24.02.2005., četvrtak
DOKTOR NIKO
NEMA KOM DA PIŠE
Kad u ovo doba godine netko u birtiji vikne Vratit ću se, mater vam!, naglo ustane, prevrćući stolicu, i odbaulja u mrak, tada znajte da će se vratiti. I bolje vam je da potražite neko sigurno mjesto gdje ćete provesti noć.
U ovo doba godine noć dolazi vrlo brzo i pretvara doktora Niku u histeričnog Paju Patka. Već tri dana pokušava nešto suvislo napisati, ali nema inspiracije. Nema kome pisati. Ljepota je ovdje samo odsjaj sa zaslona ekrana i ova muška sestra je zasigurno posljednja osoba s kojom bi doktor Niko dijelio šihtu i pričao o kazalištu sjena. U ovim krajevima, noć ga uzima ga pod ruku i trlja mu se o bedro svojim vlažnim predjelima. Na ovome mjestu noć se istjeruje iberom devetke. Karirani stolnjaci su matrice drevnog misterija. Kozmogonija je krepana muha na C4.
„Vratit ću se, mater vam…“, prijeteći je zarežao Marinko, prevrnuo stolicu i oteturao iz birtije popraćen salvama posprdnog smijeha i dobacivanja, cijukom pevaljke i solo dionicom harmonike.
Ostatak priče pročitajte u zbirci Buddha u supermarketu, Naklada Ljevak, 2006.
|
15.02.2005., utorak
ČOVJEK
KOJI JE IMAO
NEKA SVOJA POSLA
Kakva je razlika između nezrelog čovjeka i prezrelog ploda kakija? Nikakva, ako se čovjek baci s nadvožnjaka i raskenja na gostoljubivom tlu.
U stvari, reći ću vam odmah sve: Fuki nikad nije imao oca.
Čovjek koji je napumpao njegovu staru radio je kao komercijalist u nekoj trgovačkoj firmi bivše Juge. Što više da vam velim, znate i sami, vremena i snova na pretek, a posla tako malo. Dok je bio mlađi, Fuki je živio blizu njega, odmah tu u susjednom kvartu. Put do placa kojim ga je stara teglila za ručicu vodio je pokraj kafića u kojem je stari krao Bogu dane, i zato su gospođa mama i mali Fuki uvijek išli zaobilazno kako ga ne bi slučajno sreli. Zamišljena granica očevog kvarta bila je tabu koji se nije smio prijeći i točka. Kada je malo narastao i počeo razmišljati svojom glavom, Fuki se hrabro otisnuo preko crte kako bi ga pronašao. Njihovi uobičajeni sastanci sastojali su se u tome da bi ovaj sređivao neke ceduljice, ispunjavao sportsku prognozu i radio neke svoje stvari, sve u svemu ignorirao Fukija. Tada su se preselili u novi kvart na kraju grada i više se godinama nisu ni čuli ni vidjeli.
Za razliku od tog čovjeka, Fukijev poočim bio jedan kontrolirajući seronja. Nije niti pokušao pokazati Fukiju kako se odrasta i što to sve čini svijet odraslih, niti bilo što drugo, neke jednostavne muške stvari kao što su sistemski listići sportske prognoze na primjer. Samo je postavljao teške zahtjeve pred njegove mlade godine, omalovažavajući ga ako ne bi napravio nešto dobro kao i on. Propisno očisti gitrice roštilja nakon nedjeljnog ručka ili pogoditi rezultat Zvezde i Želje za Fukija su predstavljali nepremostive prepreke ka svijetu sposobnih muškaraca. Uzmemo li uz sve to u obzir i činjenicu da je, kad se jednog dana njegova stara rastala od tog čovjeka, a ovaj mu nije niti otpozdravljao na ulici, Fuki došao do spoznaje da je ovom stalo do njega koliko i do lanjskog snijega.
I tako, sjedili smo sinoć u našem kafiću, maloj tihoj pulsirajućoj maternici gdje sve tako smireno pluta i čekali naše žene da se vrate sa poslovnih sastanaka. Fuki je već 20 minuta snubio nad parovima engleske Premier lige i lagano grickao kožicu oko nokta. Pročitao sam Jutarnji, Večernji i SN reviju, vrtio palčevima, fućkao Morriconeove teme, smislio dvije priče, koketirao pogledom s brkatom konobaricom, ali jednostavno nisam, nisam navikao da me se ignorira. O, kako li se to samo popušta kad jedan stari prijatelj sjedi na stolici preko puta, mirno prebire svoje koeficijente i klubove, povremeno podiže glavu i zamišljeno gleda preko ruba prozora u veljačnu mračinu. Oke, oke Fuki, bit ću tvoj nadvožnjak i gurnut ću te dolje ako ti nemaš muda da sam skočiš. Ta čemu inače služe prijatelji?
- Fuki, znaš kaj…-rekoh napokon – isti si ko tvoj stari.
Fuki je podigne pogled sa tiketa, zamisli se, a iz njega izađe nešto najzrelije što je ikad izgovorio u svome životu:
- Stari moj, gle, evo me tu gdje jesam. Odrastao sam čovjek i bez nekih pretenzija bavim se stvarima koje život stavlja pred mene i kad odvrtim film unazad, ne, ne mogu se sjetiti kad sam želio oca u svom životu, ali sada, sada na vlastito zaprepaštenje ulovim sebe kako jako želim imati jednog. Nalazim se kako cijelo vrijeme tragam za figurom oca, i to je s obzirom na moje godine glupo. Prestar sam da imam tatu ili starijeg brata, više se niti ne trudim da postanem ono za što sam uvijek mislio da bi muškarac trebao biti. No svejedno ostajem prazan… Zato imaj strpljenja, dozvoli mi da barem s tobom u društvu mogu imati neka svoja posla. -
Pravio sam se da nisam ništa čuo.
|
09.02.2005., srijeda
MNOGO VIKE NIZAŠTO
Ukratko, njih tri vratile su se svaka sa svoje plaže i požurile da razmjene lovačke priče. Pronašao sam ih u kineskom restoranu, nadvijene nad stolom kao da prizivaju duhove. Nešto važno su šaputale, kao u transu, ispruživši svoje bijele ruke, držale se noktima za stolnjak. Uopće me nisu primijetile. Nisam im htio smetati. Razgovarao sam neko vrijeme na šanku sa mladim Liuom, sinom vlasnika restorana i prisluškivao jednim uhom o čemu to one pričaju.
Ostatak priče možete pročitati u zbirci Buddha u supermarketu, Naklada Ljevak, 2006.
|
07.02.2005., ponedjeljak
GET UP, GET DOWN
Neki dan me Ane svojim upisom na blogu, te nadasve odmjerenim mailom prislilila da se upitam oko jezika kao alata za pisanje. Hm, moram priznati da sam do sada svrhu jezika kao alata sagledavao u sasvim drugom kontekstu, ali ako Ane veli...
- Jao, gdje sam? Što radim ovdje?-
- He, he, ništa. Ja sam pisac i stavio sam te na drvo -
- Uj, visoko je, ne mogu sići! Hajde pozovi nekog da me spusti dolje -
- Hmm, mislim da ćeš još malo ostati tamo gore -
- Zašto? -
- Ništa osobno stari, čisto onako, stvar strukture priče.
- Joj znaš što, najebat ću ti se mile matere kad siđem da znaš.-
- Ok možemo mi i šutjeti. Ti tamo gore, ja ovdje dolje –
- I što ja sad moram? -
- Evo, reci mi što si zadnje čitao? –
- Ma di si mene našo s čitanjem, ja sam sportaš -
- Boban čita sve u 16, slušao sam ga na radiju. Fin, načitan čovjek. Evo i Ivica je čitao 'Mein Kampf' –
– I što ćemo sad? Zašto si me stavio ovdje gore, zašto ??!–
- Ne znam Slavko, ne znam. To tek moramo zajedno otkrit -
- E koji si ti kurčevi pisac, a da to ne znaš -
- Ne znam! Gle, moraš mi pomoći oko toga. Inače nema dolje -
- Daj neki hint jebo te Boban da te jebo -
- Emocije… one su ključ svega. Evo, što te ljuti, što te natjera da plačeš?
- Pa ono.., ona voli njega i on nju voli, a onda ona ode s drugim –
- Ne ne, sorry, ali nisi mi uvjerljiv. Amer veli da nikad ne podcjenjujemo snagu dijaloga pri postizanju uvjerljivosti karaktera, jer upravo dijalog mora usmjeriti fokus same priče. Inače…-
- Inače što ? –
- Ništa.., idem ja po sendviče i colu, a ti budi malo tu na drvetu i preispituj se što radiš na njemu. Pitat ćeš se, dali sam te možda zamijenio s nekim? Sjetit ćeš se svih prilika koje upravo propuštaš, npr. zašto umjesto da fino oko stola cupkaš s trebicama na pevaljke i turbo folk, evo te ovdje visiš na grani. Kad se vratim, malo ću te nabacivati s kamenjem, a ti ćeš mi pričat o svemu tome. –
- Ejh !? –
- E, a jebiga stari moj, tak ti je to u kratkim pričama –
- Slušaj., a mogu te pitat nešto?
- Možeš –
- Nemoj me krivo shvatit.., ne znam kako bi to rekao, nu da li drveće može davati ljudima neku pomoć, štotigajaznam, medicinsku, duhovnu ko fratri u Međugorju? A?-
- Phuh, pa čitao sam nešto o tome… –
- Evo, evo dok ovako sjedim osjećam da me drvo umiruje i tješi. Osjećam da mi priča nešto i imam potrebu da ga zagrlim –
- Grli drvo Slavko, grli ga! Tako… Jer osjećaš što? –
- Dođe mi da plačem… –
- Je i meni je sinoć više puta došlo da zaplačem –
- Ma kako se ne bi rasplakao. Imam i ja dušu. I kamen ima dušu i drveće ima dušu. Evo dok ga ovako grlim, osjećam kako u meni nešto raste, kako se pružam u svim smjerovima, kako sam čvrsto ukorijenjen u zemlju, kako me niti jedan vanjski ne može nadskočiti dok sam u bloku, kako me ni jedan pivot ne može pomaknuti u obrani. -
- To je to, dobri moj Slavac, to je to…-
I drvo nježno spusti Golužu na zemlju.
|
01.02.2005., utorak
JUTARNJI ZEN ŽANETE BAJS
Objavljeno u zbirci "Brz kao Bruce Lee"
|
|
