Baršunastu kroz tišinu
modro nebo smiraj nudi,
padalica zvijezda sinu,
u srcu se čežnja budi.
Od nježnjosti ispletena,
u samotne ure znana,
bez oblika, bez imena,
poput sna nedosanjana.
Duša kao da bi htjela
uzletjeti nabosklonu
iz okova lomna tijela.
Al ne vidim zvijezdu onu,
što je nebom proletjela,
nestala je u iskonu!
| < | veljača, 2016 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | ||||||
Rođena sam u Makarskoj 1942. a od 1982. živim sa obitelju u Drnišu i Siveriću.
Blog sam otvorila na nagovor mlađeg sina u prvom redu radi objavljivanja pjesama a onda i radi komunikacije s ljudima koji to žele.
Nastojim biti korektna sugovornica, koja stoji iza svojih riječi i nikoga ne vrijeđa, a to očekujem i od drugih.
Albina Tomić, r. Srzić
