Marketing
Kako je počela agresija tzv. Armije BiH na Kiseljak?
Rat u Kiseljaku započela je Armija BiH. Zapovjed o zauzimanju položaja HVO-a u Kiseljaku 17. travnja 1993. potpisao je Enver Hadžihasanović, zapovjednik Trećeg korpusa…
Ovih dana Hrvati Kiseljaka obilježit će 28 godišnjicu agresije Armije BiH na područje ove srednjobosanske općine, odavanjem počasti prvim žrtvama napada u selu Višnjica-Gaj. Među njima je 13 godišnji dječak Goran Drmač. Ubijen je snajperom dok se igrao u djedovu dvorištu.
Iako su proteklih 28 godina bošnjački mediji u BiH hrvatski narod Kiseljaka, HVO i njegove zapovjednike po svaku cijenu pokušali proglasiti zločinačkim i nametnuti im epitet agresora i kreatora progona Bošnjaka s područja općine Kiseljak, zapovjed generala Envera Hadžihasanovića, zapovjednika Trećeg korpusa Armije BiH baca sasvim drugačije svjetlo na događaje u Kiseljaku, proljeća ratne 1993. godine.
Naime, general Hadžihasanović 17. travnja 1993. godine u Zenici potpisuje dokument kojim traži procjenu stanja na terenu s prijedlogom kako zauzeti položaje HVO-a u Kiseljaku. “Provjerite i odmah procjenite stanje u Kiseljaku, a na osnovu toga sa vašim snagama iz Kiseljaka razoružajte i zaposjednite sve prostore koje zaposjeda HVO. Ako je moguće ocjenite snage i sredstva za blokadu prilaza iz Fojnice”, pisao je svojim podređenim general Armije BiH kojemu su sudilo i u Haagu, ali je zanimljivo da je haaški sud prema Hadžihasanoviću i Amiru Kuburi, zapovjedniku zloglasne Sedme muslimanske brigade Armije BiH bio izuzetno blag.
U Hadžihasanovićevoj zapovijedi vodilo se računa o svakom detalju, pa i držanju linija prema kako Vojsku RS-a naziva, četnicima, te naoružanju svakog sela i zaseoka. “Svako selo pripremiti za obranu na sopstveni način, pa makar krampom i motikom”, pisao je Hadžihasanović predstavnicima vlasti. Odgovor od podređenih Hadžihasanović je tražio hitno, istog dana ili noći, kako bi se što prije moglo početi s pripremama za napad.
Da su mirovni pregovori za Armiju BiH bili tek mrtvo slovo na papiru, Hadžihasanović potvrđuje svojom zadnjom rečenicom dokumenta čiji je cilj bio pripremiti se za zauzimanje Kiseljaka. “Pregovori su samo paravan za sve ono što se čini posljednjih dana u Srednjoj Bosni kao i Hercegovini. Pregovarati da, a imati sopstvena rješenja za slučaj negativnog razvoja događaja”, stoji u Hadžihasanovićevoj zapovijedi.
Sukobi Armije BiH i HVO-a u Kiseljaku počinju samo dan nakon izdavanja zapovijedi, 18. travnja.
U 11 mjeseci potpunog okruženja, pripadnici Brigade HVO-a “Josip ban Jelačić” uspjeli su održati preko 100 km crta obrane te sačuvati živote oko 50 tisuća civila.
Da nije bilo Brigade “Josip ban Jelačić”, odnosno organizirane obrane hrvatskog naroda u Lepeničkoj dolini, Kiseljak, Kreševo i Fojnica doživjeli bi sudbinu Vukovara i Srebrenice, ističu bivši zapovjednici HVO-a. Cijena obrane tri spomenute općine bila je uistinu visoka. Plaćena je s 424 života.
Eto, to je druga strana priče o ratu u Kiseljaku. Naravno, i Bošnjaci su stradali, ali isključivi krivac za njihov progon nije niti može biti HVO Kiseljaka. Vrijeme je da ga potraže i u “slavnoj” Armiji BiH, konretno njezinom Trećem korpusu koji je ih je gurnuo u otvorene sukobe s Hrvatima i HVO-om.Istina o stradanju Hrvata u Kiseljaku, Kreševu i Fojnici ne zna se ni danas, ni u Sarajevu, ni u Zagrebu pa ni Hercegovini. Mi smo nadljudskim naporima uspjeli opstati u središnjoj Bosni, mimo svih očekivanja svjetskih moćnika. Gledajući način obilježavanja godišnjica osnivanja HVO i Armije BiH, pri čemu se prva godišnjica obilježila tiho i bez pompe, dok su za Armiju BiH osigurane najviše državne počasti, jednostavno ne mogu prešutjeti neke od činjenica zbog kojih Armija BiH ne zaslužuje nikakve počasti. Kakva je to država koja se klanja agresoru, zatvara oči pred činjenicama?
To je današnja BiH, i dva desetljeća nakon početka rata nespremna suočiti se s prošlošću na jedini mogući ispravan način, a to je priznati da postoji i druga strana priče, i druga strana medalje zvane “slavna Armija BiH”. Zar bi “slavna”postrojba mogla počiniti zločine i progon viđen u Travniku, Bugojnu, Kaknju, Zenici, Varešu, Trusini? I ne samo počiniti već i negirati ga tolike godine. Za zločin u Ahmićima čuo je cijeli svijet, za Trusinu malo tko. A dogodili su se istog dana 16. travnja 1993. godine. Ima još sličnih primjera, a još je više onih koji znaju samo za Ahmiće, pred Trusinom zatvaraju oči. Upravo takav odnos ne vodi BiH nikamo, vraća nas u krvavu ratnu prošlost, prošlost bez pobjednika, prošlost u kojoj smo svi gubitnici, a neki bi silom i propagandom postali pobjednici ili pak žrtve. Takva se proganda vodi i u Kiseljaku.
Danas političkim putem ponovno vodimo borbu za našu opstojnost i ravnopravnost za koju smo se već izborili u Domovinskom ratu.
Post je objavljen 21.04.2021. u 13:01 sati.