Pregled posta

STANJE NA ORAŠKOM BOJIŠTU OD 1992. DO SVIBNJA 1995.

Početak srpske agresije i obrambeni Domovinski rat u Republici Hrvatskoj se do kraja 1991. razvio u svom punom opsegu.

Uviđajući realnu mogućnosti izbijanja rata i u Bosni i Hercegovini (BiH), s obzirom na sve izraženije srpske namjere, političko vodstvo hrvatskog naroda smatralo je nužnim povesti odlučniju politiku i u BiH organiziraju teritorijalno-samoupravne Hrvatske zajednice koje su imale i obrambeno-zaštitničke ulogu, odnosno zaštitu hrvatskih etničkih prostora. Političko vodstvo Hrvata u Bosanskoj Posavini (BP)

12. studenog 1991. osniva Hrvatsku zajednicu (HZ) Bosanska Posavina (prva Hrvatska zajednica u BiH), a zatim je 18. studenoga 1991. osnovana i HZ Herceg Bosna (HB). Varljivi mir vladao je u BiH i bilo je samo pitanje trenutka kada će se rat iz Hrvatske prenijeti i na prostore BiH.

„Uvjeti“ za početak agresije na BiH stekli su se početkom 1992. kada su stranački predstavnici srpskog naroda proglasili 9. siječnja 1992. Srpsku Republiku BiH, koja se od 12. kolovoza 1992. zove Republika Srpska.

Nekoliko dana nakon referenduma za neovisnost BiH (od 29. veljače do 1. ožujka), već 3. ožujka 1992. započinje napad naoružanog domaćeg srpskog stanovništva, paravojnih formacija „Arkanovaca“ i rezervista Jugoslavenske narodne armije (JNA) na Bosanski Brod s ciljem ovladavanja centra grada i mosta prema Slavonskom Brodu.

Ubrzo nakon napada na Bosanski Brod započinje otvorena agresija srpskih snaga i JNA na ostala mjesta u BP-u.

Tih dana srpske snage topništvom su napale i Slavonski Brod (28. i 29. veljače 1992. ispaljene su četiri topničke granate na Slavonski Brod).

Zbog svega toga odlučeno je da vođenje obrane ovog dijela Hrvatske i BP vodi Zapovjedništvo Hrvatske vojske (HV) Operativna grupa (OG) Istočna Posavina.

Ovo je zapovjedništvo 11. travnja 1992. oglasilo zapovijed gradovima i općinama u BP-u za mobilizaciju i organiziranje obrane te evakuaciju civilnog stanovništva.

U cilju uspostave kontrole područja odaslana je zapovijed za zapovjedništva: Modriča, Bosanski Šamac, Orašje, Brčko, Gradačac i Odžak, ranije su takve zapovijedi izdane za Bosanski Brod i Derventu.

U zapovijedi OG Istočna Posavina, koju je potpisao tadašnji zapovjednik pukovnik Ivo Petrić, za zapovjedništvo Orašje navodi se: „Organizirano preuzeti sve važne objekte u gradu i grad uz potrebne mjere osiguranja od intervencija izvana, postavljajući prepreke i zatvarajući sve ulaze u grad. Odmah osloncem na Savu, angažiranjem ostalih snaga obrane posjesti, utvrditi i zapriječiti linije obrane: ispred sela: Oštra Luka – Bok – Matići – Vidovice – Kopanice, sa zadatkom: Odsutnom obranom ne dozvoliti prolaz neprijatelja preko linije obrane, a posebno zauzimanju grada.“

Za područje općine Bosanski Šamac izdana je zapovijed o organizaciji obrane osloncem na Savu na liniji: Zasavica – G. Hasići – Novo Selo – Grebnice.

Nekoliko dana poslije temeljem ove zapovjedi proglašena je opća mobilizacija za općinu Orašje. Proglas za opću mobilizaciju objavljen je 24. travnja 1992., i to za sve građane u dobi od 18 do 60 godina starosti.

U početku napada JNA i raznih srpskih domaćih i dobrovoljačkih postrojbi iz Srbije zajedničke snage HVO-a i HV-a relativno su uspješno branile sva hrvatsko-muslimanska područja u BP-u osim Bosanskog Šamca koji su srpske snage zauzele 17. travnja 1992.

Ubrzo su snage HVO-a i HV-a prešle u napadno djelovanje i potisnule srpske snage prema Doboju te do kraja svibnja potpuno vratili Modriču i u dužini od 8 do 10 km presjekli tzv. „srpski koridor života“ koji je tada spajao Srpsku Republiku BiH (Banja Luku) i Republiku Srpsku Krajinu (Knin) sa Srbijom.

Međutim, s obzirom na iznimnu važnost „koridora“, ujedinjene srpske snage, odnosno vojska Srpske Republike BiH i vojska Republike Srpske Krajine (nastale iz postrojbi JNA), kao i srpski dobrovoljci (Šešeljovci, Arkanovci i drugi), poduzimaju ofenzivnu vojnu akciju nazvanu operacija „Koridor 92“ s ciljem ovladavanja koridora i zauzeća BP-a izbijanjem na obalu Save i granicu s Hrvatskom.

U tom naumu su tijekom nepuna tri i pol mjeseca (od 24. lipnja do 6. listopada 1992.) ofenzivnog djelovanja s izrazitom nadmoći u tehnici i ljudstvu uspjeli zauzeti Bosanski Brod 6. listopada 1992. i tako osvojiti veći dio BP-a.

Samo je oraško područje između rijeke Save i „koridora“ (veći dio općine Orašje i dio općine Bosanski Šamac) ostalo jedini branjeni prostor BP-a (uz dio općina Brčko i Gradačac koji je bio s one strane „koridora“) koji srpske vojne snage u operaciji „Koridor 92“ nisu uspjele zauzeti.
Snage JNA i TO početkom 1992. u BP-u bile su ustrojene u sklopu Tuzlanskog korpusa. Unutar njega formirana je Operativna grupa Doboj (ili OG1 osnovana 26. ožujka 1992.) za zapadnu Bosnu i 17. Taktička grupa (TG) za sjeveroistočnu Bosnu sa sjedištem u Pelagićevu.

Zona odgovornosti 17. TG pokrivala je područja općina Orašje i Bosanski Šamac u čijem se sastavu nalazilo: jedan oklopni bataljon, pet pješadijskih odreda, jedan motorizirani bataljon, tri artiljerijska diviziona za podršku, jedan protuoklopni garnizon i jedan divizion protuzračne obrane.

Nakon povlačenja JNA u svibnju 1992. od Tuzlanskog korpusa formiran je Istočno-bosanski korpus. U sklopu njega je od dijelova TG
17. ustrojena 1. posavska pješačka brigada (pbr) u Brčkom i 2. pbr u Pelagićevu i Bosanskom Šamcu. One se bile sastavljene od domaćih Srba (ponegdje u manjem postotku i Muslimana) i raznih srpskih dobrovoljačkih formacija.

Početak srpske agresije i prvi napadi na području općine Orašje i Bosanski Šamac započinju u travnju mjesecu 1992. Na ovom dijelu BP-a su s obzirom na zone odgovornosti i teritorijalnu podjelu formirane dvije borbene zone:šamačko-domaljevačko i oraško bojište.

Ova dva sektora su formalno tijekom svibnja/lipnja, a stvarno krajem listopada 1992., spojeni na potezu Brvnik – Oštra Luka i tvorili su jedinstveno bojište pod zapovjedništvom Operativne grupe Bosanska Posavina.

Prvi srpski napadi na ovom dijelu bojišta BP-a zbili su se 19. travnja iz smjera Bosanskog Šamca te iz sela Crkvina, Škarić, Pisari, Srpska Tišina, Miloševac, Batkuša i Brvnik koja su sve vrijeme bila polazište za razvijanje srpskih oružanih postrojbi.

U napadu sudjeluju srpski dobrovoljci i ranije formirani odredi TO iz 17. TG JNA.

U jakom pješačko-tenkovskom napadu tog dana su hrvatske snage, odnosno pripadnici TO Domaljevac-Šamac i oko 100 pripadnika 157. brigade HV-a, uspjeli zaustaviti srpske snage na potezu rijeka Sava – Lijeskovac – Grebnice (a po dubini Domaljevac) pri čemu su srpskim postrojbama uništena četiri tenka (T-55).

Cilj ovog napada bio je zaposjedanje Domaljevca, daljnji prodor prema Tolisi i zauzimanje Orašja.

U napadu su srpske snage zauzele hrvatska sela Gornji i Donji Hasić, Novo Selo, Hrvatska Tišina i dio Grebnica do križanja puteva iz Brvnika i Bosanskog Šamca ka Grebnicama (Grebnice – Donja Slatina).

Srpske snage su od svibnja do kraja 1992. nastavile s jakim napadima na ovom dijelu bojišta, osobito 19. kolovoza 1992. (boj na Lijeskovcu) kada su prema nekim izvorima imale gubitke od 32 poginula. Zaustavljeni su u svom daljnjem napredovanju na potezu Odmut (kod Odmutskog polja) – Grebnice (kod škole) – Lijeskovac/predjel Vranica – Brvnik.

Na dijelu bojišnice Grebnice – Brvnik ukupno su od travnja 1992. bile angažirane snage 104. brigade HVO-a, HOS postrojbe, 157. brigada HV-a (veličina satnije), kasnije nakon pada Bosanskog Broda pridružit će se krajem listopada 102. brigada HVO-a (Odžak) i 103. brigada HVO-a (Derventa).

Na spoju Brvnika do kraja bojišta na Vidovicama (kasnije do Vučilovca) crtu obrane osiguravale su snage 106. brigade HVO-a.

Na suprotnoj istočnoj strani oraškog bojišta srpske snage su 29. travnja 1992. izvršile pješačko-tenkovski napad na Vidovice i Kopanice i 1. svibnja 1992. masakrirale hrvatsko civilno stanovništvo koje se nije uspjelo povući, mahom starije ljude.

Hrvatske snage su u akciji već 2./3. svibnja vratile Vidovice, ali srpske snage su se ponovno konsolidirale i izvršile jaki napad nakon čega su se branitelji uslijed gubitaka i nedostatka vojnika i materijalno tehničkih sredstava morali povući i napustiti Vidovice 5./6. svibnja formiravši crtu obrane prema Orašju, rijeka Sava – Gajevi – kanal ispred „Đurića šuma“ – cesta Orašje – Lončari.

Od početka svibnja započinje se raditi na utvrđivanju crte obrane na oraškom području, a 15. svibnja dolazi do preustroja Prve oraške brigade TO u 106. brigadu HVO-a s četiri bojne.

Tijekom vojne akcije operacije „Koridor 92“ srpske su snage više puta pokušavale pješačko-tenkovskim napadima na oraškom bojištu zauzeti Orašje i okolna mjesta. Osobito jaki napadi pokrenuti su 14. i 19. srpnja 1992. iz dva pravca: iz Obudovac – Brvnik prema zaseocima Galići i Špionjaci u Oštroj Luki te iz pravca Vidovice – Lončari prema Orašju i Matićima. Svi napadi bili su odbijeni.

Postrojbe HVO-a od 23. do 27. listopada 1992. izvode dobro usklađenu i isplaniranu akciju s ciljem povrata dijela izgubljenog teritorija. Akciju predvode pripadnici 106. brigade HVO-a i uz minimalne gubitke ponovno vraćaju početkom rata izgubljena hrvatska sela Vidovice, Kopanice i Jenjić.

Crta obrane sada je postavljena ispred navedenih mjesta, ali su snage HVO-a imale vrlo nepovoljnu operativnu poziciju. Srpske snage su iz svog uporišta Vučilovac vršile stalne napade i ugrožavale bočnu crtu obrane na Kopanicama. Zbog toga su snage HVO-a odlučile prijeći u napad. Pripadnici 101. brigade potpomognuti 106. brigadom HVO-a su 13. prosinca 1992. razrađenom akcijom i iznenadnim pješačko-tenkovskim napadom zauzeli selo Vučilovac, „taktički“ važno srpsko uporište.

Početkom 1993. korigirana je crta bojišnice na potezu srpskog uporišta Brvnik (između Oštre Luke – Domaljevac) u korist hrvatskih snaga.

Nakon toga snage HVO-a nisu više izvodile jače napade, a nije bilo ni jačih napada Vojske Republike Srpske (VRS), vladao je status quo.

Od sredine 1993. do svibnja 1995. nastupilo je razdoblje borbenog djelovanja nižeg intenziteta u kojemu je izvršena konsolidacija, utvrđivanje obrane i reorganizacija postrojbi u ZP-u Orašje.

Nakon pada Bosanskog Broda i većega dijela BP-a preostali pripadnici brigada HVO-a prelaze u jedini slobodni teritorija BP-a desno od rijeke Save. Na tom se prostoru ustrojava Operativna grupa (OG) BP osnovana 19. listopada 1992., zatim Operativna zona (OZ) BP osnovana 28. studenog 1992. i 4. Zborno područje (ZP) Orašje osnovano 10. travnja 1993. u koje su ušle sve postrojbe s područja BP-a. U OG-u, odnosno OZ-u BP-a od sredine listopada 1992. prisutne su sljedeće brigade HVO-a: 101. Bosanski Brod, 102. Odžak,103. Derventa, 104. Bosanki Šamac, 105. Modriča, 106. Orašje i 108. Brčko (sa zadnjom ZP Orašje nije imalo fizičkog kontakta).

Cjelokupni ustroj HVO-a u Bosni i Hercegovini do listopada 1993. organiziran je u četiri Zborna područja: Srednja Bosna, Jugoistočna Hercegovina, Sjeverozapadna Hercegovina i Bosanska Posavina s brigadama.

U listopadu 1994. temeljem naredbe načelnika glavnog stožera HVO-a dolazi do preustrojauzoniodgovornosti ZP-a Orašje te se ustrojavaju: 201. domobranska pukovnija (dp) sastavljena od dvije bojne transformirane iz 101. brigade Bosanski Brod i 103. brigade Derventa; 202. dp sastavljena transformacijom od tri bojne transformirane iz 102. brigade Odžak, 104. brigade Bosanski Šamac i 105. brigade Modriča; 106. domobranska pukovnija sastavljena u početku od četiri, a kasnije od tri domicilne bojne, 4. gardijska motorizirana brigada „Sinovi Posavine“ – profesionalna brigada sastavljena prijelazom dobrovoljaca iz navedenih domobranskih pukovnija; 108. pješačka brigada Brčko; postrojba Vojne policije pod izravnim zapovjedništvom ZP-a Orašje.

Jezgra snaga HVO-a BP-a nalazila se na slobodnom području oraškog područja.

Brojčano stanje HVO-a u ZP-u Orašje, posebno postrojbi HVO-a koje su došle na oraško područje sa zaposjednutih područja BP-a, s vremenom se smanjivalo. Više je razloga tome, a jedan od temeljnih je što se gubila nada u povrat izgubljenog područja BP-a.

S obzirom na smanjenje i preustroj brigada u domobranske pukovnije te ustroja 4. gardijske motorizirane brigade HVO-a „Sinovi Posavine“, brojčano stanje na teritoriju ZP-a Orašje (bez 108. dp HVO-a Brčko) početkom 1995. iznosilo je 5972 vojnika (vidi Tablicu 1).

Broj djelatnih osoba ZP-a Orašje do kraja 1995. nije se znatno mijenjao od navedene brojke. Broj pripadnika 4. gardijske motorizirane brigade (gmtbr) se od veljače do svibnja 1995. povećao, i to prijelazom vojnika iz drugih postrojbi ZP-a Orašje, odnosno iz postojećih domobranskih pukovnija. Tako je sredinom svibnja 4. gmtbr brojala 832 pripadnika (154 časnika, 101 dočasnika i 577 vojnika).

Dakle, možemo govorimo o brojci od oko 6000 do maksimalno 6300 ukupnog broja ljudi s kojima su raspolagale snage HVO-a na području ZP-a Orašje. Podatci se navode bez 108. domobranske pukovnije Brčko s kojom ZP Orašje tijekom rata nije imalo fizičkog kontakta.

Početkom svibnja 1995. snage HV-a nastavljaju s oslobođenjem zaposjednutih dijelova Hrvatske kada su vojnom operacijom „Bljesak“ oslobodile zaposjednuto područje zapadne Slavonije (oko 600 km˛). Manji dio pripadnika Srpske vojske krajine (SVK) je zarobljen, a veći dio je izbjegao s područja zapadne Slavonije i povukao se preko granice na područje Republike Srpske u BiH.

Opći moral ne samo vojnika nego i ukupnog srpskog stanovništva u BiH, kao i onih prebjeglih s područja zapadne Slavonije nakon vojne operacije HV-a „Bljesak“, bio je na izrazito niskoj razini. Jedan od načina kako podići moral stanovništva i borbeni moral vojnika bilo je zaposjedanje jedinog područja BP-a desno od Save do „koridora“ koje nisu uspjeli osvojiti 1992.

To je trebao biti nadomjestak i zadovoljština za izgubljeni teritorija u Hrvatskoj čime bi se donekle povratio poljuljani ugled općenito srpske vojske u BiH i u Republici Srpskoj Krajini (RSK).

Poraz u zapadnoj Slavoniji indirektno je implicirao pokretanje vojne operacije srpske vojske pod nazivom „Plamen 95“.
SVK i VRS su zajedničkim raspoloživim snagama, kao i ostalim dobrovoljcima iz Srbije, organizirali napad na područje općina Orašje i Bosanski Šamac – Domaljevac.
Plan je bio raspoloživim topničkim sredstvima i pješačko-tenkovskim snagama izvršiti napad iz svih srpskih uporišta prema obrambenim crtama snaga HVO-a na području BP-a i izbiti na rijeku Savu u što je moguće kraćem roku.

Tadašnji zapovjednik ZP-a Orašje brigadir Đuro Matuzović je još 19. travnja preko obavještajnih službi HV-a bio upoznat s time da VRS početkom svibnja 1995. pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića planira napasti svim raspoloživim snagama i tehnikom oraško područje. Brigadiru Matuzoviću, na sastanku koji je organizirao general Đuro Dečak, sugerirano je da ima dva tjedna za pripremu obrane, što moraju sami provesti jer nikakvu ispomoć neće dobiti iz Hrvatske. Uz tom mu je rečeno da obrana neće biti nimalo laka, ali neka ne odustaje jer se BP može obraniti.

Davor Domazet-Lošo operaciju „Plamen 95“, kao i ostale operacije VRS-a tijekom 1995., u širem kontekstu povezuje s aktiviranjem ranije razrađenog plana Genaralštaba Vojske Jugoslavije (VJ) i Glavnog štaba VRS-a iz sredine 1993. po nazivom „Zvijezda“.

U širem strateškom pogledu i stvaranju povoljnih predispozicija za okončanje ratu u BiH VRS je u proljeće 1995. planirala izvesti niz operacija kojim bi proširila teritorij i zauzela preostale enklave u BiH Bihaća i Orašja te zaštićene zona Žepa, Srebrenica i Goražde.

I operacija „Plamen 95“ bila je dio tog strateškog plana VRS-a, ali je po svemu sudeći napad na oraško područje dobio je prioritet ponajprije radi gubitka zapadne Slavonije početkom svibnja 1995.

Već 5. svibnja Odelenje bezbednosti Glavnog štaba (GŠ) SVK uputilo je Upravi bezbednosti GŠ VJ-a informativni dopis u kojemu se navodi koncentracija hrvatskih snaga, tj. HV-a „u širem reonu Slavonskog Broda i Županje a koje trebaju biti upotrebljene u borbenim dejstvima na području bosanske Posavine, odnosno na presecanju “koridora““.

Dalje se navodi kako su „delovi 125. br. HV iz Novske priključeni i upućeni u reon Orašje“. Ovo nije istinita informacija jer ni 125. br. HV-a ni bilo koji drugi dijelovi HV-a nisu bili upućeni na oraško bojište u svibnju 1995.

Sama operacija obrazložena je procjenom VRS-a da će HV prestrojena na području Županje, Đakova i Vukovara skupa sa snagama HVO-a na oraškom području „koristeći mostobran u Orašju, Tolisi i Domaljevcu u sadejstvu s muslimanskim snagama sa juga izvršiti napad na Srpsku Posavinu, preseći Koridor i odvojiti snage 1. KK od ostalih snaga VRS i SRJ“.

Kako bi se osujetio „plan presijecanja koridora“ HV-a i HVO-a koji u tom trenutku nije ni postojao, VRS je poduzela operaciju „Plamen 95“ kako bi zauzela oraško područje i izbila na rijeku Savu.Dakle, trebalo je zauzeti oraško područje kako bi se navodno uklonila mogućnost prekida i ugroze „koridora“ koji je pritisnut s dvije strane hrvatske od strane snaga HVO-a i bošnjačke od strane Armije BiH (tuzlanskog korpusa).

To je bio službeni „izgovor“ srpske strane prema svijetu kako bi se opravdao napad na ovaj dio BP-a. Međutim, istina je naravno bila sasvim drugačija jer u tom trenutku nije postojao plan hrvatskih vojnih snaga za presijecanje „koridora“.U razdoblju od 5. svibnja do 12. lipnja izvođeni su razni diverzantski i pješačko-tenkovski napadi VRS-a duž cijele crte obrane oraško-šamačko- domaljevačkog bojišta.

Najjači intenzitet napada bio je u razdoblju od 10. do
14. svibnja kada su uz vrlo jaku topničku podršku u četiri dana borbe (10., 11.,13. i 14. svibnja) srpske snage izvele niz napada na različitim pravcima.

Često su napadi tijekom jednog dana izvođeni više puta etapno na jednoj udarnoj točki sa stalnim pridodavanjem novih snaga VRS-a iz pozadine.Nakon niza neuspješnih napada, 10. lipnja VRS odustala je i operacija “Plamen 95“ prekinuta je. HVO je bez kopnenog angažmana Hrvatske vojske uspio odlučno poraziti mnogo snažnije srpske snage te slomiti njihovu ofenzivu.

Post je objavljen 21.04.2021. u 20:01 sati.