PRIČA O
EMMI ZUNZ
Da li ste ikad u sebi osjetili dašak ljepote? Ja jesam, vjerujem i vi, baš kao što ju je osjećao i Borges, mastermind metafizičkih igara. Šaholjubac. Obožavao je tu igru. I ljepotu.., onako kako to samo slijepac umije.
1916 godine gospoda Yanowsky i Chaves odigrali su šahovsku partiju koja je nagrađena upravo za svoju ~ljepotu. Bijeli je podnio žrtvu kraljice kako bi matirao crnog kralja. Dali je ona bila predložak Borgesu da napiše svoju priču "Emma Zunz"?
1. c4 Nf6 2. Nf3 e6 3. Nc3 d5 4. D4 Nbd7 5. Bg5 Be7 6. E3 dxc4 7. Bxc4 b6 8. 0-0 0-0 9. Qe2 Bb7 10. Rfe1 c5 11. Red1 a6 12. Rac1 b5 13. Bd3 Qb6 14. Qd2 Rfe8 15. Qe2 Rf8 16. Ne5 Rfe8 17. Dxc5 Nxc5 18. Bxf6 Bxf6 19. Bxh7+ Kxh7 20. Qh5+ Kg8 21. Qxf7+ Kh7 22. Nd7 Nxd7 23. Rxd7 Bc6 24. Ne4 Bxb2 25. Ng5+ Kh6 26. g4 g6 27. h4 Rh8 28. Qh7+ Rxh7 29. Rxh7 šahmat.
Zanimljivo, da crni nije odigrao loš potez šokiran žrtvom bijele kraljice, potez ravan još jednom samoubojstvu, partija bi završila neriješeno. Hm, što nas to mimo sve naše logike, mimo naše volje tjera da napravimo neki potez u životu, da napravimo žrtvu kako bi usprkos porazu kao jedne od dviju relativnih strana ipak na kraju bili istinski pobjednici jer se upravo po nama u ovom svijetu tada očitovala ~Ljepota?
Stavite pred sebe šahovsku tablu i pratite kraljicu, pratite i Emmu u noveli, korak po korak, fazu po fazu njezina plana, dok je Borges majstorski vodi kroz priču od trenutka spoznaje do izvršenja božanske pravde. Na šahovskoj tabli ovog svijeta oni izgledaju kao Z ponad z… Zunz, kao dva rasjeda zemaljske ploče, kontinenta koji se podvlače jedan pod drugog i uzrokuju snažne potrese u kojima kao da neka ruka pomete sve te figure s table. Igra je to, vječni konflikt dva sistema u kojima je jedini pobjednik entropija. Njezina neumitnost koja odvodi jednu po jednu figuru sa table, dovodi do kraja igre. I upravo njena neumitnost je ono što nas tjera na djelovanje, navodi nas da prihvatimo igru, da poput Emme postanemo ratnici, skujemo svoj plan i DJELAMO, da na kraju balade, u šahovskoj završnici beskompromisno povučemo okidač velikog revolvera i dokinemo Kralja, dovršimo djelo, Opus Magnum kako su ga nazvali Alkemičari, kako se s njim u priči poigrao i Borges.
No tko je ta luda Emma? Tko je onaj, o kojem Sufi govori kako svoj um savršenoj ljubavi, Sina za svog Oca žrtvuje, kako je i Emma žrtvovala svoj lažni dignitet i sebeljublje prema ovom svijetu podajući se nepoznatom mornaru sa sjevera?
O njoj ne znamo ništa. Znamo samo to da ona jednog dana dobiva pismo u kojem stoji da je njen otac mrtav. Pismo je potpisao neki Fein ili Finn koji nije znao da se obraća pokojnikovoj kćeri. Borges se poigrava sa legendama o irskom mitološkom heroju koji igra šah i nalazimo ga u jednom od tvz. Fenianskih ciklusa Finn je dakle neosobni glasnik, Merkur, glasnik bogova, merkurova svijest. A u šahu, u Borgesovoj "Emmi Zunz" koja je refleksija na partiju šaha, točnije na završnicu jedne partije, uvijek postoji i početni potez, otvaranje koje je početna faza svake igre. Da bi započela naša životna partija nešto se u nama treba ~pokrenuti. A figure na šahovskoj tabli nisu ništa drugo doli Pratipovi, dok je zadatak svakog od nas otkriti s kojom figurom korespondira upravo njegovo ~otvaranje. O da, moramo otvoriti svoja vrata merkurovoj svijesti kako bi primili početni impuls, početni potez ili ~pismo.
I tako na početku Borgesove priče saznajemo Emmin otac, Mannuel Meier, koji je u sretnijim vremenima bio Emmanuel Zunz, počinio samoubojstvo slomljen time što je njegovu tvornicu preuzeo lukavi kompanjon.
Hmmm ne sugerira li nam Borges da je Emanuel Zunz u stvari kabalistički je Adam Kadmon, mikrokosmos, prvobitni Adam kojemu je Bog oduzeo njegovu uzvišenu ulogu u nebeskoj hijerarhiji: Da sve primi, sve preradi, transmutira, preda i time obnovi čitav Univerzum? Naivni, uzvišeni Emannuel Zunz vlastitom inercijom sveden je na to da bude samo radnik u znoju lica svoga~ Mannuel Maier, kako se prozvao Emmin otac nakon što mu je njegovu tvornicu, njegovu mikrosmičku alkemijsku laboratoriju na prevaru preuzeo Aaron Lowenthal, lukava zmija našeg zemaljskog sebstva. I tako je Adamov pad iz Raja u nižu prirodu, uistinu svojevrsno samoubojstvo ispijanjem otrova, prevelike doze (samo)zaborava. No Adamova djeca su sebi ipak zadržala fragment toga božanskoga, Aleph skriven ispod 'stepenica' gospodina Argentina, izmeđ dviju zmija naše niže prirode čiji sadržaj određuje i našu ovozemaljsku svijest: Zunz, zzzz un zzzz.
'Un' na španjolskom znači Jedan, jedno, prvo, prapočelo, baš kao i A, 'Aleph', prvo slovo hebrejskog alephbeta. Jedno, naša prvobitna božanska priroda u zaboravu zemaljskog sna, kameni spavač naših patarena, usnula i neprobuđena svijest o JA JESAM! Ime koje je uzela Emma Zunz kao prokletsvo i kao novu mogućnost, kao znak koje je Jahve stavio na čelo Adamove djece. Na Kaina, osuđenog da vječno luta ovim svijetom, da bude vezan u kolu rađanja i smrti, u krugu koji se nikada ne prekida. Partiji u kojoj čim se matira stari Kralj naše osobnosti, čim se igra u završnici zatvori, promjene strane i opet sve počinje kao nova igra ispočetka. To je gnostički Ouroboros, zmija koja grize vlastiti rep, kraj koji je ujedno novi početak, vječna promjena kao pravilo igre ove prirode. I upravo unutar tog vječnog kruženja, nalazi se zarobljen fragment Jednoga, božanska monada.
No kada djevojka u Borgesovoj priči postavi 'Materiu Magicu', 'MM' između E i A, kada postane Emma, tada i sama postaje Otac, postaje bogočovjek zamjenjujći Njegov stari arhetip novim. Žrtva stare prirode iliti umiranje prije smrti je ujedno i šansa za sasvim novi početak, nadvladavanje začaranog vilinskog kruga i povratak u prvobitno polje mikrokosmičkog očitovanja, povratak ka Univerzalnoj Ljepoti.
I zato Borges manipulira nama, navodi nas da zauzmemo njenu stranu, da pokušamo ne razumjeti nego transcendirati njene, za našu ovozemaljsku logiku, neshvatljive motive, da gledamo očima same igre. Nije li to prava lekcija, baš poput one koju je Bog priuštio Joni, lekcija o frustraciji i bijesu koji se u nama javlja usred nemogućnosti da mentalno obuhvatimo dalekosežnost Božanske volje? Često smo samo prst na njegovu triggeru, i ne nije nam dano da proničemo u nečija srca i bubrege. I ne, nije nam dano znamo o poruci koja se po nama prenosi, ma koliko god isplanirali sve svoje korake. Kada je Emma ubijala svog Lowenthala, ona nije znala dali je on shvatio zašto ga ubija.
Dva puta je pritisnula okidač, dva puta smo pozvani, ali ne i odabrani.. jer u Jedno se umire, a dvije prirode u nama razapete među zvijezdama. I upravo to predstavlja Emma u svoj njenoj dualnosti: sestra i ljubavnica, kurva i svetica. Lijepa i opasna kao vojska pod zastavama.
Ona je evolucija.
Ona je igra sama.
Ona je ljepota te igre,
Ona je jednostavno..
Emma.
Post je objavljen 05.01.2005. u 06:34 sati.