03.01.2005., ponedjeljak
SIROVE
STRASTI
Hajde, probajte zamisliti planetu od sira!
Da vam malo pomognem, recimo onu iz jedne od epizoda Toma i Jerrya! Uh, ta epizoda mi je bila omiljena. U njoj je Jerry promrzao mali miš negdje u švicarskim alpama i pokušava upasti u onu toplu planinsku kučicu punu sira, što mu i uspijeva no Tom ga satjera u giganstki Ementaler, začepi mu rupe s plutenim štoplima, uzima mijeh, napuhava sir i… KABOOOM! Jerry odleti sve do planete pune sira. Pravi mišji raj! O kako sam uživao tada s Jerryem. Uh, kako sam tada želio biti miš!
Sjećam se kad sa se prvi put izgubio. Baka me vodila sa sobom na Kvatrić. Poslušno sam slijedio njene skute dok se cjenkala sa kumicama, podozrivo im mjerkala mrkvice, opipavala šalatu, koketirala s porilukom, dok je svakoj nalazila zamjerku u gustoći vrhnja i izgledu ljuske jajeta. I tada sam ga ugledao: čučao je tamo podmuklo na tezgi usred lavirinta tržnice, robusni lički škripavac, mojih čula štipavac i čekao me. Nisam ga mogao zaobići. Bio mi je suđen toga dana i ja sam mu hrabro krenuo u susret baš kao što je, navezan na tanku nit koja život znači, u susret svom Minotauru krenuo i Tezej. Stao sam pred njim i kao hipnotiziran piljio u njega. A on me podmuklo škripajući dozivao, de kušaj me zeru..., pričao mi svoju priču, budio u mojoj krvi potisnute ličke pašnjake i blejanje jagnjaca. Ma izgubio sam se skroz na skroz tog dana. Kad sam došao k sebi, bake više nije bilo na vidiku. Stari dobri Ličan koji ga je prodavao obrecnuo se na mene, šta je zurilo jedno, a bogati Jokina čiji si ti? Kad je čuo moje ličko prezime, samo se nasmijao he he, nije krv voda i poklonio mi sir. Hodao sam tako placom sa sirom u rukama tamo negje kod kisoka na tramvajskoj stanici sreo ciganku Fadilu kako prodaje roštilje. Izgubio si se a, nasmijala se, i neka si! Ti ionako imaš svoj Put. Znaš, svijet je kao veliki sir, rekla mi je tad, nikad ne znaš kroz koju rupu možeš upasti i kroz koju možeš naći izlaz, namignula mi je kao da udara pečat na svoje proročanstvo.
Pronašli su me tog dana negdje oko podneva, odveli doma i polomili na meni sve šibe i kuhače koje su imali pri ruci, no ja sam bio sretan i ponosan zbog svoje prve velike potrage, svog prvog Questa i svog prvog blaga koje sam sakrio i ljubomorno poput zmaja čuvao u pećini bakine špajzice; svoj krasni sir velik poput Jasonove avanture, zlatan poput magičnog ovčjeg runa!
Sjećam se još jedne sirne fiksacije iz tog vremena: Heidi!~ Mala sirota djevojčica bez igdje ikog odvedena nebu pod oblake, na visoke pašnjake surovom djedu pustinjaku. Joj, dali se sjećate onih sočnih opisa kad djed reže debeli komad kozjeg sira, topi ga na vatri i stavlja maloj Heidi na šniturinu domaćeg kruha ?!?! Uhuhu, kako sam tada želio biti mala sirota djevojčica!
Uz sir je vezana i moja prva nesretna ljubav. Curica koja je sjedila pokraj mene u klupi i u koju sam bio nesretno zaljubljen dugo je odbijala prihvatiti moje znakove naklonosti. Kada je napokon na velikom odmoru prihvatila moj sendvič sa sirom i otvorila ga, jer žene su uvijek sklone da grubo otvore sve što olako dobiju, namrštila je svoje lišce, zatresla plavim uvojcima i rekla: Fujjjjj, ja ne volim sir, bacila ga u kantu za smeće i ~prodrignula po ekstravurštu. Uh, godinu dana sam stoički trpio to njeno podrigivanje po ekstravurštu nakon velikog odmora, ali ovo, ovo je bilo previše. O kako je toga dana prepuklo moje malo srce od sira!
I tako, rastao sam uz stripove, uz sir Olivera i s godinama sam otkrivao i sirove strasti, maštao kako dama na meni umjesto šiljkom za led lamaće nožem za sir. S vremenom sam naučio i to da se muškarci vole uspoređivati svoju muškost sa sirevima: tvrd kao što glas bije Cheddar, Parmesan, Pecorino Romano, Manachago ili Paški sir. Čvrst kao Edamer, Guouda, Provolone i lički Bas. Polumekan kao Blue, Brick, Asiago, Gorgonzola ili Mozzarela. Mekan poput Camemberta, Mascarponea, Bria ili Ricota. Žene, praktične kao i uvijek, jednostavno za muškarce vele da su šuplji. Kao sir. I uopće ne ulaze u sve one predivne detalje, mirise, finese, boje i okuse koje dijele sireve i muškarce.
S godinama sam riješio misterij paštete od sira, pronašao svoj Chesse Helmet i ništa me više ne može povrijediti! Otkrio sam i probao mnogo sireva, skupio mnogo legenda o njima te sad pišem knjigicu "Priče o siru" zabavnu barem kao ona "Say Chesse!" Siniše Waldingera, i koja će nadam se jednog dana kad dobro sazrije i fermentira pronaći svoj put i do vaše police. Uz nju pišem i "Priče o šahu", jer to nekako ide skupa. Šah i sir. Chess i cheese. Ono igraš i grickaš. Koji gušt! No kako to obično biva sa svim velikim ljubavima, sudbina se uvijek poigra s njima: Uz šah sam upoznao malu kovrčavu svoju današnju ženu, a moj homeopatski liječnik strogo mi je zabranio jedenje sireva tako da sada jedem samo Tofu, sir od soje.
Ali vi sretnici koji to smijete kada naletite na dobar Roquefort ili još bolje engleski Stilton, 'Kraljevski sir' s plemenitom plavom pljesni čiji okus podsjeća na dinju i kojeg su za Okruglim stolom jeli vitezovi plave krvi, obavezno ga zalijte dobrom kapljicom Porta i sjetite me se! Tada ću i ja biti s vama u duhu Velike mliječne žlijezde i bakterije! Sir je za mene tako postao tek puki metafizički pojam i tek mnogo godina kasnije, gledajući "Voyager", čitajući onog genijalnog paralitika Stephena Hawkinga, inače velikog ljubitelja sira koji je i sam priznao da je njegova teorija o crnim rupama inspirirana intezivnim proučavanjem i guštanjem Ementalera, spoznao sam svu dimenziju Fadilinog proročanstva.
I tako kad danas pomislim na Ementaler, sjetim se crtića o Tomu i Jerryu a misli mi odlutaju ka stvaranju svemira i Big Bangu, crnim rupama i vremenskim crvotočinama i sve si mislim, nije li Jerry u stvari poginuo u onoj eksploziji Ementalera? Možda su autori pod utjecajem vedske filozofije pokušali naturiti nevinoj katoličkoj dječici neku heretičku teoriju inkarnacije? Ma zamislite sirotog velečasnog Jozu ili sestru Amaliju kako odgovaraju na pitanja dječice o tome zašto u mišjem raju nema Isuseka i anđela. U Vedama stoji da u ovom materijalnom univerzumu postoje različite planete pa i one više, rajske prirode. Možda je Jerry nakon što je napustio svoje siroto fizičko tijelo otišao na mišju rajsku planetu? Svu od sira naravno. Tamo istina nema mačaka, ali nema veze, iako rajska ta planeta je još uvijek samo materijalne prirode. I pitam ja vas, kako će sad Jerry evoluirati na toj planeti ako su mu dani ispunjeni dokoni ljenčarenjem i prežderavanjem sira? Kako će pronaći pravu mjeru Karme preko svoje Dharme i ponovno se utjeloviti kao sredozemna medvjedica ili dupin? Ili čovjek?
I tko zna dali će jednog dana negdje u toploj zimskoj kučici uz kamin igrati šah sa reinkarniranim Portom, grickati sir pijuckati vino i pričati o ljudima i miševima, svemiru i smislu života.
|
|
