Božićna svića
Ove godine su nam, nakon tri godine, bili na Božić unuci sa roditeljima. Tako je svečanost božićnog ručka bila veća i posebno značajna radi prenošenja tradicije, ili barem sjećanja na običaje, koji u užurbanosti urbanog života nestaju, ili bivaju zamjenjeni drugima.
Tako je paljenje badnjaka svedeno na umjetnu, šarenu rasvjetu, jer ni ognjišta više nema, kao ni slame, ni žita.Ostalo je ipak sijanje pšenice na sv. Lucu, koje oduševljava unuke, jer iz prve ruke mogu pratiti rađanje i rast života u vidu tankih vlati, pa se donekle približavaju onome što su djeca na selu znala od malih nogu. (Šimun je pitao rodicu telefonom: "Kako vaša pšenica? Kod moje bake u Siveriću je visoka i široka!")
Jaslice ili "Betlem" kako smo ga mi zvali, zaista su jedan slikoviti noviji podsjetnik na tajnu Božića, koji razgaljuje srca onih koji su sačuvali djetinju dušu.
Centralni božićni običaj je paljenje sviće usađene u žito. (Kasno sam se sjetila da nemam žita, pa sam sviću usadila u kukuruzno brašno.) Svića se pali prije ručka, a pali je kućedomaćin, u ovom slučaju did, koji predvodi molitvu (skraćenu verziju nekadašnje, da se ne oladi juva s frigadinima, trag moga makarskog djetinjstva, ali fala Bogu, bolje išta nego ništa!) Ručak ide na tenane, predjelo, jelo (U Sivereiću tradicionalno tuka! U nekih je to "tuke, ko svoje muke"...), desert (dobro sam položila ispit!), eventualno kavica. Kad je sve gotovo sviću domaćin gasi kruhom umočenim u vino. Kaplje se polako (porazno je ako se odmah ugasi!), kap po kap. Oko stola smo mi ostali (ove godine nas je ukupno osmero), napeto iščekujemo prema kome će krenuti dim kad se svića ugasi. Taj može očekivati da će prvi otić Bogu na istinu, a da smo ne znam kakvi kršćani mislimo, neka mene ode, imaću vrimena gorika! A gorika je ovoga puta otiša dim! Znači svi smo pošteđeni bar do drugog Božića! Gasitelj obvezno pojede umočeni kruh.
Još jedna kratka (da ne bi duga!) molitva i možemo zasist u dnevni boravak. (Sude će prat nevista i ćeri, a nešto i makinja!)
Sviću ćemo palit još na sv. Ivana (Tako pale Tomići!) i na Novu Godinu, kad pale svi. Inače, tradicionalno, osim Božića i Nove Godine, svako prezime u Siveriću užiže sviću u određeni dan. Bože sačuvaj da mi palimo na Badnji dan, tada su na redu Prpe, a reda mora biti!
Eto, toliko o božićnoj svići, koja je simbol života i naša pratiteljica na putu prema Vječnosti.
Čestitka
Rajmund Kupareo:
ISUS U MOJOJ LAĐI
Mrtvi mi valovi izbacuju vesla.
Sporo idem uza snagu svu.
A On mirno spava (k'o da ne zna za me)
Ništa za to. On je tu.
Imam vjeru čvrstu da prkosim vjetru
I znam da je Isus meni sklon,
Pa, kad teška vesla iz ruku mi padnu,
Ja ću zaspat, a veslat će On.
Ovom pjesmom hrvatskog pjesnika Rajmunda Kuparea, koji svoj život polaže u ruke onoga
"KOJI JE RADI NAS LJUDI I RADI NAŠEGA SPASENJA SIŠAO S NEBESA. I UTJELOVIO SE PO DUHU SVETOMU, OD MARIJE DJEVICE, I POSTAO ČOVJEKOM", želim svima od srca
SRETAN BOŽIĆ!
NOMEN EST OMEN (?)
Danas je u katoličkom kalendaru, pored Euzebija, Adelaide i možda još nekih, spomen svete Albine, mučenice iz Cezareje, koja je stradala u vrijeme rimskog cara Decija oko 250. godine.
Dakle, najprije SRETAN IMENDAN mojim imenjakinjama (osobno poznajem dvije), a onda priča o mom imenu, koju sam obećala jednom prijatelju blogeru.
Sve je počelo kad se je moj did Joze, dvosrtuki (sretni?) udovac, oženio Jurkom Skender iz Brike (Gornjih Igrana). Ona mu je podarila pet sinova od kojih je jedan bio moj otac, a odgojila mu je i jednog sina i kćer iz prvog braka.
Svi su sinovi (osim jednog koji je umro neoženjen) svom najstarijem potomku dali ime po didu, Bepica, Đo, Joze, Josko i Jozip, međutim babu Jurku je počastio samo jedan, nadjenuvši kćeri ime Zora, tj. "uljepšanu" verziju, jer kod nas Zoran nije bio po zori rumenoj nego po talijanskom hipokoristiku (odmilici) Zorzi, za Đorđa iliti Jurja. Po tome bi Zora bila Jurka.
Mojim roditeljima su se rodile dvije kćeri i nijednoj nisu dali babino ime ali nije bio razlog netrpeljivost nevjeste i svekrve (nisu se imale čast upoznati!), nego to što je ime slovilo kao RUŽNO, pa je majka i supruga rekla:"Jurka? Ma nikako!"
Nato se je ofendio brat moga oca iz prvog didovog braka, moj barba Marin, koji je poštovao svoju dobru (ima toga!) maćehu, a svojoj jedinoj kćeri je dao ime vlastite pokojne matere, jer košulja je ipak bliža od jakete! Uslijedilo je dizanje nosa u dvije rate.
A onda, u vrtlogu ratnog vihora, eto mene! Opet se ponovilo: "Zovi je kako oćeš, samo ne Jurka!" Jadni ćaća se našao između
scile i haribde, kako ugodit svima (ja sam na nj!), i jare i pare, i ovce i novce, i stisnit i p.....(a kad sam fina!)?
I nađe on u talijanskom rječniku da se zora (rujna) reče alba, pa ću tako počastit babu, a neće bit dvije Zore u istoj kući. Dakle, prozvalo me Albina!
Nikad nitko nije uočio pogrešku, jer je moje ime ipak prijevod Zore po rujnoj zori, a pandam Zori po Zorziju bila bi možda Đurđica ili Georgina...Kako se toga nisu sjetili?! Ali namjera je bila dobra, dakle duhovi smireni, samo što mi je imendan danas a ne na sv.Juru.
O tome koje je ime lijepo a koje ružno dalo bi se raspravljati, jer moje na rumunjskom znači pčela (što je izazivalo smijeh kad smo živjeli među Vlasima u Boru), a na latinskom Bijela. Neke asocira na albine, ljude bez pigmenta...
Barba Marin me je najviše volio, od svih neputa, a i on je meni bio drag jer mi je uvijek nešto donosio u škartocu.
Sveta Lucija
U djetinjstvu nas roditelji nisu baš obasipali darovima, pa kad bi za sv Nikolku, sv.Luciju ili od malog Isusa dobili neke slastice, bili smo zadovoljni.
Bila je popularna brojalica na iskrivljenom talijanskom:
Sankta Lucija, mama mia, porta bomboni, in mia kalconi. (Ne znam talijanski.) Mi smo ono "mama mia" shvaćali kao uzvik oduševljenja, a ne kao odgonetku tko je tajanstvena darivateljica.
Sreći nije bilo kraja kad smo dobili, nas tada četvoro, "lazanjurić", "macolicu"., geometrijsska tijela od drva, kao slagalicu, te dva papirnata "baluna" koja su se mogla sklapati na polumjesec, a inače su bili kao saće, te su godinama ukrašavali bor.
Jedanput kad sam bila bolesna došla je glumljena sv. Lucija s anđelom i dala mi uobičajene slastice, a kad je odlazila, na leđima sam vidjela kutijetinu s tiskanim slovima kojima je napisano ime moje školske drugarice, "bogatašice". Pitala sam mamu zašto bogati dobivaju veće darove, a ona je rekla da su siromašni i s malim zadovoljni. I učenica prvog A (to ja!) bila je sretna!
U par gladnih godina sv, Lucija, koja je slovila za siromašicu, nije donijela ništa, pa sam na pitanje moje strine, tete Luce :"Sočivice, šta ti je donila sv. Lucija?" odgoovorila: "Ništa!" Berekini bi to izrazili riječima:"Luga i paćaka, leših brokvica i mrtvačkih glava".
Teta Luce se nasmijala i utješila me: "Donila ti je u mene bajama i suvih smokava." I to je bilo dovoljno da ispuni srce skromne djevojčice.
"Siromašna" sv. Lucija pomogla mi je da shvatim kako nije bogat onaj tko puno ima neko kome malo treba!
Tete Luce nema među nama već preko 30 godina, ali ima drugih Luca u rodbini i šire, pa im svima želim
SRETAN IMENDAN!
Blagdan Bezgrešnog začeća BDM
Sutra se slavi ovaj blagdan kao sjećanje na začeće Marije od roditelja Joakima i Ane, pri kojem je ona osobno bila izuzeta od grešnog nasljeđa ljudskog roda, tj. od istočnog grijeha.
U Gospinoj crkvi u Drnišu, na glavnom oltaru, nalazi se kip Gospe Petropoljske, djelo Ivana Meštrovića, odraslog u obližnjim Otavicama, pa sam, potaknuta njime, napisala pjesmu:
GOSPI PETROPOLJSKOJ
Iz kamena isklesana
u polje si zagledana,
okruga se tvoja bijeli.
Dok Božansko Dijete nosiš
za grešnike milost prosiš,
zazivlje te narod cijeli.
Isklesana iz kamena
ti si uzor naših žena,
djevičanska, Božja Mati!
Kroz ratove i oluje
petropoljski puk te štuje,
molitvom ga svojom prati!
Lik tvoj, čvrsti stanac kamen
vjernosti je naše znamen
rodnoj grudi, kućnom pragu.
Ti nam budi svijetla zraka
što razgoni sile mraka,
Hrvatsku nam čuvaj dragu!
(2014.)
Okruga je bijeli rubac, koji su nosile žene iz drniškog kraja, a neke starije ga još uvijek nose..
Ljubav
Daj mi ljubav pahuljastih krila
da zlo zastrem snijegom zaborava,
nek se sravne brda i doline,
a osveta nek spava!
Daj mi ljubav pahuljastih krila,
da ne pamtim ružne geste, riječi,
mjesto slova Duh sve oživljuje,
a blagost dušu liječi.
Daj mi ljubav pahuljastih krila,
da kroz život Tvoje svjetlo pratim,
da obrišem barem jednu suzu,
i osmijeh licu vratim!
(1993.)
