Dobra knjiga
Ovih dana sam pročitala knjigu Jordana Petersona "12 pravila za život" u izdanju Verbuma iz Splita. Jako me se dojmila jer donosi promišljanja o raznovrsnim situacijama u kojima se svatko može naći.
Ne nude se jeftina rješenja a pravila su proizašla iz teških iskustava kojima je pisac svjedočio u svojoj praksi kliničkog psihologa, ili ih je doživio na vlastitoj koži.
Meni se je svidjelo pravilo: "Uspoređujte sebe s onim što ste bili jučer, a ne s onim što je netko drugi danas!"
To sam pročitala kao dodatnu potvrdu i obrazloženje već prihvaćenog.
Pravilo: "Pretpostavite da osoba koju slušate zna nešto što vi ne znate!" zanimljivo mi je upravo zbog toga što nisam tako razmišljala, osim kad nešto pitam i očekujem odgovor.
Zbilja, kad se radi o sučeljavanju mlšljenja, PAŽLJIVO slušanje sugovornika nije mi jača strana....
Učimo se dok smo živi.
Nemam običaj preporučivati knjige, ali ovu stvarno smatram posebnom!
SJEĆANJE
HRVATSKO PROLJEĆE
1994.
Umjesto vatrometa upalite svijeće,
i noć će zasjat plamenom ugaslih života.
I zvijezde će sjedinit svoje iskre
na festivalu svijeta.
Umjesto vatrometa upalite svijeće,
i procvjetat će novo
Hrvatsko proljeće!
(Nadajmo se!)
VETERANU
1996.
Ti, koji si koračao podruku sa smrću,
priđi, ne boj se gromova,
to kuca moje srce za tebe!
(Moramo ih podržavati!)
Upalimo svijeće za žrtve zločina u Vukovaru i Škabrnji i nikad ne zaboravimo na kojim temeljima je nastala neovisna Hrvatska..
NADA
Kroz prozor jesen.
U plamenim bojama
sve u san tone.
Godina bježi.
Čujem uzdah, vapaje,
a zvona zvone.
U proljetni dan
voćke će propupati,
osut se cvijetom.
Obnovljen život
probudit će nadanje
za sretnim svijetom.
TRAŽIM POMILOVANJE
U ono jutro, sad već davne jeseni,
uz pozdrav sunca, krenuh ka slobodi.
pjevala je poletna duša u meni,
mišljah, ideja jedna sve nas vodi!
U ono jutro, sad već davne jeseni,
znao sam, zlu tom na kraj ćemo stati!
Ostade za mnom grad moj i dom rođeni,
i brat, i sestre, stari moj i mati.
U ono jutro pokosi me britki ubod
da kao sjeme brazdu zemlji oplodim
i jednom da donesem bogat urod,
Hrvatsku svoju da oslobodim.
I sada, evo, nemirne su kosti moje,
da l zaludna su nadanja i krv, i muke,
jer zveket čujem zlatnika što Jude broje,
ubrusi mašu Pilata što peru ruke.
Dok stijeg nam sveti žari plamenom i krvlju,
tko osim Boga može krivnju brisat, prati!?
Oprostite mi naivnosti tešku mrlju
što ostavih vas brate, sestre, oče, mati!
Davnno napisano ali uvijek aktualno. Pitamo se o smislu žrtve i čestom trijumfu nepravde, ali se uvijek nadamo pobjedi Dobra.
Danas je 29 godina od pogibije mog nećaka Marija Jadreška.
Laka mu hrvatska zemlja!