18.01.2005., utorak
NOLI ME TANGERE !
Ana je zanosna plavuša, moja žena je predivna brineta. Volim izlaziti u društvu nje i njenih prijateljica. To me u očima okoline čini pravim muškarcem. U nedjelju smo po Anu došli u kafić, dva sata prije nastupa derviša u Lisinskom. O kako su se samo njih dvije veselile jedna drugoj, kao da se nisu vidjele čak od petka. Smijale su se, hihotale, lude rode klepetaljke. Htio sam navesti razgovor na derviše, objasniti im što ćemo gledati. Ani sam čak u petak dao da čita Rumija. Odlična knjiga rekla mi je, pročitala sam je u dahu za jednu noć. Oh, pa kako možeš Rumija pročitati za jednu noć, došlo mi je da se pobunim no odustao sam i svako malo pogledavao na mobitel da nam ne bi iscurilo vrijeme.
- Hajde idemo, vrijeme je…Dok se sparkiramo, dok nađemo mjesto, dok…-
- Daj opusti se malo, reče mala kovrčava, znaš Ana, on je uvijek tako ozbiljan kada me izvodi negdje..-
- Imamo vremena, naše je svo vrijeme ovog svijeta, namigne Ana. Hajde, uživaj malo dok si s nama, što ako i zakasnimo ? –
- Da dragi, jednostavno budi, evo tu, ovdje i sad! Poleti, vrti se s nama…Vi muški stalno nešto mudrujete -
- Hej Porto pogledaj, moju haljinu - Ana ustane i zavrti se. Haljina se podigne i otkrije njene lijepe noge. - Imaju li derviši takve.., mislim.., haljine?-
Išle su mi na živce. Dali se tako smijala i Magdalena, dok je vrtjela bokovima skrivajući među njima svo znanje, sva otajstva i sve njegove prispodobe izluđujući tako apostole? I dok je veselo brbljala na njihovim okupljanjima, pojašnjavala im duboke istine jednostavnim životnim primjerima, Isus ju je udivljeno gledao, odobravao svaku njenu riječ, ljubio ta usta lišena svake lažne mističnosti, kao što je onomad sva ogoljena pred Njim ležala pramaterija spremna da primi Dah Božji da je oplodi, pokrene, povede u kretanje.
- Otjeraj je !!! - ciknuo je Petar- Ona nema pravo govoriti na sastancima. Žene nisu dostojne života u Bogu -
- Hmm, pa učinit ću je ako treba …i muškarcem - Odgovorio im je Isus i nasmiješio joj se. I pri tome zasigurno nije mislio da će učiniti da joj izrastu rutava prsa i muževni brk nad gornjom usnom. –
- Oh, rabbi, zašto ljubiš nju više nego nas? – zaječaše apostoli uglas.
- Bolje se upitajte… zašto ne ljubim vas kao nju? – namignuo im je Isus.
Zašto muškarci imaju taj strah od ženskog zarobljavanja? Zašto se upravo oni tako snažno žele razumski osvijestiti božansko sjemenje posijano u svima nama, u materijalnom? Nešto što je s onu stranu svake naše imaginacije? Ne zarobljavaju oni tako sami sebe u svojem umu?
Zar ne znaju da Demijurg ne posjeduje monopol na kreaciju? Ona je prije svega privilegija duša. Materija je neiscrpna ne životvorna, nego životna energija, a u isto vrijeme snaga iskušenja koja nas navodi na korak u smrt. U dubinama materije kriju se i pomaljaju koketni osmijesi i namjere, ona sva pršti od flerta, kroz nju izbija ona vječna mogućnost da je se.., pa makar i na tren, ima i posjeduje. I dok čeka na životvorni dah duše, ona beskonačno izvire, kulja preljeva se preko rubova svog osmijeha pa ponovno ulijeva u samu sebe. Dopušta nam stotine slatkih kruženja kroz svoje skrivene predjele koji kao da izmišljaju sami sebe u svom slijepom snatrenju, zavodi nas njihovom mekoćom i putenošću ne dozvoljavajući da je se iz njih budi. I možda baš zato što u svojoj ženskoj maniri vječito prigovara u lice svim onim impulsima koji dolaze izvana, otvorena je svakoj vrsti površnosti, tako postaje čimbenik svakog grijeha i bezakonja, domena svih zloupotreba i dubioznih demijurgovskih manipulacija.
Materija je da, baš poput žene, najpasivnija i najpodatnija esencija u svemiru. Svatko ju može podčiniti i oblikovati, ona je podložna svima. Sve odredbe materije su nestalne podliježu degeneraciji i nestajanju. Zar za nju nema ničeg zlog u ograničavanju života zarad drugačijih i novih formi? Vrište li radi toga svećenici bojeći se svaku uzalud utrošenu mušku, božju klicu života? Jer kako žena ne sluša, ne prima u sebe, tako valjda ni materija ne sluša Božju Riječ? . Dali ju je tako ona jednom čula i time se zadovoljila, to ne znamo. No postoje oni koji na, čovjeku nedozvoljene načine pokušavaju obožavajući je, doprijeti do njenih tajni. Jedni od njih su i znanstvenici.
Znanstvenici su tako zamrznuli jedan trenutak stvaranja kojeg možete i sami promatrati na vaše, kuhinjskom stolu, stavili su par, u ljubavnom zanosu isprepletenih muha, u tekući dušik, zatim u vosak, pa ih razrezali u mikronski tanke listiće te otkrili da ženka u svom reproduktivnom sistemu ima mehanizam koji može birati spermu mužjaka. Jao, postoji li tako mogućnost da žene, da materija selektivno uzima riječi onog boga kojeg joj se prohtje? Ne urla li stoga ljubomorni muški Jehova starim zavjetom da je on bog ljubomoran i da nema drugih bogova do njega? Kad osjeti prisutnost drugih spermija, spermići mužjaka udružuju se u dugačke lance. Oni tako zajedno brže putuju, jure svojim slijepim kolosijecima bez voznog reda, zgušnjavaju se i postaju čepivo za spermu drugih mužjaka, osnivaju bratovštine, crkvene redove.
Zašto onda mužjaci stvaraju mitove o monogamnoj ženki? Zašto uzdižu na pijedestal žensku čistoću i čednost, kad i sama materija po svoj prirodi hmm, baš to i nije? U stvaranju svojih beskrajnih formi života, žena baš kao i materija sebi zadržava pravo na beskonačnu evoluciju, ma koliko se teolozi napinju svojim kreacionističkim teorijama zgusnuti stvaranje u samo šest dana. Uz dan za odmor potreban iscrpljenom mužjaku da povrati životne sokove. Još samo jedna suptilna igra Demijurga muškom taštinom. A on je istinski umjetnik i majstor svog zanata i naravno da će urediti sve tako da nestane i ona najmanja sumnja koja bi mogla zasmetati u razvoju života.
I naravno da mu je, našavši grob prazan i njega kako stoji onkraj groba i vremena, pružila svoju ruku da ga po tko zna koji put umiri kako to samo ona znade. Noli me tangere.., naredi joj on, ne dodiruj me.., jer još nisam uzašao k Ocu u nebesa.
A derviši su plesali… i plesali, nedodirnuti, nezainteresirani za sve te Demijurgove igrice oko sebe, vrtjeli se oko svojih osi, uzdignuli se u nebesa pred samo lice Boga, čuli Riječ i vratili se natrag. I u tišini, jedan po jedan, napustili pozornicu ostavivši za sobom zbunjene ljude, dlanove željne pljeska, pijeska u očima od ponovnog izlaska i klanjanja svoj toj ljepoti kojoj su imali prilike prisustvovati, željne ovacija i svih onih ovulacija koje će uroditi nekom novom igrom iluzije. Njih dvije su se mačkasto protegnule.
- Uh sva sam se ukočila - reče Ana.
- Baš su mi bili dragi s tim kapicama, nalik na oplemenjivaće za rublje koji se okreću i plešu pred mojim očima na polici Drogerie Markta – primijeti mala kovrčava.
- Hmmm, ta kapica predstavlja nadgrobni kamen ega, primijetih. Njena simbolika…-
- Joj, daj ušutkaj ga..- Ana zijevne, ustane, primi malu kovrčavu pod ruku, i njih dvije se uz osmijeh gledajući se u oči, zapute u hol dvorane među sve one ljude koji su se trgali za svoje kapute, a oni su im se razmicali propuštajući ih, kao Mojsiju more.
|
15.01.2005., subota
NOMEN EST OMEN
Veli mi Bozzo, Knjiški nam moljac, nek razmišljam o ukoričenju. No pronalazim 1001 razlog da to ne učinim. Evo, nemam niti neko zvučno ime za pisca. Ako želis pisati, važno je zvati se Ernest. Ernest Hemingway na primjer. Ili Miljenko. Ili Ivan. Aralica npr. To ima neku snagu. Tada samo napišeš svoje ime u zaglavlju knjige, a sve ostalo dođe samo po sebi. Moje ime i prezime nekako logično izgleda jedino na dnu stranice u potpisu kakvog izvještaja s terena, specifikacije potrebnog materijala ili dopisa o nastaloj problematici.
Baš sam razmišljao o tim imenima. O tome koliko ime određuje neku osobu. Zašto se zovemo baš tako kako se zovemo? Na to razmišljanje naveo jedan nedavni dogadjaj. Znate već da mala kovrčava i ja provodimo subotu u nekom shoping centru. Osim več, na «Buddhi...» opisanih prednosti to ima i svojih mana. Kada se posvađamo ili napravimo scenu oko sadržaja košarice, uvjek nas vide oni za koje najmanje očekujete da vas vide, u stvari, oni za koje želite da ste sasvim nevidljivi. Tako se desilo i prošli vikend. Pojeli smo salaticu u Mercatoneu. Onda je mala kovrčava kontemplirala i telepatski komunicirala sa kozmetikom jedno pola sata. Sasvim dovoljno da ja izludim. Onda se prebacila na kupke za tijelo.
- Ne znam koju da uzmem. Evo, koja je tebi dobra?- gurala mi je pod nos svo ono smeće koje kemijaju za istočnu Evropu i ostale banana države.
- Ne sviđa mi se niti jedna. Smrde. Molim te, idemo odavle.-
- Čekaj malo...-
- Pa kako ne znaš koji da uzmeš? Zar ne poznaješ neko ime, neki brand kojem si vjerna? Mi muški točno znamo po što ulazimo u dućan... Evo ja več 5 godina koristim isti deo stick i iste žilete.-
- Da nisam toliko izbirljiva upiknula bi si svaki put točno onog frajera po kojeg bi i došla. Trebalo bi ti služiti na čast što sam tolike godine bila više nego izbirljiva. Ako bas hoćeš znati i tebe sam izabrala po mirisu.-
- Kako to misliš? – izbezumio sam se jer sam u Mili pročitao da žene biraju partnere koji mirišu na njihove očeve.-
- Pa volim tvoj miris. Tvoje ferohormončiće sam namirisla odmah s vrata kad si ušao. Volim ih i pašu mi. Mirišeš kao slatka dječja guza natrackana kremicama i puderom.-
- AAAaa, krkljao sam, ali kada ja udjem u onu audiovideo sobu u King Crossu, onda ne vrijede paralele da ja tebe doživljavam kao neki sofisticirani audiofilski HiFi? Onda me bez milosti izvučeš van za uho ko nekog balavca...i…i…, (kada se emotivno unesem u neko prepucavanje, a po homeopatskoj nomenklaturi sam covjek-fosfor, odmah teatralno poput razmazenog djeteta, dobijam napadaj astme) I taman kada sam se spremao dobiti napadaj astme, pojavili su se Oni. Stajali su tamo poput gestapoa.
- Ohohohoooo, golupčićiii, tu ste! Pa nigdje vas nema zadnjih godina! Pa šta ima kod vas?-
I tako smo uhapšeni i privedeni na jedan od onih dobro vam poznatih informativnih razgovora u kojima mladi ljudi liječe svoje komplekse nabijajuči ih drugima. U nekoliko minuta, On mi je istresao cijeli svoj curiculum vitae, sve performanse službene Alfe i sve cake koje je unio u ugovore. Ona je malu kovrčavu davila pojedinostima oko uređenja urbane vile na Mlinovima, Scavolini kuhinjom, kozmetičkim tretmanima i skijanjem u BadKleinkierchenu. Kada je primjetila da ne reagiramo, mrcina je promjenila ploču:
- Onda, kad ćete imati beeebicu? Sad je vrijeme za vas. Zašto bi samo vi uzivali? Vrijeme je da i vi malo patite..., evo ovo su naša djeca - pokazala je na dva urlajuča zombija koja su izobličenih lica protrčala pokraj nas šutirajući nogama sirote smrznute golubove koji su gugutali u nadi da će užicati koju mrvicu. - Ah kako su pametni! Prava indigo djeca! Upisali smo ih u američki vrtić, na tenis i budokai. Od jeseni idu na plivanje, košarku i... - Ušli smo unutra i sjeli u kafić. Pogledao sam male demone. Stariji je sadistički zavrtao ruku nekoj slatkoj maloj curici, mlađi ju je tukao po glavi. No njezini roditelji, zabavljeni tračanjem, to nisu primjećivali.
- Hajde Sara, igraj se malo s dečkima- doviknula je njena mama ovlaš preko ramena izbezumljenoj maloj koja se nije mogla isčupati iz njihova fantomskog stiska. Da li ste primjetili da se zadnje vrijeme svi zovu Matej, Borna, Dominik, Filip, Fran..? A curice su Sare i Dore? Kad su siroticu sprovodili pokraj mene, neopazice sam podčkaljio starijeg i on je pao, kresnuo čelom u stolicu. Bijesno me pogledao, zarežao i zasuo bujicom pogrda. Mlađi je ubacio žvakaću u moje piće. Evo i to vam je naša budućnost.
- Ah kako su hiperaktivni – pojasnila je Ona.
- Kako se zovu? - upitah
- Stariji je Fran, mlađi je Borna.
- Oh kako krasna imena. Kako ste ih se samo dosjetili..? - primjetih uz veliko čuđenje.
- Ah, Fran mi zvuci onako jet seterski.., ide uz jahtu i privatno poduzetništvo. A mlađi je Borna. Pravo hrvatsko ime. On je bio neka povijesna faca.
- Jel to onaj domači izdajnik koji je prodao Dalmaciju za 10 000 dukata? – pitam. On i ona su se kiselo nasmiješili.
- Nemoj to tako gledati. Možemo reći da je Borna imao poduzetnički duh. Bio je prvi turistički radnik u Hrvata. Doveo je strane goste na našu obalu. - spašava stvar mala kovrčava.
- A sada ćemo imati i trečeg sina! Njegovi roditelji vele da je najbolje vrijeme za treče dijete
- Pa kako znate da neće biti curica? - pitam
- Ha, ha, ha ma kakva curica, pa moj muž je Dalmatinac. A oni znaju praviti samo mušku djecu... - meketala je glupača.
- Ovaj.., od kad si ti Dalmatinac? Stari, pa ti si skup samnom odrastao tu na ovom asfaltu...eeej? Kaj ova dela iz tebe? - upitao sam ga diskretno.
- Ma znaš da mi je baka iz Oklaja, a žena voli pričati uokolo frendicama da sam Dalmatinac.
- Ma znam Oklaj, uhhh, ali to je kamenjar 120 km od mora...- zbrajao sam u čudu.
- Evo, samo vama u povjerenju, upravo radimo na malom Damianu - konspirativno je namignula Ona.
- Damien? Džizus...- ote mi se i pomislih na scene sa Gregory Peckom i rotweilerima u “Predskazanju” (The Omen) –
- Ako bude kojim čudom cura, razmislite o imenu Rosemarie ili Regan …- dobacio sam pri na odlasku.
Te večeri mazno se privila mala kovrčava: - Željela bi bebicu...- šapnula mi je na uho. Pravio sam se da ne čujem, okrenuo i zahrkao. Ipak čemo pričekati malo da se Damien spusti kod Njih, jer tko zna kako su rode danas ažurne pri isporukama.
|
12.01.2005., srijeda
KARAOKE DJEVOJKA
Objavljeno u zbirci "Brz kao Bruce Lee"
|
10.01.2005., ponedjeljak
NEDJELJNI PREVRAT DEDE JOSINE
Punac baš drži do generacijskih jazova i daje si za pravo da mi po enti put prepričava kako je igrao lijevo krilo u Zagrebovim juniorima, držao govor '71. radnicima u svom poduzeću, a ja sve to moram pozorno slušat. Ako sam loše volje zbog promjene vremena ili se jednostavno želim iskaliti na puncu, dovedem mu mog dedu Josinu na nedjeljni ručak.
A deda.., he, he, od rakijice, neke pelješke travarice, do juhe, deda uspije postaviti pontonski most preko Drave. Za dvadeset minuta, što je tada predstavljao rekord inžinjerije vojske Kraljevine Jugoslavije. Juha je uistinu bila odlična; mrkvica, grašak, grincajg i knedliči i nisu je mogli pokvariti niti avioni iznad Ptuja. A tamo se u jednom dvorcu, u perivoju kojeg je pod starim kestenom deda Joso nevino prebirao po žicama svoje gitare, skrila njemačka radiostanica. Ej vidi bre Joso, kako lepo Srbin ume da manvriše, divio se kaplar Amfilohije avionima u formaciji, pa im je vojska mahala, pa su im avioni odmahnuli krilima, pa se ispostavilo da su to 'Štuke' i Messerschmitti da to Švabo jaše crna konja za Beograd. Pristojan, fin svet ti Nemci. Uvijek odpozdrave.
A onda se Švabo uz urlik mašina obrušio s neba tako da si mogao da mu vidiš lice, izmitraljirao, izbombardirao i skroz razbio hrabru kraljevu vojsku. Do drugog tanjura deda je kao dezerter izbio s gitarom iz šume tamo negdje kod Kašine i sakrio se u perine neke seoske cure. Nisu se stigli ni pokupiti tanjuri, a deda je kao domobran elitnog brdskog zdruga i ušao u Sinj stupajući preko latica cvijeća. Onda je otkrio, tamo negdje baš prije okupacije stola od strane pohanih tikvica i faširanaca, da je sve prisvojio Talijan. I prođe ga državotvorni zanos te se priključi pozadinskim četama.
Dok priča pozadinske zgode, koje se ne razlikuju od kad je vojske i ratova, deda pomalo odsutno kao Roy Neary (Richard Dreyfuss) u 'Bliskim susretima treće vrste' iz pirea formira Lijepu Našu. Deda, nešto ti je malo prevelika ta Hrvatska, upozoravam, izvlačim mu osmijeh na lice.
Do kave, deda je već uhapšen od Gestapoa jer je pomagao i skrivao neke skojevce. Ma deda je pomagao svima koji su mu zakucali na vrata i nikad nije pitao tko je koje boje. I dok se čeka da punica nareže kolače, čekamo i da dedu deportiraju u logor. A ko čeka, taj i dočeka da naiđe neki poznati agent, neki zemljak, da se izgrle i izljube, da odu iza ugla gostionu na janjetinu. A u međuvremenu.., taman kad je punica načela orehnjaču, trudovi zarežu i moju babu, ličku partizanku koja je onomad zarobila dedu skup s poljskom kuhinjom u nekom banditskom prepadu na vesele domobrane te zanijela u žaru klasne borbe svojih mladih godina. Deda zastane, uhvati noktima kocku šećera i ubaci je u šalicu kave, promiješa, kapne malo mlijeka i pojasni kako je babu prošao revolucionarni zanos u momentu kad se moj otac prvi put izdajnički ritnuo nožicom i kako je došla sestrični u Zagreb da u miru rodi. I tako, dok je on uz janjetinu slavio s ustaškim agentom svoje oslobođenje, babi došlo njeno vrijeme i ona hrabro, kako i dolikuje jednoj proleterki, potegne pješke od Volovčice ka rodilištu u Petrovoj uzevši sa sobom tek mali kuhinjski štokrlić da se putem i odmori. A umori se baš nasred pruge na Sveticama te sjede da malo otpočine, eto, baš u trenutku kad su saveznici odlučili izbombardirati vlakove i borongajski aerodrom. Padaju bombe, sve okolo gori, a baba sjedi nasred pruge odmara i sve se čudi; pričale joj žene da su trudovi zajebana stvar, da pukne i vodenjak i sve to, ali da je sve to ovako biblijski dramatično, da grmi nebo i podrhtava zemlja, to si ni u snu nije mogla zamisliti.
Vidiš, vidiš, nisam znao za ovaj detalj, šapćem maloj kovrčavoj, sad mi je jasno zašto moj stari pomahnita kad su u pitanu avioni, zašto je onomad pošizio i polomio moju maketu leteće tvrđave, ukinuo đeparac kad sam se upisao u aeroklub te potegao žnjore ne bili me uvalio u protuvazdušnu obranu. I dok Ameri i Englezi krljaju vlakove i bunkere po Borongaju, punica u brišućem letu zasipava stol orehnjačama, mađaricama, dobošicama, vanili kiflicama. Deda zadovoljno cokće i dijeli komplimente. Vani je prekrasno nedjeljno poslijepodne, a u podrumu gostione od silne pjesme i mirisne janjetine ne čuju se sirene, avioni ni bombe i dok ga ustaški agent vozi kući k babi, dedu zazebe oko srca kad iz smjera Volovčice ugleda gust dim. No gle čuda, eno babe sjedi nasred pruge. Utrpaju je u auto i povezu u Petrovu, no već negdje kod Maksimira puče vodenjak i poteče moja baba, razli se po dosjeima i fajlama koje je agent prenosio, rastopi se njihova tinta do nečitljivosti. I tko zna koliko je vaših djedova moja baba tada spasila, možda ni vas ne bi bilo, možda baš i vašeg ćaću mladiću, veli deda mom puncu, jer mi sve znamo da je vaš ćaća bio partijski ilegalac. Ko to 'mi' deda? Upitam ja..., al ne stignem čuti odgovor, jer je opet došlo do prevrata i dok partizani ulaze u Zagreb sa svih strana, dedi se sklapaju kapci i pada u onaj slatki podnevni drijemež. Stavljam mu jastuk pod glavu i pokrivam ga dekom. Deda spava i smiješi se. Opet sanja nešto veliko, nešto lijepo, nešto dobro. A san mu je bogami trajao i potrajao... i tko zna dali će se moj dobri deda iz njega ikada i probuditi.
|
08.01.2005., subota
WHIRLING
DERVISHES
Sufije sam prvi puta upoznao u Egiptu po jednom mladom dervišu, bratu mojeg prijatelja i kolege Alija Nur el'Dina. Moj prijatelj Ali i njegov brat svoje časno prezime 'svjetlost vjere' djele sa jednim svima nama puno poznatijim dervišem. Dopustimo mu da se sam predstavi:
" Ime mi je Ahmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponudeno, s ponosom, a sad mislim o njemu, poslije dugog niza godina što su prirasle uza me kao koža, s čudenjem i ponekad s podsmijehom, jer svjetlo vjere to je oholost koju nisam ni osjećao a sad je se pomalo i stidim. Kakvo sam ja svjetlo? Čime sam prosvijetljen? Znanjem? Višom poukom? Čistim srcem? Pravim putem? Nesumnjanjem? Sve je došlo u pitanje, i sada sam samo Ahmed, ni šejh ni Nurudin. Sve spada s mene, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono što je bilo prije svega, gola koža i go čovjek.
...
Šejh sam tekije mevlevijskog reda, najbrojnijeg i najčistijeg, a tekija u kojoj živim nalazi se na izlasku iz kasabe, među crnim i surim gudurama što zaklanjaju širinu neba, ostavljajući samo plavu prosjeklinu nad sobom, kao škrtu milost i sjećanje na prostranstvo ogromnog neba djetinjstva. " Meša Selimović, "Derviš i smrt" Nikad nisam bio u nekoj bosanskoj tekiji. No ne tako davno, iz Egipta sam pisao duga pisma maloj kovrčavoj i tada sam joj obećao: ako padne glava, odvest ću te u Maroko da gledamo kako raste kiša. Ako stigne pismo, neka bi žena sigurno rekla: vodi me u Disneyland; i ti bi bila tužna. U Turskoj mi je kovač šapnuo tri tajne skrivene od želje za posjedovanjem istine - I nikad ih nećete ćuti ! Osim možda.., ako uspijete nabaviti kartu za
WHIRLING DERVISHES, 16.01.2004. 20:00; koncertna dvorana Vatroslav Lisniski, i u živo vidite Semu u izvođenju derviškog reda čiji pripadnik je bio šejh Ahmed Nusredin, reda kojeg je ustanovio Mevlana Jalal al-Din poznatiji kao Rumi. O da, stiglo je pismo. I to kakvo pismo! I evo prilike da ispunim dato joj obećanje. Evo prilike i vama da ispunite neko svoje obećanje dano tko zna kada, tko zna gdje i kome i da napokon zaplešete Semu. Tamo u Egiptu prvi put sam vidio njihov ples, tamo je nastala i ova moja pjesma:
Noć je sasvim mlada
O Mevlana Jallal-E Din
Dok plešemo Semu
U Krug
U Krug
Stavit ću na glavu
Nadgrobni si kamen
Ega
I ogrnuti pokrov bijeli
Dok Bubanj
Ne bubne
Neka Bude!
O da
O Dah ovaj
Što me prožima
U hodu ovim krugom
Duša jedna drugoj putuje
Selam,
Selam,
Pozdrave usput šaljem
U Istini rođenima
I djeci
Um Ljubavi žrtvujem
Fenafillah
Samo tren
Do Trona
I natrag opet
No svakako
Zahvaljujem
|
05.01.2005., srijeda
PRIČA O
EMMI ZUNZ
Da li ste ikad u sebi osjetili dašak ljepote? Ja jesam, vjerujem i vi, baš kao što ju je osjećao i Borges, mastermind metafizičkih igara. Šaholjubac. Obožavao je tu igru. I ljepotu.., onako kako to samo slijepac umije.
1916 godine gospoda Yanowsky i Chaves odigrali su šahovsku partiju koja je nagrađena upravo za svoju ~ljepotu. Bijeli je podnio žrtvu kraljice kako bi matirao crnog kralja. Dali je ona bila predložak Borgesu da napiše svoju priču "Emma Zunz"?
1. c4 Nf6 2. Nf3 e6 3. Nc3 d5 4. D4 Nbd7 5. Bg5 Be7 6. E3 dxc4 7. Bxc4 b6 8. 0-0 0-0 9. Qe2 Bb7 10. Rfe1 c5 11. Red1 a6 12. Rac1 b5 13. Bd3 Qb6 14. Qd2 Rfe8 15. Qe2 Rf8 16. Ne5 Rfe8 17. Dxc5 Nxc5 18. Bxf6 Bxf6 19. Bxh7+ Kxh7 20. Qh5+ Kg8 21. Qxf7+ Kh7 22. Nd7 Nxd7 23. Rxd7 Bc6 24. Ne4 Bxb2 25. Ng5+ Kh6 26. g4 g6 27. h4 Rh8 28. Qh7+ Rxh7 29. Rxh7 šahmat.
Zanimljivo, da crni nije odigrao loš potez šokiran žrtvom bijele kraljice, potez ravan još jednom samoubojstvu, partija bi završila neriješeno. Hm, što nas to mimo sve naše logike, mimo naše volje tjera da napravimo neki potez u životu, da napravimo žrtvu kako bi usprkos porazu kao jedne od dviju relativnih strana ipak na kraju bili istinski pobjednici jer se upravo po nama u ovom svijetu tada očitovala ~Ljepota?
Stavite pred sebe šahovsku tablu i pratite kraljicu, pratite i Emmu u noveli, korak po korak, fazu po fazu njezina plana, dok je Borges majstorski vodi kroz priču od trenutka spoznaje do izvršenja božanske pravde. Na šahovskoj tabli ovog svijeta oni izgledaju kao Z ponad z… Zunz, kao dva rasjeda zemaljske ploče, kontinenta koji se podvlače jedan pod drugog i uzrokuju snažne potrese u kojima kao da neka ruka pomete sve te figure s table. Igra je to, vječni konflikt dva sistema u kojima je jedini pobjednik entropija. Njezina neumitnost koja odvodi jednu po jednu figuru sa table, dovodi do kraja igre. I upravo njena neumitnost je ono što nas tjera na djelovanje, navodi nas da prihvatimo igru, da poput Emme postanemo ratnici, skujemo svoj plan i DJELAMO, da na kraju balade, u šahovskoj završnici beskompromisno povučemo okidač velikog revolvera i dokinemo Kralja, dovršimo djelo, Opus Magnum kako su ga nazvali Alkemičari, kako se s njim u priči poigrao i Borges.
No tko je ta luda Emma? Tko je onaj, o kojem Sufi govori kako svoj um savršenoj ljubavi, Sina za svog Oca žrtvuje, kako je i Emma žrtvovala svoj lažni dignitet i sebeljublje prema ovom svijetu podajući se nepoznatom mornaru sa sjevera?
O njoj ne znamo ništa. Znamo samo to da ona jednog dana dobiva pismo u kojem stoji da je njen otac mrtav. Pismo je potpisao neki Fein ili Finn koji nije znao da se obraća pokojnikovoj kćeri. Borges se poigrava sa legendama o irskom mitološkom heroju koji igra šah i nalazimo ga u jednom od tvz. Fenianskih ciklusa Finn je dakle neosobni glasnik, Merkur, glasnik bogova, merkurova svijest. A u šahu, u Borgesovoj "Emmi Zunz" koja je refleksija na partiju šaha, točnije na završnicu jedne partije, uvijek postoji i početni potez, otvaranje koje je početna faza svake igre. Da bi započela naša životna partija nešto se u nama treba ~pokrenuti. A figure na šahovskoj tabli nisu ništa drugo doli Pratipovi, dok je zadatak svakog od nas otkriti s kojom figurom korespondira upravo njegovo ~otvaranje. O da, moramo otvoriti svoja vrata merkurovoj svijesti kako bi primili početni impuls, početni potez ili ~pismo.
I tako na početku Borgesove priče saznajemo Emmin otac, Mannuel Meier, koji je u sretnijim vremenima bio Emmanuel Zunz, počinio samoubojstvo slomljen time što je njegovu tvornicu preuzeo lukavi kompanjon.
Hmmm ne sugerira li nam Borges da je Emanuel Zunz u stvari kabalistički je Adam Kadmon, mikrokosmos, prvobitni Adam kojemu je Bog oduzeo njegovu uzvišenu ulogu u nebeskoj hijerarhiji: Da sve primi, sve preradi, transmutira, preda i time obnovi čitav Univerzum? Naivni, uzvišeni Emannuel Zunz vlastitom inercijom sveden je na to da bude samo radnik u znoju lica svoga~ Mannuel Maier, kako se prozvao Emmin otac nakon što mu je njegovu tvornicu, njegovu mikrosmičku alkemijsku laboratoriju na prevaru preuzeo Aaron Lowenthal, lukava zmija našeg zemaljskog sebstva. I tako je Adamov pad iz Raja u nižu prirodu, uistinu svojevrsno samoubojstvo ispijanjem otrova, prevelike doze (samo)zaborava. No Adamova djeca su sebi ipak zadržala fragment toga božanskoga, Aleph skriven ispod 'stepenica' gospodina Argentina, izmeđ dviju zmija naše niže prirode čiji sadržaj određuje i našu ovozemaljsku svijest: Zunz, zzzz un zzzz.
'Un' na španjolskom znači Jedan, jedno, prvo, prapočelo, baš kao i A, 'Aleph', prvo slovo hebrejskog alephbeta. Jedno, naša prvobitna božanska priroda u zaboravu zemaljskog sna, kameni spavač naših patarena, usnula i neprobuđena svijest o JA JESAM! Ime koje je uzela Emma Zunz kao prokletsvo i kao novu mogućnost, kao znak koje je Jahve stavio na čelo Adamove djece. Na Kaina, osuđenog da vječno luta ovim svijetom, da bude vezan u kolu rađanja i smrti, u krugu koji se nikada ne prekida. Partiji u kojoj čim se matira stari Kralj naše osobnosti, čim se igra u završnici zatvori, promjene strane i opet sve počinje kao nova igra ispočetka. To je gnostički Ouroboros, zmija koja grize vlastiti rep, kraj koji je ujedno novi početak, vječna promjena kao pravilo igre ove prirode. I upravo unutar tog vječnog kruženja, nalazi se zarobljen fragment Jednoga, božanska monada.
No kada djevojka u Borgesovoj priči postavi 'Materiu Magicu', 'MM' između E i A, kada postane Emma, tada i sama postaje Otac, postaje bogočovjek zamjenjujći Njegov stari arhetip novim. Žrtva stare prirode iliti umiranje prije smrti je ujedno i šansa za sasvim novi početak, nadvladavanje začaranog vilinskog kruga i povratak u prvobitno polje mikrokosmičkog očitovanja, povratak ka Univerzalnoj Ljepoti.
I zato Borges manipulira nama, navodi nas da zauzmemo njenu stranu, da pokušamo ne razumjeti nego transcendirati njene, za našu ovozemaljsku logiku, neshvatljive motive, da gledamo očima same igre. Nije li to prava lekcija, baš poput one koju je Bog priuštio Joni, lekcija o frustraciji i bijesu koji se u nama javlja usred nemogućnosti da mentalno obuhvatimo dalekosežnost Božanske volje? Često smo samo prst na njegovu triggeru, i ne nije nam dano da proničemo u nečija srca i bubrege. I ne, nije nam dano znamo o poruci koja se po nama prenosi, ma koliko god isplanirali sve svoje korake. Kada je Emma ubijala svog Lowenthala, ona nije znala dali je on shvatio zašto ga ubija.
Dva puta je pritisnula okidač, dva puta smo pozvani, ali ne i odabrani.. jer u Jedno se umire, a dvije prirode u nama razapete među zvijezdama. I upravo to predstavlja Emma u svoj njenoj dualnosti: sestra i ljubavnica, kurva i svetica. Lijepa i opasna kao vojska pod zastavama.
Ona je evolucija.
Ona je igra sama.
Ona je ljepota te igre,
Ona je jednostavno..
Emma.
|
04.01.2005., utorak
RITAM SUDARA S BJELINOM
Ritam sudara s bjelinom
Ubrizgava potez
U krvotok belkanta
Ne to nije mediteran
To slika pjesnik
I otresa sve te ljude s platna
Prevrće im stolice i ulice
Tjera polja i suncokrete
U preobražaj
Taj je slijep od ljepote
Unutarnjeg pokreta
I ne primjećuje nepomična stanja
Dok silaze nad vrijeme
(Što opasan je drug;
Čini kraljem ili uništava)
I da postoji razlika
Između bliskosti i straha
On zatvara oči
Da tren taj ne presta
I gubi sve...
Sjedeć pod drvetom života
Miješa svoj prah i boje
Sa prahom ovog mjesta
|
03.01.2005., ponedjeljak
SIROVE
STRASTI
Hajde, probajte zamisliti planetu od sira!
Da vam malo pomognem, recimo onu iz jedne od epizoda Toma i Jerrya! Uh, ta epizoda mi je bila omiljena. U njoj je Jerry promrzao mali miš negdje u švicarskim alpama i pokušava upasti u onu toplu planinsku kučicu punu sira, što mu i uspijeva no Tom ga satjera u giganstki Ementaler, začepi mu rupe s plutenim štoplima, uzima mijeh, napuhava sir i… KABOOOM! Jerry odleti sve do planete pune sira. Pravi mišji raj! O kako sam uživao tada s Jerryem. Uh, kako sam tada želio biti miš!
Sjećam se kad sa se prvi put izgubio. Baka me vodila sa sobom na Kvatrić. Poslušno sam slijedio njene skute dok se cjenkala sa kumicama, podozrivo im mjerkala mrkvice, opipavala šalatu, koketirala s porilukom, dok je svakoj nalazila zamjerku u gustoći vrhnja i izgledu ljuske jajeta. I tada sam ga ugledao: čučao je tamo podmuklo na tezgi usred lavirinta tržnice, robusni lički škripavac, mojih čula štipavac i čekao me. Nisam ga mogao zaobići. Bio mi je suđen toga dana i ja sam mu hrabro krenuo u susret baš kao što je, navezan na tanku nit koja život znači, u susret svom Minotauru krenuo i Tezej. Stao sam pred njim i kao hipnotiziran piljio u njega. A on me podmuklo škripajući dozivao, de kušaj me zeru..., pričao mi svoju priču, budio u mojoj krvi potisnute ličke pašnjake i blejanje jagnjaca. Ma izgubio sam se skroz na skroz tog dana. Kad sam došao k sebi, bake više nije bilo na vidiku. Stari dobri Ličan koji ga je prodavao obrecnuo se na mene, šta je zurilo jedno, a bogati Jokina čiji si ti? Kad je čuo moje ličko prezime, samo se nasmijao he he, nije krv voda i poklonio mi sir. Hodao sam tako placom sa sirom u rukama tamo negje kod kisoka na tramvajskoj stanici sreo ciganku Fadilu kako prodaje roštilje. Izgubio si se a, nasmijala se, i neka si! Ti ionako imaš svoj Put. Znaš, svijet je kao veliki sir, rekla mi je tad, nikad ne znaš kroz koju rupu možeš upasti i kroz koju možeš naći izlaz, namignula mi je kao da udara pečat na svoje proročanstvo.
Pronašli su me tog dana negdje oko podneva, odveli doma i polomili na meni sve šibe i kuhače koje su imali pri ruci, no ja sam bio sretan i ponosan zbog svoje prve velike potrage, svog prvog Questa i svog prvog blaga koje sam sakrio i ljubomorno poput zmaja čuvao u pećini bakine špajzice; svoj krasni sir velik poput Jasonove avanture, zlatan poput magičnog ovčjeg runa!
Sjećam se još jedne sirne fiksacije iz tog vremena: Heidi!~ Mala sirota djevojčica bez igdje ikog odvedena nebu pod oblake, na visoke pašnjake surovom djedu pustinjaku. Joj, dali se sjećate onih sočnih opisa kad djed reže debeli komad kozjeg sira, topi ga na vatri i stavlja maloj Heidi na šniturinu domaćeg kruha ?!?! Uhuhu, kako sam tada želio biti mala sirota djevojčica!
Uz sir je vezana i moja prva nesretna ljubav. Curica koja je sjedila pokraj mene u klupi i u koju sam bio nesretno zaljubljen dugo je odbijala prihvatiti moje znakove naklonosti. Kada je napokon na velikom odmoru prihvatila moj sendvič sa sirom i otvorila ga, jer žene su uvijek sklone da grubo otvore sve što olako dobiju, namrštila je svoje lišce, zatresla plavim uvojcima i rekla: Fujjjjj, ja ne volim sir, bacila ga u kantu za smeće i ~prodrignula po ekstravurštu. Uh, godinu dana sam stoički trpio to njeno podrigivanje po ekstravurštu nakon velikog odmora, ali ovo, ovo je bilo previše. O kako je toga dana prepuklo moje malo srce od sira!
I tako, rastao sam uz stripove, uz sir Olivera i s godinama sam otkrivao i sirove strasti, maštao kako dama na meni umjesto šiljkom za led lamaće nožem za sir. S vremenom sam naučio i to da se muškarci vole uspoređivati svoju muškost sa sirevima: tvrd kao što glas bije Cheddar, Parmesan, Pecorino Romano, Manachago ili Paški sir. Čvrst kao Edamer, Guouda, Provolone i lički Bas. Polumekan kao Blue, Brick, Asiago, Gorgonzola ili Mozzarela. Mekan poput Camemberta, Mascarponea, Bria ili Ricota. Žene, praktične kao i uvijek, jednostavno za muškarce vele da su šuplji. Kao sir. I uopće ne ulaze u sve one predivne detalje, mirise, finese, boje i okuse koje dijele sireve i muškarce.
S godinama sam riješio misterij paštete od sira, pronašao svoj Chesse Helmet i ništa me više ne može povrijediti! Otkrio sam i probao mnogo sireva, skupio mnogo legenda o njima te sad pišem knjigicu "Priče o siru" zabavnu barem kao ona "Say Chesse!" Siniše Waldingera, i koja će nadam se jednog dana kad dobro sazrije i fermentira pronaći svoj put i do vaše police. Uz nju pišem i "Priče o šahu", jer to nekako ide skupa. Šah i sir. Chess i cheese. Ono igraš i grickaš. Koji gušt! No kako to obično biva sa svim velikim ljubavima, sudbina se uvijek poigra s njima: Uz šah sam upoznao malu kovrčavu svoju današnju ženu, a moj homeopatski liječnik strogo mi je zabranio jedenje sireva tako da sada jedem samo Tofu, sir od soje.
Ali vi sretnici koji to smijete kada naletite na dobar Roquefort ili još bolje engleski Stilton, 'Kraljevski sir' s plemenitom plavom pljesni čiji okus podsjeća na dinju i kojeg su za Okruglim stolom jeli vitezovi plave krvi, obavezno ga zalijte dobrom kapljicom Porta i sjetite me se! Tada ću i ja biti s vama u duhu Velike mliječne žlijezde i bakterije! Sir je za mene tako postao tek puki metafizički pojam i tek mnogo godina kasnije, gledajući "Voyager", čitajući onog genijalnog paralitika Stephena Hawkinga, inače velikog ljubitelja sira koji je i sam priznao da je njegova teorija o crnim rupama inspirirana intezivnim proučavanjem i guštanjem Ementalera, spoznao sam svu dimenziju Fadilinog proročanstva.
I tako kad danas pomislim na Ementaler, sjetim se crtića o Tomu i Jerryu a misli mi odlutaju ka stvaranju svemira i Big Bangu, crnim rupama i vremenskim crvotočinama i sve si mislim, nije li Jerry u stvari poginuo u onoj eksploziji Ementalera? Možda su autori pod utjecajem vedske filozofije pokušali naturiti nevinoj katoličkoj dječici neku heretičku teoriju inkarnacije? Ma zamislite sirotog velečasnog Jozu ili sestru Amaliju kako odgovaraju na pitanja dječice o tome zašto u mišjem raju nema Isuseka i anđela. U Vedama stoji da u ovom materijalnom univerzumu postoje različite planete pa i one više, rajske prirode. Možda je Jerry nakon što je napustio svoje siroto fizičko tijelo otišao na mišju rajsku planetu? Svu od sira naravno. Tamo istina nema mačaka, ali nema veze, iako rajska ta planeta je još uvijek samo materijalne prirode. I pitam ja vas, kako će sad Jerry evoluirati na toj planeti ako su mu dani ispunjeni dokoni ljenčarenjem i prežderavanjem sira? Kako će pronaći pravu mjeru Karme preko svoje Dharme i ponovno se utjeloviti kao sredozemna medvjedica ili dupin? Ili čovjek?
I tko zna dali će jednog dana negdje u toploj zimskoj kučici uz kamin igrati šah sa reinkarniranim Portom, grickati sir pijuckati vino i pričati o ljudima i miševima, svemiru i smislu života.
|
|
