjedništvo Orašje navodi se: „Organizirano preuzeti sve važne objekte u gradu i grad uz potrebne mjere osiguranja od intervencija izvana, postavljajući prepreke i zatvarajući sve ulaze u grad. Odmah osloncem na Savu, angažiranjem ostalih snaga obrane posjesti, utvrditi i zapriječiti linije obrane: ispred sela: Oštra Luka – Bok – Matići – Vidovice – Kopanice, sa zadatkom: Odsutnom obranom ne dozvoliti prolaz neprijatelja preko linije obrane, a posebno zauzimanju grada.“

Za područje općine Bosanski Šamac izdana je zapovijed o organizaciji obrane osloncem na Savu na liniji: Zasavica – G. Hasići – Novo Selo – Grebnice.

Nekoliko dana poslije temeljem ove zapovjedi proglašena je opća mobilizacija za općinu Orašje. Proglas za opću mobilizaciju objavljen je 24. travnja 1992., i to za sve građane u dobi od 18 do 60 godina starosti.

U početku napada JNA i raznih srpskih domaćih i dobrovoljačkih postrojbi iz Srbije zajedničke snage HVO-a i HV-a relativno su uspješno branile sva hrvatsko-muslimanska područja u BP-u osim Bosanskog Šamca koji su srpske snage zauzele 17. travnja 1992.

Ubrzo su snage HVO-a i HV-a prešle u napadno djelovanje i potisnule srpske snage prema Doboju te do kraja svibnja potpuno vratili Modriču i u dužini od 8 do 10 km presjekli tzv. „srpski koridor života“ koji je tada spajao Srpsku Republiku BiH (Banja Luku) i Republiku Srpsku Krajinu (Knin) sa Srbijom.

Međutim, s obzirom na iznimnu važnost „koridora“, ujedinjene srpske snage, odnosno vojska Srpske Republike BiH i vojska Republike Srpske Krajine (nastale iz postrojbi JNA), kao i srpski dobrovoljci (Šešeljovci, Arkanovci i drugi), poduzimaju ofenzivnu vojnu akciju nazvanu operacija „Koridor 92“ s ciljem ovladavanja koridora i zauzeća BP-a izbijanjem na obalu Save i granicu s Hrvatskom.

U tom naumu su tijekom nepuna tri i pol mjeseca (od 24. lipnja do 6. listopada 1992.) ofenzivnog djelovanja s izrazitom nadmoći u tehnici i ljudstvu uspjeli zauzeti Bosanski Brod 6. listopada 1992. i tako osvojiti veći dio BP-a.

Samo je oraško područje između rijeke Save i „koridora“ (veći dio općine Orašje i dio općine Bosanski Šamac) ostalo jedini branjeni prostor BP-a (uz dio općina Brčko i Gradačac koji je bio s one strane „koridora“) koji srpske vojne snage u operaciji „Koridor 92“ nisu uspjele zauzeti.
Snage JNA i TO početkom 1992. u BP-u bile su ustrojene u sklopu Tuzlanskog korpusa. Unutar njega formirana je Operativna grupa Doboj (ili OG1 osnovana 26. ožujka 1992.) za zapadnu Bosnu i 17. Taktička grupa (TG) za sjeveroistočnu Bosnu sa sjedištem u Pelagićevu.

Zona odgovornosti 17. TG pokrivala je područja općina Orašje i Bosanski Šamac u čijem se sastavu nalazilo: jedan oklopni bataljon, pet pješadijskih odreda, jedan motorizirani bataljon, tri artiljerijska diviziona za podršku, jedan protuoklopni garnizon i jedan divizion protuzračne obrane.

Nakon povlačenja JNA u svibnju 1992. od Tuzlanskog korpusa formiran je Istočno-bosanski korpus. U sklopu njega je od dijelova TG
17. ustrojena 1. posavska pješačka brigada (pbr) u Brčkom i 2. pbr u Pelagićevu i Bosanskom Šamcu. One se bile sastavljene od domaćih Srba (ponegdje u manjem postotku i Muslimana) i raznih srpskih dobrovoljačkih formacija.

Početak srpske agresije i prvi napadi na području općine Orašje i Bosanski Šamac započinju u travnju mjesecu 1992. Na ovom dijelu BP-a su s obzirom na zone odgovornosti i teritorijalnu podjelu formirane dvije borbene zone:šamačko-domaljevačko i oraško bojište.

Ova dva sektora su formalno tijekom svibnja/lipnja, a stvarno krajem listopada 1992., spojeni na potezu Brvnik – Oštra Luka i tvorili su jedinstveno bojište pod zapovjedništvom Operativne grupe Bosanska Posavina.

Prvi srpski napadi na ovom dijelu bojišta BP-a zbili su se 19. travnja iz smjera Bosanskog Šamca te iz sela Crkvina, Škarić, Pisari, Srpska Tišina, Miloševac, Batkuša i Brvnik koja su sve vrijeme bila polazište za razvijanje srpskih oružanih postrojbi.

U napadu sudjeluju srpski dobrovoljci i ranije formirani odredi TO iz 17. TG JNA.

U jakom pješačko-tenkovskom napadu tog dana su hrvatske snage, odnosno pripadnici TO Domaljevac-Šamac i oko 100 pripadnika 157. brigade HV-a, uspjeli zaustaviti srpske snage na potezu rijeka Sava – Lijeskovac – Grebnice (a po dubini Domaljevac) pri čemu su srpskim postrojbama uništena četiri tenka (T-55).

Cilj ovog napada bio je zaposjedanje Domaljevca, daljnji prodor prema Tolisi i zauzimanje Orašja.

U napadu su srpske snage zauzele hrvatska sela Gornji i Donji Hasić, Novo Selo, Hrvatska Tišina i dio Grebnica do križanja puteva iz Brvnika i Bosanskog Šamca ka Grebnicama (Grebnice – Donja Slatina).

Srpske snage su od svibnja do kraja 1992. nastavile s jakim napadima na ovom dijelu bojišta, osobito 19. kolovoza 1992. (boj na Lijeskovcu) kada su prema nekim izvorima imale gubitke od 32 poginula. Zaustavljeni su u svom daljnjem napredovanju na potezu Odmut (kod Odmutskog polja) – Grebnice (kod škole) – Lijeskovac/predjel Vranica – Brvnik.

Na dijelu bojišnice Grebnice – Brvnik ukupno su od travnja 1992. bile angažirane snage 104. brigade HVO-a, HOS postrojbe, 157. brigada HV-a (veličina satnije), kasnije nakon pada Bosanskog Broda pridružit će se krajem listopada 102. brigada HVO-a (Odžak) i 103. brigada HVO-a (Derventa).

Na spoju Brvnika do kraja bojišta na Vidovicama (kasnije do Vučilovca) crtu obrane osiguravale su snage 106. brigade HVO-a.

Na suprotnoj istočnoj strani oraškog bojišta srpske snage su 29. travnja 1992. izvršile pješačko-tenkovski napad na Vidovice i Kopanice i 1. svibnja 1992. masakrirale hrvatsko civilno stanovništvo koje se nije uspjelo povući, mahom starije ljude.

Hrvatske snage su u akciji već 2./3. svibnja vratile Vidovice, ali srpske snage su se ponovno konsolidirale i izvršile jaki napad nakon čega su se branitelji uslijed gubitaka i nedostatka vojnika i materijalno tehničkih sredstava morali povući i napustiti Vidovice 5./6. svibnja formiravši crtu obrane prema Orašju, rijeka Sava – Gajevi – kanal ispred „Đurića šuma“ – cesta Orašje – Lončari.

Od početka svibnja započinje se raditi na utvrđivanju crte obrane na oraškom području, a 15. svibnja dolazi do preustroja Prve oraške brigade TO u 106. brigadu HVO-a s četiri bojne.

Tijekom vojne akcije operacije „Koridor 92“ srpske su snage više puta pokušavale pješačko-tenkovskim napadima na oraškom bojištu zauzeti Orašje i okolna mjesta. Osobito jaki napadi pokrenuti su 14. i 19. srpnja 1992. iz dva pravca: iz Obudovac – Brvnik prema zaseocima Galići i Špionjaci u Oštroj Luki te iz pravca Vidovice – Lončari prema Orašju i Matićima. Svi napadi bili su odbijeni.

Postrojbe HVO-a od 23. do 27. listopada 1992. izvode dobro usklađenu i isplaniranu akciju s ciljem povrata dijela izgubljenog teritorija. Akciju predvode pripadnici 106. brigade HVO-a i uz minimalne gubitke ponovno vraćaju početkom rata izgubljena hrvatska sela Vidovice, Kopanice i Jenjić.

Crta obrane sada je postavljena ispred navedenih mjesta, ali su snage HVO-a imale vrlo nepovoljnu operativnu poziciju. Srpske snage su iz svog uporišta Vučilovac vršile stalne napade i ugrožavale bočnu crtu obrane na Kopanicama. Zbog toga su snage HVO-a odlučile prijeći u napad. Pripadnici 101. brigade potpomognuti 106. brigadom HVO-a su 13. prosinca 1992. razrađenom akcijom i iznenadnim pješačko-tenkovskim napadom zauzeli selo Vučilovac, „taktički“ važno srpsko uporište.

Početkom 1993. korigirana je crta bojišnice na potezu srpskog uporišta Brvnik (između Oštre Luke – Domaljevac) u korist hrvatskih snaga.

Nakon toga snage HVO-a nisu više izvodile jače napade, a nije bilo ni jačih napada Vojske Republike Srpske (VRS), vladao je status quo.

Od sredine 1993. do svibnja 1995. nastupilo je razdoblje borbenog djelovanja nižeg intenziteta u kojemu je izvršena konsolidacija, utvrđivanje obrane i reorganizacija postrojbi u ZP-u Orašje.

Nakon pada Bosanskog Broda i većega dijela BP-a preostali pripadnici brigada HVO-a prelaze u jedini slobodni teritorija BP-a desno od rijeke Save. Na tom se prostoru ustrojava Operativna grupa (OG) BP osnovana 19. listopada 1992., zatim Operativna zona (OZ) BP osnovana 28. studenog 1992. i 4. Zborno područje (ZP) Orašje osnovano 10. travnja 1993. u koje su ušle sve postrojbe s područja BP-a. U OG-u, odnosno OZ-u BP-a od sredine listopada 1992. prisutne su sljedeće brigade HVO-a: 101. Bosanski Brod, 102. Odžak,103. Derventa, 104. Bosanki Šamac, 105. Modriča, 106. Orašje i 108. Brčko (sa zadnjom ZP Orašje nije imalo fizičkog kontakta).

Cjelokupni ustroj HVO-a u Bosni i Hercegovini do listopada 1993. organiziran je u četiri Zborna područja: Srednja Bosna, Jugoistočna Hercegovina, Sjeverozapadna Hercegovina i Bosanska Posavina s brigadama.

U listopadu 1994. temeljem naredbe načelnika glavnog stožera HVO-a dolazi do preustrojauzoniodgovornosti ZP-a Orašje te se ustrojavaju: 201. domobranska pukovnija (dp) sastavljena od dvije bojne transformirane iz 101. brigade Bosanski Brod i 103. brigade Derventa; 202. dp sastavljena transformacijom od tri bojne transformirane iz 102. brigade Odžak, 104. brigade Bosanski Šamac i 105. brigade Modriča; 106. domobranska pukovnija sastavljena u početku od četiri, a kasnije od tri domicilne bojne, 4. gardijska motorizirana brigada „Sinovi Posavine“ – profesionalna brigada sastavljena prijelazom dobrovoljaca iz navedenih domobranskih pukovnija; 108. pješačka brigada Brčko; postrojba Vojne policije pod izravnim zapovjedništvom ZP-a Orašje.

Jezgra snaga HVO-a BP-a nalazila se na slobodnom području oraškog područja.

Brojčano stanje HVO-a u ZP-u Orašje, posebno postrojbi HVO-a koje su došle na oraško područje sa zaposjednutih područja BP-a, s vremenom se smanjivalo. Više je razloga tome, a jedan od temeljnih je što se gubila nada u povrat izgubljenog područja BP-a.

S obzirom na smanjenje i preustroj brigada u domobranske pukovnije te ustroja 4. gardijske motorizirane brigade HVO-a „Sinovi Posavine“, brojčano stanje na teritoriju ZP-a Orašje (bez 108. dp HVO-a Brčko) početkom 1995. iznosilo je 5972 vojnika (vidi Tablicu 1).

Broj djelatnih osoba ZP-a Orašje do kraja 1995. nije se znatno mijenjao od navedene brojke. Broj pripadnika 4. gardijske motorizirane brigade (gmtbr) se od veljače do svibnja 1995. povećao, i to prijelazom vojnika iz drugih postrojbi ZP-a Orašje, odnosno iz postojećih domobranskih pukovnija. Tako je sredinom svibnja 4. gmtbr brojala 832 pripadnika (154 časnika, 101 dočasnika i 577 vojnika).

Dakle, možemo govorimo o brojci od oko 6000 do maksimalno 6300 ukupnog broja ljudi s kojima su raspolagale snage HVO-a na području ZP-a Orašje. Podatci se navode bez 108. domobranske pukovnije Brčko s kojom ZP Orašje tijekom rata nije imalo fizičkog kontakta.

Početkom svibnja 1995. snage HV-a nastavljaju s oslobođenjem zaposjednutih dijelova Hrvatske kada su vojnom operacijom „Bljesak“ oslobodile zaposjednuto područje zapadne Slavonije (oko 600 km˛). Manji dio pripadnika Srpske vojske krajine (SVK) je zarobljen, a veći dio je izbjegao s područja zapadne Slavonije i povukao se preko granice na područje Republike Srpske u BiH.

Opći moral ne samo vojnika nego i ukupnog srpskog stanovništva u BiH, kao i onih prebjeglih s područja zapadne Slavonije nakon vojne operacije HV-a „Bljesak“, bio je na izrazito niskoj razini. Jedan od načina kako podići moral stanovništva i borbeni moral vojnika bilo je zaposjedanje jedinog područja BP-a desno od Save do „koridora“ koje nisu uspjeli osvojiti 1992.

To je trebao biti nadomjestak i zadovoljština za izgubljeni teritorija u Hrvatskoj čime bi se donekle povratio poljuljani ugled općenito srpske vojske u BiH i u Republici Srpskoj Krajini (RSK).

Poraz u zapadnoj Slavoniji indirektno je implicirao pokretanje vojne operacije srpske vojske pod nazivom „Plamen 95“.
SVK i VRS su zajedničkim raspoloživim snagama, kao i ostalim dobrovoljcima iz Srbije, organizirali napad na područje općina Orašje i Bosanski Šamac – Domaljevac.
Plan je bio raspoloživim topničkim sredstvima i pješačko-tenkovskim snagama izvršiti napad iz svih srpskih uporišta prema obrambenim crtama snaga HVO-a na području BP-a i izbiti na rijeku Savu u što je moguće kraćem roku.

Tadašnji zapovjednik ZP-a Orašje brigadir Đuro Matuzović je još 19. travnja preko obavještajnih službi HV-a bio upoznat s time da VRS početkom svibnja 1995. pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića planira napasti svim raspoloživim snagama i tehnikom oraško područje. Brigadiru Matuzoviću, na sastanku koji je organizirao general Đuro Dečak, sugerirano je da ima dva tjedna za pripremu obrane, što moraju sami provesti jer nikakvu ispomoć neće dobiti iz Hrvatske. Uz tom mu je rečeno da obrana neće biti nimalo laka, ali neka ne odustaje jer se BP može obraniti.

Davor Domazet-Lošo operaciju „Plamen 95“, kao i ostale operacije VRS-a tijekom 1995., u širem kontekstu povezuje s aktiviranjem ranije razrađenog plana Genaralštaba Vojske Jugoslavije (VJ) i Glavnog štaba VRS-a iz sredine 1993. po nazivom „Zvijezda“.

U širem strateškom pogledu i stvaranju povoljnih predispozicija za okončanje ratu u BiH VRS je u proljeće 1995. planirala izvesti niz operacija kojim bi proširila teritorij i zauzela preostale enklave u BiH Bihaća i Orašja te zaštićene zona Žepa, Srebrenica i Goražde.

I operacija „Plamen 95“ bila je dio tog strateškog plana VRS-a, ali je po svemu sudeći napad na oraško područje dobio je prioritet ponajprije radi gubitka zapadne Slavonije početkom svibnja 1995.

Već 5. svibnja Odelenje bezbednosti Glavnog štaba (GŠ) SVK uputilo je Upravi bezbednosti GŠ VJ-a informativni dopis u kojemu se navodi koncentracija hrvatskih snaga, tj. HV-a „u širem reonu Slavonskog Broda i Županje a koje trebaju biti upotrebljene u borbenim dejstvima na području bosanske Posavine, odnosno na presecanju “koridora““.

Dalje se navodi kako su „delovi 125. br. HV iz Novske priključeni i upućeni u reon Orašje“. Ovo nije istinita informacija jer ni 125. br. HV-a ni bilo koji drugi dijelovi HV-a nisu bili upućeni na oraško bojište u svibnju 1995.

Sama operacija obrazložena je procjenom VRS-a da će HV prestrojena na području Županje, Đakova i Vukovara skupa sa snagama HVO-a na oraškom području „koristeći mostobran u Orašju, Tolisi i Domaljevcu u sadejstvu s muslimanskim snagama sa juga izvršiti napad na Srpsku Posavinu, preseći Koridor i odvojiti snage 1. KK od ostalih snaga VRS i SRJ“.

Kako bi se osujetio „plan presijecanja koridora“ HV-a i HVO-a koji u tom trenutku nije ni postojao, VRS je poduzela operaciju „Plamen 95“ kako bi zauzela oraško područje i izbila na rijeku Savu.Dakle, trebalo je zauzeti oraško područje kako bi se navodno uklonila mogućnost prekida i ugroze „koridora“ koji je pritisnut s dvije strane hrvatske od strane snaga HVO-a i bošnjačke od strane Armije BiH (tuzlanskog korpusa).

To je bio službeni „izgovor“ srpske strane prema svijetu kako bi se opravdao napad na ovaj dio BP-a. Međutim, istina je naravno bila sasvim drugačija jer u tom trenutku nije postojao plan hrvatskih vojnih snaga za presijecanje „koridora“.U razdoblju od 5. svibnja do 12. lipnja izvođeni su razni diverzantski i pješačko-tenkovski napadi VRS-a duž cijele crte obrane oraško-šamačko- domaljevačkog bojišta.

Najjači intenzitet napada bio je u razdoblju od 10. do
14. svibnja kada su uz vrlo jaku topničku podršku u četiri dana borbe (10., 11.,13. i 14. svibnja) srpske snage izvele niz napada na različitim pravcima.

Često su napadi tijekom jednog dana izvođeni više puta etapno na jednoj udarnoj točki sa stalnim pridodavanjem novih snaga VRS-a iz pozadine.Nakon niza neuspješnih napada, 10. lipnja VRS odustala je i operacija “Plamen 95“ prekinuta je. HVO je bez kopnenog angažmana Hrvatske vojske uspio odlučno poraziti mnogo snažnije srpske snage te slomiti njihovu ofenzivu.

21.04.2021. u 20:01 • 0 Komentara • Print • #

Boderište-posavski Vukovar

Godina 1993. na istočnom dijelu bosanske Posavine, na teritoriju prijeratne općine Brčko u zoni odgovornosti 108. HVO pješačke brigade, jedan od osnovnih zadataka je bio sačuvati što više hrvatskih sela, kojih je tamo bilo oko tridesetak s oko 20 000 stanovnika. Malo hrvatsko mjesto, Boderište, zbog blizine zloglasnog neprijateljskog tzv. „koridora kroz Posavinu“, bilo je na posebnome udaru, jer se nalazilo samo nekoliko kilometara dalje od „ceste smrti“, koja je bila žila kucavica kako za bosanske Srbe tako i za Srbe u tzv. Krajini. Srbi su često imali zadatak napadati i pokušati proširiti koridor. O intenzitetu rata i obrane Boderišta kao i ostatka slobodnog brčanskog teritorija govori broj od 178 poginulih pripadnika 108. pješačke HVO brigade što je gotovo 10% od ukupnog broja pripadnika brigade u određenom trenutku.
Ono što je specifičnost obrane Boderišta je činjenica da, iako se ono nalazilo na prvoj crti obrane uz česte napade i upade srpskih snaga, civili, Hrvati, mještani Boderišta nisu napuštali svoje domove cijelo vrijeme rata. Na taj su način jasno pokazali koliko su povjerenje imali u hrvatske branitelje ovoga dijela Bosanske Posavine.
Boderište je odolijevalo neprijateljima do kraja rata. Zbog velikog broja granata i siline stradanja mjesto je nazvano Mali Vukovar. Ne bez razloga.
https://www.youtube.com/watch?v=N7EneLnjhzA

21.04.2021. u 19:33 • 0 Komentara • Print • #

Srpsko-Muslimanski sporazum 1991.

Sporazum Karadžić-Filipović bio je sporazum srpskih predstavnika predvođenih Radovanom Karadžićem i muslimanskih predstavnika predvođenih Muhamedom Filipovićem. Pregovori su se vodili tijekom ljetnih mjeseci 1991., a konačno je potpisan u srpnju 1991. Prvi put je objavljen u Beogradu u 2. kolovoza 1991. godine.
Dogovor koji je ne samo kočio bilo kakvu iole stratešku organizaciju vojnog otpora agresoru, jer je Izetbegović u početku (dok ga JNA nije zarobila) slijepo u njega vjerovao, nego i koji je označio početak najjače agresije na Republiku Hrvatsku, putem neometanog prolaska agresorskih snaga preko teritorija BiH u Hrvatsku. Dogovorili su njih dvojica, uz blagoslov Alije Izetbegovića , novu Jugoslaviju.
Sporazum Karadžić-Filipović imao je osam točaka, prvi put objavljenih u Beogradu 1. kolovoza 1991., a u BiH ih je prvi puta objavilo Oslobođenje dan poslije.
1.Svjesni teškoća koje su naslijeđene i onih do kojih je doveo dosadašnji politički život poslije izbora, odlučili smo da se u duhu otvorenosti i uzajamnog poštovanja, založimo za ostvarenje povijesnih i političkih interesa naša dva naroda. Pri tome, ovo nije sporazum ni protiv koga, već za sve i kao takav biće otvoren svima koji podržavaju načelo zajedničkog života u slobodi i punoj ravnopravnosti.
2.Smatramo da osnovu takvog života čini međusobno priznavanje suverenosti pojedinih naroda i osiguranje punog teritorijalnog integriteta i političkog subjektiviteta naše Republike Bosne i Hercegovine i njezinog istovjetnog ustavno-pravnog položaja s ostalim republikama u zajedničkoj državi Jugoslaviji.
3.Po našem mišljenju Jugoslavija ima puno povijesno opravdanje kao zajednička država potpuno ravnopravnih republika i naroda, te ćemo se zalagati za održanje i razvoj takve zajednice.
4.Suglasni smo da Bosna i Hercegovina treba biti pravno-politički jedinstvena i demokratski uređena federalna jedinica, s pravnim ingerencijama na svakom dijelu svog teritorija, pod uvjetom da su savezni ustav i zakonodavstvo osnova pravnog sustava zemlje i garant ravnopravnosti građana, naroda i republika.
5.Izražavamo svoj interes da Hrvati u Bosni i Hercegovini žive s nama u punoj ravnopravnosti te ih pozivamo da pristupe ovom sporazumu. Bez obzira na položaj Republike Hrvatske u ili izvan Jugoslavije, Hrvati u BiH su potpuno ravnopravan narod.
6.Međusobni odnosi građana, naroda i republika u Jugoslaviji biti će uređeni u zajedničkom ustavu, uz korištenje europskih standarda.
7.Svjesni smo da ovaj Sporazum predstavlja tek političku i povijesnu osnovu za naš trajan i miran zajednički život. Međutim, ovakav politički dogovor otvara prostor za nalaženje najkonstruktivnijih i najracionalnijih rješenja na planu funkcioniranja saveznih odnosno zajedničkih tijela: monetarnog sustava, jedinstvenog tržišta, jedinstvenih oružanih snaga, kao i vanjskih poslova.
8.Isto tako, smatramo da je optimalna jugoslavenska zajednica ona koja obuhvaća svih šest republika i sve narode koji inicijalno konstituiraju takvu zajednicu. Svako istupanje iz takve zajednice, onih naroda i republika koje to žele, podrazumijeva postizanje sporazuma o tome i pružanje garancije za realne interese svake od članica u odnosu na druge.

21.04.2021. u 19:26 • 0 Komentara • Print • #

Kako je počela agresija tzv. Armije BiH na Kiseljak?

Rat u Kiseljaku započela je Armija BiH. Zapovjed o zauzimanju položaja HVO-a u Kiseljaku 17. travnja 1993. potpisao je Enver Hadžihasanović, zapovjednik Trećeg korpusa…
Ovih dana Hrvati Kiseljaka obilježit će 28 godišnjicu agresije Armije BiH na područje ove srednjobosanske općine, odavanjem počasti prvim žrtvama napada u selu Višnjica-Gaj. Među njima je 13 godišnji dječak Goran Drmač. Ubijen je snajperom dok se igrao u djedovu dvorištu.
Iako su proteklih 28 godina bošnjački mediji u BiH hrvatski narod Kiseljaka, HVO i njegove zapovjednike po svaku cijenu pokušali proglasiti zločinačkim i nametnuti im epitet agresora i kreatora progona Bošnjaka s područja općine Kiseljak, zapovjed generala Envera Hadžihasanovića, zapovjednika Trećeg korpusa Armije BiH baca sasvim drugačije svjetlo na događaje u Kiseljaku, proljeća ratne 1993. godine.
Naime, general Hadžihasanović 17. travnja 1993. godine u Zenici potpisuje dokument kojim traži procjenu stanja na terenu s prijedlogom kako zauzeti položaje HVO-a u Kiseljaku. “Provjerite i odmah procjenite stanje u Kiseljaku, a na osnovu toga sa vašim snagama iz Kiseljaka razoružajte i zaposjednite sve prostore koje zaposjeda HVO. Ako je moguće ocjenite snage i sredstva za blokadu prilaza iz Fojnice”, pisao je svojim podređenim general Armije BiH kojemu su sudilo i u Haagu, ali je zanimljivo da je haaški sud prema Hadžihasanoviću i Amiru Kuburi, zapovjedniku zloglasne Sedme muslimanske brigade Armije BiH bio izuzetno blag.
U Hadžihasanovićevoj zapovijedi vodilo se računa o svakom detalju, pa i držanju linija prema kako Vojsku RS-a naziva, četnicima, te naoružanju svakog sela i zaseoka. “Svako selo pripremiti za obranu na sopstveni način, pa makar krampom i motikom”, pisao je Hadžihasanović predstavnicima vlasti. Odgovor od podređenih Hadžihasanović je tražio hitno, istog dana ili noći, kako bi se što prije moglo početi s pripremama za napad.
Da su mirovni pregovori za Armiju BiH bili tek mrtvo slovo na papiru, Hadžihasanović potvrđuje svojom zadnjom rečenicom dokumenta čiji je cilj bio pripremiti se za zauzimanje Kiseljaka. “Pregovori su samo paravan za sve ono što se čini posljednjih dana u Srednjoj Bosni kao i Hercegovini. Pregovarati da, a imati sopstvena rješenja za slučaj negativnog razvoja događaja”, stoji u Hadžihasanovićevoj zapovijedi.
Sukobi Armije BiH i HVO-a u Kiseljaku počinju samo dan nakon izdavanja zapovijedi, 18. travnja.

U 11 mjeseci potpunog okruženja, pripadnici Brigade HVO-a “Josip ban Jelačić” uspjeli su održati preko 100 km crta obrane te sačuvati živote oko 50 tisuća civila.
Da nije bilo Brigade “Josip ban Jelačić”, odnosno organizirane obrane hrvatskog naroda u Lepeničkoj dolini, Kiseljak, Kreševo i Fojnica doživjeli bi sudbinu Vukovara i Srebrenice, ističu bivši zapovjednici HVO-a. Cijena obrane tri spomenute općine bila je uistinu visoka. Plaćena je s 424 života.
Eto, to je druga strana priče o ratu u Kiseljaku. Naravno, i Bošnjaci su stradali, ali isključivi krivac za njihov progon nije niti može biti HVO Kiseljaka. Vrijeme je da ga potraže i u “slavnoj” Armiji BiH, konretno njezinom Trećem korpusu koji je ih je gurnuo u otvorene sukobe s Hrvatima i HVO-om.Istina o stradanju Hrvata u Kiseljaku, Kreševu i Fojnici ne zna se ni danas, ni u Sarajevu, ni u Zagrebu pa ni Hercegovini. Mi smo nadljudskim naporima uspjeli opstati u središnjoj Bosni, mimo svih očekivanja svjetskih moćnika. Gledajući način obilježavanja godišnjica osnivanja HVO i Armije BiH, pri čemu se prva godišnjica obilježila tiho i bez pompe, dok su za Armiju BiH osigurane najviše državne počasti, jednostavno ne mogu prešutjeti neke od činjenica zbog kojih Armija BiH ne zaslužuje nikakve počasti. Kakva je to država koja se klanja agresoru, zatvara oči pred činjenicama?
To je današnja BiH, i dva desetljeća nakon početka rata nespremna suočiti se s prošlošću na jedini mogući ispravan način, a to je priznati da postoji i druga strana priče, i druga strana medalje zvane “slavna Armija BiH”. Zar bi “slavna”postrojba mogla počiniti zločine i progon viđen u Travniku, Bugojnu, Kaknju, Zenici, Varešu, Trusini? I ne samo počiniti već i negirati ga tolike godine. Za zločin u Ahmićima čuo je cijeli svijet, za Trusinu malo tko. A dogodili su se istog dana 16. travnja 1993. godine. Ima još sličnih primjera, a još je više onih koji znaju samo za Ahmiće, pred Trusinom zatvaraju oči. Upravo takav odnos ne vodi BiH nikamo, vraća nas u krvavu ratnu prošlost, prošlost bez pobjednika, prošlost u kojoj smo svi gubitnici, a neki bi silom i propagandom postali pobjednici ili pak žrtve. Takva se proganda vodi i u Kiseljaku.
Danas političkim putem ponovno vodimo borbu za našu opstojnost i ravnopravnost za koju smo se već izborili u Domovinskom ratu.

21.04.2021. u 13:01 • 0 Komentara • Print • #

petak, 16.04.2021.

Zločin u Trusini Hrvata tamo više nema

Krvavog 16. travnja 1993. pripadnici Armije BiH okrutno su, u selu Trusina u Općini Konjic, ubili šest bojovnika HVO-a i 16 civila. Od toga dana, kojega po zlu ali u režiji Hrvata pamti i muslimansko selo Ahmići u središnjoj Bosni, prošlo je 28 godina. Selo Trusina nalazi se u Općini Konjic u Federaciji BiH, a u njemu je prema popisu iz 1991. živjelo 309 stanovnika od kojeg je ukupnog broja bilo 155 Hrvata, to jest 50.2 % stanovništva te 152 Bošnjaka i nekoliko ostalih...
To bi danas bilo sasvim obično i širem auditoriju nepoznato mjesto u dolini Seončice i Neretvice, koje pripada župi Podhum-Žitače, da u petak, 16. travnja 1993., između 8 i 9 sati ujutro, nisu započele borbe između Armije BiH i HVO-a.
Podsjetimo, nakon inicijalnog puškaranja, postrojba Armije BiH, pod zapovjedništvom Zulfikara Ališpage, probila je hrvatsku obranu i tom prilikom zarobila bojovnike. Šest pripadnika HVO-a je postrojeno i strijeljano, a 16 civila je ubijeno na različitim lokacijama. Za razliku od pokolja nad Bošnjacima u Ahmićima koji se dogodio isti dan, i gdje se promptno pojavio UNPROFOR te snimateljske postave velikih svjetskih TV postaja, preživjeli Hrvati sela Trusina nisu nikad dočekali medijsku pozornost za svoje ubijene .Svojevremeno je pokojni Slobodan Praljak zamolio uglednog novinara HTV-a da pogleda koliko puta je HRT u svojim emisijama spomenula riječ „AHMIĆI“, a koliko riječ „TRUSINA“?
Nekoliko dana kasnije dobio je odgovor:
„AHMIĆI“ - 998 (devet stotina devedeset i osam) puta, „TRUSINA“ - 2 (dva) puta.
„TRUSINA“ 2 ‰ (dva promila) u odnosu na „AHMIĆE“.
U oba sela u BiH dogodio se zločin. Istoga dana, istoga mjeseca, a i godina je ista. U Ahmićima su ubijeni Muslimani, a u Trusini Hrvati.
A HRT iz Zagreba izvješćuje o Trusini 2 ‰ u odnosu na Ahmiće. Za povijest će ostati zabilježeno kako mnogi teški i nedovoljno istraženi zločini, uglavnom protiv civilnog hrvatskog stanovništva, u kojem je masakrirano više stotina ljudi na mnogim lokalitetima kao što su Trusina, Doljani, Briševo, Uzdol..., nisu zadovoljavajuće tretirane niti od svjetskih medija ali ni hrvatskih medija, a ni od međunarodnih organizacija zaduženih za utvrđivanje ratnih zločina i istine.
U nastavku donosimo jedno svjedočanstvo o zločinu:
Mnogo je godina prošlo od onih ratnih devedesetih, a ja se i danas sjetim diskretnog, a sugestivnog, savjeta moga pokojnog punca Tome Drlje početkom rata:
“Šta god da se dogodi živ ne padaj u ruke dušmanu”
To je bio savjet čovjeka koji zna o čemu priča. Savjet starog iskusnog ratnika. To ja tek danas shvaćam. Znam iz osobnog iskustva. A njegovo osobno iskustvo je iz drugog svjetskog rata (i nakon rata) u kome je kao siroče (rođen je 1926g) bez oca i majke prošao put smrti od Bleiburga do Crne Gore.
Nekim čudom je, po njegovom kazivanju, preživio masakr negdje kod Maribora da bi kao “neprijatelj” naroda radio teške, teške fizičke poslove uglavnom u tunelima kao zarobljenik koga su kasnije uključili u tada novoosnovano preduzeće ŽEGRAP.
U tom Žegrapu je dočekao i mirovinu osmdesetih godina.
Sjetim se kako je često, tih ratnih godina na leđima iz Buturović Polja u Trusinu nosio doma vreće brašna, šećera. soli .. , a na našu primjedbu samo bi rekao: “Ne znate vi djeco što je glad”.
A onda je došla devedeset treća. Ratni sukobi su se približavali Trusini. U svojoj staroj kući u kojoj je dnevna soba (nekad ranije je tu bilo ognjište) osim ulaznih vrata imala i izlaz na drugu stranu kuće. Ispred tog stražnjeg izlaza koji se nikad nije koristio, a unutar dnevnog boravka, bio je trosjed, kauč.
Dva ili tri dana prije napada muslimanskih snaga na selo, moj punac Tomo odmiče trosjed deblokira stražnja vrata, zlu ne trebalo.
I trebalo je!
Šesnaestog travnja devedeset treće u ranu zoru zagmilo je oko Trusine. Sveopći napad muslimanskih snaga.
Allah u egber- čulo se između zaglušujućih rafala.
Stari iskusni bivši vojnik reagira vojnički:
“Bježi Nikola” otvorivši stražnja vrata kuće.
Nikola je Tomin sin brat moje supruge Mare pripadnik HVO-a koji se zatekao u kući na pauzi između straža na položajima iznad sela.
U istom trenutku moj punac Tomo Drljo nije bježao , potpuno svjestan posljedica, a da bi na sebe skrenuo pažnju i Nikoli omogućio bijeg, izlazi na prednja vrata kuće uz glasni povik:
Šta je! Šta hoćete!
To su bile posljednje riječi starog veterana Tome Drlje (ovo ponavljam uz duboko poštovanje) prije nego je pokošen rafalima doslovno na pragu svoje kuće. Poginuo je ali je uspio. Uspio je spasiti sina.
Tog kobnog 16. 04 93. dok nastojim iz Kostajnice u kojoj sam se zatekao doći do Trusine, gazeći i plivajući preko Neretvice i zaljeva u jezero, jer su zarobili žene i djecu i javili radio vezom da ako se muževi i očevi ne predaju da će im djecu pobiti.
A moji su tamo. Moja supruga Mara i naše dvije kćeri Vedrana i Mirjana.
Kroz glavu mi prolazi uz luđačko lupanje srca, onaj Tomin savjet (nikad živ dušmanu u ruke), a ja sam evo pošao predati se i nadati se da će me SAMO strijeljati.
Srećom i zhvaljujući Božjem proviđenju i mojoj Mari (koja im je na pitanje gdje ti je muž rekla:” On je se predo“) nije bilo potrebe za predajom jer su već strijeljali one koji su se iz istog razloga predali.
Sve ove godine sam se pitao kako to da moj punac Tomo Drljo nema nikakvo priznanje za ovaj herojski čin.
Pitam se da je neki američki ili francuski veteran učinio nešto slično bi li bio zanemaren?
Moja punica pokojna Ruža Drljo, Tomina supruga, mislim da je jedina udovica koja nakon pogibije muža nije dobila nikakvu mirovinu, za razliku od svih ostalih udovica.
Što je razlog tome? Je li možda činjenica da je kao osamnaestogodišnjak (rođ. 1926.g) u vihoru 2. svjetskog rata regrutiran u poraženu vojsku? Što ima taj rat i tragedija koju je prošao s njegovom pogibijom i herojstvom u ovom ratu? Čak nije mogla ostvariti ni onu civilnu Tominu mirovinu, jer je sjedište te firme ŽEGRAP bilo u Beogradu tada SRJ.
Umrla je kao prognanica u Čapljini 2007. g. bez ikakvih primanja, ali je do smrti bila (inače trećeredica) žena od koje se moglo učiti – dostojanstvo.
Razne udruge, valjda zaokupljene sobom i svojim osobnim statusom, nisu potakle makar financiranje spomenika kao što su učinile ostalim poginulim braniteljima.
Zašto ovo pišem?
Pa zato da njegovim, mojim, našim unucima prenesem najdublje poštovanje prema njihovom djedu, pradjedu, službeno nepriznatom ali istinskom, pravom hrvatskom branitelju Tomi Drlji.
autor: Tadija Delinac

U općini Konjic je, po popisu stanovništva 1991., živjelo 11513 Hrvata i činili su 26,23% ukupnog stanovništva. Na osnovu rezultata popisa iz 2013., a koji se podudaraju sa podacima sa kojima raspolaže Biskupska konferencija, broj Hrvata u Konjicu danas je tek 1553 osobe, što čini tek oko 5% od ukupnog stanovništva i u kontinuiranom je opadanju.
Hrvati su u Konjicu i okolici sustavno protjerivani ubijanjem zarobljenika civila, djece i pripadnika HVO-a: u Gostovićima, Orlištu, Bušćaku, Vrci, Radešini, Dubravici, Podhumu, Zaslivlju, Orahovici i dr.
Osim toga, Bošnjaci su za vrijeme rata imali dobro organizirane akcije odvođenja Hrvata u logore poput onih koji su bili locirani u dvorani u Konjicu, u kavani Studenac u Pokojištima, u O.Š. Maksima Kujunždića Čelebići, O.Š. Podorašac, O.Š. Spiljani i druge. Najveći zločini su se dogodili u Trusini gdje je ubijeno 22 ljudi, od kojih 18 civila, te u Klisu, gdje su Armija BiH i mudžahedini ubili 86 Hrvata. Samo u Klisu je, po popisu iz 1991., prije rata živjelo, 3962 Hrvata, danas ih nema niti stotinu i uglavnom su starije dobi.
Proces protjerivanja je nastavljen i godinama nakon rata sustavnim onemogućavanjem povratka ubojstvima Hrvata, poput onoga obitelji Anđelić na Badnjak 2002. godine, te pljačkanjem, uništavanjem imovine i vjerskih objekata Hrvata.

16.04.2021. u 16:09 • 0 Komentara • Print • #

četvrtak, 15.04.2021.

15.travnja 1993. godine i sveopći napad tzv.Armije BiH na Lašvansku dolinu

Dnevni izvještaj Operativne zone HVO-a SB za 15. travnja 1993. najbolje ilustrira ofenzivu tzv. Armije BiH na Središnju Bosnu.
„U 5:45h muslimanske snage iz svog raspoloživog oružja napale su Vitez, pogođeni su zgrada Zapovjedništva OP SB, zgrade Općine i Pošta. U ranim jutarnjim satima izvršen jak topničko – pješadijski napad na Busovaču, u napadu sudjeluje šest muslimanskih brigada iz Zenice i Kaknja. U Zenici su napadnuti Čajdraš i Podbriježje, u 5:30h počeo opći napad na sjedište HVO, a nad hrvatskim pučanstvom masakr, (…), počelo je granatiranje Kiseljaka, u Zenici se strijeljaju civili i vojnici ispred crkve u Čajdrašu, uhićeno 424 bojovnika HVO-a, zatočeni u KPD i Rudniku, u Travniku se puca po objektima u kojima je smješten HVO, u Kaknju muslimanske snage demolirale zgradu HVO-a, napadnute su sve crte obrane u Busovači, u Fojnici muslimanske snage su napale HVO-a, u zeničkom KPD-u 505 Hrvata zarobljeno, maltertira ih se i tuče, od takvog maltretiranja preminuo Slavko Miletić, predsjednik HDZ-a Zenica“.
Sve se to zbivalo, prema dokumentima, u jednom danu, 15. travnja i to do sve do podneva. Iz Zenice je protjerano 15 tisuća Hrvata (15.4.'93.), kroz 25 logora, od kojih su najzloglasniji bili „Muzička škola“ i „KPD Zenica“, prošlo je 1986 Hrvata. Svirepo je ubijeno 48 civila, poginulo 78 vojnika HVO-a i ubijeno je šestoro djece, a nakon progona, brigade HVO-a Zenice, izbjegle su, uglavnom u Vitez, i nastavile braniti Lašvansku dolinu. Tog dana trajao je i napad na grad Vitez, doduše iz jednog smjera, ali je tzv. Armija BiH držala džepove u pozadini, s lijeva, s zdesna i imala enklavu u naselju Mahala. U Busovači tog 15. travnja '93., trajao je sveopći napad tzv. Armije BiH, kao i na dijelove Kaknja, Fojnice, Kiseljaka, uz neprekidno granatiranje Novog Travnika. A da tzv. Armija BiH nije odustala dokazuju i ponovne blokade prometnica, kao u siječnju, prekid ceste Travnik – Busovača – Kiseljak, odnosno, od Nević Polja na ulazu u Novi Travnik, Staroj Biloj gdje se spajaju Travnik i Vitez, Ahmićima, od Viteza prema Busovači i na Kaoniku, od Busovače prema Kiseljaku. Plan podjele hrvatskih enklava na još manje dijelove zamalo je i uspio u drugoj ofenzivi: sve veze s Hercegovinom su prekinute, napadnuti su Kakanj, Žepče i Vareš, uz pomoć brigada tzv. Armije BiH iz Visokog i Kaknja, pokušali su kiseljačku enklavu podijeliti i prekinuti komunikaciju između HVO-a Fojnica i HVO-a Kiseljak, a Zenica je pala.

15.04.2021. u 09:12 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 12.04.2021.

„Haški krivolov“

Haški krivolov, značajna knjiga pokojnog Miroslava Tudjmana, konačno se pojavila na engleskom jeziku! Mi moramo širiti vijest o tome i o sramoti koja se zove Haški sud! Evo kako je Miro pisao u jednom dijelu uvodu knjige:
„Ovo je priča o Haškome tribunalu, tužiteljima i sucima koji su u predmetu IT-04-74 osudili Bosnu i Hercegovinu da kao propala država živi na respiratoru. Priča je haški rašomon u kojem je tužitelj zatajio ključne činjenice, njegovi svjedoci nisu svjedočiti istinu, a suci nisu prihvatili ključne dokaze obrane. Takav igrokaz u procesu IT-04-74 najavljen je 5 godina prije početka suđenja šestorici hrvatskih dužnosnika i generala koje je trajalo 13 godina (2004.-2017.).
Glavna haška tužiteljica Carla del Ponte trojici je američkih veleposlanika iz Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine osobno obznanila „da se službeni pristup njene kancelarije temelji na stavu da su svi ratni lideri svih strana krivi za ratne zločine, a da zatim razmatra koji su to određeni zločini i kako da dokaže njihovu krivicu“. No, iako je tek trebala pronaći za koje su ratne zločine hrvatski ratni lideri krivi, Carla del Ponte je spoznala razliku između Srba i Hrvata: „Srbi su kopilad … ali Hrvati su podmukla kopilad“. Uvjerena u svoju misiju ona je i prije završetka suđenja „ratnim liderima“ objasnila akademskoj zajednici i međunarodnoj javnosti da će se povijest jugoistoka Europe pisati prema presudama Haškoga tribunala.......“
A malo o samoj knjizi, (na slici na engleskom jeziku). Obavezno podijeliti sa svima informacije o knjizi, pogotovo onima koji žive na područjima gdje se govori engleski! Moramo širiti Istinu, zbog budućnosti i hrvatske povijesti!
"Krivolov u Haagu" značajna je knjiga pokojnog Miroslava Tuđmana koja na razložan i studiozan način podrobno opisuje metodologiju, št ju je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju primijenio u procesu Prlić i ostali«, odnosno u slučaju hrvatske šestorke« iz Herceg-Bosne. Tuđman je bio sveučilišni profesor informacijskih znanosti, osnivač i voditelj prve hrvatske obavještajne agencije (1993. - 1998.). Preminuo je u siječnju 2021. godine kao aktualni zastupnik u Hrvatskom saboru. Služio je Hrvatskoj od samog početka njezine državotvorne neovisnosti, pa do kraja svoga života. Bio je usko uključen u sva glavna politička pitanja, od kojih je jedna bila suradnja Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY).
U ovoj davno zakašnjeloj analizi unutarnjeg djelovanja ICTY-a, Tuđman intrigantno i detaljno secira mnoge načine na koje je izvrnuta pravda, koristeći se primjerom slučaja Prlić i suradnici, koji u konačnici dovodi do tragičnog samoubojstva cijanidom jednoga od optuženika, generala Slobodana Praljaka. "Suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac! S prijezirom odbacujem vašu presudu!" posljednje su riječi haškog optuženika na otvorenom sudu 29. studenog 2017. godine. "Krivolov u Haagu" knjiga je koja pruža njemu i ostalim optuženicima obranu koju im je Tribunal nepravedno uskratio.Sve Ëinjenice istaknute u ovoj vaćnoj
knjizi, dovode do neminovnog zakljuËka
kako se u procesu flPrliĘ i ostali« nije sudilo pojedincima za konkretna ratna
(ne)djela, nego se sudilo Republici Hrvatskoj, na temelju potpuno proizvoljno osmišljenog koncepta tzv. udrućenog zločinaËkog poduhvata. To je ujedno i jedna
od glavnih teza knjige prof. Tu˙mana koji je nizom dokumenata, argumenata i činjenica nastojao ukazati na svu problematiËnost tvrdnji žalbenoga vijeća, koje ne počivaju na čvrstim osnovama. Prof.Davor Derenčinović istaknuo je u svojoj recenziji kako autor upozorava da se optužnica i presuda ne zasnivaju na materijalnim činjenicama, nego na interpretacijama pisanih dokumenata, na iskazima svjedoka koji nisu neposredni sudionici
odre˙enih zbivanja nego njihovi tumači,na ekspertizama i svjedocima teorije urote«. Upravo su te spoznaje kljuËne za razumijevanje niza nedorečenosti i kontradiktornosti u presudi, a nužno je uzeti u
obzir i političke implikacije koje su dovele do drakonskih kazni i nepovoljnog krajnjeg ishoda ovoga procesa. HaŔki krivolov — analiza dokaza o ciljevima zajedničkoga zločinačkog pothvata u predmetu IT-04-74, autora prof. Miroslava Tu˙mana, predstavlja izniman doprinos u istraćivanju tematike rata u Bosni i Hercegovini te rada Haškog suda, i zasigurno će biti poticaj drugim povjesničarima i analitičarima za daljnje izučavanje ovoga važnog i zanimljivog područja.

Do danas ova Tuđmanova knjiga ujedno je i najopsežnija analiza presude Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju i politike Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini tijekom rata. "Krivolov u Haagu" trebao bi biti obavezno štivo za sve one koji su zainteresirani za dinamiku ovoga suda "iza zatvorenih vrata".
„Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju je predmetna lekcija međunarodnog institucionalnog neuspjeha. Miroslav Tuđman pokazuje nam zašto.“ Robin Harris, britanski autor i bivši savjetnik za vanjsku politiku premijerke Margaret Thatcher

12.04.2021. u 19:57 • 0 Komentara • Print • #

Okupacija Stoca i stolačke barikade, ožujak/travanj 1992

Stolac je od strane tzv.JNA okupiran sredinom travnja 1992., a neposredno pred okupaciju bio je poprište neobičnog (pred)ratnog fenomena jer su krajem ožujka i početkom travnja na svim ulazima oko malog grada postavljene blokade prometa. Počevši još od ljeta 1990., i najpoznatije od svih takvih opstrukcija prometa tzv. „balvan
revolucije“ u Kninu, čin postavljanja prometnih blokada nije bio nimalo neuobičajen.
Naprotiv, bila je to podosta sigurna najava ratnih sukoba svejedno u kojem dijelu Hrvatske i Bosne i Hercegovine na koji je kasnije izvršena velikosrpska agresija.
No prometna blokada kod Stoca posebna je po tome što deklarativno nije postavljena u korist interesa pripadnika jedne nacionalnosti nego je, barem formalno, podignuta „u ime mira“, odnosno kako bi spriječila ratni sukob. Bosna i Hercegovina upravo u to vrijeme prolazila je gotovo munjevitu tranziciju iz mirnodopskog u surovo ratno stanje.
Razvile su se žestoke borbe za Bosanski Brod, a netom se dogodio i pokolj bošnjačkog stanovništva Bijeljine, dočim se na širem području Mostara i Sarajeva, odnosno cijele BiH jasno osjećao miris rata. Stoga su zbivanja u Stocu nekako ostala nezamijećena, kako u razdoblju kada su se događala, tako i u kasnijim istraživanjima ratnog sukoba,svejedno što se zapravo radilo o jednom politološkom, pa i o sociološkom fenomenu.
O tome što se događalo u Stocu gotovo da ne postoji službena dokumentacija, a sudionici, odnosno oni koji su postavili barikade, izbjegavaju o tim događajima pričati. Stoga medijska izvješća, koliko god bila rijetka, zasad
predstavljaju jedini dokumentirani izvor iz tog razdoblja. Ipak, proučavanju novinskih izvora treba pristupati krajnje oprezno jer neka od njih podosta su netočna, pristrana pa i kontradiktorna. Beogradski dnevni list „Politika“ donio je 1. travnja 1992. pregršt vijesti o eskalaciji rata u BiH, ali i dvije kraće vijesti i o zbivanju u općini Stolac. U članku naslovljenome „Život u Stocu paralisan“ navodi se: „Snage HOS-a(Hrvatske oružane snage) nastoje da stave pod kontrolu teritoriju opštine Stolac-saopštila je danas informativna
služba Druge operativne grupe JNA za Hercegovinu (...) U Mostaru međutim, u izvorima bliskim MUP-a, ističe se da je Stolac potpuno blokiran i da su barikade oko grada podigli građani svih nacionalnosti. Građani, prema istim
izvorima, zahtevaju da odmah prestanu oružani sukobi, da se sa teritorije opštine odmah povuku sve oružane formacije i da se izbeglicama omogući povratak kućama. U Stocu je život potpuno paralizovan. Škole ne rade, a
zatvorena su i preduzeća i druge ustanove“.
O napetom stanju u stolačkoj općini u „Politici“ se izvještavalo i u članku koji je pratio zbivanja u susjednom
Mostaru: „Dramatične vesti stižu i iz okolnih hercegovačkih mesta. Tako je Stolac, udaljen od Mostara oko trideset
kilometara, od prošle noći potpuno ograđen barikadama na sva četiri putna pravca prema Mostaru, Bileći, Ljubinju i
Neumu. Posebno je dramatično na tromeđi opština Ljubinje, Neum i Stolac, gde su u blizini srpskih sela pristizali
pripadnici paravojnih snaga Hrvatske-hosovci i zenge. Srbi sa tog područja masovno beže prema
istočnohercegovačkim opštinama“. Nažalost, od svega navedenog u novinskim člancima beogradske „Politike“ jedina točna informacija bila je ta da je
grad Stolac uistinu bio blokiran sa svih strana, te da su južno od Stoca domicilne hrvatske snage pokušavale
pripremiti obranu općine Neum.
Malo više spoznaje o tome tko i zašto je postavio barikade moglo se doznati iz izvješća Ivana Raguža, dopisnika
„Slobodne Dalmacije“ (od 2. travnja 1992.), iz koga je shvatljivo da barikade nisu bile rezultat spontane reakcije građana Stoca na pogoršanje sigurnosne situacije u ovom dijelu Hercegovine, već da iza njih stoje politički
dužnosnici stolačkog ogranka Stranke demokratske akcije (SDA). Alija Rizvanbegović, predsjednik Općinskog ogranka SDA, ujedno i obnašatelj dužnosti predsjednika Izvršnog odbora općine Stolac (općinska vlada), izjavio je
da ne dopušta njihovo uklanjanje, pravdajući to tvrdnjom da barikade predstavljaju zaštitu Stoca od mogućeg
ulaska svih vojnih formacija. Nadalje, u tom članku, zanimljivog naslova „Protiv svih uniformi“, saznajemo da
barikade ustvari drže milicioneri Stanice javne sigurnosti iz Stoca, točnije dio njih, iz aktivnog i pričuvnog sastava.
Također, saznajemo da se na barikadama nalaze i neki građani, te da nadležni milicioneri revno, ali pritom i selektivno, odobravaju ili brane pojedincima ulaz ili izlaz iz grada.
Na osnovu dostupnih i vrlo šturih informacija čitatelji „Slobodne Dalmacije“ možda su i mogli pomisliti kako je cilj
postavljanja barikada bio namijenjen očuvanju mira svih građana Stoca, no mirotvornu kompoziciju teksta kvario je krajnje intrigantan podatak kako je „na jednoj od barikada… zaustavljen i Pero Raguž, načelnik SJS Stolac, koji je na taj način spriječen da dođe na posao“.
Pojednostavljeno, tog dana pripadnici policije iz Stoca nisu dopustili svom zapovjedniku da uđe u grad, iako je on
bio legitimni dužnosnik državnih struktura Bosne i Hercegovine, a ne pripadnik neke vojne ili paravojne formacije od kojih su ti isti policajci navodno čuvali Stolac. Iz ovog, pomalo bizarnog podatka, lako se može shvatiti da su
postavljanje barikada prouzročili neki drugi motivi, a nikako ne spontana reakcija svih građana. U tom tekstu ne može se saznati koje su točno skupine građana organizirale blokadu prometa ni koliko ih je uključeno u opstrukciju
prometovanja Stocem. No sasvim je jasno da su cijelom akcijom koordinirano rukovodili službeni organi javnog reda, ali ne i svi zaposleni.
Teško je povjerovati da bi u tim skupinama moglo biti policajaca Hrvata jer oni načelniku policije, Hrvatu Peri Ragužu, sigurno ne bi blokirali mogućnost da uđe u grad kako bi obavljao svoje dužnosti. Za razliku od novina,televizija je zabilježila i javnosti prenijela mnogo pouzdanije informacije o tome koji su to „građani“ zapravo
postavili barikade na svim ulazima u Stolac. Novinarka Hrvatske televizije Melinda Kurilj napravila je reportažu s lica mjesta u kojoj govori: „Stolac je danas potpuno blokiran. Na četiri izlaza iz grada, prema Čapljini, Neumu, Bileći i
Ljubinju postavljene su barikade koje uglavnom drže muslimani i kontroliraju ulazak i izlazak iz grada“.
Reportaža HTV-a tonom i slikom razotkrila je tko je organizator barikada, a predstavnik Bošnjaka u prilično nejasnoj
izjavi iznio je navodne razloge postavljanja barikada: „One su postavljene upravo iz tog razloga što ako dođe do
prepucavanja dvije vojske, tu će stradati nevin narod Stoca“. Daleko konkretnije mišljenje, odnosno nezadovoljstvo blokiranjem Stoca pojasnio je u izjavi predsjednik lokalne Srpske demokratske stranke Milan Mihić: „Ima tu nekih drugih vojski koje su tu odavno i protiv kojih je davno trebalo postaviti barikade, ako se misle goniti.
Koje su to vojske? To je Hrvatska vojska koja je okupirala dobar dio, jednu trećinu Stoca još odavno, a nije nitko protiv nje ništa protestovao“.Izjava Mihića o hrvatskim snagama koje su okupirale dio Stoca naravno da nije bila točna, no nije bilo ni potrebe da
novinar traži od političkog lidera stolačkih Srba pojašnjenje takve netočne izjave. Naprotiv, vješta novinarka HTV-a
mudro je postavila novo i važnije pitanje Mihiću, zatraživši ga da objasni tko su pripadnici postrojbi koji u redovima
JNA okružuju grad na okolnim brdima. Mihić je na to pitanje, vjerojatno uopće ne misleći što govori (ili možda ne
mareći), vrlo jasno odgovorio: „Ti četnici i rezervisti su pripadnici Jugoslavenske narodne armije“.
S obzirom na konkretan Mihićev odgovor da Stolac okružuju četnici novinarka Melinda Kurilj mogla je samo
konstatirati preciznu prognozu s kojom je okončala prilog: „Stolac je neaktivirana mina“. Slijedećeg dana kamere
HTV-a u dvominutnom prilogu zabilježile su još mnogo više važnih detalja pomoću kojih možemo rekonstruirati
organizacijsku strukturu, pa i namjere onih koji su blokirali Stolac. Naime, iako se pozivaju na mir i ne žele dvije
vojske u svojem gradu (JNA i hrvatske postrojbe), „građani“ Stoca, predvođeni dopredsjednikom stolačkog SDA,Mirsadom Mahmutćehajićem nosili su beretke ili kape s ušivenim grbom Bosne i Hercegovine, odnosno Armije BiH.Štoviše, u prilogu možemo uočiti kako ljudi zaduženi za čuvanje blokadnih punktova očito djeluju s različitim
motivima. Naime, kamera HTV-a snimila je nekoliko krajnje interesantnih kadrova u kojima jedna skupina milicionera ima kapu sa službenom oznakom, odnosno zvijezdom petokrakom, a druga, koju čine Bošnjaci,
demonstrativno ne nosi nikakve kape čime su htjeli dati do znanja kako je došlo vrijeme za promjene. Kakve točno
promjene ni oni sami nisu znali, jer izbjegavali su dati odgovor na pitanje zašto ne nose službene kape. Samo jedan
iskreno je, i za budućnost vrlo znakovito, odgovorio: „Ja sam ostao bez kape. Ne znam koju ću staviti“.
Blokada prometa uskoro je i bez ikakvog objašnjena obustavljena. Sasvim sigurno da nije obustavljena zbog
procjene kako su stečeni dobri sigurnosni uvjeti, jer kroz koji dan uslijedio je napad JNA na širem području istočne
Hercegovine, odnosno uslijedila je fizička okupacija Stoca od strane JNA. U ratnom razdoblju velikih promjena koje
su nakon toga zadesile stolački kraj, s vremenom je zaboravljena paradoksalna situacija u kojoj su Bošnjaci blokirali
grad u ime mira, da bi kasnije pasivno promatrali ulazak okupacijskih snaga. Jedini Bošnjak koji je izašao u javnost
s detaljima priče o postavljanju barikada oko Stoca jest Mehmed Dizdar, šef Policijske stanice Stolac, a koji je ujedno bio i nositelj prometne blokade grada. Dizdar je napisao memoarsku knjigu „Suđeni Stolac“, djelo u kojem je pisao o predratnoj i ratnoj sudbini grada Stoca. Važan dio tih memoara predstavlja opisivanje događaja iz ožujka i travnja 1992. godine, a gdje je Dizdar na zanimljiv, ali i vrlo nespretan način pokušao opravdati aktivnosti dijela gradske bošnjačke političke elite, koja se
svodila na otvorenu suradnju s Jugoslavenskom narodnom armijom i političkim strukturama Srpske autonomne oblasti Hercegovina. Dizdar je na više mjesta u knjizi evocirao sjećanja na tu suradnju, iako ju je pokušavao opovrgnuti neodrživim tvrdnjama kako su Bošnjaci uporno odbijali ponuđeno savezništvo JNA i lokalnih Srba. Da ta suradnja nije bila odbijena svjedoči niz događaja, između ostalog i postavljene barikade.Ondašnji predsjednik Skupštine općine Stolac, Hrvat Željko Raguž prisjeća se: „Iznenada, preko noći pojavile su se muslimanske barikade oko grada Stoca. Barikade su bile napravljene od kamiona, automobila i drugih različitih prepreka. Jedan dio tih prepreka bili su i „ježevi“ koje je dala HV iz Metkovića stolačkim Muslimanima da ih stave
kao tenkovske prepreke prema Ljubinju i Berkovićima… Hrvati Stoca bili su dovedeni u situaciju da više nemajunikakvu cestovnu komunikaciju, posve odsječeni od ostatka svijeta. Tako se sa stolačkim barikadama najednom stvorila prava, odsječena enklava s oko 10 tisuća Hrvata s lijeve strane Neretve, posve prepuštenih na milost i nemilost postrojbama JNA. Zbog toga stolačke barikade treba promatrati kroz prizmu posvemašnjeg prekidanja komunikacija Hrvata istočnog dijela Hercegovine s ostalim Hrvatima, odnosno prepuštanja Srbima u ruke“.
U akciji postavljanja barikada nije bilo Hrvata i Srba, osim po Dizdarovim navodima jednog Srbina, Mirka Vreće i jednog (neimenovanog) Hrvata. Tu činjenicu ideolozi blokiranja Stoca naknadno su pokušali potpuno drugačije prezentirati i to kroz prilično infantilnu teoriju o zajedničkom postavljanju blokade od strane svih građana.
Unatoč tome što i sam piše kako se Hrvati i Srbi nisu odazvali radikalnim metodama opstrukcije prometa, Dizdar navodi kako je njegova ideja o zajedničkom postavljanju barikada bila dočekana odobravanjem i velikim odazivom.
Štoviše, navodi kako je ta ideja bila popraćena s oduševljenjem i aplauzom na javnoj tribini održanoj u kino-dvorani za vrijeme blokade, a što nikako ne odgovara istini. Nemoguće je da je prvi dan odaziv svih Stočana bio „veoma
velik“, a da već naredne večeri „nema na barikadama ni Srba ni Hrvata“, kako tvrdi Dizdar.
Prava istina je ta da ideja o barikadama nije bila predmetom međusobnih dogovora stranaka, kamoli inicijativa svih građana Stoca, već ju je Mehmed Dizdar, što navodi i u knjizi, osobno inicirao, te istu operativno sproveo s čelnim čovjekom stolačkog SDA, Alijom Rizvanbegovićem, Ekremom Čohodarevićem, uglednikom stolačke Socijaldemokratske Partije (SDP), i Mirsadom Mahmutčehajićem, dopredsjednikom SDA. Očekivana reakcija, odnosno masovni odaziv građanstva, nakon dovođenja Stočana pred gotov čin nije uspjela jer su formiranje Kriznog štaba,
dakle građanskog, a ne policijskog tijela koje je trebalo držati barikade, bojkotirale ne samo druge nacionalnosti veći određen broj razumnih Bošnjaka koji je bio protiv blokiranja grada. Takav rasplet pouzdano se može razaznati iz Dizdarovih memorija koji je zapisao kako je bio „ljut i na neki način
povrijeđen“ zbog toga što su njegovoj zamisli o „balvan-revoluciji“ direktno oponirali Fahrudin Rizvanbegović i drugi
ugledni Stočani muslimanske vjere. Iz tog razloga Dizdaru nije preostalo ništa drugo nego sa skupinom lojalnih
istomišljenika nastaviti provoditi blokadu. Zbog iznenadnog postavljanja, odnosno uklanjanja teško je odrediti koliko
su točno dana trajale stolačke barikade. Sudeći po sjećanjima i novinskim natpisima, kao i po kasnije napravljenoj
policijskoj prijavi, Stolac je intenzivno bio blokiran više dana, otprilike od 27. ožujka pa do 2. travnja 1992. godine.
Po sjećanjima Hrvata ovaj predratni igrokaz s opstrukcijama prometa, doduše nižeg intenziteta, odvijao se još
ranije tijekom ožujka, a ono što je uslijedilo pred kraj mjeseca, bila je kulminacija dotadašnjih organizacijskih
napora da koncept blokade Stoca zaživi i dobije medijsku pozornost. Željko Raguž prisjeća se: „Bilo je toga dotad
već u nekoliko navrata. Nije se to dogodilo u samo nekoliko dana. A bilo je i par dana „pasivnih“ barikada kada su
vozila u pripremi stavljena sa strane, za slučaj potrebe. Znači, čitav mjesec ožujak trajala je ta igra s barikadama“.
Prometna blokada Stoca postigla je to da je privukla pažnju medija na državnoj razini, ali je pritom, što vjerojatno nije bio njezin cilj, u potpunosti podijelila građane Stoca. Domicilni Srbi u strahu su, ne znajući što nosi budućnost
pretvaranja grada u svojevrstan geto masovno napustili Stolac, a Hrvati su shvatili da na Bošnjake u nadolazećem
udaru JNA ne mogu računati kao na saveznike.
Naime, dio Bošnjaka unatoč drugačijim dogovorima organizirao je ovu prometnu blokadu, za koju se po svojim
posljedicama, a napose po skorom puštanju JNA u grad, može smatrati kako je postignuta u dogovoru s
agresorom. Na takav zaključak navodi i činjenica da su prometne blokade bez nekog prevelikog objašnjena
odjednom prekinute, a potom su kroz nekoliko dana tenkovi JNA bez otpora prometovali Stocem. Unatoč tome što
je organiziranjem prometnih blokada svrnuo pozornost cijele jugoslavenske javnosti, Mehmed Dizdar u svojim je
memoarima okončanje ovog prilično važnog razdoblja za budućnost Stoca završio vrlo kratkom rečenicom, gotovo
nehajno: „Prođoše i barikade“.
Naizgled teško shvatljiva, priča o stolačkim barikadama jednostavna je za objasniti. Naime, postojao je točno
određen interes nekih ljudi iz stolačkog SDA i SDP koji su, što je sasvim logično, htjeli osigurati najpovoljnije uvjete
za pripadnike svojeg naroda u nadolazećem ratu. Sve strane bile su itekako svjesne da je oružani obračun na
ovome području tek pitanje dana i svaka strana nastojala je uoči izbijanja sukoba osigurati što je bolje uvjete za za
djelovanje u ratnom raspletu. Cijela istočna Hercegovina, pa tako i stolačka općina svjedočila je višemjesečnim priprema JNA za rat. Pripadnici JNA nimalo vojnički i vrlo raspušteno ponašali su se još od rujna 1991. kada su pristigli na to područje, a
što je u svojoj knjizi potvrdio i Mehmed Dizdar: „Zaista, ogromna, nepregledna kolona vozila punih vojske... Neki izašli iz vozila, izvalili se kraj ceste i pucaju li pucaju, rafalima i jedinačno... Pucnjava je sve jača, pa još
podvriskivanje i ponegdje pjesma, seljačka, crnogorska... Ide kolona. Ide pucnjava. Rafali, jedan za drugim, jedan
u drugom. Vihore se zastave, jugoslavenske i četničke. Mahaju podignute ruke s tri prsta. Odliježe pjesma: „Ko to
kaže, ko to laže...“.
Pripadnici JNA u tom razdoblju svojim ponašanjem izazivali su pravu jezu među lokalnim stanovništvom jer nisu
prezali od uporabe brojnih oblika krimogenog ponašanja (krađe, pijanstva, pokušaji ubojstva, itd). Od tih događaja
do okupacije Stoca od strane JNA prošlo je nekoliko mjeseci u kojima su glavne općinske stranke vodile mukotrpne
pregovore i dogovore svih vrsta. Ti pregovori dugo su trajali, no zapravo su u suštini to redom bili besplodni
sastanci, na kojima se štošta nudilo i obećavalo, a gotovo se ništa nije dogovaralo, kamoli realiziralo.
Pregovore je posebno zakomplicirala politička podijeljenost među Bošnjacima koja je bila očita. Dizdar ju je ovako
opisao: „SDP... nikad nije imala, niti je mogla imati svoj stav jer su Hrvati po pravilu držali stranu HDZ-a, Srbi SDSa, dok Muslimani nisu ni mogli podržavati SDA jer ni ona nije mogla da se snađe u općem političkom metežu i da
profilira svoje stavove“. Koliko je bila duboka ta podijeljenost najbolje svjedoče rezultati prvih demokratskih izboraiz 1990. godine kada su Bošnjaci, iako većinski narod, izgubili vlast u gradu, prepustivši ju Hrvatima ujedinjenim oko stranke Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). U takvim okolnostima duboko podijeljeni čelni političari Stoca vodili su razne pregovore, a u koje su u kriznim razdobljima bili uključeni i predstavnici vojne sile, zapovjednici JNA.
Kao i međusobni politički pregovori, tako su i ti sastanci uglavnom bili ispunjeni praznim riječima, besmislenim obećanjima i ništavnim dogovorima. Svaka od strana imala je svoje planove i svoje računice putem kojih je
pokušavala izboriti što bolji položaj u nadolazećem ratnom raspletu. Kakav će rasplet uslijediti jasno su najavili
srpski mediji. Primjerice, cijeli ožujak 1992. godine, beogradska „Politika“ usmjerila je najveći interes na izvještavanja s dva područja BIH; iz Bosanske Posavine (Bosanskog broda) i iz Hercegovine (Mostar, Neum, Čapljina, Stolac). „Politikine“ vijesti bile su nabijene dramatikom i tendencioznom patetikom, a mogle bi se svesti na poruku da su krajevima istočne Hercegovine lutale horde „hosovaca“ i „zengi“ uvezenih iz Hrvatske. Po „Politici“ te
su pojave srpski narod činile sve nervoznijim, stoga su njihovi politički čelnici nagovještavali potrebu za eliminacijom oružanih čimbenika koji ih „ugrožavaju“, naravno uz očekivanu pomoć JNA. Najava za rat, napose nakon iskustava iz ratom zahvaćene Republike Hrvatske, nije mogla biti jasnije izrečena. Stoga i ne čudi što su na teritoriju stolačke općine bile prisutne određene snage Hrvatske vojske, točnije dijelova 116. brigade HV iz Imotskog.
Njihova prisutnost s pravom je uznemiravala zapovjedništvo JNA i lokalne Srbe, što je zapravo bio i cilj te prisutnosti, jer njome se otežavalo vodstvu JNA da donese odluku o pokretanju prodora tenkovima i pješaštvom ka Neumu.

Nastavak pročitajte: https://crnemambe.hr/.../7125-stolacke-barikade-ozujak...

12.04.2021. u 19:51 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 05.04.2021.

OSLOBAĐANJE VOJARNE U ČAPLJINI

10. travnja 1992. počinje opći napad JNA i srpskih rezervista na području jugoistočne Hercegovine a u isto vrijeme neprijatelj se nalazio i u zapadnom dijelu grada, u tadašnjoj “čapljinskoj kasarni”.
Tijekom druge polovice travnja agresor i hrvatska obrana obavljale su intenzivne pripreme – agresor za prijelaz preko Neretve i ovladavanje zapadnom Hercegovinom i hrvatskim Poneretvljem, a hrvatske snage za obranu od tog napada. U sklopu tih priprema donesena je odluka o zauzimanju najjačeg uporišta na zapadnoj obali Neretve – čapljinske vojarne. Taj ogromni kompleks obuhvaćao je gotovo trećinu gradskog područja i predstavljao je veliku prijetnju obrani, a iz nje su dva puta gradu nanesena teška razaranja. Stoga je zapovjednik HVO-a tog sektora, general-bojnik Slobodan Praljak, donio odluku o napadu na vojarnu. Branilo ju je oko 200 vojnika s 28 različitih artiljerijskih oruđa jačih od 8 mm, dva tenka te više protuavionskih topova. Prije samog napada vođeni su pregovori u kojima je predložena predaja pri kojoj bi svi vojnici i časnici s osobnim naoružanjem mogli slobodno i bez zapreke napustiti vojarnu. Zapovjednik vojarne potpukovnik Milomir Božović odbio je tu ponudu inzistirajući da garnizon ostane u gradu. U tom stavu imao je punu potporu, kao i naredbu zapovjednika Hercegovačkog korpusa generala Momčila Perišića. Da bi povećao pritisak na vojarnu, HVO joj je isključio vodu, struju i potpuno je blokirao. Dio časnika pobunio se stavu svojeg zapovjednik te su se zalagali za izlaz iz objekta. Zbog tog je u vojarni izbio otvoreni sukob tijekom kojeg je 17. travnja ubijen poručnik Dragan Bajramović, zagovornik mirnog napuštanja objekta. Ostatak pristalica povlačenja je pritvoreno. Uvidjevši da neće biti ništa od pregovora, otpočeo je napad u noći sa 17. na 18. travnja.

Praljak se odlučio na napad s relativno malim brojem snaga te su u prvom naletu poginula trojica pripadnika HVO-a, dok je jedan neprijateljski vojnik zarobljen. Postoji teorija da je taj napad bio više vrsta određenog pritiska da se napusti vojarna. U prilog tome ide i činjenica da je nakon tog napada nastalo dvodnevno zatišje i ponovni pregovori. U vojarnu su ušli pripadnici EZ-a i obitelji vojnika, ali su pregovori bili bezuspješni, iako je unutra bilo poginulih vojnika. O tome da se časnici žele predati, a ne i Božović, izvijestili su pripadnici EZ-a, koji suisti dan napustili vojarnu.

Nakon toga, HVO je izveo snažan napad na vojarnu, tijekom kojeg se veći dio objekta zapalio, zbog čega su se vojnici povukli u podzemne hodnike vojarne. Uslijed te situacije, u mostarsku zrakoplovnu bazu pristigla je postrojba 63. padobranska brigada iz Niša, koja je trebala biti podrška u desantu na izvođenje vojnika iz vojarne. Da se u Čapljini sprema nešto «ozbiljno» obznanio je i general Perišić uputivši 20. travnja ultimatum HVO-u da prestane napadati vojarnu i da joj se pusti voda, inače će Čapljina biti sravnjena sa zemljom.

Budući da su još jedni pregovori propali, 22. travnja u popodnevnim satima nastavljen je napad na vojarnu, a istovremeno je nastavljeno i teško razaranje tog grada. Idućeg dana nad gradom su se pojavili zrakoplovi za izviđanje stanja za predviđeni desant. Oko 16:50 s istočne obale počeo je dotad najžešći artiljerijski napad na Čapljinu. Kako je to izgledalo u gradu, svjedoči zapovjednik obrane grada Antun Luburić: «U deset do pet je počeo takav napad da se i nebo i zemlja otvorila. Ja sam u ovome ratu od početka, ali takvo nešto nisam doživio… Avioni, helikopteri, VBR-i, za deset minuta je palo oko 300 granata na ovaj predio koji smo držali». Dok je grad gorio, počeli su zračni napadi po položajima hrvatske obrane. U posvemašnjem kaosu koji je vladao, postrojbe PZO-a ipak su otvorile vatru po zrakoplovima te oborili dva. Dok je trajao napad zrakoplova, počeo je i helikopterski desant na vojarnu. Osam velikih helikoptera MI-8 sletjelo je u krug vojarne i odmah počelo ukrcavanje ljudstva. Nakon nešto više od deset minuta, hrvatska obrana pustila je da helikopteri uzlete i neometano napuste vojarnu. Desant je završen.

Uskoro su hrvatske snage ušle u vojarnu i pronašle 22 civila i 26 vojnika koji nisu željeli biti evakuirani. Neprijatelj nije pokušao uništiti oružje pri bijegu pa je pronađena zavidna količina borbenih sredstava. Bila je to prva vojarna u BiH koju su branitelji zauzeli. Postavlja se pitanje je li sve to bilo vrijedno, posebno za agresorsku stranu kojoj se nudio miran odlazak iz vojarne uz osobno naoružanje. Na kraju su pretrpjeli velike štete, a izvukli su isključivo ljude. Pretpostavlja se da vodstvo JNA nije vjerovalo kako hrvatske snage ne bi napale vojnike pri izlasku, zbog čega su inzistirali na desantu. Čapljinska vojarna je prva oslobođena vojarna u Bosni i Hercegovina nakon čega su hrvatski branitelji akcijom “Čagalj” oslobodili i lijevu obalu Neretve početkom lipnja 1992. godine.

05.04.2021. u 21:13 • 0 Komentara • Print • #

subota, 03.04.2021.

BORBE ZA KUPRES U TRAVNJU 1992.

Strateški značaj Kupreške visoravni nije nikad bio dvojben, pa tako ni početkom 1992. godine. Rat u Hrvatskoj izgubio je na intenzitetu, a u Bosni i Hercegovini tenzije su konstantno rasle, najavljujući neizvjesnu budućnost.
Vrijeme do konca veljače 1992., na području Kupreške visoravni, prošlo je bez značajnijih događanja. 29. veljače 1992., oko 20 sati, dolazi do prvog ozbiljnog incidenta kada su pripadnici satnije Zlosela Kupreške bojne zaustavili konvoj od pet kamiona i
jednog terenskog vozila JNA koji su došli iz pravca Šipova. Tovar nije pregledan, pa je konvoj nakon konzultacija s Glavnim stožerom hrvatske TO u Grudama vraćen ujutro 1. ožujka natrag u smjeru odakle je došao.Dok je konvoj stajao u blokadi kod Zlosela, njegova je posada dobro osmotrila ponašanje hrvatskih pripadnika TO. Zapovjedništvo Korpusa je izviješteno da je na potezu Kupres-Zlosela-Rastićevo bilo 9 ophodnji Hrvatskih obrambenih snaga (HOS-a) i Zbora narodne garde (ZNG-a)7 brojnih u prosjeku oko 10 ljudi, s tri cestovne prepreke i dva protutenkovska minska polja. Ljudstvo na preprekama u Zloselima ocijenjeno je vrhunski mobilnim i koordiniranim te da je na potezu Rastićevo-Zlosela-Kupres izvršena dobra organizacija vatrenog sustava.
Napetosti u gradu su se intenzivirale u drugoj polovini ožujka 1992. godine kad su Srbi iselili žene i djecu iz Kupresa u Šipovo, ali i druge gradove po Bosni i Hercegovini i Srbiji. To je bio poziv i Hrvatima da učine isto, tako su hrvatske žene i djeca privremeno iseljeni u Trogir, Baško Polje, ali i Zagreb.
Prije samog početka sukoba srpske snage su se počele grupirati u blizini grada, u samom gradu su sve društvene objekte stavili pod svoju kontrolu, a na nekima su postavili strojnička i snajperska gnijezda.
Dana 3. travnja, ujutro oko 6:30, izbio je oružani sukob. Započeo je tako što su srpske snage s područja Donjeg Malovana otvorile vatru po hrvatskim postrojbama. Branitelji su odgovorili protunapadom, te do podne razbili protivnika u Donjem, a u Gornjem Malovanu ga okružili. Na području Cincara i Baljaka, Srbi su također razbijeni.
Hrvatske snage su do sljedećeg dana napredovale, a u grad je stigla i ojačana satnija iz Bugojna i Uskoplja. Najveću potencijalnu opasnost za hrvatske snage predstavljale su oklopne jedinice JNA koje su mogle donijeti prevagu na srpsku stranu. U nedjelju, 5. travnja, primijećena su srpska pojačanja na hodnji prema Kupresu, a postrojbe Kupreške bojne pojačane s postrojbom bojne Zrinski, postupno su zauzimale grad. Oko 20 sati Srbi su zatražili pregovore, do kojih je potom došlo. No već ujutro prema gradu je krenulo srpsko oklopništvo, na čelu s pukovnikom Slavkom Lisicom.U borbama za Kupres JNA je angažirala 30. pješačku diviziju, koju je vodio pukovnik Stanko Galić. Iz Knina za Kupres je krenuo pukovnik Slavko Lisica predvodeći ojačanu tenkovsku postrojbu iz oklopnog bataljuna u Sv. Roku. Lisica je ubrzo nakon toga otišao u Knin po novu tenkovsku postrojbu, a s tim je oklopništvom iz Knina i pješaštvom iz Banjalučkog korpusa JNA, Lisica ušao u Kupres.
Ubrzo su se malobrojne hrvatske snage povukle s Kupreške visoravni, a većina je odstupila prema Šujici, dok se jedan manji broj boraca povukao preko Malovanske poljane i Malovana na Cincar planinu. Pred njima je bilo višednevno lutanje po planinskom bespuću na putu prema području Livna.
Grad je pao 10. travnja, a pad Kupresa predstavlja jednu u nizu tragičnih epopeja hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Na hrvatskoj strani poginulo je 160 ljudi, a na srpskoj 85.
Kupres je ostao pod srpskom kontrolom sve do 11. mjeseca 1994. kada je oslobođen od hrvatskih snaga u operaciji Cincar.

03.04.2021. u 14:32 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Povijest Herceg-Bosne

ponedjeljak, 26.04.2021.

Zločin muslimanske Armije BiH u selu Miletići kod Travnika

srijeda, 21.04.2021.