Pahulja
Ko pahulja sa neba na moj si pala dlan,
za žega dana sušnih osvježila mi dan.
Kad obujmim te rukom, ti, moje sunce malo,
ja osjetim se mladom, za me je vrijeme stalo.
I ne postoji vrijeme kad tebe nije bilo,
nizašto ja te ne dam, ti, moje sunce milo!
(davno!)
Posvećeno onoj koja će i sama uskoro postati majkom.
Sveta Ana joj isprosila "dobru uru" kako su naše majke molile!
Sveta Monika
Današnja svetica rođena je 322. u Tagasti, u rimskoj Africi (Numidija, današnji Souk Ahras u Alžiru). Odgojena je u kršćanskoj obitelji, a kao djevojka odala se piću.
Nakon što ju je stara služavka koju je voljela, nazvala pijanicom, čvrstom odlukom uspjela se osloboditi svog poroka. Ljepotica, udala se za maloposjednika, poganina Patricija, dobrog srca, ali nagle naravi i sklonog preljubništvu. Rodila mu je troje djece, od kojih je najstariji sveti Augustin (rođen 354), čiji su spisi glavni izvor za podatke o Moniki. Neprestano se strpljivo i smjerno molila za obraćenje svoga supruga (obratio se na smrtnoj postelji) i sina manihejca (obratio se nakon razvratničkog života i postao jedan od najvećih kršćanskih mislilaca u povijesti). Duhovni učitelj bio joj je sveti Ambrozije iz Milana.
Sina Augustina slijedila je godine 385. u Italiju. Putujući brodom na moru je doživjela strašnu oluju. Augustin je zahvaljujući naročito majčinim molitvama i njezinom ustrajnom nastojanju postao kršćanin, a krstio ga je Ambrozije u Milanu 24. travnja 397. Moniku su resili oštroumnost, strpljenje, jakost duha, osjećajnost i postojana molitva. Sin Augustin ostavio joj je najveći spomenik u svojim ”Ispovijestima”, osobito u IX. knjizi, jednim od najljepših opisa majke u svjetskoj književnosti. Sveta Monika umrla je 387. u Ostiji na ušću Tibera, gdje su ona i Augustin čekali lađu za Afriku. Slavimo je kao ženu izvanrednih vrlina. Njezine relikvije časte se u crkvi svetog Augustina u Rimu. Uzor je kršćanskim majkama, a zaštitnica je žrtava verbalnog zlostavljanja, alkoholičara, kućanica, domaćica, udanih žena, žrtava preljuba i nevjere, obraćenika, udovica i djece koja su razočarala roditelje te mnogih gradova, naselja, župa i crkava diljem svijeta (među njima i grada Santa Monica u Californiji).
Izvor: zupajastrebarsko.hr
Tweet
S ovim posuđenim člankom želim svim Monikama SRETAN IMENDAN!
San
Svileni svod nad uvalom se modri,
u nabore se mora svjetlo toči
sa mjeseca, ja gledam ga u oči,
sjetna sam, a on me nijemo bodri!
U meni budi davnu, bijelu stazu,
sve davno prošlo, a on uvijek novi,
i život ide, a ostaju snovi!
Mjesec me prati dok tražim oazu.
Svilen i svod, i mjesec svjetlo toči,
oazu sanjam, sklapaju se oči!
SAN O IZGUBLJENOM PRIJATELJSTVU
Plovila je lađa na valova pjeni,
nosila te nježno u zagrljaj meni.
Ko nenadan pričin, u ozračju bijelom...
Glasan smijeh odjeknu uvalicom cijelom.
Trajalo je kratko, više ništa ne bi,
tek sjećanje slatko na taj san o tebi!
("Ponavljanje je majka pamćenja.")
Istina
"Što istina je?!" pitao je Pilat,
kad je pred bijesnom ruljom ruke prao.
"Što istina je?!" i sama nekad pitam
iz zasjede kad prijeti usud zao.
"Što istina je?!" u sumnji i tegobi
bijednik i danas pita,
što istina je za posrnulu ženu,
a "ispred suca sita"?!
Ako je život doista vrijednost najveća
zašto je danas za mnoge vlast i udobnost preća?
Ako je život doista vrijednost istinska,
zašto mu je danas cijena tako niska?
Oh, kako lako zna se maskirat onaj tko je
naučio da vlada,
kako se lako oreol žrtve krade
koja nevina strada!
O, molim te, Bože, nek istina ne spava,
nek savjesti budu budne,
molim te, razbora daj mi, hvata me strava
da su mnoge žrtve uzaludne.
(14. lipnja 1993.)
Marija Kraljica
Danas, tjedan nakon Velike Gospe, slavi se Marija Kraljica, kao najuzvišeniji stvor.
U njenu čast objavljujem izvadak iz svog referata o običajima u Makarskoj nekad i sad, vezanim za liturgijsku godinu, koji sam poslala Jošku Ćaleti, poznatom teoretičaru i skupljaču glazbene narodne baštine.
Nekada se je svake prve nedjelje u mjesecu u crkvi sv. Marka molila MOLBENICA u podne a popodne cijela krunica i pjevala pjesma ZDRAVO JESI, O MARIJO a u moje vrijeme, t.j.do šezdestih godina XX .stoljeća to se održavalo u nedjelju kad se slavila Gospa od Ružarija. Pjesma je nastala najkasnije u XVIII. stoljeću , jer se spominje 7 planeta (radi broja slogova čula sam izgovor „pianeta“).Melodija je posebna, pučka.
ZDRAVO JESI, O MARIJO*
Zdravo jesi, o Marijo, svega raja slavna dika, uzvišena gor na nebo, kano ruža od Jerika!
Lipi cedar od Libana, iz Kadeša slavna palmo, i ciprešu od Siona, svemu svitu kazivamo:
Da sve zvizde sunca budu, sa svih sedam pianeta, kad nebesa prosvitljuju vrh četiri elementa,
ne bi tako zraci sjali kano kruna tvoje glave, nit bi tako obstirali nebo, zemju i sve strane,
jer je kruna tvoje glave sve milosti Sinka tvoga, ke nadlaze sve ostale svega dvora nebeskoga.
Ondi jesi na pristolju gdi doliću kerubini, tere ti se svi klanjaju sa svin skupa serafini.
Sva nebesa glase daju, jekom zemja odgovara, da ti jesi, nami kažu, od milosti majka prava.
Krunimo te i mi, majko, lipom krunom od rozarja, ljubeći te vele slatko kano majku od pokoja.
Cesarice uzvišena prim je od nas, ter je nosi, o kraljice okrunjena, pod njom ti nam milost prosi!
Pod njom, divo, kano majka, prid pristolje sinka teci, ter slobodno pitaj svaka! „Prosti, sine, mojim!“ reci!
„Čini da je, sinko mili, svaka duša u spasenju, ka te sada ovde moli, po sve vike u pokoju“! Amen!
Ovaj običaj više ne postoji.
KRHKE VLATI
Ko kamen svaki tren se kotrlja
u prolaznosti provaliju
i gledam gdje se sunovrati
da više nikad se ne vrati.
O, gdje ste nježni sunovrati,
proljetnog cvijeća krhke vlati!?
I vrijednost trena svakog shvati
dok ne isteku zadnji sati!
(1996.)
Ljubičica
Ko ljubičica ti si bila
što ispod grmlja jedvo viri
i miris nježni dolom širi;
o daljinama tek si snila.
Šum vjetra koji tiho piri
raznosio je tvoje snove,
nevine čežnje, nade nove
da s ljubavlju se život miri.
Odjednom nahrupe oluje
i mašti odrezaše krila,
proljetni lahor se ne čuje!
Prerano si nas napustila,
al u srcu još lik tvoj tu je,
i bit će uvijek, moja mila!
Na današnji dan 2006. nas je prerano napustila naša draga sestra.
Pokoj vječni daruj joj, Gospodine!
Sveti Roko
Najranije štovanje Sv.Roka potječe iz okolice Montpelliera 1420.god., gdje se i najviše uvriježilo. Odatle se brzo proširilo u sjevernu Italiju, osobito Bresciju i Piacenzu. U Veneciji je za vrijeme kuge 1477. osnovana bratovština Sv.Roka, a u Rimu 1499. koja je na Ripeti sagradila crkvu svome zaštitniku. Crkva je za vrijeme kuge 1522., 1527. i 1530.god. bila utočište brojnim bolesnicima. Širenju svečevog štovanja najviše su doprinijeli franjevci i kapucini. Papa Grgur XIII. unio ga je u Rimski martirologij, što je poslije potvrdio i papa Urban VIII.
U Hrvatskoj zaštitnik je mnogih mjesta: Virovitice, Starog Grada, Sutivana, Kreševa, Prapatnica, Klane, Lumbarde, Šepurina, Lovinca, Svetog Roka u Lici, Zatona, Jazavice, Roždanika, Galgova, Udovičića kod Otoka, Drniša i drugih. Štuje se kao zaštitnik oboljelih od gube, kuge, kolere i općenito zaraznih bolesti, invalida, kirurga, a zaziva se i u pomoć protiv bolesti domaćih životinja.
Sveti Roko je zaštitnik grada Drniša gotovo tri stoljeća. Štuje se od vremena kada je kuga vladala gradom i okolnim mjestima, 1731.-1732. Nakon velikog pomora stanovništva 1731. Drnišani mu podižu kapelu koja je poslije prerasla u crkvu. Nakon što je kuga prošla Sv.Roko postaje zaštitnik grada i svake godine 16.8. održava se misno slavlje i procesija u njegovu čast. To je ujedno i Dan grada Drniša te se održava pučka fešta.
S ovim trekstom s Portala grada Drniša želim SRETAN IMENDAN svima koji nose ime sv . Roka, a najviše svom najstarijem unuku!
Gospi u Vepricu
Pogledi naši iz doline ove,
zajedno s šumom čempresa, borova,
lete k visini gdje nas Majka zove,
a glas se ori iznad Biokova.:
(Pripjev)
O, mi smo, Majko, u Vepric došli
noseći sobom ljubav i nadu,
daj, moli Majko svojega sina
da s nama bude u pjesmi i radu!
Na svijetu ima mnogo djece tvoje
što trpe s glada, nepravde i rata,
o, ne daj da se od tebe odvoje,
sve, sve ih primi na nebeska vrata!
O, mi smo, Majko...
Ne daj, o Majko, da u čijoj duši
paklena iskra oholosti bude,
bez tebe svaka ljepota se ruši,
o,daj da s Kristom ljubimo sve ljude!
O, mi smo, Majko...
(Ovo sam napisala ranih 60-ih, a moj brat je uglazbio.)
Sa ovom pjesmom napisanom po sjećanju želim svima
sretan današnji blagdan!
Molitva za Hrvatsku
Molim te, o Bože,da bude vedra čela,
a haljina njena nek je sniježno bijela,
neka dah svježine miluje joj vlasi,
neka svjetlo s neba u njoj se ne gasi!
Neka čista srca svijet u oči gleda,
prkosna i hrabra pokorit se ne da.
U žilama njenim nek krv palih vrije,
a sjeme ljubavi nek u plod dozrije!
Ne daj da kockari haljinu joj kroje
i kraj "Zida plača" srebrnjake broje!
Strvinari moćni našim nebom kruže,
ne daj da mi lice Hrvatske naruže!
1996.
Nastavljam s Matošem
GOSPA MARIJA
Ima jedna mala gospa Marija,
što sve mi draža biva što je starija.
Jer ona me je prvog trudno rodila,
za ručicu me slabu prva vodila.
Prva me na ovom svijetu volila,
prva se za mene Bogu molila,
kupala me suzom, Bog joj platio,
anđeo joj suzom suzu vratio,
dojila me mlijekom svoje ljubavi,
učila me ovaj jezik ubavi,
kojim ću i onda slatko tepati,
kada ću za plotom možda krepati.
Samo tebe volim, draga nacijo,
samo tebi služim, oj, Kroacijo,
što si duša, jezik, majka, a ne znamen,
za te živim, samo za te, amen!
S ovom prekrasnom pjesmom želim svima
SRETAN DAN POBJEDE I DOMOVINSKE ZAHVALNOSTI!
A evo kako sam ja razmišljala kad mi je sin ostavio studentske klupe da bi se uključio u oslobodilački rat:
Od svega što me proganja da osjećam se bijedno, ti množda ćeš ubijati,
i bit će ti svejedno!?
Kako je grozan ovaj rat, kad čovjek više nije brat,
kade ljudska smrt ne boli,
i bojim se da bit ćeš prazan, na nježnost gluh, ko svako biće
što ne može da voli.
O, šteta, šteta gradova, i spomenika prošlost,
i svega što se ruši,
al još je veća nevolja praznina što se otvara
u mladenačkoj duši.
krajem 1991.
(Srećom, sve se je dobro završilo i on je uspješan programer, i nježan suprug i otac.)
Matoš
Smatram se prikraćenom što u moje vrijeme u Makarskoj nije bilo gimnazije pa smo književnost obrađivali površno, te čak i Matoša slabo poznajem. Odlučila sam ga temeljito proučiti, jer nikad nije kasno. Donosim pjesmu koju ranije nisam pročitala, a koja je i danas donekle aktualna.
Danas nismo izravno pod vlašću neke strane sile i za dosta nevolja smo sami krivi, ali ipak nam na suptilan način sudbinu kroje veliki, pod krinkom brige za naše dobro.
ISELJENIK
Na dalek evo krećem put
Spram tužnih tuđih strana,
Od bola puca moja grud,
U srcu pišti rana:
Oj zbogom, kućo, drago selo, zbogom,
Ja ostaha samac, sâm sa mojim Bogom.
Sa grunta mog me tjera dug
Za porez i lihvara,
Zaplijeniše mi već i plug,
Dok čopori Mađarâ
Ko nekad Turci ono malo grabe,
što ostade od doklaćenog Švabe.
Tek nebo, more, magla, dim —
Ah, osto doma da sam!
Al živjet doma nemam s čim,
Na svomu prosjak ja sam,
Jer rodna zemlja sinu je tuđina,
A Hrvatska je strancu domovina!
Ko slijepac hajd u novi svijet,
Da budem novo roblje,
I ne znam, gdje ću samac mrijet,
A seosko će groblje
Pod križem moga djeda čekat mene,
Dok vani budem crko, kao štene.
Ah, proklet bio onaj čas,
Kad rodih se Hrvatom,
Jer tuđinski nas glođe pas,
A konop nam za vratom,
Dok zemlja naša ima samo groba
Za svaki trzaj hrvatskoga roba.
Ej, kamo sreće, da me val
Tog sinjeg okeana
Na kakav topli baci žal,
Gdje sunce novog dana
Za ropstvo ne zna ljudskih miliona
I grije sreću novih Robinzona.
Robijaški ću dlanat ja,
Da spasem očevinu,
Od brige ne ću naći sna,
Dok žena će pri vinu
Sa bogzna kime s rukom ispod ruke
Profućkat moje ušteđene muke.
Moj Bože, hoću l' ikad ja
Sa rukom oko vrata
U oko gledat, kako sja
I slušat njegov "tata":
Sve preko okeana gledam to siroče
I slušam kako cvili: "Oče, oče!"
To sunce, što me grije sad,
I sinu mom će sjati,
Pa kada bude momak mlad,
On, jadnik, neće znati,
Da zajednički sunce tek imamo,
Na svijetu sunca — mrve sunca samo.
No dijete moje, bijedni crv,
Sa moga debla grana,
Moj mili sin i draga krv,
Cvijet moga jorgovana,
Kad dođem kući, bude l' hude sreće,
Moj rođen sin me više poznat ne će!...
Što moju ženu čeka sad,
Ne pričajte mi, ljudi:
Obljubit će ju žandar mlad
Il onaj financ ludi,
A moje dijete iza kućnih vrata
Će tepat nemoćnički: "Tata, tata!"
A doma vratim li se kad,
Ja kopile ću naći,
Pa pustiti ću krvcu tad
I majci mu i ćaći:
Amerika poštedi l' moju glavu,
Donijet ću je, al za Lepoglavu.
Izgubih s otadžbinom sve,
Što imam na tom svijetu:
I ženu, dijete, sve — al ne
Slobodu moju svetu,
Pa bit ću radnik, bit ću siroma,
No slobodan ću bit — što nisam doma.
No šta će meni tuđi krov,
Sloboda tuđeg kraja?
Tek kod kuće je blagoslov,
A svog bez zavičaja
Je teško živjet, teže još umrijeti:
Jer svaka ptica k svome jatu leti.
Slobode traži samo, gdje
Ti zbori majke mlijeko!
Po narodu si svome sve,
Bez njega - Niko, Neko,
Pa plačeš ko nad vodom Babilona,
Na zvuk kad misliš seoskoga zvona.
Fra Bonaventura Duda
Hoću li, Gospode i ja u raj?
Želim, al' sve se bojim,
jer tamo će biti slava i sjaj,
a ja na niskom stojim.
Već, ako imaš gdjekoji kutić
i to je mnogo za me.
Stisnut' ću tamo se ko suhi prutić,
usko je moje rame.
Nikome neću praviti sjene,
bez buke to bi bilo.
Gospode, ne zaboravi mene,
ako to ti je milo!
Ako ti nije milo prisuće
takova odrpanca,
pusti da bar na vratima kuće
čekam kod tvoga znanca,
da ga zamolim da za me moli!
Ako se ni to ne da
ja ću svejedno čekati doli
već i poradi reda.
Pa kada uđu kojim je dato
i mjesta biti neće,
nebo je malo, al' ništa zato,
Srce je tvoje veće!
Ovo je pjesma od franjevca fra Bonaventure Ćuka, posebno draga dobro poznatom fra Bonaventuri Dudi, koji je danas preminuo, pa je objavljujem kao znak sjećanja i molitve za ovog istinskog nasljedovatelja sv. Franje.
Pokoj vječni daruj mu Gospodine!
