Ana je zanosna plavuša, moja žena je predivna brineta. Volim izlaziti u društvu nje i njenih prijateljica. To me u očima okoline čini pravim muškarcem. U nedjelju smo po Anu došli u kafić, dva sata prije nastupa derviša u Lisinskom. O kako su se samo njih dvije veselile jedna drugoj, kao da se nisu vidjele čak od petka. Smijale su se, hihotale, lude rode klepetaljke. Htio sam navesti razgovor na derviše, objasniti im što ćemo gledati. Ani sam čak u petak dao da čita Rumija. Odlična knjiga rekla mi je, pročitala sam je u dahu za jednu noć. Oh, pa kako možeš Rumija pročitati za jednu noć, došlo mi je da se pobunim no odustao sam i svako malo pogledavao na mobitel da nam ne bi iscurilo vrijeme.
- Hajde idemo, vrijeme je…Dok se sparkiramo, dok nađemo mjesto, dok…-
- Daj opusti se malo, reče mala kovrčava, znaš Ana, on je uvijek tako ozbiljan kada me izvodi negdje..-
- Imamo vremena, naše je svo vrijeme ovog svijeta, namigne Ana. Hajde, uživaj malo dok si s nama, što ako i zakasnimo ? –
- Da dragi, jednostavno budi, evo tu, ovdje i sad! Poleti, vrti se s nama…Vi muški stalno nešto mudrujete -
- Hej Porto pogledaj, moju haljinu - Ana ustane i zavrti se. Haljina se podigne i otkrije njene lijepe noge. - Imaju li derviši takve.., mislim.., haljine?-
Išle su mi na živce. Dali se tako smijala i Magdalena, dok je vrtjela bokovima skrivajući među njima svo znanje, sva otajstva i sve njegove prispodobe izluđujući tako apostole? I dok je veselo brbljala na njihovim okupljanjima, pojašnjavala im duboke istine jednostavnim životnim primjerima, Isus ju je udivljeno gledao, odobravao svaku njenu riječ, ljubio ta usta lišena svake lažne mističnosti, kao što je onomad sva ogoljena pred Njim ležala pramaterija spremna da primi Dah Božji da je oplodi, pokrene, povede u kretanje.
- Otjeraj je !!! - ciknuo je Petar- Ona nema pravo govoriti na sastancima. Žene nisu dostojne života u Bogu -
- Hmm, pa učinit ću je ako treba …i muškarcem - Odgovorio im je Isus i nasmiješio joj se. I pri tome zasigurno nije mislio da će učiniti da joj izrastu rutava prsa i muževni brk nad gornjom usnom. –
- Oh, rabbi, zašto ljubiš nju više nego nas? – zaječaše apostoli uglas.
- Bolje se upitajte… zašto ne ljubim vas kao nju? – namignuo im je Isus.
Zašto muškarci imaju taj strah od ženskog zarobljavanja? Zašto se upravo oni tako snažno žele razumski osvijestiti božansko sjemenje posijano u svima nama, u materijalnom? Nešto što je s onu stranu svake naše imaginacije? Ne zarobljavaju oni tako sami sebe u svojem umu?
Zar ne znaju da Demijurg ne posjeduje monopol na kreaciju? Ona je prije svega privilegija duša. Materija je neiscrpna ne životvorna, nego životna energija, a u isto vrijeme snaga iskušenja koja nas navodi na korak u smrt. U dubinama materije kriju se i pomaljaju koketni osmijesi i namjere, ona sva pršti od flerta, kroz nju izbija ona vječna mogućnost da je se.., pa makar i na tren, ima i posjeduje. I dok čeka na životvorni dah duše, ona beskonačno izvire, kulja preljeva se preko rubova svog osmijeha pa ponovno ulijeva u samu sebe. Dopušta nam stotine slatkih kruženja kroz svoje skrivene predjele koji kao da izmišljaju sami sebe u svom slijepom snatrenju, zavodi nas njihovom mekoćom i putenošću ne dozvoljavajući da je se iz njih budi. I možda baš zato što u svojoj ženskoj maniri vječito prigovara u lice svim onim impulsima koji dolaze izvana, otvorena je svakoj vrsti površnosti, tako postaje čimbenik svakog grijeha i bezakonja, domena svih zloupotreba i dubioznih demijurgovskih manipulacija.
Materija je da, baš poput žene, najpasivnija i najpodatnija esencija u svemiru. Svatko ju može podčiniti i oblikovati, ona je podložna svima. Sve odredbe materije su nestalne podliježu degeneraciji i nestajanju. Zar za nju nema ničeg zlog u ograničavanju života zarad drugačijih i novih formi? Vrište li radi toga svećenici bojeći se svaku uzalud utrošenu mušku, božju klicu života? Jer kako žena ne sluša, ne prima u sebe, tako valjda ni materija ne sluša Božju Riječ? . Dali ju je tako ona jednom čula i time se zadovoljila, to ne znamo. No postoje oni koji na, čovjeku nedozvoljene načine pokušavaju obožavajući je, doprijeti do njenih tajni. Jedni od njih su i znanstvenici.
Znanstvenici su tako zamrznuli jedan trenutak stvaranja kojeg možete i sami promatrati na vaše, kuhinjskom stolu, stavili su par, u ljubavnom zanosu isprepletenih muha, u tekući dušik, zatim u vosak, pa ih razrezali u mikronski tanke listiće te otkrili da ženka u svom reproduktivnom sistemu ima mehanizam koji može birati spermu mužjaka. Jao, postoji li tako mogućnost da žene, da materija selektivno uzima riječi onog boga kojeg joj se prohtje? Ne urla li stoga ljubomorni muški Jehova starim zavjetom da je on bog ljubomoran i da nema drugih bogova do njega? Kad osjeti prisutnost drugih spermija, spermići mužjaka udružuju se u dugačke lance. Oni tako zajedno brže putuju, jure svojim slijepim kolosijecima bez voznog reda, zgušnjavaju se i postaju čepivo za spermu drugih mužjaka, osnivaju bratovštine, crkvene redove.
Zašto onda mužjaci stvaraju mitove o monogamnoj ženki? Zašto uzdižu na pijedestal žensku čistoću i čednost, kad i sama materija po svoj prirodi hmm, baš to i nije? U stvaranju svojih beskrajnih formi života, žena baš kao i materija sebi zadržava pravo na beskonačnu evoluciju, ma koliko se teolozi napinju svojim kreacionističkim teorijama zgusnuti stvaranje u samo šest dana. Uz dan za odmor potreban iscrpljenom mužjaku da povrati životne sokove. Još samo jedna suptilna igra Demijurga muškom taštinom. A on je istinski umjetnik i majstor svog zanata i naravno da će urediti sve tako da nestane i ona najmanja sumnja koja bi mogla zasmetati u razvoju života.
I naravno da mu je, našavši grob prazan i njega kako stoji onkraj groba i vremena, pružila svoju ruku da ga po tko zna koji put umiri kako to samo ona znade. Noli me tangere.., naredi joj on, ne dodiruj me.., jer još nisam uzašao k Ocu u nebesa.
A derviši su plesali… i plesali, nedodirnuti, nezainteresirani za sve te Demijurgove igrice oko sebe, vrtjeli se oko svojih osi, uzdignuli se u nebesa pred samo lice Boga, čuli Riječ i vratili se natrag. I u tišini, jedan po jedan, napustili pozornicu ostavivši za sobom zbunjene ljude, dlanove željne pljeska, pijeska u očima od ponovnog izlaska i klanjanja svoj toj ljepoti kojoj su imali prilike prisustvovati, željne ovacija i svih onih ovulacija koje će uroditi nekom novom igrom iluzije. Njih dvije su se mačkasto protegnule.
- Uh sva sam se ukočila - reče Ana.
- Baš su mi bili dragi s tim kapicama, nalik na oplemenjivaće za rublje koji se okreću i plešu pred mojim očima na polici Drogerie Markta – primijeti mala kovrčava.
- Hmmm, ta kapica predstavlja nadgrobni kamen ega, primijetih. Njena simbolika…-
- Joj, daj ušutkaj ga..- Ana zijevne, ustane, primi malu kovrčavu pod ruku, i njih dvije se uz osmijeh gledajući se u oči, zapute u hol dvorane među sve one ljude koji su se trgali za svoje kapute, a oni su im se razmicali propuštajući ih, kao Mojsiju more.
Post je objavljen 18.01.2005. u 15:54 sati.