Minijature uz Svisvete i Dušni dan
DE MORTUIS...
Jesen u isto vrijeme u preobilju pliva
i sve što ima živa pretvara u prah.
U vrtlogu života i naša bića mota.
I, tek kad pekriju nas sjene
DE MORTUIS NIHIL NISI BENE!
GROBOVI
Grobovi bijeli kraj šljunčanog puta
treperi nadom plaha svjetlost svijeća
uz miris voska. U obilju cvijeća
ko sunce blješti krizantema žuta.
Iz Evanđelja po Marku:
"A što se tiče mrtvih, da ustaju, niste li čitali u knjizi Mojsijevoj ono o grmu, kako reče Bog: Ja sam Bog Abrahamov i Bog Izakov i Bog Jakovljev? Nije on Bog mrtvih, nego živih. Uvelike se varate.«
Haiku - jesen
Rominja kiša,
na blatnom putu čovjek,
zgaženi cvijet.
Na vjetru listak
na pozadini zlatnoj.
Jesenja sjeta!
Na goloj grani
mali se pauk njiše,
strgana mreža!
Otvoren prozor,
oluci buba puni,
ples bubamara.
Zvjezdano nebo,
svijetlom stazom brodeć
motri me mjesec.
U žaru svijeća
nježna trepere sunca,
čar krizantema!
Nešto su se blogeri raspisali u haiku stilu, pa evo, i ja pokušala. Mislila sam da će ispast originalnije i da bih sudjelovala u natjecanju, ali sumnjam! Svejedno se nadam da će se nekome dopasti! Pa, izvolite, molim!
Dani kruha
Ovih dana u našim školama djeca obilježavaju Dane kruha. U djetinjstvu (kad su se brašno i kruh dijelili "po broju glava u domaćinstvu") su nas učili da se kruh ne smije bacati, a, ako se mora, najprije ga poljubiti i staviti na neko mjesto gdje se ne gazi, da ga pojedu ptice.
Kruh je uvijek bio simbol opstanka, pa su roditelji smatrali da im je osnovna zadaća djecu "dovesti do kruha", a za neradnika je vrijedila uzrečica: "On tuđim zubima kruh jede!"
Evo nekoliko pjesama u kojima se spominje kruh:
HUMANITARCI
1993.
O, Bože, kako su ljudi čudni,
i svačega se bahati sjete:
«Vi, gladni, ostanite budni,
pogače noćas nebom lete!»
Naciljali su svemirske mete,
pa kako ne bi i želuce vaše?!
Al' vjetar noćni odnese pakete,
padobran strgnut zlokobno maše.
Pogled u nebo i gladna usta!
Žuđena pomoć noćas ne slijeće.
Čudni su moćni, želja je pusta,
i mutan cilj gdje nafta ne teče!
Okruge
1995.
Okruge bijele u nizu
čekaju, jer Ti si blizu.
Sanjaju daleka sela,
dok krijepi ih Hostija bijela.
Štruca kruva.
1997.
Šaka brašna i žmul vode,
zrno soli i kap uja,
mrvu kvasa, topla ruka
od tog skuva* štrucu* kruva.
Nema priše, nema strke,
sve polako, u tišini,
u toplini, ko u krilu
majke dite, kruv se čini.
Zraka sunca, miris zemje,
dodir ruke, jubav duše
i sam život od iskona,
sve to čuva štruca kruva!
Kruh ljubavi
1996.
Sjeli smo na travu
pod sivom kupolom neba
i lomili kruh ljubavi.
Traverša*
(starim Siverkušama)
2011.
Naše babe su ih nosile u crkvu, u polje,
kad su radile po kući, i kad su živinu ranile.
A u škašeli* se uvik naša bombončić koji,
oras* ili smokva suva,
ili bar komadić kruva,
ako se drčina* trevu* na putu da jim se daje!
Šta će, one su stare, a život se ka šterika* topi!
Na mlađima svit ostaje!
Još crtica iz Brela
Moja mater je imala vrlo kratko ditinjstvo, jer je već sa 13 godina služila u Donjem selu, a uvečer se vraćala kući. Ali imala je svoje "ja" pa kad je gazdarica bila nepravedna prema njoj, otkazala je službu, i rađe je "šegijala" u svojoj kući. Kad je stekla godine služila je gospodu u Makarskoj. Tamo je, promatrajuć gospoje naučila kuvat fine stvari i pravit kolače, što joj je vridilo u životu, kad bi je zvali da kuva na pirovima...
Kao mala sam često išla u Brela kod babe i dida. Tada su bile vrlo slabe veze, jer je cesta bila uska, makadamska, još iz Napoleonova doba, pa je bilo lakše "dopucat se" brodom, motorinom, "Brela" ili parobrodom koji je pristaja u Baškoj Vodi.
Dok sam bila u babe razmišljala sam šta bi donila kući s putovanja, pa sam svaki dan skupljala prazne kutijice, najčešće od žigica, i razne komadiće šarenog stakla i tekstila i to krila u kantunu iza škrinje na tavanu, di san spavala na visokoj posteji odsutnoga ujca.
Jednog litnjeg popodneva baba je ništo tražila i nabasala na moje stvari, pa polako , grintajuć da kakvo je to smeće, sve pokupila i bacila prema svojoj kategorizaciji di spada. Ja se nisan usudila dignit glavu i pokazat da sve vidin, akamoli se bunit, samo san u sebi skontala da je baba zločesta.
To se potvrdilo onoga dana kad san s njon išla u Bašku Vodu na parobrod. Ona je na leđima nosila torbu jabuka a mene, unuku od tri-četri godine, vodila za ruku, a tribalo je prić nekoliko kilometara. Ali, muke njoj, ona je velika, (po mom rezonu, a imala je do 160 cm) a mene bolu noge! "Baba, nosi me!" zapomagala san. I ona me uze u ruke, ali nakratko, te me opet spusti na cestu, i tako nekoliko puta. Svaki put kad bi me stavila na tle reslo je moje uvjerenje da je zločesta, jer ona je velika i ne viruje da mene bolu noge.
Ali,babu san ipak puno volila i doživljavala je kao zaminu za mater..
Did mi je bio draži jer se je uvik smija i šalio, pa kad smo, već malo veće, sestra Maksima (sa imenom većim od sebe!) i ja s njim brale višnje, on se je nadmeća s nama i usput šalio uz poneku masniju rič, na babino zgražanje: "Nesrćo stara, šta govoriš prid dicon!" A on bi joj na to:"Bogomojnice, bogomojnice, sa svin opancima ćeš ui raj!"
Jesenje slike iz 1996.
LJEPOTA
Jeseni svake divimo se istom,
srebrnom nebu, lišću što treperi,
slikaru marnom s nevidljivim kistom,
bakrenom sjaju jesenje večeri.
I makar što se steklo od života,
uvijek, baš uvijek prati nas ljepota!
USUSRET DUŠNOM DANU
Jesen siva nebom razapela jedra,
vjetrovi nas njeni nose kroz eone,
uvelim joj lišćem zakičena njedra,
ogoljele grane koračnicu zvone.
Jesen siva sve nas ka smiraju nosi,
tamo, gdje brod svaki u nepovrat tone,
gdje sudbina smrtna sve živote kosi,
i uzalud kiše gorke suze rone.
Sve nas, sve nas nosi ova jesen siva
tamo, gdje je studen, samoća i zima,
al gle, nadom svijetli samo vjera živa
da i poslije svega još života ima!
Sv. Terezija Avilska
Danas je blagdan sv. Terezije Avilske, reformatorice kartmelićanskog reda i crkvene naučiteljice.
Znam samo jednu osobu koja danas slavi imendan, jer je kod nas popularnija sv. Mala Terezija, koja je također karmelićanka, a isto ime uzela je i Edith Stein, smaknuta u Auschwitzu, kad je stupila u samostan istog reda.
U svakom slučaju, SRETAN IMENDAN onima koji danas slave , uz riječi koje je napisala današnja svetica:
Neka te ništa ne zbuni, Ništa ne uplaši!
Sve prolazi;
Bog se ne mijenja - ostaje uvijek isti.
Strpljivost sve postizava.
Tko posjeduje Boga, tome ništa ne nedostaje;
Bog je jedini posve dostatan.
Priče iz prošlog stoljeća
Ćapin Sokol je bilo puno djevojačko prezime moje matere. Njezin stariji predak bio je Napoleonov vojnik, Francuz, koji se zagleda u jednu curu u Gornjim Brelima (iza Biokova) te se oženio i ostao tu živit, a prezivao se Ćapin ( nepoznato kako se je u originalu to pisalo i čitalo!). Kasnije su njegovi potomci dobili nadimak Sokol i otuda dvostruko prezime. Moja majka i njezina braća su ostavili samo Sokol, i tako su se prezivali moji prvi i većina drugih rođaka iz Brela. Čitav rod je s vrimenom napustio zabiokovlje i naselio se u primorju.
Mala Ivka bila je vridno, okretno i po malo berekinasto dite.
Nije samo poznati Zagorac volio prasetinu (priča o prasećoj glavi), bila je to delicija koje su bila željna mnoga dičja usta! Jedanput kad nije bilo babe kući (did je bio slabije pokretan, ranjen u nogu u Svitskon ratu, pa je baba Ive upravjala!) mater je otišla na tavan i kroz purtelu* se spustila na jednu veliku bačvu, te nožen ogulila čađavi rub slanine, koja je visila o gredi iznad bačve. Zatim je šesno odrizala jednu fitu pa rub zamazala sačuvanon čađon i izašla kud je i ušla, te se potajno osladila slaninon i kruvon ispod cripnje*. Tada nije bilo strava od kolesterola, a debljina je bila znak blagostanja. Znači, "gola" slanina joj nije mogla smetat, osim ako je, nenavikla na mrs, dobila proliv.
Baba, naravno ništa nije opazila, a kad joj je Ivka, nakon puno vrimena ispričala zgodu, suze su joj vrcale od smija.
Jedanput baba Ive išla u crkvu, (zanimljivo da je mater Ive, a ćer Ivka, dok je did bio Mate, a jedan sin je ima isto ime!) a mala ne može, nema prikladnu robu. Mater ode a ona nađe niki njezin vuštan, pripaše ga, višak izvuče iznad pasa pa trč niz Kričak, kroz Šošiće, do sv. Stipana! A moja dobra baba Ive nije vikala, nego su jon jopet suze vrcale od smija!
*purtela, otvor u plafonu kroz koji se penjalo najčešće u potkrovlje
*cripnja, peka (nekad od crijepa)
Priče od prije 100 godina
Blogoprijateljica Kraljica-Lavica potakla me da i ja pročešljam sjećanja (i osvrte) na kazivanja moje majke Ivke, koja je ostavila ovu dolinu suza 25. listopada 2009. u svojoj 97. godini.
Rođena je, najvjerojatnije, na izmaku 1912. godine, u Donjim Brelima! (Mome mužu nikako nije jasno kako su to "Donja Brela" kad je rodna kuća moje matere ispod samog Biokova!) Ali da bi joj jedan ili dva dana ne bi "nosili" još jednu godinu, prijavili su 4. siječnja 1913. kao datum rođenja.
To se je običavalo kod muške dice, da bi se odgodila vojska, a u ovom slučaju nije jasan motiv.
Kad je mala Ivka prohodala vidilo se da se malo naginje na livu nogu, pa su je u šali u kući znali zvat "cota". I naravno, zaključili su da će bit svakako dobra za čuvanje ovaca.
Kad je stigla do godina za školu nikome taj "luksus" nije pa na pamet! Baba Ive pogotovu nije shvaćala zašto bi mala morala gubit vrime, boje da čuva ovce, gargaša vunu i radi u rukama!
Ali škola bijaše i tada obavezna, samo je pravna država funkcionirala ko i danas!
Međutim našla se jedna mudra meštrovica i nagovorila jude u makarskoj općini da obitelji Mate Sokola pok. Mile na Gornjem Kričku u Donjim Brelima pošalju opomenu da malu šalju u školu, jer im inače ne gine globa!!!
Jadna, bezgotovinska sirotinja se poplašila vlasti i malu Ivku poslaše na naukovanje. Ali libri i bilježnice!!! Još i to! Nek piše na kartu od cimenta ili slično! A domaći rad, hm, šta je radila u školi ako kući mora pisat!? I nije bilo druge nego ić u školu malo ranije (redar na dobrovoljnoj bazi!) i pisat domaći.
Za izostanak iz škole bio je svaki razlog dobar, ali meštrovica još bolja pa nije sudila (valjda da ne bude suđena!) I moja mati (normalno dok nije bila mati) završi tri razreda. Naučila je računat (niko je u životu nije privario!), a i pisat poteke! Kad je bila prilika kome od nas pisat pismo glavon i bradon je svidočila našem podsmijavanju kad bi vidili skandal između velikih i malih slova, pa se posramila ona umisto nas i odustala od jalove rabote. (Doduše, kad je u zlatnin godinama dva puta išla u Zelandu, pisala je kući, pa ko oće nek se smije!)
Ali zato je pod stare dane čitala Dostojevskog!
Nama je ko dici recitirala pisme iz svoje škole kao "Miš" (Reduša je nešto vrlo ljuta...), "Putnik" od Preradovića, "Pošla koka na pazar", "Jutrom rano kad na prozor padne prvi sunčev trak", itd., a te sam i ja recitirala njenoj praunučadi!
Eto, to bi bilo o rođenju i školovanju moje roditeljice, ali to nije sve!
Balada o Gospinim pčelama
Tako je bila Marija lijepa
Da su se za njom jagmile pčele,
Pa kad bi časkom prestala s poslom,
Na njene ruke one bi sjele.
Jer te su ruke nosile Krista,
Iz njih je slatko jeo i pio.
Pčele su znale da je med njihov
Djetetu Božjem posebno mio.
Bile su tužne što žive malo
I što im krila ne traju duže.
One bi htjele barem još jednom
Isusu ljubav s medom da pruže.
Zato ih Gospa vječnima stvori:
u svijeći ljubav gori im bijela.
Jer, što su svijeće tu na oltaru
Rojevi nego usnulih pčela?
(Rajmund Kupareo)
Ovu nježnu pjesmu nudim prijateljima blogerima kao podsjetnik na mjesec Gospine krunice, listopad.
Na osnovi pobjede nad Turcima kod Lepanta u Sredozemlju, 7. listopada 1571.,za koju se molila krunica u kršćanskom svijetu,
utemeljena je svetkovina Gospe od Ružarija, koja se u Drnišui slavi prve nedjelje iza samog jučerašnjeg blagdana. Župna crkva u našem gradu posvećena je Kraljici Svete Krunice, čiji zagovor molimo posebno u ovom mjesecu.
Jesenji ugođaj
JESEN 1995.
Tanano tkanje jeseni se šulja,
u žutom svjetlu zapliću se snovi,
na pustom sprudu dječak ribu lovi,
a slankast vonj se izdiže iz mulja.
Dječak na suncu, pramen mu se zlati,
odnose vali svjetlost što se truni
sa plavog svoda.Sve se mirom puni
i spokojem, što svaku jesen prati.
Tanana svjetlost opija me, žuta,
jesen i moje cvijeće tiho truni,
ne odlazim, još ranci nisu puni.
Nek još me čeka Sunce onkraj puta!
(Dva zadnja stiha su izmijenjena, bila su malo pesimistična!)
JESEN U SOLARISU
I dalje su zeleni bori,
i dalje strše čempresi tamni,
a mene opet sjeta mori
i neki snovi nemirni, davni,
I dalje bori se zelene,
al sunce jarko ne peče više,
i davna čežnja ispunja mene,
a duša šapće sve tiho, tiše...
I dalje svud je sve zeleno,
škrte su mrlje jesenje boje,
samo je tkanje sunca svileno,
jesen je ušla u srce moje.
(1995.)
JESENJA HARMONIJA
Sivi veo nad uvalom,
mokre staze, lišće suho,
tihi mir se stere žalom,
sve je tromo, sve je gluho.
Sa prozora jesen gledam,
kiša samo što ne lije!
Hladno mi je, al se ne dam!
Slušam odjek harmonije.
I dok traje tmurno doba,
zvuk s radija, topla soba,
iako sam, evo, sama,
ne dam da me svlada tama!
Vatra, svjetlo, harmonija,
tiha glazba sa radija!
(l995.)
Sveti Franjo Asiški
PJESMA STVOROVA
sv. Franjo Asiški
Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri,
tvoja je hvala i slava i čast
i blagoslov svaki.
Tebi to jedinom pripada,
dok čovjek nijedan dostojan nije
ni da ti sveto spominje ime.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
sa svim stvorenjima svojim,
napose s bratom, gospodinom Suncem:
od njega nam dolazi dan
i svojim nas zrakama grije.
Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno,
slika je, Svevišnji, tvoga božanskoga sjaja.
Hvalite i blagoslivljajte
Gospodina moga,
zahvaljujte njemu, služite njemu svi
u poniznosti velikoj.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Mjesecu i sestrama Zvijezdama.
Njih si sjajne i drage i lijepe
po nebu prosuo svojem.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Vjetru,
po Zraku, Oblaku, po jasnoj Vedrini,
i po svakom vremenu tvojem,
kojim uzdržavaš stvorove svoje.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestrici Vodi,
ona je korisna, ponizna, draga i čista.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem Ognju, koji nam tamnu rasvjetljuje noć.
On je lijep i ugodan, silan i jak.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri i majci nam Zemlji.
Ona nas hrani i nosi, slatk enam plodove,
cvijeće šareno i bilje donosi.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje
i podnose rado bijede života;
blaženi koji sve podnose s mirom,
jer ćeš ih vječnom okruniti krunom.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri nam tjelesnoj smrti,
kojoj nijedan smrtnik umaći neće.
Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu;
a blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj,
jer druga im smrt nauditi neće.
Danas je blagdan svetog Franje, pa mnogi slave imendan, uključujući i našeg papu Franju! Želim mu da uspješno radi na duhovnoj obnovi Crkve, kao što je današnji svetac radio u svoje vrijeme. "Svako vrijeme ima svoje breme!" kaže uzrečica, ali pored negativnosti, koje strše kao rogovi, uvijek ima svijetlih likova koji su nenametljivi pa često i nevidljivi. Oni su sol i kvasac, bez kojih bi bio bljutav kruh života.
Današnji svetac je ljubio sve stvoreno, pa su ga ekolozi izabrali za svog zaštitnika.
SRETAN IMENDAN SVIM FRANJAMA I FRANKAMA!
Uz blagdan sv. Terezije
O, Terezijo, rajsko dijete,
što odabra te za se dobri Bog,
zemaljska djeca k tebi lete
i mole iz dna srca svog:
"S nebesa sipaj ružice
na cijeli zemski kraj,
o, sveta mala kraljice,
ti vodi nas u vječni raj!"
Ta se pjesma pjevala u Metkoviću 50-ih, toliko se sjećam, a donosim je da bih zaželjela
SVIM TEREZIJAMA SRETAN IMENDAN!
Sveta Terezija je živjela od 1873. do 1897. Od svoje 15 god.do smrti bila je u karmelićanskom samostanu.
Poznata joj je autobiografska knjiga "Povijest jedne duše". Pisala je i duhovne spise te pjesme.
Odlikovala se ozbiljnim shvaćanjem i vršenjem svakodnevnih dužnosti ističući da nije svakome dano činiti velika djela, te da se duhovni napredak ostvaruje u naoko beznačajnim stvarima.
Svetom je proglašena 1925., a crkvenom naučiteljicom 1997.
