Tražim pomilovanje
U ono jutro, sad već davne jeseni,
uz pozdrav sunca, krenuh ka slobodi.
pjevala je poletna duša u meni,
mišljah, ideja jedna sve nas vodi!
U ono jutro, sad već davne jeseni,
znao sam, zlu tom na kraj ćemo stati!
Ostade za mnom grad moj i dom rođeni,
i brat, i sestre, stari moj i mati.
U ono jutro pokosi me britki ubod
da kao sjeme brazdu zemlji oplodim
i jednom da donesem bogat urod,
Hrvatsku svoju da oslobodim.
I sada, evo, nemirne su kosti moje,
da l zaludna su nadanja i krv, i muke,
jer zveket čujem zlatnika što Jude broje,
ubrusi mašu Pilata što peru ruke.
Dok stijeg nam sveti žari plamenom i krvlju,
tko osim Boga može krivnju brisat, prati!?
Oprostite mi naivnosti tešku mrlju
što ostavih vas brate, sestre, oče, mati!
(1993.)
Bio je neki konkretan razlog koji me je inspirirao na ovu pjesmu (neka nepravedna oslobađajuća presuda, više se ne sjećam), ali i dalje sam vjerovala da žrtve imaju smisla, kao što ustrajno vjeruje i uža obitelj branitelja čije godišnjice se spominjem.
