Svatko svojim morem mi smo se otisli
okovani ljuskom neprobojnih misli.
Šutnja, dokle srce u sumnji izgara
a mašta u tami provalije stvara...
Ti si mi tajanstven ko zvijezda daleka,
uzalud mi srce na tvoj signal čeka.
Tišina me boli a razgovor liječi,
ko na ranu melem dočekah ti riječi.
More, to je uho dok pažljivo sluša,
korito su riječi kojim teče duša.
| < | rujan, 2017 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Rođena sam u Makarskoj 1942. a od 1982. živim sa obitelju u Drnišu i Siveriću.
Blog sam otvorila na nagovor mlađeg sina u prvom redu radi objavljivanja pjesama a onda i radi komunikacije s ljudima koji to žele.
Nastojim biti korektna sugovornica, koja stoji iza svojih riječi i nikoga ne vrijeđa, a to očekujem i od drugih.
Albina Tomić, r. Srzić
