U djetinjstvu nas roditelji nisu baš obasipali darovima, pa kad bi za sv Nikolku, sv.Luciju ili od malog Isusa dobili neke slastice, bili smo zadovoljni.
Bila je popularna brojalica na iskrivljenom talijanskom:
Sankta Lucija, mama mia, porta bomboni, in mia kalconi. (Ne znam talijanski.) Mi smo ono "mama mia" shvaćali kao uzvik oduševljenja, a ne kao odgonetku tko je tajanstvena darivateljica.
Sreći nije bilo kraja kad smo dobili, nas tada četvoro, "lazanjurić", "macolicu"., geometrijsska tijela od drva, kao slagalicu, te dva papirnata "baluna" koja su se mogla sklapati na polumjesec, a inače su bili kao saće, te su godinama ukrašavali bor.
Jedanput kad sam bila bolesna došla je glumljena sv. Lucija s anđelom i dala mi uobičajene slastice, a kad je odlazila, na leđima sam vidjela kutijetinu s tiskanim slovima kojima je napisano ime moje školske drugarice, "bogatašice". Pitala sam mamu zašto bogati dobivaju veće darove, a ona je rekla da su siromašni i s malim zadovoljni. I učenica prvog A (to ja!) bila je sretna!
U par gladnih godina sv, Lucija, koja je slovila za siromašicu, nije donijela ništa, pa sam na pitanje moje strine, tete Luce :"Sočivice, šta ti je donila sv. Lucija?" odgoovorila: "Ništa!" Berekini bi to izrazili riječima:"Luga i paćaka, leših brokvica i mrtvačkih glava".
Teta Luce se nasmijala i utješila me: "Donila ti je u mene bajama i suvih smokava." I to je bilo dovoljno da ispuni srce skromne djevojčice.
"Siromašna" sv. Lucija pomogla mi je da shvatim kako nije bogat onaj tko puno ima neko kome malo treba!
Tete Luce nema među nama već preko 30 godina, ali ima drugih Luca u rodbini i šire, pa im svima želim
SRETAN IMENDAN!
Post je objavljen 13.12.2014. u 13:06 sati.