Veli mi Bozzo, Knjiški nam moljac, nek razmišljam o ukoričenju. No pronalazim 1001 razlog da to ne učinim. Evo, nemam niti neko zvučno ime za pisca. Ako želis pisati, važno je zvati se Ernest. Ernest Hemingway na primjer. Ili Miljenko. Ili Ivan. Aralica npr. To ima neku snagu. Tada samo napišeš svoje ime u zaglavlju knjige, a sve ostalo dođe samo po sebi. Moje ime i prezime nekako logično izgleda jedino na dnu stranice u potpisu kakvog izvještaja s terena, specifikacije potrebnog materijala ili dopisa o nastaloj problematici.
Baš sam razmišljao o tim imenima. O tome koliko ime određuje neku osobu. Zašto se zovemo baš tako kako se zovemo? Na to razmišljanje naveo jedan nedavni dogadjaj. Znate već da mala kovrčava i ja provodimo subotu u nekom shoping centru. Osim več, na «Buddhi...» opisanih prednosti to ima i svojih mana. Kada se posvađamo ili napravimo scenu oko sadržaja košarice, uvjek nas vide oni za koje najmanje očekujete da vas vide, u stvari, oni za koje želite da ste sasvim nevidljivi. Tako se desilo i prošli vikend. Pojeli smo salaticu u Mercatoneu. Onda je mala kovrčava kontemplirala i telepatski komunicirala sa kozmetikom jedno pola sata. Sasvim dovoljno da ja izludim. Onda se prebacila na kupke za tijelo.
- Ne znam koju da uzmem. Evo, koja je tebi dobra?- gurala mi je pod nos svo ono smeće koje kemijaju za istočnu Evropu i ostale banana države.
- Ne sviđa mi se niti jedna. Smrde. Molim te, idemo odavle.-
- Čekaj malo...-
- Pa kako ne znaš koji da uzmeš? Zar ne poznaješ neko ime, neki brand kojem si vjerna? Mi muški točno znamo po što ulazimo u dućan... Evo ja več 5 godina koristim isti deo stick i iste žilete.-
- Da nisam toliko izbirljiva upiknula bi si svaki put točno onog frajera po kojeg bi i došla. Trebalo bi ti služiti na čast što sam tolike godine bila više nego izbirljiva. Ako bas hoćeš znati i tebe sam izabrala po mirisu.-
- Kako to misliš? – izbezumio sam se jer sam u Mili pročitao da žene biraju partnere koji mirišu na njihove očeve.-
- Pa volim tvoj miris. Tvoje ferohormončiće sam namirisla odmah s vrata kad si ušao. Volim ih i pašu mi. Mirišeš kao slatka dječja guza natrackana kremicama i puderom.-
- AAAaa, krkljao sam, ali kada ja udjem u onu audiovideo sobu u King Crossu, onda ne vrijede paralele da ja tebe doživljavam kao neki sofisticirani audiofilski HiFi? Onda me bez milosti izvučeš van za uho ko nekog balavca...i…i…, (kada se emotivno unesem u neko prepucavanje, a po homeopatskoj nomenklaturi sam covjek-fosfor, odmah teatralno poput razmazenog djeteta, dobijam napadaj astme) I taman kada sam se spremao dobiti napadaj astme, pojavili su se Oni. Stajali su tamo poput gestapoa.
- Ohohohoooo, golupčićiii, tu ste! Pa nigdje vas nema zadnjih godina! Pa šta ima kod vas?-
I tako smo uhapšeni i privedeni na jedan od onih dobro vam poznatih informativnih razgovora u kojima mladi ljudi liječe svoje komplekse nabijajuči ih drugima. U nekoliko minuta, On mi je istresao cijeli svoj curiculum vitae, sve performanse službene Alfe i sve cake koje je unio u ugovore. Ona je malu kovrčavu davila pojedinostima oko uređenja urbane vile na Mlinovima, Scavolini kuhinjom, kozmetičkim tretmanima i skijanjem u BadKleinkierchenu. Kada je primjetila da ne reagiramo, mrcina je promjenila ploču:
- Onda, kad ćete imati beeebicu? Sad je vrijeme za vas. Zašto bi samo vi uzivali? Vrijeme je da i vi malo patite..., evo ovo su naša djeca - pokazala je na dva urlajuča zombija koja su izobličenih lica protrčala pokraj nas šutirajući nogama sirote smrznute golubove koji su gugutali u nadi da će užicati koju mrvicu. - Ah kako su pametni! Prava indigo djeca! Upisali smo ih u američki vrtić, na tenis i budokai. Od jeseni idu na plivanje, košarku i... - Ušli smo unutra i sjeli u kafić. Pogledao sam male demone. Stariji je sadistički zavrtao ruku nekoj slatkoj maloj curici, mlađi ju je tukao po glavi. No njezini roditelji, zabavljeni tračanjem, to nisu primjećivali.
- Hajde Sara, igraj se malo s dečkima- doviknula je njena mama ovlaš preko ramena izbezumljenoj maloj koja se nije mogla isčupati iz njihova fantomskog stiska. Da li ste primjetili da se zadnje vrijeme svi zovu Matej, Borna, Dominik, Filip, Fran..? A curice su Sare i Dore? Kad su siroticu sprovodili pokraj mene, neopazice sam podčkaljio starijeg i on je pao, kresnuo čelom u stolicu. Bijesno me pogledao, zarežao i zasuo bujicom pogrda. Mlađi je ubacio žvakaću u moje piće. Evo i to vam je naša budućnost.
- Ah kako su hiperaktivni – pojasnila je Ona.
- Kako se zovu? - upitah
- Stariji je Fran, mlađi je Borna.
- Oh kako krasna imena. Kako ste ih se samo dosjetili..? - primjetih uz veliko čuđenje.
- Ah, Fran mi zvuci onako jet seterski.., ide uz jahtu i privatno poduzetništvo. A mlađi je Borna. Pravo hrvatsko ime. On je bio neka povijesna faca.
- Jel to onaj domači izdajnik koji je prodao Dalmaciju za 10 000 dukata? – pitam. On i ona su se kiselo nasmiješili.
- Nemoj to tako gledati. Možemo reći da je Borna imao poduzetnički duh. Bio je prvi turistički radnik u Hrvata. Doveo je strane goste na našu obalu. - spašava stvar mala kovrčava.
- A sada ćemo imati i trečeg sina! Njegovi roditelji vele da je najbolje vrijeme za treče dijete
- Pa kako znate da neće biti curica? - pitam
- Ha, ha, ha ma kakva curica, pa moj muž je Dalmatinac. A oni znaju praviti samo mušku djecu... - meketala je glupača.
- Ovaj.., od kad si ti Dalmatinac? Stari, pa ti si skup samnom odrastao tu na ovom asfaltu...eeej? Kaj ova dela iz tebe? - upitao sam ga diskretno.
- Ma znaš da mi je baka iz Oklaja, a žena voli pričati uokolo frendicama da sam Dalmatinac.
- Ma znam Oklaj, uhhh, ali to je kamenjar 120 km od mora...- zbrajao sam u čudu.
- Evo, samo vama u povjerenju, upravo radimo na malom Damianu - konspirativno je namignula Ona.
- Damien? Džizus...- ote mi se i pomislih na scene sa Gregory Peckom i rotweilerima u “Predskazanju” (The Omen) –
- Ako bude kojim čudom cura, razmislite o imenu Rosemarie ili Regan …- dobacio sam pri na odlasku.
Te večeri mazno se privila mala kovrčava: - Željela bi bebicu...- šapnula mi je na uho. Pravio sam se da ne čujem, okrenuo i zahrkao. Ipak čemo pričekati malo da se Damien spusti kod Njih, jer tko zna kako su rode danas ažurne pri isporukama.
Post je objavljen 15.01.2005. u 06:14 sati.