Neki dan me Ane svojim upisom na blogu, te nadasve odmjerenim mailom prislilila da se upitam oko jezika kao alata za pisanje. Hm, moram priznati da sam do sada svrhu jezika kao alata sagledavao u sasvim drugom kontekstu, ali ako Ane veli...
Ja sam inženjer i nemam ni živaca ni vremena da se udubim u pomnije izučavanje jezika. Dobra inženjerska praksa me poučila da se u takvim situacijama uvijek ugledam na Amere. Ameri su vrlo praktični ljudi. Oni za sve imaju neki handbook ili barem naputak, pa tako i za strukturu kratke priče. Evo što u prvoj lekciji 'Kako postati pisac kratkih priča u 3 lekcije' predlažu piscu početniku: 1. Put a man up a tree, 2. Throw stones at him, 3.Get him down. OK, da vidim kako meni ide to probijanje kroz strukture. No kako napisati nešto suvislo nakon sinoćnje utakmice? Revoltiran njenim tijekom, odlučio sam na drvo staviti Slavka Golužu.
- Jao, gdje sam? Što radim ovdje?-
- He, he, ništa. Ja sam pisac i stavio sam te na drvo -
- Uj, visoko je, ne mogu sići! Hajde pozovi nekog da me spusti dolje -
- Hmm, mislim da ćeš još malo ostati tamo gore -
- Zašto? -
- Ništa osobno stari, čisto onako, stvar strukture priče.
- Joj znaš što, najebat ću ti se mile matere kad siđem da znaš.-
- Ok možemo mi i šutjeti. Ti tamo gore, ja ovdje dolje –
- I što ja sad moram? -
- Evo, reci mi što si zadnje čitao? –
- Ma di si mene našo s čitanjem, ja sam sportaš -
- Boban čita sve u 16, slušao sam ga na radiju. Fin, načitan čovjek. Evo i Ivica je čitao 'Mein Kampf' –
– I što ćemo sad? Zašto si me stavio ovdje gore, zašto ??!–
- Ne znam Slavko, ne znam. To tek moramo zajedno otkrit -
- E koji si ti kurčevi pisac, a da to ne znaš -
- Ne znam! Gle, moraš mi pomoći oko toga. Inače nema dolje -
- Daj neki hint jebo te Boban da te jebo -
- Emocije… one su ključ svega. Evo, što te ljuti, što te natjera da plačeš?
- Pa ono.., ona voli njega i on nju voli, a onda ona ode s drugim –
- Ne ne, sorry, ali nisi mi uvjerljiv. Amer veli da nikad ne podcjenjujemo snagu dijaloga pri postizanju uvjerljivosti karaktera, jer upravo dijalog mora usmjeriti fokus same priče. Inače…-
- Inače što ? –
- Ništa.., idem ja po sendviče i colu, a ti budi malo tu na drvetu i preispituj se što radiš na njemu. Pitat ćeš se, dali sam te možda zamijenio s nekim? Sjetit ćeš se svih prilika koje upravo propuštaš, npr. zašto umjesto da fino oko stola cupkaš s trebicama na pevaljke i turbo folk, evo te ovdje visiš na grani. Kad se vratim, malo ću te nabacivati s kamenjem, a ti ćeš mi pričat o svemu tome. –
- Ejh !? –
- E, a jebiga stari moj, tak ti je to u kratkim pričama –
- Slušaj., a mogu te pitat nešto?
- Možeš –
- Nemoj me krivo shvatit.., ne znam kako bi to rekao, nu da li drveće može davati ljudima neku pomoć, štotigajaznam, medicinsku, duhovnu ko fratri u Međugorju? A?-
- Phuh, pa čitao sam nešto o tome… –
- Evo, evo dok ovako sjedim osjećam da me drvo umiruje i tješi. Osjećam da mi priča nešto i imam potrebu da ga zagrlim –
- Grli drvo Slavko, grli ga! Tako… Jer osjećaš što? –
- Dođe mi da plačem… –
- Je i meni je sinoć više puta došlo da zaplačem –
- Ma kako se ne bi rasplakao. Imam i ja dušu. I kamen ima dušu i drveće ima dušu. Evo dok ga ovako grlim, osjećam kako u meni nešto raste, kako se pružam u svim smjerovima, kako sam čvrsto ukorijenjen u zemlju, kako me niti jedan vanjski ne može nadskočiti dok sam u bloku, kako me ni jedan pivot ne može pomaknuti u obrani. -
- To je to, dobri moj Slavac, to je to…-