10. travnja 1992. počinje opći napad JNA i srpskih rezervista na području jugoistočne Hercegovine a u isto vrijeme neprijatelj se nalazio i u zapadnom dijelu grada, u tadašnjoj “čapljinskoj kasarni”.
Tijekom druge polovice travnja agresor i hrvatska obrana obavljale su intenzivne pripreme – agresor za prijelaz preko Neretve i ovladavanje zapadnom Hercegovinom i hrvatskim Poneretvljem, a hrvatske snage za obranu od tog napada. U sklopu tih priprema donesena je odluka o zauzimanju najjačeg uporišta na zapadnoj obali Neretve – čapljinske vojarne. Taj ogromni kompleks obuhvaćao je gotovo trećinu gradskog područja i predstavljao je veliku prijetnju obrani, a iz nje su dva puta gradu nanesena teška razaranja. Stoga je zapovjednik HVO-a tog sektora, general-bojnik Slobodan Praljak, donio odluku o napadu na vojarnu. Branilo ju je oko 200 vojnika s 28 različitih artiljerijskih oruđa jačih od 8 mm, dva tenka te više protuavionskih topova. Prije samog napada vođeni su pregovori u kojima je predložena predaja pri kojoj bi svi vojnici i časnici s osobnim naoružanjem mogli slobodno i bez zapreke napustiti vojarnu. Zapovjednik vojarne potpukovnik Milomir Božović odbio je tu ponudu inzistirajući da garnizon ostane u gradu. U tom stavu imao je punu potporu, kao i naredbu zapovjednika Hercegovačkog korpusa generala Momčila Perišića. Da bi povećao pritisak na vojarnu, HVO joj je isključio vodu, struju i potpuno je blokirao. Dio časnika pobunio se stavu svojeg zapovjednik te su se zalagali za izlaz iz objekta. Zbog tog je u vojarni izbio otvoreni sukob tijekom kojeg je 17. travnja ubijen poručnik Dragan Bajramović, zagovornik mirnog napuštanja objekta. Ostatak pristalica povlačenja je pritvoreno. Uvidjevši da neće biti ništa od pregovora, otpočeo je napad u noći sa 17. na 18. travnja.
Praljak se odlučio na napad s relativno malim brojem snaga te su u prvom naletu poginula trojica pripadnika HVO-a, dok je jedan neprijateljski vojnik zarobljen. Postoji teorija da je taj napad bio više vrsta određenog pritiska da se napusti vojarna. U prilog tome ide i činjenica da je nakon tog napada nastalo dvodnevno zatišje i ponovni pregovori. U vojarnu su ušli pripadnici EZ-a i obitelji vojnika, ali su pregovori bili bezuspješni, iako je unutra bilo poginulih vojnika. O tome da se časnici žele predati, a ne i Božović, izvijestili su pripadnici EZ-a, koji suisti dan napustili vojarnu.
Nakon toga, HVO je izveo snažan napad na vojarnu, tijekom kojeg se veći dio objekta zapalio, zbog čega su se vojnici povukli u podzemne hodnike vojarne. Uslijed te situacije, u mostarsku zrakoplovnu bazu pristigla je postrojba 63. padobranska brigada iz Niša, koja je trebala biti podrška u desantu na izvođenje vojnika iz vojarne. Da se u Čapljini sprema nešto «ozbiljno» obznanio je i general Perišić uputivši 20. travnja ultimatum HVO-u da prestane napadati vojarnu i da joj se pusti voda, inače će Čapljina biti sravnjena sa zemljom.
Budući da su još jedni pregovori propali, 22. travnja u popodnevnim satima nastavljen je napad na vojarnu, a istovremeno je nastavljeno i teško razaranje tog grada. Idućeg dana nad gradom su se pojavili zrakoplovi za izviđanje stanja za predviđeni desant. Oko 16:50 s istočne obale počeo je dotad najžešći artiljerijski napad na Čapljinu. Kako je to izgledalo u gradu, svjedoči zapovjednik obrane grada Antun Luburić: «U deset do pet je počeo takav napad da se i nebo i zemlja otvorila. Ja sam u ovome ratu od početka, ali takvo nešto nisam doživio… Avioni, helikopteri, VBR-i, za deset minuta je palo oko 300 granata na ovaj predio koji smo držali». Dok je grad gorio, počeli su zračni napadi po položajima hrvatske obrane. U posvemašnjem kaosu koji je vladao, postrojbe PZO-a ipak su otvorile vatru po zrakoplovima te oborili dva. Dok je trajao napad zrakoplova, počeo je i helikopterski desant na vojarnu. Osam velikih helikoptera MI-8 sletjelo je u krug vojarne i odmah počelo ukrcavanje ljudstva. Nakon nešto više od deset minuta, hrvatska obrana pustila je da helikopteri uzlete i neometano napuste vojarnu. Desant je završen.
Uskoro su hrvatske snage ušle u vojarnu i pronašle 22 civila i 26 vojnika koji nisu željeli biti evakuirani. Neprijatelj nije pokušao uništiti oružje pri bijegu pa je pronađena zavidna količina borbenih sredstava. Bila je to prva vojarna u BiH koju su branitelji zauzeli. Postavlja se pitanje je li sve to bilo vrijedno, posebno za agresorsku stranu kojoj se nudio miran odlazak iz vojarne uz osobno naoružanje. Na kraju su pretrpjeli velike štete, a izvukli su isključivo ljude. Pretpostavlja se da vodstvo JNA nije vjerovalo kako hrvatske snage ne bi napale vojnike pri izlasku, zbog čega su inzistirali na desantu. Čapljinska vojarna je prva oslobođena vojarna u Bosni i Hercegovina nakon čega su hrvatski branitelji akcijom “Čagalj” oslobodili i lijevu obalu Neretve početkom lipnja 1992. godine.
Post je objavljen 05.04.2021. u 21:13 sati.