Marketing
ZAČIN, RAT, PARLAMENTARNA MONARHIJA, DEMOKRACIJA, SOCIJALNA DRŽAVA I ZDRAVSTVENO OSIGURANJE.
1648. godine, nakon Tridesetogodišnjeg rata miroljubivih krščanskih zajednica, Katolika i Protestanata, Španjolska i Portugal, koji je 1640. godine zbacio šezdesetogodišnju španjolsku vladavinu, nisu više bile velika europske sile, a njihove kolonije su trebale dobiti nove vladare po principu ''finders – keepers''. Nizozemska je imala najveću trgovačku flotu i dominantan položaj u europskoj trgovini, tako da su Nizozemci iskoristili priliku, prisvojili portugalske teritorije u Istočnoj Indiji i tako dobili kontrolu nad ENORMNO PROFITABILNOM TRGOVINOM ZAČINIMA. Ali dok su Nizozemci bili zaokupljeni trgovinom i zanemarivali svoju flotu, budući Lord Protector Oliver Cromwell je gradio svoju novu flotu. Onda su Englezi jednog dana proglasili da samo oni imaju pravo na trgovinu sa sjevernom Amerikom, pa su počele sporadične bitke između izgladnjelih ljudi koji su plutali oceanom u drvenim sanducima da bi ubijali jedni druge kad bi im se dva takva sanduka slučajno susrela. Ta je sporadična pucnjava prerasla u prvi Anglo-Nizozemski rat. 1652. godine Englezima je išlo dobro, a poslije je pak Nizozemcima išlo dobro, pa kad su uspjeli potopiti dovoljno brodova da više ne mogu ratovati, potpisali su mir, 1654. godine. Mir nije bio obostrano prihvaćen sa dobrom voljom, jer Englezi nisu dobili ono zbog čega su rat i započeli. Tako su 1664. godine Englezi pokrenuli i drugi Anglo-Nizozemski rat jer im je narod poludio zbog Williama III od Oranga ili Oranja, ali su im Nizozemci 1667. uništili cijelu flotu dok je ova bila privezana u luci. Tako su sad Nizozemci opet imali prevlast, a Englezi nisu dobili ono zbog čega su pokrenuli i drugi rat. Logično je da u takvoj situaciji nema druge opcije nego pokušazi još i sa trećim ratom, ratom koji su ovaj put, vjerovali ili ne, opet izgubili. To je bio zadnji veći rat između Engleza i Nizozemaca. Sad slijedi smiješni povijesni događaj koji samo Englezi mogu nazvati ''Glorious Revolution''. Engleskom je vladao James II (hrvatski Đuro ili Jakov... Jakov. Đuro je George) koji je iz dinastije Stuart i prema vjeroispovjesti katolik. Godine 1688. stvari su se za Jamesa II jako zakomplicirale jer mu se rodio sin, koji je bio katolik kao i sam kralj, možda mali to nije znao, ali on i nije bitan u toj kategorizaciji. Do tog događaja je njegova nasljednica bila njegova kćer Mary koja je bilo protestantkinja, ne znam kako. Katolička dinastija u Engleskoj definitivno nije bila prihvatljiva opcija, ako ništa zbog onih bezglavih žena zbog kojih Englezi i nisu katolici, pa je skovana urota da se Jamesa svrgne i zamijeni sa Mary i njenim mužem, Williamom Oranskim, koji su bili obadvoje protestanti. Tako se taj William iskrcao i bio dočekan sa veseljem i masovnim prelaskom Engleza na njegovu stranu, a Kralj James II je okupio svoju vojsku i krenuo u boj, ali je uskoro postalo jasno da mu se vojska ne želi boriti, a i lojalnost njegovih zapovjednika bila je upitna. Bitka se odigrala kod Wincantona i u njoj je na obje strane poginulo 15 ljudi. Tada je Jamesu naglo udarila krv na nos, što je on protumačio kao loš znak i naredio povlaćenje. Uskoro je i Jamesova kćer Anne prebjegla Williamu Oranskom, tako da je nesretni kralj ostao sam, pa raspušta i svoju nepostojeću vojsku. 11. prosinca Kralj James II pokušava pobjeći iz Londona, barkom niz rijeku Temzu, bacajući pri tom u rijeku Kraljevski pečat. A onda je nesretnog kralja u toj namjeri spriječio neki ribar koji ga je uhvatio nešto nizvodnije. William Oranski je ušao u London, a Jamesa je držao zatočenog blizu obale, bez puno straže, nadajući se da će nesretnik uspjeti pobjeći ovaj put i tako izbjeći obostrano neugodnu situaciju da mu moraju otkinuti glavu. Konačno, James bježi u Francusku i uskoro pokušava invaziju, ali opet gubi rat, uz potpuno poniženje. Engleski parlament uspjeva ograničiti kraljeva prava, potpisan je Bill of Rights i sve je završilo super. Ali da se vratimo na ono što su Englezi pokušali dobiti u četiri rata i nije im uspjelo, prevlast na moru i bivše španjolsko-portugalske kolonije. U novim okolnostima Nizozemci koriste London kao matičnu luku, William naređuje da Anglo-nizozemska flota bude pod engleskim zapovjedništvom, ali uz 60% nizozemskih brodova. Vremenom Englezi postaju dominantni, nizozemski utjecaj opada i sredinom 18. stoljeća Engleska postaje neprikosnovena pomorska sila i zauzima jednu po jednu Nizozemsku koloniju. Tako su Englezi naposlijetku dobili ono što su desetljećima žarko priželjkivali, konrolu nad ENORMNO PROFITABILNOM TRGOVINOM ZAČINIMA.
Zbog tih je začina i Vasco de Gama otplovio u Indiju, a Kolumbo je još prije nego što mu je brod pristao u luci pri prvom povratku iz Novog svijeta, počeo vikati: '' Ima začina! Ima začinaaa!''
A mi te začine danas, krajnje bahato uzimamo zdravo za gotovo. Zar to nije više nego jasan znak propadanja naše kulture i dekadencije u koju svi pomalo tonemo? Jebo nas ja sve blesave!
Post je objavljen 15.12.2005. u 00:37 sati.