Maštanje o pravoj zimi
POKLONJEN TREN
Ogoljele grane zimskog krajobraza,
usamljena šećem, nigdje kreta, zvuka!
Idem kud me vodi osniježena staza
i tragovi zvijeri sred bjeline, muka.
Plašt pahuljast, meki, ogrnu dolinu,
prostrla ga ruka nevidljiva, blaga.
Duboko udahni čistoću, svježinu,
jer možda već sutra neće biti traga
toj ljepoti, što se tako rijetko daje,
i zamalo bit će blatna, izgažena!
Plućima je punim udišem dok traje,
uživam ljepotu poklonjena trena!
