pookapookapookapookapooka

Onako, u smislu lava mužjaka, koji zbog prevelike mase i nepraktične grive nikad ne lovi kad jednom postane predvodnik lavlje skupine, već to obavljaju ženke koje nisu opterećene balastima čija jedina vrijednost dolazi do izražaja samo unutar istovrsne selekcije, e pa tako. Čekaš da dođe neki mlađi pretendent na tvoje mjesto, na kojeg ti moraš odmah navalit jer on baš i ne zna zašto je tu. I tako te on slučajno zahvati baš po onom dijelu lubanje koji ti je pri prošlom sukobu lagano napuknuo, ali bez pomaka. Pa napravi taj pomak i ti padneš u komu, a on ti preuzme sve ženke i pobije ti svu djecu. Nisu njegovi geni, mora ih eliminirati i zamijeniti sa svojom mladunčadi. Rasipno? Pojam rasipnosti nema oslonca u stvarnosti, baš kao ni pojam progresa. Ni pojam svrhe. Prirodna harmonija, u kojoj bi svi ti pojmovi našli svoje mjesto, gledanje je na evoluciju kroz retrogradnu argumentaciju, uz nekakav ''rewind'' pristup. Jednostavni ''play'' je samo niz pokušaja i pogrešaka. Bahato rasipan, slijepo nesvrhovit, uz progres koji je samo hir i harmoniju koja postoji samo u glavama najuspješnije životinje, Homo Sapiensa. Harmonija? Produkt mašte, ultimativnog evolucijskog oruđa te vrste, sposobnosti da zamisli različite posljedice svoga korištenja nekog sredstva u postizanju svrhe koja nije konačna, već je samo drugo sredstvo u postizanju ''prave'' svrhe, svrhe za ostvarivanje koje je bio potreban taj ''kvantni evolucijski skok'' u apstraktno razmišljanje. Odvajanja sredstva od njegove svrhe i manipuliranje kauzalnim procesom, na način koji se može ponoviti u drugim, više-manje sličnim, okolnostima, karakteristično je ljudska sposobnost. Tako smo nizom odnosa izgradili znanost, formalnu strukturu primjenljivu u svim slučajevima koje nam stvarnost pruža, primjenljivu u rješavanju svakojakih problema koje postavimo kao nešto vrijedno rješavanja. Kao što je problem hidrogenske bombe, u određenim okolnostima iznimno korisne naprave. Ali to nije toliko bitno. Mašta, kao sposobnost simuliranja potencijalnih razvoja uzročno-posljedičnih okolnosti, koje smo inicirali u svrhu postizanja nekog cilja, ne mora imati svoje referente u stvarnosti. Sadržaj mašte može biti sinteza našeg uma, virtualna stvarnost koja ne postoji izvan naših glava. Evolucijski ''Bingo'', zbog kojeg smo sposobni mijenjati okolinu prema svojim potrebama ide u paketu sa beskrajnom moći imaginacije i mogućnošću izbora između različitih opcija, nužnim nusproizvodom sposobnosti apstraktnog razmišljanja.
Istim evolucijskim mehanizmima selekcije, ta mašta postaje naša ''lavlja griva'', neupotrebljiva u stvarnom životu, rasipna prema svojim standardima, svrhovita u kojoj god mjeri joj to odgovaralo u nekom trenutku, ekstremno hirovita u svojoj sposobnosti interpretiranja progresa, uvijek u potrazi za Harmonijom koja bi opravdala sve njene zahtjeve prema stvarnosti, stvarnosti koja se uopće ne obazire na ljudsku maštu i njena očekivanja. Harmonija je zahtjev mašte da njeni mentalni produkti budu u skladu sa krutim, stvarnim svijetom koji je okružuje. Ljudska potreba za Harmonijom je teška, olovna ''lavlja griva'', ona redovito vodi u negativnu selekciju, situaciju kad ljudi skloniji realnom nego imaginarnom pogledu na svijet bivaju eliminirani, fizički uklonjeni iz borbe za preživljavanje. Harmonija je uvijek upotrebljivo pokriće raznih oblika rasipanja, koje ljudi sebi predstave kao nužnu posljedicu progresa prema svrhama, svrhama koje bi morale biti u skladu sa tom istom Harmonijom iz koje sami ti pojmovi crpe svoj lažni realitet. Harmonija je paunov rep naše vrste, ('' ...and peacock spreads his fan.'', L. Cohen), teret ukrasnog perja koje smanjuje sposobnosti preživljavanja pauna, sredstvo unutarvrsne negativne selekcije koja vodi u slijepu ulicu izumiranja, sve većim i većim odstupanjem od okrutne stvarnosti koja ne priznaje ženkin šareni kriterij izbora mužjaka kao olakotnu okolnost u preživljavanju . Zahtjev Harmonije je upućen nekome tko je tako moćan da našu imaginaciju može nadrediti zemaljskoj stvarnosti, nekome tko tu stvarnost ima pod svojom kontrolom, istovremeno uzimajući našu imaginaciju kao nešto što je zajedničko i nama i tom svemogućem nekome. Zahtjevamo od tog moćnog zaštitnika realiteta naših maštarija da nam servira stvarni svijet koji neće kažnjavati, već nagrađivati naša upuštanja u takve maštarije. Zahtjevamo od njega sigurnost u našim zemaljskim životima.
Harmonija je redovito iracionalna u svojim zahtjevima i stoji kao prepreka racionalnim reagiranjima na okolnosti koje stvarnost neumoljivo stavlja pred ljudsku vrstu u njenim pokušajima da preživi. Ponekad i samo preživljavanje postaje interes drugog reda zbog imaginarnih svrha koje su sredstva na putu prema imaginarnoj Harmoniji, bez obzira na sasvim evidentno ignoriranje stvarnosti, prepreke koja neumoljivo brani svaki pristup bilo čemu što bi uopće bilo slično takvoj Harmoniji.
Harmonija se ne kritizira. Harmonija se odbacuje kao nešto objektivno spoznatljivo, Harmonija može biti postulirani sklad totaliteta uvjeta stvarnosti i objekta ljudske volje, ali samo kao nikad spoznata, motivacijski neutralna okolnost, a ne kao konačna svrha pri progresu u razvoju imaginacija, konačna svrha koja bi još i jamčila ostvarenje tih istih imaginacija. Harmonija nije nužna. Harmonija je opasna.
Mnogi ljudi su poginuli u borbi protiv raznih Harmonija koje su blokirale ili zavodile na krivi put čovjeka u njegovoj potrazi za srećom opstanka koja ne smanjuje sreću opstanka drugih ljudi. Ta borba je drugi nusproizvod sposobnosti mašte ili simulacije stvarnosti. Ta borba zahtjeva jednakost kao kriterij racionalnosti pri procjeni različitih opcija ili posljedica, djela i radnji kao ostvarivanja izraza ljudske volje. Ta borba nije ''rewind'', nije retrogradno argumentiranje, ta borba je čisti, evolucijski ''play'', svaki put ''ad hoc'' primjerena okolnostima, ali nikad uvjetovana njima. Ta borba za sebe uzima naziv ''fair-play''. Racionalnost je svoj najintuitivniji, nedefinirani logički oblik prepoznala u međuljudskim odnosima, jednakost kao zahtjev za istim pravima, nejednakost kao zbrku partikularnosti koje su nesvodive na zajedničku formu. Od samog početka svi znaju što je dobro, a što loše.
Jedan od poginulih u toj borbi rekao je: ''Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to (hrana, piće i odjeća, u osnovnoj verziji) i sve ostalo dati će vam se.'' Kraljevstvo Božje nije ono što traži osoba koja traži konkretnost užitaka u kraljevstvu Zemaljskom, konkretnost željenog objekta u iskustvu. Takva osoba u kraljevstvu Zemaljskom vidi onu imaginarnu Harmoniju koja zahtjeva zajamčenost svoga sklada sa stvarnošću, Harmonija kao zajamčenost sigurnosti ostvarenja ljudskog nastojanja je upravo zajamčenost ostvarivosti užitaka kraljevstva Zemaljskog. Takva Harmonija nikad neće biti ostvariva jer u svojim zahtjevima ne uzima u obzir njihovu opću prihvatljivost, njeno ostvarenje redovito vodi u konflikt njenih vjernika kojima je zajamčeno nešto što gotovo nikad ne mogu imati baš svi.
Kraljevstvo Božje je onaj izraz ljudske volje u kojemu čovjek izabire uvijek uz prethodnu provjeru odnosa svoje želje sa eventualnim jednakim željama svih drugih ljudi. Takva volja bira za svoj sadržaj onaj koji je prihvatljiv i u okolnostima da i drugi ljudi zažele taj isti sadržaj. Kriterij izbora sadržaja postaje uzrokom takve volje. ''Ne čini drugome ono što ne bi želio da drugi čini tebi.'' Nije određeno što je to što se ne smije činiti, određena je samo relacija čovjeka i drugih ljudi, oni se zamišljaju kao da imaju iste izraze htijenja i takav izraz htijenja, koji odgovara svima, uzima se kao pravedan. Harmonija može doći tek kad ljudi prestanu misliti da je ona konačna svrha njihovog postojanja, tek kad je zamisle kao nešto nezamislivo, nešto o čemu se ne smije maštati i nešto čemu se ne treba nadati, Harmonija se možda ipak pojavi kao nešto više od puke fantazije. Možda kao slutnja, možda kao lavina lijepog u perifernoj sferi svakidašnjice, možda kao spontana radost, možda kao mir.
''When it all comes down to dust, I will kill you if I must, I will help you if I can.
When it all comes down to dust, I will help you if I must, I will kill you if I can.''
Sadržajem jasno određena pravila Riječi su Abrahamovu volju kroz viziju božanske objave stavila u apsolutnu Harmoniju sa tom istom božanskom voljom.
Formom bezuvjetno određeni princip Radosne vijesti je Isusa doveo do krajnjih posljedica njegove slobodne volje, svjesne žrtve kojom je ubio starog boga, spustio ga na zemlju, poklonio ljudima zakonodavnu ulogu i pretvorio Harmoniju, taj krajnje jalovi izraz dara kreativnosti ili mašte, u puko samozavaravanje pri bijegu od odgovornosti.
Monthy Python je svakodnevnu sigurnost konvencija ponašanja, građansku kvazi-harmoniju običaja i zdravog razuma, torpedirao formalno čistom, kategorički rigidnom i beskompromisno sveobuhvatnom kritikom. U Pythonovom napadu na sve pojavne oblike lažne ozbiljnosti, korištena je uvijek i samo najracionalna metoda kritike, čisti humor. Humor očišćen od bilo kakvih uobičajenih obrazaca pristojne, usiljene i neiskrene šaljivosti, Monty Python leti kraljevstvom Božjim, pretvarajući ga u cirkus, nešto radosno i lagano, nešto kao što je i rekao već spomenuti bogoubojica: ''Tako ćete naći pokoj svojim dušama, jer jaram moj je sladak, a moje breme lako.'' Humor može biti samo racionalan, isključivo racionalan. Humor je još jedan dar koji dolazi u paketu sa maštom. Humor je ono što je zamjenjeno čudom. Razmislite, da li se ljudi šale i smiju u bogomoljama diljem svijeta? Humor je nedoličan takvim mjestima. Ništa nije tako lako razjebati kao Harmoniju koja pretendira na ozbiljnost ili čak nedodirljivost. Humor sve ljude svodi na istu razinu, svi su na raspolaganju zajebavanju. Oni koji traže imunitet od humora, oni koji nešto uzimaju kao tabu s kojim nema zajebancije, ti ljudi su olovna lavlja griva čovječanstva, oni su onaj balast zbog kojeg svijet ne može postati leteći cirkus, oni su raskošni, šareni, neupotrebljivi paunov rep, rep koji je postao kriterij evolucijske selekcije unutar iste vrste, selekcije koja se odvija u paunovoj stvarnosti, stvarnosti koja se ne obazire na uvjete iz stvarne okoline, selekciji koja vodi u izumiranje.
Srećom, postoji ta vrsta ljudi koja prepoznaje i demolira svaku pompoznost koja sebe smatra dostojanstvenom. Ti se ljudi zovu RAZJEBATORI. I jako su zarazni. Kad vas jednom zaraze, više nema povratka na staro. Vaša dužnost je da zajebavate kad god vam se i gdje god vam se pruži prilika. Ta dužnost je najpreciznije izražena Kantovim kategoričkim imperativom. Čovjek je napisao jedva čitljivu knjigu, Kritiku čistog uma. I kad su ga kritizirali da to nitko normalan ne može pročitati, Kant je napisao kraću verziju: Prolegomena za svaku buduću metafiziku. Prolegomena su bile analitički pristup i nisu se dirale nekih stvari iz Kritike. Ali RAZJEBATOR je stvar pojednostavio do krajnje mogućih granica, sve je rekao u naslovu. Prolegomena znači uvodni eseji ZA SVAKU BUDUĆU METAFIZIKU. Znači da je u onoj prvoj, debeloj i nerazumljivoj knjizi napisao da nema više nikad NIKAKVIH novih metafizika, osim onih koje prihvaćaju njegove uvjete.

Predsjednik Harry Truman se bojao da bi CIA mogla postati ''American Gestapo'', ako bi se dozvolila ''run loose'' situacija. Za vrijeme njegovog drugog mandata, CIA je ipak postajala agencijom baš takvog tipa. U sveopćoj antikomunističkoj histeriji izazvanoj Korejskim ratom, javnim istupom Douglasa MacArthura koji je zahtjevao atomske udare na Kinu usprkos prethodnom Trumanovom odbijanju, što je dovelo do smjene MacArthura koji je bio proslavljeni ratni heroj, dok je Senator McCarthy spremao svoju čistku State Departmenta od komunista... brza i tajnovita, bez dužnosti prema Kongresu i nedodirljiva kritici javnosti, '' Gestapo'' CIA je tada naizgled bila povijesna nužnost. Ali ipak nije bila Trumanova administracija ta koja je napravila presedan u američkoj povijesti i pomoću takve CIA-e, bez izravnog vojnog uplitanja, srušila jednu demokratski izabranu vladu, i to u roku od nekoliko mjeseci, uz iznimno niske troškove. Bila je to republikanska, Eisenhowerova administracija. A mlada demokratska, lijevo orijentirana vlada je bila iranska.
1953. godine Kermit Roosevelt, unuk Predsjednika Theodora Roosevelta (to je onaj što je ubijao nosoroge i slonove po Africi, a ne onaj FDR što je pokrenuo New Deal i izmislio ''Wellfare State'') dolazi u Iran sa misijom da sruši lijevo orijentiranu demokratsku vladu Mohammeda Mossadegha, vladu koja je prethodno tražila uvid u raspodjelu dobiti između jedine iranska naftne tvrtke, ''Anglo-Iranian Oil Company'' i iranske države. AIOC je tada bio vlasnik Abadanske rafinerije, najveće naftne rafinerije na svijetu. Iranski zahtjev je bezobrazno odbijen, baš kao i naknadni zahtjevi za jedakom podjelom dobiti, tako je, nakon kratkotrajne smjene i općenarodne podrške te ponovnog postavljanja na mjesto premijera, Dr. Mohammed Mossadegh 1951. godine nacionalizirao naftne izvore i cijelu naftnu industriju u Iranu. Slijedi rasulo u proizvodnji, britanska pomorska blokada izvoza iranske nafte uz potpunu trgovinsku blokadu. Velika Britanija skoro ulazi u otvoreni rat sa Iranom, ali Amerika još uvijek vidi u Iranu hladnoratovskog saveznika i ne želi ulaziti u nikakve otvorene konflikte. Čak i u tako nepovoljnim okolnostima, iranski prihodi od nafte bili su viši od onih prije, dok je AIOC bio privatna kompanija. Dvije godine kasnije, Dwight D. Eisenhower mijenja politiku prema novoj prosocijalističkoj iranskoj vladi i 1953. godine počinje ''Operacija Ajax'', koju vodi Kermit Roosevelt, uz pomoć britanskog MI6. Kermit ruši iransku vladu u izuzetno kratkom roku i to samo pomoću financijskih sredstava. Kako? Steven Kinzer, autor knjige ''All The Shah's Men, an American Coup and the Roots of Middle East Terror'', tvrdi da je to bila ''piece of cake'' operacija. Kermit je potplatio dobar dio članova parlamenta, tako da je Mossadeghova koalicija bila pred raspadom, a on stalno prozivan u parlamentu, potplatio je urednike novina, tako da je uskoro 80% tiska svakodnevno napadalo vladu ne birajući sredstva, potplatio je vjerske vođe, tako da su tijekom molitvi petkom Mule diljem Irana prozivale Mossadegha da je ateist i neprijatelj Islama. Kermit je potplatio i pripadnike policije i niži oficirski kadar u iranskoj vojsci da budu spremni kad trenutak za prevrat bude došao na red. Neki Šahu odani visoki oficiri su već ranije kontaktirali američko veleposlanstvo pa je Kermit mogao računati i na njihovu naglu pojavu u smislu adekvatne zamjene za Mossadegha. Najučinkovitiji potez je bio unajmljivanje uličnih bandi koje su trčale ulicama Teherana, tukle slučajne prolaznike i razbijale izloge, bez ikakvog pokušaja uvođenja reda od strane potplaćene policije, tako da je dojam bezvlađa bio potpun. Bande su uzvikivale: ''Živio Mossadegh... živio komunizam!'' i pucale na džamije. Kermit je čak platio nekim od uličnih bandi da se sukobe sa drugim unajmljenim bandama, tako da je za nekoliko tjedana od relativno stabilne mlade iranske demokracije napravio potpuno rasulo na svim razinama. Mossadegh je raspustio korumpirani parlament, koristeći ovlasti koje je dobio od Šaha prije nacionalizacije, što ga gura još dublje u pažljivo skrojenu ulogu diktatora i čovjeka koji Iran vodi u propast. Prvi državni udar trebao se odigrati 15. kolovoza '53. godine, ali je propao, pa je Šah, koji je čekao rezultate američkog eksperimenta u ljetovalištu na Kaspijskom moru, pobjegao u Rim i izjavio da se više nikad neće vratiti u Iran. Kermita je CIA opozvala iz Irana, ali je on na svoju ruku pokušao još jednom. Samo četiri dana nakon prvog pokušaja, Kermit ponovo mobilizira svoje ulične bande, deseci tisuća ljudi divljaju Teheranom bez ikakvog uvida u cilj svog djelovanja, više nego zadovoljni novcem, koji bi u normalnim okolnostima zarađivali mjesecima, a koji im je Kermit obilnato razdijelio samo da viču, lome i pljačkaju bez imalo straha od kazne. U ključnom trenutku rulji se pridružuje i vojska i policija i svi kreću prema kući predsjednika vlade, Mohammeda Mossadegha. Počinje puškaranje, pogiba oko stotinjak ljudi, kuća je u plamenu, a kraj demokracije u Iranu dolazi sa kolonom tenkova i potplaćenim generalom koji će postati novi premijer. Mossadegh bježi, ali se predaje nakon tri dana. Šah sjedi u Rimu, u restoranu, bez nade da će se ikada više vratiti u Iran u trenutku kad stiže poplava vijesti o uspjelom državnom udaru. Šah je navodno bio u nekoj vrsti laganog šoka, bez riječi, blijed i drhtavih ruku. Kad se malo opravio, rekao je: ''Znao sam! Vole me!''
Šah Reza Pahlavi je bio diktator koji je živio u luksuzu dok je iranski narod tonuo u siromaštvo. Homeini i Islamska revolucija bili su normalan razvoj situacije u zemlji gdje je ideja parlamentarne demokracije zapadnog tipa bila ubijena u začetku od strane država koje upravo takvu demokraciju deklarativno drže za svoju najvišu vrijednost. Zapad je svoju ulogu u Iranu odigrao u ulozi Kermita ''huškača'', Islamska revolucija nudila je pravdu i to uz božju garanciju. I tako je 1979. godine nastala Islamska Republika Iran, koja je uskoro, brižnom pažnjom SAD-a, gurnuta u osmogodišnji rat sa Irakom i Saddamom Husseinom, kojeg je ista ta brižna Amerika obilato pomagala dok je on tamanio Šiitsku većinu ''iračkog'' naroda. Tog su američkog miljenika prije par godina izvukli omamljenog iz neke zemunice u rodnom Tikritu, nakon što su mu opet ti isti brižni Amerikanci demontirali državu. Danas je Irak tempirana bomba, država koju američka vojna sila ne može kontrolirati, država podjeljena između Kurda na sjeveru, Sunita u sredini i većinskih Šiita na jugu. Šiiti na jugu imaju svog velikog šiitskog zaštitnika, susjednu Islamsku Republiku Iran. Tako da Iran može tijekom jednog dana prepoloviti Irak, jer njegovim južnim dijelom vladaju naoružane šiitske milicije koje organizira iranska Revolucionarna Garda (Pasdarani), a ne malobrojni Englezi sa njihovim smiješnim kacigama i engleskom javnosti koja jasno ne želi njihovo prisustvo u Iraku. Dobro organizirane, šiitske milicije i šiitska lokalna uprava na jugu Iraka upravljaju i ukupnim naftnim prihodima. General Wesley Clark nedvosmisleno je iznio bojazan da bi bilo jako loše kad bi iz cijele iračke situacije jedinu korist izvukao Iran. ''Nedvosmislena bojazan'' je blaži izraz za trenutno katastrofalnu američku stratešku poziciju. Iran je u poziciji nedodirljivosti i nema namjeru mirovati. Iran ide u napad na Ameriku, ali ne u Iraku i ne sa, definitivno nepostojećim, nuklearnim oružjem.
Skoro sva svjetska trgovina naftom odvija se denominacijom vrijednosti pomoću američkog dolara, ''petrodollara'' kao obračunske jedinice. Saddam Hussein je vrijednost svoje izvezene nafte računao u eurima, bez puno štete za američke interese. Kad mu je režim pao, cijena iračke nafte se, bez ikakvih javnih izjava, opet izražavala u dolarima. Dvije burze upravljaju cijenom sirove nafte: London's International Petroleum Exchange (IPE) i New York Mercantile Exchange (NYMEX), obadvije su u vlasništvu američkih kompanija. Iran svoju naftu danas izvozi izražavajući njenu vrijednost u eurima, ali to nema toliku težinu jer su sva tri mehanizma kreiranja vrijednosti nafte na svjetskom tržištu (''markera'')izražena u dolarima: West Texas Intermediate crude (WTI), Norway Brent Crude i UAE Dubai Crude. Ti mehanizmi se odnose na tri gruba standarda kvalitete nafte u odnosu na gustoću i postotak sumpora, tako da za svaki ''crude'' standard postoji i tržišni marker, benchmark ili referentni odnos da bi trgovina različitim ''crude'' naftama bila uopće moguća. Sva tri markera su izražena u US dolarima. WTI je otprilike dolar skuplji od Brent Cruda koji je opet otprilike dolar skuplji od OPEC-ove Dubai košare. Iran ima namjeru početkom iranske nove godine, 20.03.2006. godine otvoriti Iranian Oil Bourse (exchange), što će uspostaviti novi naftni marker izražen u eurima i tako stvoriti alternativno ''petroeuro'' tržište koje bi automatski trebalo privući Europsku Uniju, Kinu, Rusiju i najvjerojatnije Saudijsku Arabiju. Tako će Iran, druga država prema količini naftnih zaliha (uz vjerojatnu kontrolu iračke proizvodnje) postati i glavno tržište nafte u svijetu uopće, sa svim pozitivnim ekonomskim posljedicama takve pozicije. Kad Wesley Clark govori kako je rat u Iraku bio velika greška, ali kako bi još veća greška bila naglo odustajanje, povlačenje i prepuštanje te države rasulu, on tada jasno vidi da je Iran, de facto, već sada jedini pobjednik u Bushovom ratu i da njegova (Clarkova) deklarativna vojna nepopustljivost prema utjecaju Teherana u Iraku služi samo da bi se provukla eventualna mirovna regionalna inicijativa u kojoj Amerika ne bi ispala potpuni gubitnik. Ako Iran bude napadnut, rat će za tri dana biti u Saudijskoj Arabiji, američke snage će biti opkoljene, engleski kontigent će biti pregažen i, što je jedino važno, nafta će nestati kao roba na svjetskom tržištu, a sa njom i energija. Svijet će stati. I to sve u roku od sedam dana.
G.W. Bush je krenuo u irački rat na krilima CNN-a, Saddam Hussein je danima prije američke invazije na državnoj televiziji puštao jugoslavenske partizanske filmove u kojima Nijemci padaju mrtvi na sve strane u sukobu sa naoružanim narodom. ONO i DSZ, ako se sjećate, gerilska strategija naoružanog naroda, koja 'a priori' krši Ženevsku konvenciju jer briše razliku između vojske, kao legitimnog cilja za ubijanje, i naroda, koji je slučajno tu i ne bi ga trebalo ubijati. ''Rat protiv rata'' je jedna od boljih teorijskih eksplikacija takve vrste rata, pisac je povijesničar i jedini ''hard core'' dijalektički materijalist među svim nacionalistima-konvertitima, bivšim komunistima, prisutnim na Daytonskim mirovnim pregovorima, dr. Franjo Tuđman. Tako je i ostavština dr. Tuđmana pokvarila planove neokonzervativne, kratkovidne i bahate lopovske bande koja upravlja glavom mlađeg Busha , planove o američkoj dominaciji nad svjetskim zalihama nafte. Sad kad već i pooka zna što će se dogoditi, spas kroz odustajanje od arogantne iluzije o jedinoj svjetskoj velesili i dobronamjerni pregovori sa drugim stranama u sukobu interesa, pri čemu će prethodno jasno biti naglašena jednakost pregovaračkih stranana, trebali bi ostvariti ljudi koji imaju i pameti i iskustva i moralnog integriteta, kao što je, prema mojoj procjeni iskrena i poštovana osoba generala Wesa Clarka, na kojem će, stvarno se nadam, ostati dužnost da izvuće nasukani brod najveće svjetske demokracije iz živog pijeska ''kolijevke civilizacije'' natrag na otvoreno more, slobodno za ''persuit of happinesss''. Ali ne više uz toliko konjskih snaga kao prije.
Iran ostaje kao sila u regiji. Iran sa 60 milijuna stanovnika, od kojih je pola mlađe od 18 godina, Iran kao dio svijeta gdje je zabilježena prva povijesna ličnost, postojanje koje je potkrijepljeno arheološkim dokazima, Iran u kojem žive Perzijanci koji su se nekad davno drznuli i počeli graditi Babilonsku kulu koja je došla opasno blizu onoga što je jedan od tadašnjih semitskih naroda smatrao bogom, jer se isti pojavio u obliku gorućeg grma. Pa je taj bog Riječi tu kulu srušio jer je ona htjela Riječ pretvoriti u puku riječ. Kasnije je tog boga ubio Onaj koji je Riječi dao težinu Slobode. Iran, država čiju smo slobodu izdali pedesetih, gledali godinama kako je mrcvari diktator aristokratskog pedigrea, smatrali je smrtnim neprijateljem kada je mračni Homeini objavio fetwu zbog nekog romana, ignorirali je dok je krvarila u osmogodišnjem, stupidnom ratu koju su joj priredile one demokratske vlade koje su je i izdale pedesetih, malodušno promatrali kontinuiranu borbu protiv klerikalne vlasti njenih tihih, ali upornih demokratskih snaga, da bi na kraju bili iznenađeni nedodirljivom regionalnom silom o čijoj dobroj volji ovisi hoće li ovaj svijet upasti u kaos bez presedana ili će jebeni rednecksi prestati biti oni koji jedini, redovito izlaze na izbore jer im je Grand Wizzard of KKK ili lokalni baptistički pastor tako naredio. Iran. Iran... Aryan, zemlja u kojoj živi Arijska rasa, Ne Arapi koji nikad nisu završili neki sastanak, a da se međusobno nisu nazivali šugavim psetima i slično, ne blijedoliki germanski hiperborejci, rasa nadljudi, koje sunce ne uspjeva ubiti samo zbog zaštite vječite magle i svakodnevnog natapanja kišom. Ovo je narod koji je najbliži onom lingvističkom postulatu proto-indo-europskog jezika i naroda koji je govorio taj jezik, jezik iz kojeg su se razvili svi europski jezici, osim baskijskog. Iran koji kuca na europska vrata, Iran u kojem će forsirani, državni Islam postati nešto kao Anglikanska crkva u Engleskoj, Iran koji je zaboravio kako je biti prijateljska zemlja sa puno prijatelja. Vrijeme je da ih pustimo. Jer, budimo iskreni, tko će nam raditi u staračkim domovima kada mi, stari i sretni k'o prasad zbog nekog turbo-prozaca, jedinog lijeka kojeg pokriva urušeni socijalni i mirovinski sustav, budemo srali po hodnicima, hihotajući se veselo serotoninskom ljubavlju natopljenih polovnih mozgova koji se jedva sjećaju svojih nekadašnjih nacionalizama..
Elem, Wesley Clark. Moja slijedeća osoba vrijedna poštovanja. Teško da sam u krivu u vezi njega. Jako teško.

Uvijek kad ugledam neki red, pitam je li to možda red za vakcinu. Jako, jako rijetko to bude red za vakcinu. Obično to budu redovi za autobuse i slično. Onda ti ljudi koje sam pitao počnu pitati druge ljude. A neki od njih isto zastanu kad vide neki red pa pitaju je li to red za onu vakcinu. Tako da sad imam mnogo prijatelja. Sastajemo se ponekad kad vidimo neki red svi zajedno pa protestiramo jer nam ne žele dati vakcinu.

Najnoviji američki nosač aviona, već u sklopu borbenog ustroja američke ratne mornarice, zove se USS Ronald Reagan (CVN-76), deveti i predzadnji nosač aviona klase Nimitz. Zadnji ''Nimitz'' će se zvati USS George H. W. Bush (CVN-77) i biti će u borbenoj upotrebi 2009. godine. Klasu Nimitz zamijeniti će CVN-21 klasa. Izgradnja prvog nosača aviona nove CVN-21 klase početi će 2007 i završiti 2015. godine. Troškovi prvog CVN-21 biti će oko 13 milijardi dolara, što uključuje 5 milijardi dolara troškova istraživanja i razvoja, koji se neće ponavljati pri daljnjoj izgradnji nosača te klase.
Troškovi izgradnje USS Ronalda Reagana su bili oko 4, 3 milijarde dolara, što djeluje mizerno u usporedbi sa troškovima jednog B-2 nevidljivog bombardera od 2,2 milijarde dolara. Ne budimo nepravedni, cijena po pojedinom bombarderu bi bila puno niža da je Pentagon kupio svih prvotno planiranih 128 aviona, a ne samo 21. 2004. godine SAD su iz svog proračuna izdvojile 437.111 milijardi dolara za vojsku, godine 2005. taj će iznos biti veći od zbroja svih vojnih proračunskih izdataka dvadeset zemalja koje prate SAD po visini takvih izdataka ili šest puta veći od kineskih, koji su sad na drugom mjestu. Ipak, taj ogromni iznos je samo 3,7 % ukupnog proračuna SAD-a (za 2003. godinu). Ali postoji kvaka. Američka vojska je veliki pokretač američkog gospodarstva, njene narudžbe i zahtijevi za tehnološkim inovacijama guraju naprijed ogromni dio industrije, koja nije nužno čak ni primarno orijentirana na proizvodnju vojne opreme. To su razne razine kooperanata, koji dio svoje proizvodnje prodaju državi i tako imaju sigurno tržište, a i dobar dio troškova istraživanja im je pokriven pa mogu sa spoznajama iz vojnih programa biti konkurentniji u civilnim, svojim primarnim programima. Tako mogu materijal koji je nevidljiv za radarsku detekciju koristiti u proizvodnji nečega što svoju tržišnu vrijednost ima baš u toj nevidljivosti. Nevidljivih bolnica, na primjer. Baš kao što ni upotreba drugih inovacija i tehnoloških rješenja nije baš najpogodnija za civilnu upotrebu, što zbog svoje krajnje specijaliziranosti, što zbog svoje enormne cijene. Vojna industrija u SAD nije toliki teret američkoj privredi, kao što je to bio slučaj u Sovjetskom Savezu gdje je trošak financiranja vojske bio jednosmjeran, nikakva nova tehnologija ili znanstvene spoznaje nisu mogle biti upotrijebljene u sovjetskom gospodarstvu kao faktor privrednog rasta jer je civilna industrija ostala na razini pedesetih godina. Američko forsiranje utrke u naoružanju dovelo je do navodnog bankrota SSSR-a, ali sasvim, sasvim slučajno; ako SSSR nije već bio pred raspadom, ali ne zbog bankrota (nisu ni pokušavali pratiti razinu vojne potrošnje SAD-a, niti su za to bili sposobni) već zbog perestrojke i glasnosti koji su bili mala, ali fatalna rupa u gotovo stoljetnoj komunističkoj brani.
John F. Kennedy je dobio jedan, dva ili tri metka u Dallasu jer je sasvim jasno nagovjestio američko izvlačenje iz sukoba u Vijetnamu, imao je razrađen i plan prema fazama i brojčane izraze provedbe tih faza. Donio je političku odluku i napravio detaljan plan prije nego što se upustio u bilo kakvu aktivnost, logističku ili operativnu. To se nije dogodilo. Američki vojni proračun je 1968. godine iznosio 9,4% ukupnog proračuna. 1963. godine, kad je ubijen JFK taj postotak je bio 8,9%. Već tada je on bio ogroman, iako najmanji nakon niza dugih godina hladnog rata. Kennedy nije planirao samo izaći iz Vijetnama, njegov plan je bio zaustavljanje cijele spirale utrke u naoružanju, spuštanje tog postotka na puno niže razine. Zato su ga i ubili. Vojna industrija je uredno trošila novac građana na razne naprave i sredstva za pravljenje štete, tu i tamo bi nešto od istraživanja i razvoja te industrije našlo svrhu i u svakodnevnom životu, kao teflon, GPS, ideja o računalnoj mreži (iako je ova sigurno postojala i ranije, samo je vojska jedina imala sredstva i trenutnu potrebu za nečim takvim) i tako dalje, ali ne baš daleko. Jedno je sigurno, ta se proizvodnja uklapala u kapitalističku ideju da ponuda kreira potražnju, dok je sovjetska vojna industrija bila crna rupa komunističke planske privrede. I tako su Sovjeti bankrotirali, negdje pred kraj drugog mandata Ronalda Reagana, ali ne zato jer je ovaj to imao za cilj, nego slučajno, jer je Reagan radio ono što su od njega tražili oni koji su ga i izabrali, trošio je porezni novac na jačanje i moderniziranje vojske, dok je u isto vrijeme smanjivao poreze onima koji su iz državne vojne potrošnje izvlačili enormne profite. Sovjetski kolaps je bio slučajan sporedni efekat američke politike prebacivanja bogatstva iz nižih i srednjih slojeva društva (koji su izgubili neke socijalne privilegije, financirali svoje potrebe kroz ''sale taxes'' ili PDV, koji je regresivan oblik poreza) u one više slojeve, kojima je smanjen postotak najvišeg ''income tax'' razreda (pa je i taj porez postao manje progresivan) i koji su za vrijeme Reaganove administracije postali zauvijek nedostižni, stalno odmičući od ostatka društva i produbljujući jaz nejednakosti u bogatsvu i dohotku koji je danas intuitivno nepojmljiv. To je djelo Ronalda Reagana koje je idealno za primjer onih Jeffersonovih riječi iz Deklaracije o nezavisnosti, kad kaže da su ljudi spremniji trpjeti podnošljivu razinu patnje nego naglo promijeniti društveni poredak na koji su navikli. Osamdesete godine su prošle u znaku ekonomije ponude, monetarizma, neoliberalizma, teorije racionalnih očekivanja, ekonometrijskih modela i primjene matematike za mistificiranje potpuno neučinkovitih ekonomskih poteza, jačanja financijskog tržišta i špekulativnog obogaćivanja onih koji su imali dovoljno novca da nisu nikako ni mogli izgubiti, kreditiranja ''hostile take-overa'' kompanija koje su bile realne i profitabilne, a njihov novi vlasnik bi ih kupio pomoću kratkoročnog kredita, samo da bi ih prodao konkurenciji za neku mizernu proviziju ili ih uništio zbog interesa nekoga tko će ponuditi više. Ronald Reagan, 40. Predsjednik SAD-a. Prije politike, profesionalno se bavio glumom. On je taj koji će stati pokraj Jeffersona i reči nešto kao:
"He (John F. Kennedy) leaves little doubt that his idea of the 'challenging new world' is one in which the Federal Government will grow bigger and do more and of course spend more.... Under the tousled boyish haircut it is still old Karl Marx." (1960) Dakle, Ronald Reagan, čovjek koji je budućnosti naše vrste dao krivi smijer baš u vremenu kad se bez toliko užasno puno napora i žrtava ovaj svijet mogao napraviti puno, puno boljim nego što je to danas. Te godine su prošlost, a naše životne opcije su progresivno mračnije. Za to je odgovoran Ronald Reagan, više od bilo kojeg drugog pojedinca u poslijeratnoj povijesti. Zvuči pretjerano? Ja mislim da nije.
Ekonomija je znanost koja svoju povijest bilježi statističkim podacima. Postoje potpuno kontradiktorne ocjene vrhunskih ekonomista, pomno argumentirane probranim statističkim podacima i jasno ideološki prepoznatljive već nakon tri pročitane rečenice, kontradiktorne interpretacije Reaganove ere i njegove politike. Ja nisam vrhunski ekonomist, a ipak sam se usudio reči da je Ronald najveći krivac za tmurnu budućnost pred nama. Osnova njegove politike je bila smanjivanje državnog utjecaja u svemu osim vojnom sektoru, a to smanjenje utjecaja pratilo je i smanjenje financiranja. Taj trend je danas prihvaćen kao nešto normalno. Države nemaju više kontrolu nad svojom ekonomskom sudbinom, nemaju čak ni onu iluziju koju su nekad imale. Jer oduzeti privid kontrole jednako je bolno, ako ne i bolnije, od oduzimanja stvarne kontrole. Ne postoji opće prihvaćena teorija o krahu burze 1929. godine i depresiji koja je potom uslijedila. Crni petak, 19.10.1987. godine, financijska tržišta su ponovo krahirala, jedno sat vremena svjetsko tržište kapitala je bilo potpuno mrtvo, nitko nije kupovao, nitko nije prodavao. Sve se dogodilo tijekom jednog, jedinog dana. Američki FED je reanimirao financijsko tržište injekcijom likvidnih sredstava koja su stvorila dojam da sad treba spasiti što se spasiti može i kapital je sebi opet vratio vrijednost kupujući se i prodavajući. Opet se nije znao definitivan uzrok tog blitz-rasula svjetske ekonomije. Ekonomisti ne znaju ni što se dogodilo, a da ne govorimo o onome što bi se trebalo dogoditi.
I zašto je onda u tom kaosu Ronald ispao veliki krivac? Samo zato jer je vladao državom koja je u tom vremenu, tijekom osamdesetih, bila sila koja je bezobzirno lomila sve svoje protivnike, od domaćih sindikata do Sandinista u Nikaragvi, a svoju je golemu vojnu silu stavljala u prvi plan, arogantno pokazujući svijetu najeksplicitniji dokaz svoje državnosti, moć da uništi druge države. A ideju te države kao institucije kojoj je primarna svrha dobrobit njenih građana, sama je ta država otpisala kao balast jalove prošlosti koji guši njen ekonomski rast. Ronald Reagan je ubio američku naciju kao ''naciju ideologije''. Štetu koja je nastala osamdesetih nitko nije uspio popraviti. ''Treći put'' lijevih snaga, koji je svoj vizualni identitet imao u likovima Clintona, Blaira i drugih liberalno-socijaldemokratskih političara, nije ništa drugo nego deklarativna ''kontrola štete'', blijedi pokušaj da se stvori iluzija da svijetom još uvijek upravlja netko komu je stalo do interesa ljudi koji tumaraju tim istim svijetom progonjeni potpuno nepredvidljivim, pobješnjelim izrazom ''straha od gubitka'', kapitalom koji se oplođuje stvaranjem sve veće i veće mizerije.
Ronald Reagan je za New Deal rekao da je bio fašistički pokret, Reagan koji je umjesto keynezijanskog deficitarnog financiranja novog investicijskog ciklusa uz nisku kamatnu stopu, radio potpuno istu stvar sa deficitarnim financiranjem vojnog dijela proračuna, uz nisku kamatnu stopu. Fašist Roosevelt je gradio pruge i brane, a ''glumac'' Reagan je pravio nuklearne podmornice. I tu je srž cijelog srama, GLUMA brige o državi kojoj se istovremeno čupaju najosjetljiviji, mladi izdanci kulture solidarnosti i jednakosti, dok se njen lažni sjaj reklamira glupostima kao što je SDI (Strategic Defense Iniciative) ili Star Wars, satelitski sustav koji bi štitio SAD od masovnog napada nuklearnim projektilima. Satelitskim laserskim oružjem iz James Bondovog Moonrakera.
Ronald Reagan, koji je za vrijeme McCarthyjevog lova na vještice, pod kodnim nazivom ''Agent T-10'', prijavljivao FBI-u svoje kolege glumce koji su tu i tamo izjavili nešto što se tada moglo smatrati neameričkim, dakle komunističkim, a da je u isto vrijeme bio predsjednik ''Screen Actors Guild'', polusindikalne udruge tih istih glumaca. Taj Ronald koji je spremno svjedočio pred Kongresnim odborom za neameričke aktivnosti o komunističkom utjecaju u Hollywodu i sudjelovao u stvaranju ''crnih lista'' nepodobnih Amerikanaca. ''Are you now or have you ever been a servent of the Evil Empire?'' Eto, pa jest. Ili je samo glumio. The Gipper. Nekadašnji guverner Kalifornije. Nakon što je njegova policija 15. svibnja 1969., u Berkelyju tijekom sukoba sa studentima demonstrantima ubila jednog čovjeka, jednog oslijepila i teško ozlijedila još 128 drugih ljudi, a da pri tom niti jedan policajac nije završio u bolnici, guverner Ronald je poslao Nacionalnu gardu da uvede red, uz izjavu: ''Ako treba doći do krvoprolića (bloodbath), hajde da i to obavimo!''
Eto, zato je danas guverner Kalifornije Arnold Schwartzeneger. Jednog dana i on će dobiti nosač aviona. USS Conan the Barbarian. CVN-21 klase.

Evo još jednog luđaka koji je sasvim jasno vikao 'NE!' kad je to trebalo. Odmah na početku da jednu stvar rasčistimo, ovaj je luđak imao 187 robova. To na prvi pogled izgleda krajnje licemjerno jer je zagovarao ukidanje ropstva i jednaka prava svih ljudi. U to vrijeme, u Americi, ako bi neki rob dobio slobodu i postao građanin, morao je u roku od jedne godine napustiti državu (jednu od 13 britanskih kolonija ili kasnije jednu od saveznih država). Koliko bi to odgovaralo njegovim robovima, ja ne znam. Sudeći po liku i djelu ovog luđaka, mislim da im nije bilo tako strašno kako je bilo drugim robovima. Osim toga, njegova osuda Britanije koja je sponzorirala trgovinu robljem prema zapadnoj hemisferi, osuda koju je on iznio u prvom nacrtu Deklaracije nezavisnosti je izbaćena na traženje predstavnika Južne Caroline i Georgije. Prije toga, 1769. godine, kao pripadnik zakonodavnog tijela Virginije, tražio je ukidanje ropstva, ali mu to nije uspjelo. 1778. godine uspjelo mu je da se zabrani daljni uvoz robova u Virginiju, što prema njegovim rječima nije bio potpuni uspjeh, ali je 'zaustavljeno uvečavanje zla putem uvoza, ostavljajući budućim naporima potpuno iskorjenjivanje tog zla (ropstva). A tu je i Sally Hemings i njena priča.

Luđak se zove Thomas Jefferson i autor je ovog teksta iz Deklaracije nezavisnosti:

We hold these Truths to be self-evident, that all men are created equal, that they are endowed by their Creator with certain unalienable Rights, that among these are Life, Liberty and the pursuit of Happiness.
That to secure these rights, Governments are instituted among Men, deriving their just Powers from the consent of the governed.
That whenever any Form of Government becomes destructive of these Ends, it is in the Right of the People to alter or abolish it, and to institute a new Government, laying its Foundation on such Principles, and organizing its Powers in such Form, as to them shall seem most likely to effect their Safety and Happiness. Prudence indeed, will dictate that Governments long established should not be changed for light and transient Causes; and accordingly all Experience hath shewn, that Mankind are more disposed to suffer, while Evils are sufferable, than to right themselves by abolishing the Forms to which they are accustomed. But when a long Train of Abuses and Usurpations, pursuing invariably the same Object, evinces a Design to reduce them under absolute Despotism, it is their Right, it is their Duty, to throw off such Government, and to provide new Guards for their future Security.

Tu gore piše da su ljudi skloniji patiti zbog zloupotrebe vlasti ako su te patnje podnošljive, nego tu vlast, na koju su navikli, srušiti. Ali ako ovi što zloupotrebljavaju vlast nemaju pameti, ljudima dopizdi pa ih sruše.

Thomas Jefferson je bio svestran čovjek, tako da je JFK, na jednom primanju nobelovaca u Bijeloj kući, rekao kako nikad na ovom mjestu nije bilo toliko ljudske pameti i talenta, osim možda kad bi Thomas Jefferson ručao sam.
Taj je luđak bio 189 cm visok, nespretan, lagano introvertiran, govorio je vrlo tiho, vjerojatno zbog govorne mane, nije pravilno izgovarao 's' i 'z', to jest, šuškao je dok je govorio. Imao je crveno-plavu kosu, što je rijetka kombinacija i sive oči sa svijetlo smeđim točkicama. Djelovao je hladno u prisustvu stranaca, ali bi se vrlo brzo, nakon upoznavanja otvarao i otkrivao svoju dobru i veselu narav i beskrajne interese potkrijepljene ogromnim znanjem.
Elem, taj je nevjerni Toma bio deist, što je u ono vrijeme bilo isto kao i nevjernik, pa je bio i prva žrtva blaćenja za vrijeme kampanje za predsjedika. To blaćenje je bila novost pa nije baš uspjelo tako da je Jefferson postao treći Predsjednik SAD. Za vrijeme svoja dva četverogodišnja mandata kupio je ''Louisiana Teritory'' od Francuske 1804. godine, za 22 milijuna dolara, koji su jako trebali Napoleonu da financira svoju strast za ratovanjem, uz okolnost da su njegovi planovi o francuskom Novom svijetu propadali pri svakom pokušaju, što zbog pobuna domorodaca, žute groznice ili španjolske dominacije. To kupljeno područje bilo je otprilike veliko kao 25% današnjih SAD. 1808. godine njegov zakon o zabrani trgovine robljem sa drugim zemljama je usvojen.

Toliko o njemu kao Predsjedniku. Hajdemo vidjeti zašto je bio lud. Kao što sam spomenuo, bio je deist. Znači nije bio ni ateist ni agnostik. Stalno je ponavljao svoju vjeru u Stvoritelja koji je podario ljudima njihova neotuđiva prava, a ljudsku je moralnost smatro urođenom osobinom (na što bi Kant rekao:' Halt!!!'). Jefferson nije vjerovao u božansku osobu Isusa Krista i protivio se svim oblicima mističnog kao što su čuda ili božja trojednost (koja se i ne spominje do 200. godine i Tertulijana koji je autor i ovih poznatih parola:
Prorsus credibile est, quia ineptum est. - It is to be believed because it is absurd.
Certum est, quia impossible est. - It is certain because it is impossible.
Tako je Jefferson napisao ono što se naziva ‘Jefferson’s Bible’, četiri Evanđelja prema Jeffersonu, iz kojih je izbacio sva čuda i sve drugo što je smatrao nadnaravnim, ostavljajući samo Isusovu moralnu filozofiju, koju je iznimno cijenio, baš kao i osobu Isusa Krista, koja u njegovoj verziji Evanđelja nije uskrsnula. Nije izbacio božansku osobu Djevice Marije i njeno uznesenje na nebo jer se to i ne spominje u Novom zavjetu, to je oko 600. godine netko izmislio, a 1950. godine papa Pius XII, uz diskreciono pravo infalabiliteta, proglasio dogmom kao ''Uznesenje Djevice Marije'', znači fizičko preseljenje Marije sa zemlje na nebo, uz opasku:''Ako se itko, ne daj Bože, usudi svojevoljno nijekati ili sumnjati u ovo što smo upravo ustanovili, neka taj zna da je u potpunosti udaljen od božanske katoličke vjere.''
Jefferson je nepokolebljivo tražio odvajanje utjecaja religije na vlast i zabranu bilo kakve zakonske veze između države i crkve. Dok je bio Predsjednik odbijao je dane vjerskih svetkovina proglašavati državnim praznicima. Evo i nekih citata:
"History, I believe, furnishes no example of a priest-ridden people maintaining a free civil government"
"In every country and in every age, the priest has been hostile to liberty. He is always in alliance with the despot, abetting his abuses in return for protection to his own"
Iako sam nije bio religiozan, Jefferson se užasavao pomisli o potpunom odbacivanju ideje boga, pošto je sve ljudske moralne kriterije smatrao božanskim darom. Držao je da je odnos između čovjeka i boga nešto krajnje osobno, nešto što (kao uvjerenje, ne kao djelo) ne bi smjelo biti regulirano nikakvim zakonom, odnosno sloboda vjeroispovjesti je prema njemu jedna od temeljnih ljudskih sloboda, bez obzira na sadržaj te vjeroispovjesti.
Jefferson je smatrao moralnost kao urođenu ljudsku osobinu i kao takvu sposobnu da u manjim društvima dovede do harmoničnih i pravednih odnosa među ljudima. Za tu tvrdnju je uzimao kao primjer brojna društvena uređenja Indijanaca koja su bila čvrsta i pravedna iako nije postojao nikakav zakon da ih propisuje. Smatra da su Indijanci u takvim društvima daleko sretniji od europskih naroda koji su pod vladavinom pisanog zakona. Ipak, takvo spontano, anarhistično uređenje, Jefferson drži uspješnim samo u okolnostima malobrojne skupine ljudi, u situacijama kad je riječ o velikoj populaciji, zakon postaje jedini način reguliranja odnosa. Ne vjerujem da je podržavao genocid koji se polako, ali sigurno odvijao baš nad tim prirodno moralnim Indijancima.
Taj je Jefferson prvi iznio mišljenje da Amerikanci ne mogu biti nacija kao što su to europske ili druge nacije, koje svoj nacionalni osjećaj crpe iz maglovite povijesti i iracionalnog ponosa koji je redovito izveden iz sukoba sa nekom drugom nacijom. On misli da će Amerikanci biti nacija koja će se okupljati oko ideja slobode i jednakosti, da će biti 'nacija ideologije' i iz te ideologije jednakosti stvarati svoj nacionalni ponos.
Za razliku od prije navedenih luđaka koji nisu imali baš puno sreće u intimnim odnosima, Thomasu je tu išlo čak i malo previše dobro. Godine 1772. oženio se sa Martom Wayles Skelton (1748-82). Imali su šestoro djece, ali je samo jedno doživjelo zrelost. Nije se ponovno ženio. Kontraverzna, još i u njegovo vrijeme, situacija je vladala oko njegovog eventualnog očinstva u slučaju djece njegove ropkinje Sally Hemings.
Sally Hemings (c.1773 – 1835) je bila ropkinja iako je bila tričetvrt bijela, njen otac je najvjerojatnije bio otac Jeffersonove žene Marthe, John Wayles, tako su njih dvije bile polusestre. Nakon smrti Marthe Jefferson i Jeffersonove kćeri Lucy, ovaj je tražio da mu u Pariz, gdje je bio ambasador SAD-a, pošalju devetogodišnju kćer Mary i stariju dadilju Isabel. Ali pošto je Isabel bila trudna poslali su mu mladu Sally. Glasine da su Sally i Jefferson bili u intimnim odnosima krenule su puno ranije od Jeffersonove pobjede na izborima za predsjednika i inauguracije 1801.godine i objavljene su 1802. godine.
Dokazi o očinstvu su se oslanjali na činjenice da su (1) Jefferson i Sally Hemings obadvoje bili na njegovom imanju Monticello u vrijeme začeća njene djece, (2) Madison Hemings, sin Sally Hemings je 1873. godine izjavio da je njegova majka imenovala Jeffersona kao oca sve njene djece, (3) sva su djeca Sally Hemings fizički ličila na Jeffersona, (4) djeca Sally Hemings su, za razliku od ostalih Jeffersonovih robova, bila oslobođena prije njegove smrti ili se za njih (dvoje) Jefferson pobrinuo u svojoj oporuci. Sama Sally Hemings je dobila ''her own time'' od Jeffersonove kćeri Marthe, što je bilo gotovo kao oslobađanje, samo što nije morala napustiti državu.
Odnos Sally Hemings i Thomasa Jeffersona je možda bio odnos seksualnog iskorištavanja, koje se ne razlikuje bitno od silovanja, odnos koji je karakterističan za najprljaviju tajnu američkog robovlasničkog društva. A možda je bio i dobrovoljan odnos dvoje odraslih ljudi koji su se voljeli. Tvrdnja Sally Hemings da je otac svih njenih šestoro djece Thomas Jefferson implicira vjernost jednoj ženi, a to i nije baš karakteristično za nekoga sklonog seksualnom iskorištavanju. Jeffersonova briga o toj djeci govori u prilog ideji da je u odnosu bilo barem odgovornosti, ako ne i ljubavi.
Elem, Sally Hemings... postoje samo dva njena opisa, u oba dva se navodi da je bila skoro bijela (mighty close white) i vrlo lijepa. Nakon smrti Thomasa Jeffersona, oslobođena (''her time'') od Marthe Jefferson, Sally Hemings živi sa svoje dvoje djece, sinovima Madisonom i Estonom, u Charlottesvillu do svoje smrt.
Thomas Jefferson je osnovao University of Virginia i napravio još jako puno toga što možete pročitati u Wikipediji, na primjer.
Pokopan je na svom imanju Monticello, a na nadgrobnom spomeniku su napisane riječi koje je on sam sastavio, baš za tu namjenu:

Here was buried
Thomas Jefferson
Author of the Declaration of American Independence
of the Statute of Virginia for Religious Freedom
& Father of the University of Virginia

To je smatrao svojim životnim djelom, Deklaraciju Nezavisnosti, zakonom zaštićenu slobodu vjeroispovjesti i stvaranje sveučilišta, kao uloga u budućnost slobode i jednakosti.
Nije bio totalni luđak kao oni prije navedeni, ali je ipak bio luđak. Za razliku od, recimo, Ronalda Reagana, koji je za životni cilj imao Rat Zvijezda, popularni naziv za SDI (Strategic Defence Iniciative). A on je onaj netko koga sad moram spopasti da bude balans između naših i njihovih. I dobro sam ga izabrao. Zajebano dobro.

Ne znam. Nekako mi je vrijeme da se uozbiljim. Nisam više dijete, životne opcije mi se realno gledano sužavaju jer starim, jebote. Ono već sam prešao pola puta, odoka rečeno.
Trebao bih uvesti neki red. Ono da se rano dižem i idem se vrtiti po pjaci, među onim starim ljudima i kupovat neko povrće ili tako nešto. Ma jest, pa da ovo vremena što mi je još ostalo provedem u rutini. To je već pola posla jer kad si u rutini, onda ti i u mozak uđe red, a to nije ono što ja hoću. Ja bi da ja uspostavim svoj red i to bez puno rutine.
Postat ću sportista i svima govoriti kako je sve dobro dok je zdravlja, jebeš sve drugo. Ali neću puno vježbati jer se priča da nije zdravo, da mladež umire po tim fitness centrima skoro pa svaki dan. Ili ih truju. Ne znam tko i ne zanima me. Ja se držim svojog posla i ne gledam puno okolo. Nisam nikad ni gledao puno naokolo. Odmah mi je bilo jasno da je to samo zajebancija i problemi bez kraja. Mislim da bi idealan život bio kad te ne bi zanimalo ništa udaljenije od 15 metara. To je već daleko, ne možeš to ni dohvatiti. Ovako te samo mami. Kako se može čovjek uozbiljiti ako su 360 stupnjeva oko njega užasne i ogromne gromade onoga što ga ne bi trebalo ni zanimati. To odvlači pozornost. A tako se ne možeš uozbiljiti. Ako ti nešto odvlači pozornost baš toliko da te uzruja, onda je normalno da je čovjek nervozan i da ga ne treba baš tad uzrujavati još više jer se svašta može dogoditi. Nego, ja i moja promjena kroz preliminarno ustanovljavanje početnog stanje ove sad trenutne situacije. Na osnovu grube procjene o početnoj situaciji morao bih i definirati neke ciljeve u životu. Ono želim imati para i boli me kurac za sve. Ili možda ipak ima neki posao koji bi me ispunjavao pozitivnom energijom, zadovoljstvom i blagom, ali konstantnom euforijom. A to se ne može kupiti za nikakve pare. Još bi trebao ustanoviti metode, onako samo se malo pozabaviti time, ali o tom potom. A i ne moram imati neki plan da bi se uozbiljio. Mogu se uozbiljiti i bezveze. Ono, od danas sam ozbiljan i nemojte se šaliti kad sam ja u blizini jer mi smeta, molim vas! Molim vas!
Uh, ovo je prvi i zadnji put da to spominjem, ne znam stvarno što mi je bilo. Može se šaliti tko god hoće, ne smeta meni. Ništa meni ne smeta. Pa ja sam ozbiljan čovjek, kako bi mogao sebi dopustiti takvo nešto. Na kraju bi se smijali za mnom, gamad pogana... to je samo životinja koja čeka da čupne malo za nogavicu, taj narod. Ne možeš im ništa učinkovito napraviti, stvarno ih je previše i daleko su bolje organizirani, jedino ih možda nahuškati jedne na druge da i njima bude u kurcu. Dobro, sad znam što mi je raditi. Mogao bi kupiti onaj kotao za pravljenje šećerne vate pa se time početi baviti. Stavit ću više boje da jače namami djecu, djeca to kupe pa bace. Nekako je bezveze, šećer samo nekako prozračniji. Mogao bi napisati na kotao 'Domaća šećerna vata.' Pa bi strancima govorio: Lokališe špecijalitet! Lokališe špecijalitet! Samo što se ja ne znam smiješiti u takvim situacijama i najradije bi da me ne zajebavaju puno s tom vatom. Jedno deset komada da prodam po 15 kuna i eto plaće. A ljeti mogu sve to montirati na motokultivator pa ići po plažama, zajebavat se i prodavat vatu strancima kojima će biti simpatično sve to skupa. Mogao bi neku uniformu nabaviti. Onakvu kakvu je nosio Mao Tse Tung. Ili neki kominezon na kojemu će pisati DDD – deratizacija, dezisekcija i dezinfekcija. Unajmio bi i nekog malog, nekog malo divljijeg da ide okolo i bode ljude sa nekim štapom i govori: Vata... vata... špecijalitet! Moglo bi to i proraditi. Samo da ne bude kakvo sranje sa ovim kamatama, što im bi da povećaju europsku diskontnu stopu, majku im jebem, je li ih strah inflacije ili misle da pomalo sve uspore da ne bi naglo propalo kad počnu sranja sa naftom. To je to. Hoće smanjiti potrošnju jer je sve ionako kinesko pa to i ne igra neku ulogu. A mene da sjebu ko budalu! Ne znam kome da se obratim zbog toga, znam da ne mogu tužiti, ali neću ni šutjeti. A mogu valjda taj kotao naći jeftino u Bosni ili Srbiji, na granici reći da su to od centralnog grijanja neki rezervni dijelovi, neće me valjda zbog toga maltretirat ili ne daj bože da me privedu. Propao bi mi posao unaprijed, tko će svom djetetu kupiti šećernu vatu u čovjeka kojeg su na vijestima privodili u zgradu policije, sa lisicama na rukama, jer uvozi neispravne uređaje za pravljenje šečerne vate. Možda da rastavim kotao pa ga malo pomalo dovozim. Ma sve mi je to nekako na klimavim nogama. Jebiga, pravi igrači ulažu na financijskom tržištu. A mogao sam i ja biti broker da sam slušao tetku i išao na burzu. Da vidim ima li što posla u špekulativnom sektoru. To je neki znak da posao na burzi tražim na burzi. To će upaliti, mogu ja nagovoriti ljude da kupe sebi dobit, tako bi govorio... evo ja bi kupio sve ove dionice da imam para, skočiti će za 20% zbog Jazveca i onog rasula u Plivi, jebemti mater i likvidnim sredstvima, nikad ih nema kad ih trebaš! Držim jebeno bogatsvo u rukama, a ne mogu ništa... jebemti, jebemti... pa bi se udarao šakom u glavu i plakao na sred one burze, pa bi ovi drugi brokeri to sve kupili, mislili bi da ne blefiram čim se udaram u glavu šakom.
Pa ću biti bogat, bit ću po novinama sa ovim poznatim ženama i prepričavati ću ove trenutke neimaštine, koji su mi samo bili velika životna škola, i to sa sjetom u očima jer ja pamtim samo dobre stvari, takav sam po prirodi. Eto.

Moj prijatelj Pile je jednom rekao da se ljudi dijele u dvije velike kategorije: one što grizu i izgrižene. Ja bih se složio s njim, samo bi još dodao i kategoriju onih koji imaju mamce pa zajebu ove druge tako da ih ovi prvi izgrizu. Njih je malo, ali zbog njih ovi i grizu ove izgrižene. Misle da oni imaju mamac. Pa ih izgrizu. Ovi što grizu rade to jer: a) ili će gristi ili će biti izgriženi i b) misle da će kad dobiju mamac prestati gristi i bacati mamac ako netko dođe sa namjerom da ih grize. Svi bi oni htjeli miran život i socijalno osiguranje švedskog tipa, ali jebe ih taj mamac. Kad ne bi bilo mamca ovi prvi bi izgrizli ove druge, ovi drugi bi najebali i rekli:'Dobro... i što sad, mi izgriženi, vi ste grizli bezveze jer vam je sad isto kao da niste ni grizli, hajde recite što ćemo dalje.' Ovi prvi, ovi što grizu, bi rekli:'Ne znamo, mogli bi vas prestati gristi, ako potpišete da neće biti osvete i da ne pričate o tome kako su vas nekad neki grizli dok svima nije dopizdilo jer će to biti čudno pa će nas buduća pokoljena smatrati neodgojenim i krvoločnim, a to je isto kao da nas neko grize, samo metaforički, što je još gore jer ne znaš je li te to opkoljavaju ili samo šapuću po kuloarima i smiju se. Ovi drugi, izgriženi, bi odmah upitali:'Gdje da potpišemo!?' Pa bi uslijedio mir i blagostanje zbog ljiljana i ptica koje zaboli kurac, a ništa im ne fali. Ali jebiga, ovi treći imaju mamac. Oni neće nikad potpisati jer nemaju interesa, mamac je siguran, a alternativa je da potpišu, zajedno sa izgriženim pačenicima i sa krvoločnim dušmanima, deklaraciju o prestanku grižnje, što i nije neki garant, a i nekako se u tom slučaju pojavljuje pitanje mamca i njihovog prava da odmamljuju sa sebe nesreću i šalju je na druge. Recimo da svi potpišu, sve bude u redu i super, nitko ne grize... i onda ispluta neki mamac i namami na grižnju, sjebe povjerenje, skupa i sa slovom i sa duhom deklaracije o aboliciji grižnje te opće amnestije koja ne implicira nečiju krivicu nego samo kaže:'Tko je grizao, grizao je, nema veze tko je grizao, zamislite da nije nitko.' E te što imaju mamac može samo onaj što je bio dobronamjeran prema ljiljanima nagovoriti da njemu daju mamce i tako ih maknu iz carstva zemaljskog. Ali taj ima zajebanu strategiju da se ove tri strane trebaju u dobroj volji, kao razumna bića sporazumjeti i recimo, kompostirati ili spaliti te mamce. To se još nije dogodilo i opće je raspoloženje da je to opcija koja nije vrijedna rasprave jer kako možeš nešto uopće raspravljati sa ljudima koji se grizu i dižu galamu jer ih nešto grize. Lakše je napraviti puno mamaca i zamisliti kako oni izgriženi izigravaju žrtve sa isključivom namjerom da sjebu raspoloženje ostalima jer su lijeni da nabave mamce. A ove u isto vrijeme grizu dok bježe ili se skrivaju, pa ne mogu nabaviti mamce, a da ih ne izgrizu. Eto, to je ukratko opća sociološka teorija. Prema Piletu, uz moju blagu reviziju. Mamac je pojam prometne (tržišne) vrijednosti. Deklaracija je ustav, a amnestija je zbog onih ovaca što su davno prije pojele silne ljude. Ljiljani se uzgajaju i genetski modificiraju, ptice šire gripu. Onaj što bi sve trebao dovesti u harmoniju štuje se u velikim kućama u kojima se rijetko tko smije. Mene nije puno ugrizlo, jedva da sam primjetio. Zbog pomutnje, znate, a i nisam baš neki sočan primjerak za ugristi, djelujem otrovano i bijesno. Jebiga, otrovani se ne grizu. Neda nagon.
Elem, Wilhelm Dilthey je jednom davno napravio odoka podijelu svjetonazora i pripadajućih im metoda pa je to ispalo nekako ovako: prva skupina – oni što grade kule u zraku i vole da je sve na svom mijestu, za primjer je uzeo Platona te razne racionaliste, ljubitelje horoskopa, itd; druga skupina – oni što vole rastavljati stvari pa ih sastavljati i onda reći kako je te stvari moguće sastaviti samo na njihov način ili da se to mora tako sastavljati jer drugačije je jako u kurcu, zajedno sa onima što drugačije i sastavljaju, te da takve nije na odmet spaliti ili ih barem tu i tamo kamenovati, tu je primjer Aristotel i još svi oni iskustvu orijentirani mislioci koji ponekad i sami priznaju da ne znaju hoće li svaki put sastaviti isti kurac prema istom receptu, tu su i obožavatelji puteva (put je prvi izum inteligentnog stvora, on je prvo sredstvo odvojeno od svoje proste svrhe i stavljeno u službu neke druge, direktno nepovezane svrhe), razni psiholozi i analitičari stolice (govna). Treća skupina je ona u kojoj su oni što vjeruju u slobodu kao atribut koji bitno određuje ljudskost, ti vole odjebavati sve što im ide na kurac jer ih mami sigurnošću bez pokrića, ne vole da ih zajebavaju razni autoriteti koji nemaju smisla za polemiku koju ovi 'slobodari' jako vole i traže po jednu za svaki kurac sposoban da bude tema polemike. Tu je za primjer uzeo Isusa Krista i Kanta, razne ekscentrične povijesne pojave koje su obično rano crkavale i predstavljale primjer djeci kako će završiti ako budu mislila da je život nešto što treba jebat iz sve snage u mozak, a ne obratno. Tih je navodno najmanje jer nisu baš atraktivni, a i ne garantiraju ama baš ništa. Eto, jedna kompliciranija, uvjetno rečeno, sociološka teorija jer je ovaj Dilthey mislio kako to što treba kontekst da bi se znalo što je što unutar njega, ne znači nužno da je to nešto i uvjetovano tim kontekstom. Valjda je mislio kako čovjek uvijek može razjebati kontekst iznutra tvrdeći da ovaj nije, oprosti me bože, bogom dan. To je hermeneutika i onaj Husserl o kojem nikad nisam ništa uspio saznati, kao da sam cijepljen protiv čovjeka. Ali ovaj Dilthey je u redu, nešto kao Kant na Valiumu pa je tolerantan jer ga zaboli kurac za dosljednost i beskompromisnost, mogli bi ga takvog, scoooooooliranog, možda čak i nagovoriti da uđe u onu kuću gdje se nitko ne smije, a da se ne iznervira jer je tamo šarenilo dokaz opravdanosti dogme da je to isto šarenilo baš ono što imaju i ljiljani poljski samo – turbo.
Elem, ajde da navedem neke ljude. Naciste. Ljudi koji su, sasvim svjesni naravi rasnih zakona uvedenih '34. godine, ipak postali članovi NSDAP-a i to zbog osobnog probitka koji je to nosilo sa sobom, ti ljudi (BOLI ME KURAC AKO NETKO NE MISLI TAKO; AAAAAAAAAAAAAAAAAA!!!! JASNO!?) su bespovratno zajebali i nemaju nikakvog opravdanja za svoj postupak. Herbert von Karajan, čovjek koji je dirigirao Beethovenovu Odu Radosti (samo melodiju) da bi baš ta verzija, danas bila službena himna Europske Unije. Karajan je bio član NSDAP od '33 do '42 (učlanio se dva mjeseca nakon što je Hitler preuzeo vlast), postavio je Fidelia '37. godine u Berlinu i tako započeo svoju briljantnu karijeru. Poslije rata je nakratko bio u nemilosti zbog nacističke prošlosti, neki židovski umjetnici su odbijali svirati s njim, ali se sve to brzo stišalo. LP ploče sa njegovim likom iz profila, sijede guste kose, u crnoj dolce viti, sa crnom pozadinom, mnoge su podjetile na nacističke estetske standarde Smatra se najboljim interpretatorom Beethovenovih pogleda glede svog opusa. Urgh. Vratim se na Ludwiga.
Dalje, Werner Heisenberg, čovjek koji je uveo princip neizvjesnosti (indeterminiranosti) u kvantnu mehaniku, jasno dajući do znanja da statistička vjerojatnost određenog raspona ne može biti dotjerana do izvjesnog rezultata uz malo dodatnog matematičkog truda, ma koliko god to Gajo Petrović i Predrag Vranicki tvrdili. Kauzalnost nije moguće uspostaviti kao predvidljiv odnos na subatomskoj razini, a time i determinizam nije predmet eksperimentalne znanosti. E taj je učeni gospodin nagovarao Nielsa Bohra da zajedno naprave atomsku bombu za Adolfa Hitlera. Werner je poslije rata tvrdio da je on, naprotiv, namjerno sabotirao taj plan, ali ovaj jadni Bohr nije mogao prešutjeti pa je rekao da ga je ovaj nagovarao i nagovarao da rasni zakoni dobiju i kilotonski argument. Niels Bohr je odbio. On je bio Danac kao i Hamlet. Pa ako već nije odmah zaklao tog Heisenberga jer je bio opasniji od nekoga tko ti jebe mamu, nije ni pristao na incest lažne povijesti i humanizam nekoga tko je ZAJEBANO dobro znao što i za koga radi. Bohr nije puno vikao o tome, mislim da nije volio sukobe, možda je i čir dobio od svega toga. I Hamlet bi umro od čira da ga nije zbrka onoga što nikako nije mogao prepoznati kao stvarnost nije slučajno otrovala, nakon što je sve razjebao. Konrad Lorentz, zoolog i bihevioralni guru za pitanja životinja sa neskrivenim pretenzijama i na objašnjavanje ljudskog ponašanja istim metodama. Član NSDAP-a, Austrijanac koji je radosno dočekao Anschluss, znanstvenik koji je pisao radove koristeći novu, nedvosmisleno ideološki unaprijed određenu terminologiju, voditelj filozofske katedre Konigsberškog sveučilišta (Kantova katedra) i vojni liječnik te zarobljenik Crvene Armije. E, taj je Konrad u govoru prigodom primanja nagrade koju je ustanovio onaj što je izmislio dinamit (manje bitno) i malodimni jebeni barut koji je postao pogonsko gorivo svakog metka i projektila u svakom jebenom ratu (puno bitnije, kordit je engleska verzija, ali to je to, patent su ugrabili Englezi), taj je Konrad tada rekao da je, kao i većina Austrijanaca mislio kako će nacional-socijalizam donijeti neke pozitivne promjene, ali da je uskoro promijenio mišljenje. Pa je onda, iako deziluzioniziran, ipak ostao vjeran tom režimu. Jebote. Pola bečke inteligencije su bili Židovi koji više nisu imali ni status ni prava građana, za njih je bila opcija geto, Aushwitz ili (možda je Konrad u to čak i vjerovao!) deportiranje na Madagaskar. Pola njemačke inteligencije je emigriralo, Židovi ili ne, Popper bježi iz Austrije, Wittgenstein pokušava izvući obitelj, sve je kristalno jasno i u najcrnjoj noći, a Konrad misli o nacističkim pozitivnim promjenama austrijske stvarnosti. A evo i jedan citat Konradov:
'Kulturno-povijesni razvoj naroda opet se odvija na analogan način (onome u životinjskom svijetu); to je razlog zašto su imperativi židovskih, kao i svih drugih ploča s zakonima – zabrane, a ne propisi. Kasnije ćemo točnije raspraviti to što smo ovdje samo naznačili, naime, da tabu (kulturni instinkt) prenesen tradicionalnom predajom kojeg se obično pridržavamo ima veze sa zakonodavcem (biološkim instinktom), ali ne kod vjernih sljedbenika razumnog morala u smislu Immanuela Kanta (koji zahtjeva da čisti um pojedinca bude zakonodavac moralnog zakona). Kako instinktivni mehanizmi suzprezanja i obredi koji kod životinja sprječavaju asocijalno ponašanje, tako i tabu djeluje na ponašanje koje je analogno stvarnom (?) moralu samo u funkcionalnom pogledu (dakle, prema posljedicama), no u svemu drugom (uzroku, slobodnom izboru, odgovornosti) isto je onoliko udaljeno koliko i životinja stoji ispod čovjeka!' Jebiga, Konrad je prvi primjetio da mali pačići misle da im je on mama jer su njega prvog ugledali, a uz to je i još svašta ustanovio o ponašanju životinja pa je dobio Nobelovu nagradu.
Onu zlosretnu Leni Reifenstahl sam već prije dovoljno proklinjao. Ali nije na odmet ponoviti da je trebalo strijeljati prije Nurnberga, bez suđenja, na veličanstvenoj bijeloj pozornici, uz Wagnera i naknadno prekrivanje hrpom ljudskih fekalija. Ali jebiga, i ona je, kao i Konrad, pod stare dane mirne duše plutala iznad koraljnih grebena i gledala čudo života u svom Tehnicolor izdanju, nimalo slično onome sivom, nepojmljivim užasom natopljenom mjestu u Poljskoj, gdje natpis 'Arbeit macht frei' potire svaki trag racionalnosti i predstavlja nacizam kao zlo bez stida, iracionalno, pomahnitalo zlo koje nije imalo ni najmanju namjeru da ponos svojim trijumfom nad svim vrijednostima ljudske pristojnosti zapadne civilizacije bilo čime poremeti. Leni ga je prodala kao čist, estetski savršen proizvod koji je bio neupitno bezupitan. Kurt Waldheim je bezveze, on je samo bio Predsjednik Vijeća Sigurnosti UN-a, a da nije spomenuo u biografiji da je bio poručnik Wehrmachta na Balkanu i da je možda tu i tamo strijeljao neke seljake logikom 'jedan Nijemac – sto seljaka ili što već bude pri ruci'. On je proceduralna pogreška. A bio je i onaj von Neumann, što je Amerikancima donio obilje znanja i iskustva u raketnoj tehnici, uvježbanog V-1 i V-2 demoliranjem Engleske. Amerikanci nisu znali ništa o tome, da su znali da mogu pogoditi Rusiju atomskom bombom iz daljine, a da ovi i ne slute što ih čeka, možda i ne bi sravnili onaj jebeni Dresden i ubili najviše ljudi u cijeloj povijesti iz jednog (hm, dva) pokušaja, samo da Rusima pokažu kako im mogu srušiti... valjda Staljingrad, jebiga. Uuuuuu, Franco! Pravi fašist, doveden na vlast od nacista i fašista, dok je Europa odmjeravala što je gore, komunistička ili fašistička Španjolska. Pa je ispala fašistička. A Sovjeti i nisu htjeli komunističku Španjolsku da ne sjebu odnose sa Francuzima tako da nisu ni pomagali Republiku, ni u ljudima, ni u oružju. Englezima to nije ni padalo na pamet. Pa je ono 'NO PASARAN!' jedino iskreno, od svih izdano i prevareno, prepušteno na milost i nemilost nacističke vojne sile koja je tek bila u povojima, jedino iskreno: NE! Franco je crknuo sedamdeset i neke, nije ga nitko zajebavao zbog vojne hunte i politički nekorektne prošlosti, a on je velikodušno udomio stotine i stotine izbjeglih nacista, koji su siguran i miran život u sunčanoj Španjolskoj platili zlatnim zubima plinom podavljenih žrtava rasnih zakona
Rasni zakoni su tako očigledna nepravda, tako jasno negiranje svega vrijednog u povijesti Zapada, tako arogantan izraz fetišiziranog zla... tako da ih NITKO nije prihvatio, a da nije sudjelovao. 'NE!' je jedina prihvatljiva reakcija savjesti čovjeka suočenog sa nečim takvim.
Kad smo kod toga 'NE!', onoga koje nije prkos, nije instinkt, nije običaj, nije čak ni izravni interes, to 'NE!' ima svoje lude predstavnike, one koji izabiru, one koji mijenjaju.
Evo citat iz knjige 'Vragov kapelan' od R. Dawkinsa, pisca i onog 'Sebičnog gena' koji je odvojio pojedinca od evolucije i glavnu ulogu prepustio genskom bazenu, koji ide naprijed metodom pokušaja i pogreške, a mi smo mu samo transportno sredstvo. Prava situacija za jedno:'NE!', zar nije, a? Mislim da vas voze nekakve gliste koje ste pokupili slučajno pri crossing-over definiranju veličine vašeg vanjskog dijela uretera, između ostalog.
'Shvatimo jednom zauvijek da etički napredak društva ne ovisi o oponašanju kozmičkog procesa, a još manje o bijegu od njega, nego o tome da se protiv njega borimo.'
To je rekao T.H. Huxley, djed Aldousov i čovjek koji je skovao riječ 'agnostik', to kaže i ovaj Dawkins, kojemu je Douglas Adams bio veliki prijatelj (to je onaj što je napisao 'Vodič kroz galaksiju za autostopere', say no more) i koji je u lamentaciji zbog Adamsove prerane smrti (49) napisao da je Adamsu cijeli svijet bio jedan veliki skeč Monthy Pythona pa je posadio douglasovu jelu taj isti dan, a to je neko mirno, ali odlučno 'NE!' surovom životu i evoluciji koja ima SMRT kao jedini pozitivan pojam, kao pokretača, kao usmjerivača, kao izbornika, kao suverenog i bezumnog arbitra onog slučajnog ishoda koji neki nazivaju progresom, a neki mu čak pripisuju i svrhu.
Elem, evo ih još. Onaj Beethoven koji je 3. simfoniju posvetio Napoleonu pa kad je ovaj zadavio ono što je ostalo od francuske revolucije svojom carskom krunom, Beethoven je popizdio i preimenovao je u Eroica. Princ Karl Lichnowsky bio je Beethovenov financijer i patron, što ovoga nije spriječilo da mu u jednoj svađi kaže: ' To što ste vi, vi ste samo slučajnošću vašeg rođenja, ovo što sam ja je moje djelo. Bilo je i biti će na tisuće prinčeva, a samo je jedan jedini Beethoven.' Schillerova 'Oda radosti', trebala je biti 'Oda slobodi' ali je bilo zajebano tu riječ baš naglas spominjati. Čak se i pjeva tri puta 'Freue!' pa četvrti put 'Freiheit!'. I takvog je čovjeka Karajan našao da falsifikuje! Miš arogantni, nacistički nasuprot mrtvom luđaku, koji je znao što misli, što govori, što radi i sve je to bilo beskompromisno 'NE!' običajima, poslušnosti i vlastitoj sudbini potpune tišine, tišine koju je napunio kreacijom, sintezom sadržaja kroz genijalni smisao za formu, kreacijom onog čuda koje treba slušati jedan put godišnje, 9. simfonije, njene pobjede nad varkom nužnog, pobjede slobode sa jasnim dokazom čuda koje spaja ono što je navika razdvojila, čuda koje zahtjeva da svi ljudi budu braća, povezani vjerom u ono jedino što je ljubitelj ljiljana dao kao izraz dobre volje, božansku iskru mogućnosti stvaranja, stvaranja novog i neuvjetovanog, stvaranja vjere u slobodu, dostupne svima. Jer, jebiga... ako gluh čovjek ono može napraviti... nitko nema pravo na ispriku. Schiller je bio pod utjecajem onog malog luđaka koji meni deset godina tutnji po glavi, estetski su se usaglašavali, estetski u smislu rasudne moći, ne spoznajne, transcendentalne estetike prostora i vremena. Lijepo i svrhovito, to Kant detaljno obrađuje u 3. kritici za koju se govorka po kladionicama, kolodvorima i u estradnom miljeu da je napisana kad je ovoga već dohvatila senilnost. Znate valjda da je pred kraj života tvrdio da atmosferski elektricitet izaziva čudne konfiguracije oblaka i neku bolest raširenu među mačkama te još neke stvari koje iz pristojnosti neću ni navoditi. Elem, taj je mali Kant jednom dobio pismo od Wilhelma neznamsadkojeg Hohenzollerna da se ostavi pisanja o religiji jer će ga inače snaći zla sudbina. Pismo je potpisao osobno baš taj Wilhelm. Pa je mali Kant poslušao i rekao da neće više, ali da ostaje pri onome što je rekao i napisao. Zamislite čovjeka koji je sa pedeset godina došao do nekih zaključaka i ostatak života podredio da ih zajebano dobro argumentira prije nego što ih iznese. Pa mu je trebalo deset godina za Kritiku čistog uma. Koju je napisao da bi stvorio sistemske premise na kojima bi počivao jedan moralni zakon, skromno tiskan u malenoj 2. Kritici, koji bi bio obavezan za sve, koji nije ni povijesna okolnost, ni božja objava, ni ljudski urođeni nagon, nego zakon koji je moguć samo uz uvjet postojanja slobodne volje koju pak samim svojim postojanjem taj zakon i dokazuje (što ne može čisti um jer upada u antinomiju). Nije zabilježeno da je mali Kant ikad prisustvovao crkvenim ritualima, ali je zabilježeno da smatra da je moral koji za motiv ima strah od božje kazne ili nagradu u zagrobnom životu, krajnje licemjeran i lažan, te da je svo šarenilo crkvenih obreda potpuno nebitno za moralni zakon, zakon kojeg je zakonodavac sam pojedinac i jedini mu uzrok smije biti slobodna volja. Je li može zajebanije 'NE!' u svijetu kad bi tu i tamo još ponekad planula i poneka vještica, u Pruskoj koja nije imala ni trunke republikanske tradicije, u vrijeme francuske revolucije. Sloboda, bez alternative i bez kompromisa. Mali čovjek koji se družio sa englezom Johnom Greenom, koji nije imao sposobnost raspoznavanja buke od muzike, ni ritam ni melodija nisu mu bili razgovjetni na drugačiji način od obične buke. Dobar par. Ne baš šarmantni kao Karajan, Heisenberg ili učeni Lorenz. Čudak, analno fiksirani, bizarnih opscesivnih rituala, bolešljiv, a opet nikad bolestan, anoreksično mršav, ali ljubazan i uporan u prenošenju svog znanja na druge. Mali čovjek i veliko 'NE!'. Usput rečeno, za Beethovena se mislilo da je lud, bezobrazan, neprijazan, nestrpljiv i jedva podnošljiv osobenjak, bio je velik i glasan, građen robusno, s grubim licem koje nije zračilo profinjenošću već neupitnom i drskom smjelošću. Žene su bile lude za njim. I on za njima. Ne Kant, jebote... Beethoven. Kant nije nikad izašao iz svog rodnog Konigsberga, ali je zato postavio teoriju o nastanku sunčevog sustava koja i danas vrijedi, a i prvi je čovjek koji je maglice promatrane teleskopom nazvao 'Island Universes' i rekao da su to možda nepojmljivo daleki svemiri poput našeg Mliječnog puta. Prvi je pomislio da su to druge galaksije. A da nije izašao iz svog malog grada. Nije se ženio, niti je ikad bio u vezi sa nekom osobom, muškom ili ženskom. Nadimak mu je bio 'der Alleszerstohrer', onaj koji sve razara. A navodno je stvarno bio malešan, taman za kopernikanski obrat u filozofiji. I ideju da ljudska osjetilnost možda i nije jedina jer možda ima i drugih umnih bića koje raspolažu sa različitim receptivnim sposobnostima. A to bi bili delfini? E nije, nego vanzemaljci. I to neki egzotični, što vide boju vjetra, npr.
Onaj. Onaj koji nije otkupio naše grijehe. Onaj koji nije žrtvovan da bi mi bili ucijenjeni njegovom žrtvom. Onaj koji je bio izvor ljubavi. Ali, jebiga, ta ljubav nije emocionalna. Nije sućutna. Nije blaga. Ona je izbor vlastitog samouništenja, izbor koji je jedini bio dosljedan onome što je govorio, ta ljubav je snaga odluke, slobodnog izbora koji za posljedicu ima strahovito moćan čin potpune žrtve, smrt. On je prvi. On je to prvi objasnio. On je to proživio. On je prvi rekao 'NE!' On je spustio hirovitog Abrahamovog boga na zemlju i svu ljepotu Riječi, koja je jedina bila nositelj Abrahamove vjere (usporedbe radi, u Egiptu su našminkani faraoni bili bogovi i sve je bilo nacrtano ili isklesano pa pozlaćeno), On ih je spustio na zemlju i rekao: Ja sam život vječni jer je moja volja čista, neuvjetovana vremenom, prostorom ili bilo čim zemaljskim, Ja sam svoj stvoritelj, a moj otac je moj zakon. Vaš bog je u vama da ga izdate, ja sam vam ga poklonio zajedno sa potencijalom da stvorite, započnete ili završite. Zbog mene ste krivi samo pred sobom i to je sve što trebate da budete dobri. A mene ćete lijepo ubiti jer vas je strah. Mene nije, ja sam strahu rekao 'NE!', NO PASARAN! Ja sam prvi pravi revolucionar, nitko nikad nije bio jasniji od mene, a malo tko je bio tako dosljedan. Ja sam jedan, vi se brojite u milijardama. Ja sam pokazao da se to može. A vi, možete mi vjerovati, možete misliti da sam budala, ali ja sam to napravio zbog sebe, vi ste samo nužni, ali ipak slučajni svjedoci. Eto vas tamo.
Eh, da. Kad je Beethoven umirao, doveli su mu svećenika i kad je svećenik završio, Beethoven je rekao: 'Aplauz, prijatelji... komedija je gotova.' Ovoga sa velikim 'O' su svećenici i osudili na smrt. Jebiga, nešto ih jebe u odnosu. Možda to što nemaju ništa zajedničko.
Dostojevski ili Shakespeare? Prvi je vjerovao u stvarnost i lomio se u njoj, drugi je bio postmodernist prve klase i lomio je stvarnost zajedno sa pripadajućim ljudima. Ne znam čije 'NE!' je zajebanije. Ono Ivana 'Ludog' Karamazova, koji izgubljen u stvarnosti u kojoj mu je netko, a možda i on sam, ubio oca, u kojoj priča sa nečastivim, ali ipak nikad ne postajući jednim od onih koji su spremni na prvi mig Velikog inkvizitora zgrtati žar pod nogama Onoga koji je prvi na spisku neprijatelja. Priznaje, ali prekasno. 'NE!' ga vodi u ludilo, nečastivi ismijava iskrenost njegovih namjera, a on ne vjeruje bezupitno, zbog nekog djeteta kojeg su rastrgli psi i boga koji je dopustio da se to dogodi djetetu koje nije bilo sposobno još ni sagriješiti. Ivan takvog boga ne priznaje. Između nerješive zagonetke tko je ubojica starog Karamazove i moralne dileme između priznanja i prkosa spram boga kojeg ne priznaje, Ivan se cijepa, nespreman na agnostički kaos u svojoj glavi.
A ono ludog Hamleta: 'Seems, madam? Nay, it is. I know not «seems»', kada kaže 'NE!' stvarnosti koja mu je namijenjena, stvarnosti koja se ruši čim je dotakne, stvarnosti u kojoj dokazni postupak o ubojstvu njegovog oca ima oblik predstave u predstavi, hiperrealne simulacije. Hamlet je kontrast stvarnosti, samodeklariran negativom takve stvarnosti svojom crnom pojavom koja nema ništa osim sebe kao suprotnosti vremenu u kojem se ugnijezdila savršeno nepomirljiva i nepobjediva sudbinska stvarnost. Hamletova volja kojom upravlja duh koji poziva na osvetu, osvetu tako stranu slobodnom izboru, osvetu – najstrašniju i najjasniju od svih uvjetovanosti, Hamletova osoba je samo 'quintessence of dust', za razliku od onoga 'in apprehension how like a god'; prašina nasuprot iskri stvaranja. Sve jalovo u neskladu pojedinačno stvarnog i uobičajeno stvarnog, jadni Hamlet ponavlja i ponavlja NE! NE! NE!, ali Shakespeare ima zajeban plan, on je pisac, on namjerno stvara stvarnost koja ne razumije NE! Jebiga, čak se i ' to die' svodi na puko 'to sleep, perchance to dream', ni smrt ne garantira negiranje stvarnosti, a time i potvrdu njene realnosti. Hamletova perspektiva je hipertragična, on nije tragični lik, on je tragedija stvarnosti koja ga je zatekla i koju bi rado mijenjao za malu orahovu ljusku u kojoj bi bio siguran što je stvarno, a što tek samo privid. Njegovo 'NE!' ruši sve i nije se ni stiglo moralno prepoznati. Noćna mora Macbethovog halucinantnog svijeta je realna, dilema je jasno moralna, 'Fair is foul and foul is fair' je gubitak moralnog kompasa, ali stvarnost je uvijek tu. Čak i kad šuma krene na Macbetha, on stoji iza svoga postupka koji mu je život pretvorio u priču koju priča idiot, punu krikova i bijesa, priču koja ne znači više ništa. Hamlet nema taj luksuz. On je sam u svijetu koji ne prepoznaje iako je sve normalno. 'Ay, madam, it is common.' – kaže majci misleći na neumitnost smrti i nastavlja 'about show that seems and cannot denote him truly, in those weary, stale, flat and unprofitable uses of the world that SEEMS to him as such' – nema izlaska iz simulacije, samo njeno ukidanje. Na kraju Hamlet ne ukida stvarnost, ona slučajnošću ukida njega.
Evo prigodni citat Douglasa Adamsa,
'Činjenica da živimo na dnu duboke gravitacijske rupe, na površini planete pokrivene plinom koja kruži oko 90 milijuna milja udaljene nuklearne lopte, i mislimo da je to NORMALNO očit je znak da je naša perspektiva prilično iščašena (out of joint), iako smo u našoj intelektualnoj povijesti učinili štošta da polako ispravimo neke krive predodžbe'.
Svaki na svoj način, netko teškim i temeljitim mislima, netko detaljnom pričom o spiralnim uzorcima nespoznatljive kaotične stvarnosti pred sudom savjesti i društva, netko u gluhoj tišini, pišući note koje će stoljećima tresti silinom i ne dati suzama da prokažu slobodom posramljenu lijenu dušu, netko tko na kraju svoje zadnje drame moli za oprost i slobodu iako je on taj koji stvara stvarnost ili Onaj netko tko je vjerovao dovoljno jako da bude prvi uopće. Svi su jasno i glasno rekli 'NE!' onome što su sami sebi priznali kao izdaju teško otkrivenog sebe, razloga zašto su svi i bili ludi. To je simptom otkrivanja samog sebe. Ludilo. Ne ono koje se pojavi jedan dan nenajavljeno zbog onih gena. Ludilo kao krovna ideologija svih onih koji poštuju svoje 'NE!' jer znaju da bez njega nemaju ništa jer tada i nisu baš netko. Jebiga, otkrivanje sebe i zahtijeva otklon od normalnosti u nešto drugo. Možda je to nekome dharma, meni je to ludilo.
Govorio sam o nacizmu. Malom, trivijalnom nacizmu. Paradi estetike zla i skrovitog mjesta u sigurnosti šupka mase, nečega tako glupo iracionalnog da je sami Holokaust nezamislivo besmislen, beskrajno okrutan i nikad, nikad, nikad neće biti standardni dio prošlosti. On je neprobavljiv. On je potisnuti udžbenički fenomen, strah kojim se manifestira nije upotrebljiv i ne može nikakvim iskustvom biti racionaliziran. Taj strah je nepopravljiva šteta. I idealan partner svakoj eventualnoj novoj šteti koju će opravdati potrebom svog straha i prigrliti je u prljavoj kopulaciji kvazi uzročno-posljedičnih strahova. To su ljiljani poljski, to je ta divna, prijateljski nastrojena stvarnost. Promiskuitetna, strahom gonjena i ama baš nimalo vjerna svom šarenom lažnom idolu Dobra kao dužnog respekta prema svojim malim podanicima koji gladno cijuću: DA, DA, DA, DA...DA svakom bijegu od tako teške spoznaje da postoji točka s koje nema povratka i da smo mi podatno pustili tom smijeru da postane naš.
Jebiga, NE! je mala, mala riječ sa velikim, velikim značenjem. NO PASARAN! je stara, časna parola. Mi smo svi sami pred izborom da jako zakompliciramo svoj život. Jer to je to, najblaže rečeno. 'The time is out of joint. O, cursed spite, that ever I was born to set it right!' – Hamlet zna da nema referentnu točku ili trenutak. Ona njegova izluđujuća stvarnost koja se testira prividom, ta stvarnost danas postaje i naša stvarnost. One sitne, male tradicije pristojnosti brzo nestaju, zajedno sa obitelji, nacijom, klasom, religijom, idejom čovječanstva. Zamjenjuju ih reklamni slogani, prazni nakon potrošenog prvog utiska. Obitelj je funkcija održavanja radne sposobnosti, nacija je sporadična mobilizacijska parola, klasa je mrtva zauvijek, religija je u rukama modnih dizajnera, ideja čovječanstva je suicidna ako svi budu dobili pravo na šampon jer ćemo se svi tada udaviti u vlastitoj pjeni.
Skupina luđaka protiv povijesti koja ratovima obilježava stranice svoje zapamčene verzije? A, jebiga... pogledajte ih opet... pa tko im može okrenuti leđa i pljunuti na nekoga svog bližnjeg, koga će potom ubiti zbog neke šarene laže. Zar nisu divovi ovi luđaci što sam ih spomenuo, zar nisu giganti, sami po sebi smiješni, ti najozbiljniji ljudi za koje ja znam. Jer samo je jedno ozbiljno stvarno pitanje moguće postaviti: MORA LI BAŠ SVE BITI OVAKO U KURCU? Oni kažu da ne mora. A zamislite... oni imaju i zajebano dobre argumente. Oni su živi. Konstantin Veliki je mrtav.
Uhhhh, umalo da zaboravim! Monty Python! Jebena subverzivna skupina podrivača konvencija u njihovim temeljima, onako, intuitivni blitz-krieg demaskiranja potpunog apsurda koji svaki dan bez problema prolazi kao stvarnost, sa svom ozbiljnošću certifikata normalnosti. Oni ne viču: NO PASARAN! Oni su psihološki rat. Njih sam prve prepoznao. Oni su me doveli do toga da ovu skupinu luđaka gore cijenim više od... u stvari, nemaju nikakvu konkurenciju.
Douglas Adams se popeo na vrh Kilimanjara u kostimu nosoroga, prikupljajući novac za borbu protiv lova na jadne životinje zbog (zamislite) afrodizijačkog učinka praha od njihovih rogova. Majka Božja Fatimska je predskazala atentat na pokojnog papu. Pa vi birajte... something completely different ili neizbježnost samoispunjavajućeg proročanstva širom otvorenog za beskrajno šarene interpretacije. A VIP tretman ne želim u glavi kao... ajme meni, brrrrrrrrrr...

Uh, da vidite kako mi se glava trese, a imam i smetnje u vidnom polju. Memory spam mi je oko desetak sekundi. Raspoznajem još neke glasove u zvukovima koji dolaze sa strane. Nemojte misliti da mi je loše. To mi je od alergije na konje. Ali pošto mi je memory spam desetak sekundi ja se takvih konja ne sjećam. Sjećam se nekih iz Vojne akademije, ali ja mislim da to nisu ti. Ti mi iz Akadamije padaju na pamet kad god sam u nekoj buci, a sad sam tu negdje gdje kopaju kanal. To su namjerno zbog mene prišli sa onim pikamerom i bušili bi mi ispred telefonske govornice da sam slučajno u njoj. Evo me preko puta. Super mi je sjedati ovdje i gledati kad protrče. Samo me malo guši pa sam zamolio bakicu na susjednoj klupi da mi ugura komad šlaufa koji uvijek nosim sa sobom u grlo ako se počnem daviti. Rekao sam joj da ću joj dati signal baterijom ako je to to. Da me ne zaskače bezveze. Jednom su me zaskočili neki ljudi u liftu jer mi se rasparala vreća pa su mi se rasule janjeće glave. Ma bilo bi sve u redu da ih ja nisam počeo nabijati nogama. Tako da sam dobio otkaz. Osramotio sam šefa, a on je šef kolodvora. Šteta, bilo je super, tries kuna za jedu vreću glava. A bilo bi dana da bi i po tri vreće donio. Evo me sad tu. Idem povući kredom crtu preko parka pa ću gledati hoći li itko ugaziti na nju. Desetog ću poći pitati kako se zove i mogu li glasati za njega na izborima poslije Nove Godine. Ako kaže da mogu onda ću mu reći da nema izbora do proljeća i da takvi kao što je on uvijek namjerno ugaze na crtu. Nema šanse da ja glasam za nekog od njih. Radije ću emigrirati. Bilo bi dobro da na crtu ugazi neka žena. Njoj bi prvo dao jednu glavu od janjeta. Ili ne znam. Neću više imati toliko tih glava kao do sad. Mogao bi sačuvati ovu pa je dati onom poštaru. Svidja mi se. Volio bi da smo neka familija pa da mi je vrati što prije. Familija mi vraća sve što im pošaljem. Kažu da ne vole što radim za šefa kolodvora jer je Musliman. A nije čovjek Musliman. Govorio bi mi to svaki put kad bi mi davao pare. I svaki put bi me zajebo za pare jer se ja ne bih odmah sjetio da nije Musliman pa ne bi znao što da kažem. A kad bi vidio da mi je dao manje para, ne bi nikom priznao da moji ne saznaju jer bi me zajebavali da su mi lijepo govorili. Ne znam što su mi to govorili pa se iznerviram i ponekad otmem nekog od rodbine. U stvari, skoro uvijek uzmem onu bakicu što je drže iza kuće u kolicima. Zadnji put mi je djelovalo kao da je mrtva ili nešto tako. Valjda su primjetili dosad ako jest. A opet možda čekaju da je nađem ja prvi, jer je onda ja moram zakopati. Stvarno bih mogao emigrirati. To je tamo negdje na autoputu, ide se autobusom. Ali mogao bi me vidjeti onaj moj bivši šef. On često ljude gađa onim janjećim glavama kad popije. Ne može mu nitko ništa, jer mu je sestra vlasnica mesare pa su to sve do jedne baš njene glave. A i visoko je pa se ne da nikome penjati gore do njega. Ima lift, ali se još puno ljudi boji da će ući, pa neće izaći. Ja nisam brojao koliko ih je ušlo, a koliko izašlo. Ali mislim da ih više ulazi jer je ovdje na ulazu uvijek gužva. Ima ova jedna žena od ovoga Jakova na šalteru, ona se tu vozi stalno. Gore dole po cijeli dan. I dovede još i neke druge žene s brkovima pa piju na miru po cijeli dan. Mene nešto ne vole, kažu da će mi polomiti noge zbog nekog sranja sa janjećim glavama. Ma nije mene njih strah. Samo da me jebena alergija ne ubije odjednom. Ima tih konja svukuda. Možda me pregaze kad me alergija obori na pod, a opet možda me prvo alergija ubije, a onda me konji zgaze onako mrtvog. Nema veze, napisao sam poruku i držim je u džepu. Tamo piše da ja nisam onaj za kojeg oni misle da sam ja i da zovu moju familiju jer će me oni pokopati. Samo neka im kažu da sam zaboravio neke janjeće glave na kolodvoru. Pa kad oni dotrče po te glave, kad ono tamo ja, mrtav. Sve ih zajebao. Sad me moraju negdje pokopat. Samo me brine ima li više onih slobodnih arli. Evo me opet negdje. Jebote, tko bi rekao da znam voziti autobus.