pookapookapookapookapooka

Konačno uvjeren u nepobijedivost radikalnog zla, mentalno konstipiran samozavaravajućim sadržajem svojih utopijskih iluzija i bespovratno razočaran ljudskom prirodom, odlučio sam se na ovaj očajnički pokušaj. Moja motivacija nije nikakav altruizam, nikakav individualno-prosvijetljeni revolt. Ja ovo radim iz prkosa koji svoje emocionalno sidro ima u pasivnoj agresiji, a svoj, odracionalizirani, svjesni oblik će dobiti u osveti.
Tek površnim uvidom u povijesna zbivanja, jasno sam uočio postojane samo jedanog konstantnog kauzalnog entiteta velike većine uopće zabilježenih povijesnih fenomena. Taj "perpetuum mobile" entitet "rekla-kazala" znanosti, povijesti ljudske vrste, jest NEPRIJATELJ. Neprijatelj je jedini sposoban ljude dovesti u stanje da svoje osobne interese svojevoljno podrede zajedničkim interesima i da u ime tih zajedničkih interesa spremno podnesu iznimno detaljno nijansiran spektar osobnih žrtvovanja, sa redovitim izborom crvenog dijela spektra kao najpopularnijeg izraza veličine osobne žrtve i snage osobne volje koja je spremna tijelo kojim raspolaže raskomadati i spaliti kadgod to bude potrebno.
Spoznajom da prijetnja izazvana pojavom jednog jasno deklariranog i vrlo opasnog zajedničkog neprijatelja može biti jedini povod nastanka globalne ljudske zajednice, zajednice koja će, suočena sa tako ozbiljnom prijetnjom, imati nultu toleranciju prema konfliktnom karakteru pojave eventualnog izražavanja partikularnih interesa u svojim redovima, ja sam se odlučio na slijedeći "modus operandi" moje osvete.
Sutra, u 10.00 sati ujutro, najavit ću svoj sastanak sa gradonačelnicom mog Grada putem komunikacijskog sredstva "M-75", sredstva koje je sposobno vrlo vjerno prenijeti i karakter i intenzitet poruke onog koji sredstvo emitira, odnosno baca, prema receptivnom subjektu, dakle onoga kod koga isto sredstvo pada. Na satanku ću se predstaviti kao Moja Ekscelencija, Veleposlanik Njegovog Veličanstva, Cara Sokrata Krvoločnog, Apsolutnog Gospodara Univerzuma i Jedinog Koji Ima Pravo Da Mu Se Ime Spominje Bez Napomene Da Nije Sluga Pokorni Sebe Već Spomenutog. Bez riječi ću uručiti Obznanu rata i rat službeno proglasti otvorenim dizanjem u zrak obližnje trafostanice. Obznana stupa na snagu bez obzira na eventualnu situaciju da gradonačelnica ima previše kuglica iz najavne poruke o sastanku pa ne bude mogla osobno primiti istu. Sutra, u 10.00 sati ujutro, pojaviti će se konačno onaj koji će ujediniti čovječanstvo, jasno artikulirati opći interes i, bez obzira na sve žrtve, povesti čovječanstvo prema ostvarenju mog cilja, kojeg možemo, dramatičnosti radi, nazvati "Operacija Spuštanje carstva Božjeg sa neba na zemlju", kodno ime "Padepop".
Tako, dok budete u rovovima, solidarno, rame uz rame sa ostatkom čovječanstva držali na nišanu zvjezdano nebo iznad vas, sjetite se moralnog zakona u sebi i nemojte ni slučajno pokleknuti i neprijatelja na trenutak izgubiti iz vida samo zato jer vam štakori grickaju nožne prste.
Ja, naravno, imam diplomatski imunitet, neki red je ipak uspostavljen, unatoč krvavom kaosu povijesti prepuštene na milost i nemilost bezbrojnih, samoproglašenih neprijatelja, nikad koroboriranih kritičkom metodom ispunjavanja kriterijskih, falsifilabilnih instancija potrebnih za proglašavanje istih univerzalno prihvatljivim za neprijatelja.


Ich frage euch: Wollt ihr den totalen Krieg? Wollt ihr ihn, wenn nötig, totaler und radikaler, als wir ihn uns heute überhaupt noch vorstellen können?
"I ask you: Do you want total war? If necessary, do you want a war more total and radical than anything that we can even imagine today?"

Reply: Ja. Sieg heil! Sieg hei! Sieg heil!

Nun, Volk, steh auf und Sturm brich los!
"Nation rise up, and let storm break loose!"

Joseph Goebbels, Sportpalast speech, February 18, 1943.

Poljoprivreda u razvijenim zemljama opstaje na svjetskom tržištu isključivo politikom proračunskih poljoprivrednih subvencija (oko milijardu dolara dnevno). Ta politika se opravdava zbog strateške važnosti poljoprivrede za svaku državu. Možete uništiti rudnike i crnu metalurgiju jer više nije konkurentna na globalnom tržištu ( kao što je to napravila M. Thatcher u Britaniji i Reagan u SAD), ali poljoprivreda je ipak daleko osjetljivije područje. Država bez poljoprivredne industrije ostaje na milost i nemilost globalnih tržišnih gibanja, a takva je nemoć, nesposobnost proizvodnje hrane za vlastite potrebe, nedopustiva za bilo koju normalnu državu. S druge strane poljoprivrednici su, za razliku od industrijskih radnika, puno odlučniji i uspjelo im je preživjeti sustavno uništavanje organiziranosti faktora rada, sindikalnih organizacija, koje se danas samo sa sjetom mogu sjećati svoje nekadašnje uloge kroz kolektivno pregovaranje i generalne štrajkove. Kapital danas gotovo jedva da uzima za ozbiljno utjecaj organiziranog faktora rada, on je marginaliziran i doveden u situaciju da sindikati industrijskih djelatnosti danas redovito pristaju na kresanje zdravstvenih i mirovinskih prava svojih članova, kolektivni ugovori su postali samo otežavajući faktor tržišnog preživljavanja u borbi sa konkurencijom koja nema obavezu tako visokih troškova rada. Kolektivni ugovori se danas svode na pasivno biranje između dvije opcije, loše i one lošije. Globalna pravila WTO-a, donesena bez demokratske rasprave, daleko od bilo kakvog zastupničkog tijela ljudi na koje će se odnositi, imaju de facto primat nad ustavima i zakonima zemalja potpisnica. Poljoprivreda nije izuzetak koji tržište nije sposobno kontrolirati, ona je samo dokaz logike sustava globalne slobodne trgovine. Razvijene zemlje ne mogu dopustiti propast svoje poljoprivredne industrije, baš kao što ne mogu prihvatiti potpunu liberizaciju na tržištu rada. Nerazvijene zemlje moraju pristati na rušenje carinskih barijera i prepuštanje njihovih slabih prerađivačkih industrija superiornoj konkurenciji razvijenih. Njihova potencijalno konkurentna poljoprivreda nije konkurentna zbog državnih subvencija kojima razvijeni drže svoju poljoprivredu učinkovitom i jeftinom. Zato je maglovita Nizozemska poljoprivredna sila koja uzgaja povrće koje nikad nije došlo u doticaj sa pravom zemljom. Zato zemlje koje imaju i sunce i zemlju i vodu, ne mogu konkurirati jednoj Nizozemskoj koja mora grijati svoje staklenike. Nove članice Europske Unije nemaju pravo na jednakomjerno subvencioniranje svoje poljoprivrede kao stare članice, stare članice imaju višegodišnji period za vrijeme kojeg će ili uništiti poljoprivredu novih članica ili kupiti njene resurse u očekivanju poranavanja prava na subvencioniranje. Ista stvar je i sa tržištem rada, radna snaga iz novih članica godinama neće imati pravo na konkuriranje radnoj snazi starih članica na njihovom teritoriju. Radna snaga starih članica je daleko kvalificiranija i nužna je novim članicama koje se svom silom trude privući je. Redovito se događa suprotno, kvalificirana radna snaga novih članica lako nalazi posao u starim članicama, taj izuzetak od pravila jasno ilustrira svrhu i funkciju tih pravila: dobit iz kratkoročnih polukolonijalnih ekonomskih odnosa i stvaranje uvjeta za dugoročno zadržavanje konkurentske nadmoći starih članica. Alternativa Europskoj Uniji je nezamisliva. Ali teškoće prilagođavanja nisu nužne za stabilnost Unije, one su izraz pojedinačnih interesa, one su nepošteni način iskorištavanja slabijih od strane jačih, nepošteni pristup opravdan bezbrojnim razlozima tako tipičnih za globalizirano tržište, koje svoja jedina efikasna pravila bazira na pojedinačnim interesima onih jačih. Poljoprivreda je problem za nove članice EU i one zemlje koje imaju pretenzije da postanu članice EU. A za zemlje 'Trećeg svijeta', zemlje koje kao svoju jedinu komparativnu prednost imaju poljoprivredu i niske troškove poljoprivredne proizvodnje, politika odbijanja prestanka poljoprivrednih subvencioniranja razvijenih zemalja je nepremostiva zapreka daljnjem razvoju, potpuno otvoreno ismijavanje proklamiranih načela slobodne svijetske trgovine. U isto vrijeme, razvijene zemlje preko WTO-a zahtijevaju potpuno otvaranje tržišta tih zemalja za svoje industrijske i financijske proizvode. MMF-ove misije idu svijetom i zahtijevaju smanjivanje proračunskih troškova, rezanje poreza (na dobit, naravno) i zaustavljanje infrastrukturnih državnih razvojnih projekata. Godinama je globalizacija bila savršen medij za ispumpavanje vrijednosti iz zemalja već poharanim užasima siromaštva, ta sasvim očigledna nepravda nalazila je svoj alibij u teoretiziranjima o ekonomskom rastu koja se nikad i nigdje nisu pokazala naročito uspješnima. Ta ekonomska teorija, kresanja proračuna, poreza i izbjegavanja državnih investicija i državnog uplitanja u liberalizaciju financijskog tržišta svoju je prirodu jasno pokazala u pljački srednjeg sloja koje je počelo sa Reaganovom administracijom, a svoj vrhunac doživljava sa Bushom. Zemlje koje su se uspjele uzdići iz siromaštva i postale željenim primjerom brzog privrednog rasta nisu igrale igru koju je zahtijevao MMF. Koreja, Tajland, Malezija, Vietnam i drugi proizvođači naših cipela i mobitela, uvijek su imale jak i beskompromisan utjecaj države na ekonomiju. Kina, koja je pokupila najgore od komunizma i najgore od kapitalizma, nije se nikad ni obazirala na MMF-ove ekonomske modele propagirane širom svijeta. Kina postaje ekonomskom velesilom bez WTO-a, Kina je blizu trenutka kad će biti otporna na bilo kakve pritiske jer će imati sigurnost vlastitog tržišta, planski stvorenog državnom kontrolom stranih investicija koje se svim silama bore za mjesto na tom novom tržištu, tržištu zemlje koja uopće nije u WTO-u. Globalizacija nema autoregulacijsku sposobnost, baš kao što je nema ni slobodno tržište. To je lopovski mit, zabluda toliko puta jasno prokazana, a opet, u nemoralnom ekonomskom kontekstu koji je sama stvorila, neupitno uspješna u negiranju svake ekonomske alternative. Takav se kontekst stvara prvim pristankom na nešto očigledno štetno na kratki rok za zemlju koja pristaje na to, a sve zbog, u teoriji nužnih, budućih pozitivnih efekata. Što je više popuštanja, to je manevarska sposobnost države sve manje. Ona je zatočenik konteksta u kojem je jedina opcija daljnja zaduženost i daljnje iskorištavanje od strane novih vlasnika financijskog sektora, koji nemaju interesa za investiranje, već samo za trošenje građana kupovinom uvezene robe, a time i prebacivanjem domaće potrošnje u neki drugi, strani investicijski ciklus, redovito ciklus iste zemlje koja vlada financijskim sustavom nerazvijene zemlje, njenim bankama. Stvari su jednostavne. Ne pristajati na nametnute uvjete, ne pristajati na kompromise koji slijede nakon nepristanka. Ustrajavanje na novom, starom kontekstu inkopatibilnom, odnosu između zemalja. Nema pregovora bez reciprociteta, nejednakost ne smije biti opcija. Jedna zemlja sa takvim stavom je zanemariva i može samo služiti kao primjer što se događa onima koji ne slušaju. Više zemalja, većina zemalja koje zajedno mogu nanijeti ekonomsku štetu razvijenim zemljama, to bi već bile drugačije okolnosti. Ako je zajednički stav beskompromisan, ako je takvim stavom zakočen proces otvaranja novih tržišta nužnih za opstanak razvijenih zemalja, tržišta nužnih da bi dionice multinacionalnih korporacija nastavile rasti u očekivanju njihovih novih profita, tada se pokazuje sva krhkost globalnog tržišta i nepostojanje bilo kakvih mehanizama kontrole njegovih potpuno hirovitih kretanja. Jedno takvo odlučno ‘NE!’ dogodilo se na nedavnim pregovorima o trgovini u Londonu i Genevi. Brazilski minister vanjskih poslova jednostavno je rekao da se pregovori neće nastaviti dok EU ne odustane od subvencioniranja svoje poljoprivredne industrije. Uvjet je konačan, okolnosti u kojima će nastavak pregovora biti moguć jasno su određene. Cilj je definiran, način njegovog ispunjenja konačno je, iz pasivnog očekivanja moralne reakcije i sućuti onih kojima takvo nešto nije u opisu radnog mjesta, prešao u otvorenu prijetnju. Zahtijev je ‘non-negotiable’, nema popuštanja. To je jedina taktika koja može razbiti okvire u kojima se donose nemoralne političke odluke, apriori opravdane neminovnostima globalnog tržišta, neminovnostima koje vrijede samo unutar tih okvira . A ti okviri nisu nepromjenjivo, zadano stanje. Oni su samo alibi za otvoreno masovno ponižavanje milijardi ljudskih bića, alibi za užasne sudbine tolikog broja ljudi koji sa nama dijele ovaj trenutak i ovaj planet. Naša pažnja i interes su alergični na jedno takvo nefiltrirano sagledavanje stvarnosti, zato je ta stvarnost hiperrealna kad je gledate u TV kutijama, kad ne osjetite zadah smrti kroz vrelinu zraka sušom ubijenog krajolika. Ta stvarnost nam je nespoznatljiva i ona nije upotrebljiv motiv za buđenje iz moralne anestezije. Nefiltrirana, takva je stvarnost psihotična i samljela bi naše nježne psihe, koje traže pomoć zbog silnog stresa na radnom mjestu, izazvanog svim strahotama uredskog posla. Ono što nam je spoznatljivo, ono što možemo odracionalizirati i takvo promišljanje nagraditi osjećajem nade… to je onaj - ‘NO PASARAN!’, barikada na onom zahtijevu, na onom pravu od kojeg nema odustajanja. Jer kad se jednom odustane od nečeg takvog… oni već imaju spremnu Kvaku 22. A Kvaka 22 je razlog zašto mnogi misle da su optimisti naivni, a oni koji sebi kompliciraju život zalažući se za pravdu smatraju se budalama ili psihički poremećenim pojedincima. Kvaka 22 je predaja. Izdati svoju predaju i zahtijevati ‘Nadu za sve’ nije teško, samo treba reći: NO PASARAN!


NY Times
Memo to Poor Countries: Stand Fast.
November 11, 2005.

Brazil's foreign minister, Celso Amorim, put it bluntly after the collapse of the latest round of trade talks in London and Geneva this week: unless the European Union finally stops dithering and cuts farm subsidies to help farmers in poor countries, the negotiations to open up trade in manufactured goods and services - to help big companies in Europe and America - would take "not one month, two months, one year or two years." The talks, he said, "just won't move."
For Mr. Amorim, and the other negotiators from developing countries that have been run over by the rich world in trade talks for the past 50 years, this page has two words: Stand fast. Do not give a single additional concession until the European Union cuts its farm subsidies. It's better to let the talks collapse and send the big guns home empty-handed than to be fooled again by Europe's hypocritical blather about free trade when clearly its countries, led by France, believe in free trade only when it suits their narrow interests.
For the last half-century, the World Trade Organization (WTO) and its predecessor, the General Agreement on Tariffs and Trade (GATT), have aggressively dismantled barriers against trade in industrial goods and services, areas in which rich countries in Europe, along with the United States and Japan, hold a comparative advantage. But when it comes to areas where poor countries could flourish, like textiles and agriculture, it has been a different story.
The developed world funnels nearly $1 billion a day in subsidies to its farmers; that encourages overproduction, which drives down prices. Poor nations' farmers cannot compete with subsidized products. Four years ago, in Doha, Qatar, poor countries finally won a promise that Europe, Japan and America would slash agricultural subsidies, in addition to further liberalizing world trade in services and manufactured goods.
The United States has stepped up to the plate. Last month, the United States trade representative, Robert Portman, made a substantial offer: the United States will slash allowable farm subsidies by 60 percent IF Europe and Japan cut their subsidies by 83 percent. There's a difference in the numbers because European countries and Japan have higher subsidies.
Europe has REFUSED, with the French, as usual, leading the way and swearing to block any final agreement that goes beyond Europe's anemic offer of a handful of lame cuts. Then the European Union's trade commissioner, Peter Mandelson, actually had the gall to ask poor countries to make further cuts in industrial tariffs and services.
If the European Union is truly going to refuse to make right a half-century of trade-distorting subsidies, which have helped the rich at the expense of the poor, then there's an easy answer: THE TALKS SHOUD JUST NOT MOVE.

Vjerovali ili ne, ovo ispod možete pročitati! Čitajte brzo!

Nsiam vrevjoao da zpavrao mgou rzmjaueti ono što čtaim.
Zaavljhuujći nobniečoj mćoi ljdksuog mgzoa, pemra
irtažsiavnjima zansntevknia sa Cmbargeida, njie vžano
kjoim su roedsljdoem npiasnaa slvoa u rčijei, jdieno je
btino da se pvro i zdanje sovlo nlaaze na sovm msjteu.
Otasla solva mgou btii u ptponuom nerdeu i bez ozibra
na ovu oloknost, tkest mžeote čtiati bez pobrelma.
Ovo je zobg tgoa što ljduksi mzoak ne čtia savko
slvoo pnaooosb, već rčijei prmraota kao clejniu. Oavj
preomećaj je šljiavo nzavan tipoglikemija.

Začuđujuce, zar ne? A uevijk ste mlisili da je pavrpois
vžaan.

S'potšovnjaem

Pokoa, kejog udubuće bloi karuc za "č" i "ć"

Budim se u stanju bezrazložnog, blagog veselja. Imam sto i jedan sasvim realan životni problem, ali ni jedan od njih nema nikakvu emocionalnu težinu. Tuširam se pjevušeći i lagano cupkajući u mjestu zbog energije koja je zatočena u meni, stišćem mišiće, izbacujem vilicu, jedna šaka mi je stalno stegnuta. Njom se držim za nešto imaginarno u čemu moja sila nalazi oslonac, postaje mojom jer biva iskorištena. Brzo se oblačim, ne biram puno, sve dobro stoji na meni. Nikad ne nosim ništa crno. Izlazim vanka. Miran sam. Hodam kao da klizim, svaki pokret do potpunosti koristi inerciju, gravitacija me svakim korakom lagano odbacuje u vis, siguran sam i to se odmah primjećuje. Idem do Keruma. Imam 20 kuna. Kupujem pelate i slanić. I čokoladu od 5 kuna. Čekam u redu obavezne deset-metarske duljine. Kerumov stil poslovanja, od deset kasa rade samo dvije. Nema dovoljno zaposlenih pa ih stalno prebaciva sa jednog radnog mjesta na drugo. Gledam ljude oko sebe. Nervozni su, svakodnevno se vraćaju po dozu poniženja u redu da Kerumu poslušno predaju svoj novac. Međusobno komuniciraju nemoćnom mimikom bijesa. Ostaju u redu i čekaju. Svako malo neko iskali bijes na kasi, žena koja tipka cijeli dan uzvraća istim intenzitetom, ali samo refleksno, rutinskom samoobranom. Ja stojim u redu i ne prebacivam nervozno težinu s jedne noge na drugu. Stabilan sam, statika mi je savršena, nemam dijelova tijela koje nervozni napeti mišični tonus drži u nekom polulebdećem položaju. Smiješim se i gledam naokolo. Vidim nesigurnost, vidim uvježbane stilove ponašanja, vidim hinjena iznenađenja pri susretima, vidim lažnu srdačnost, praznu konvenciju upitnika za svakodnevne, nebitne susrete. Vidim kronično, bezrazložno nestrpljenje, ugurano u usko grlo Kerumove standardizirane statusne demarkacije. Vidim ljude kojima život nestaje u projekciji vlastite važnosti, tako jasno definirane uvijek prisutnom žurbom. Meni se ne žuri. Meni je dobro u Kerumovom redu, puno zanimljivije nego ispred televizije. Smiješim se. Ljudi nesigurno izbjegavaju moj pogled ili uz ljutnju uzvraćaju . Ja u trenu tu ljutnju u potpunosti poražavam blagim, jedva vidljivim povećanjem razdraganosti, dok premještam svoj pogled na nešto drugo. Uvijek izabirem kasu sa novinama, bez obzira na red. Čitam naslove dok čekam. Dosadni preslik stanja sa Kerumovih kasa na državnu razinu. Na globalnu razinu. Ništa me ne zanima. Sve već odavno znam. Gledam stare ljude kako se smiju tiskanim, tako očiglednim besmislenostima, ali uz onaj sarkastični, prijekorni popratni emocionalni kontekst ozlojađene i nemoćne žrtve nepravde. Gledam ih i razmišljam kako mogu. Kako mogu svaki dan prolaziti kroz istu proceduru kaskadnih razočaranja i jalovih, praznih kompenzacija u vidu skupih automobila i šarenih mobitela? Kako ih hajka samonametnute žurbe i tjeskoba progonjenih ne izmori do kraja, kako ih napetost straha ne gurne preko ruba, kako ih banalnost supermarket-stvarnosti ne uguši, kako im se temeljito poniženi život ne pobuni, kako ne izgube kontrolu i počnu vrištati i lomiti sve oko sebe? Gledam ih veselo, ne djeluju mi stvarno, nije mi jasno zašto to rade. Dišem duboko. Miran sam. Jedina emocija kojom raspolažem je vedra distanciranost, ništa me ne tangira na toj emocionalnoj razini, svaku negativnost izdaleka prepoznajem i izbjegavam. Manevarske sposobnosti su mi izvanredne, nedodirljiv sam. Mozak mi je u stanju koje evolucija nije za njega predvidjela, sinaptičke pukotine su mi carstvo obilja. Selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina, selektivni inhibitori ponovne pohrane noradrenalina, birani benzodiazepini... serotonin i noradrenalin, zarobljeni između mojih neurona, lupaju uporno sve dok ih receptori ne prihvate, gurajući moje mentalno stanje iznad one uobičajene, rijetko dostižne razine, kemijski inducirane emocionalne nagrade. Lagano otvoreni ionski kanali, kontrolirani GABA receptorima pojačanim benzodiazepinskom naljepnicom, puštaju sasvim dovoljno iona klora da kontroliraju bilo kakav sinaptički prepad, bez obzira ima li taj ekscitacijski prepad svoje porijeklo u blokiranoj reuptake funkciji ili u nekoj, stvarnom situacijom pokrenutoj, emocionalnoj reakciji. Sve je pod kontrolom. Ja stojim u redu u Kerumu i veselo gledam naokolo, sve dok ne dođe moj red da predam svojih 20 kuna. A onda se događa ono što je daleko, daleko od bilo kakve mogućnosti da ikad bude objašnjeno nekim znanstvenim modelom standardnih operativnih procedura kemije moga mozga. Moj mozak, po građi jedinstven među ostalih, šest milijardi jedinstvenih mozgova na planeti, iskače iz stabilnog stanja periodične kemijske modifikacije i kumulativnim valom bezbrojnih i potpuno nepredvidljivih feed back neuronskih reakcija, gura mene u ono stanje, stanje samo jednom riječju spomenuto u svim uputstvima svih psihoaktivnih tvari koje sad tvore moju osobu... psihotičnu epizodu.
Ipak, ostajem pribran, poučen iskustvom još iz galipoljskih rovova da najviše gubitaka pretrpi pješaštvo u nekoordiniranom povlačenju. Winston Churchill sa fesom na glavi sjedi za kasom i traži od mene 20 kuna. Znam da je dirižabl blizu, znam da me nikad ne ispušta iz vida. Ne dam pare Churchillu! Šapnem mu tiho: 'We shall never surender!'. On me gleda ljutito, pa okrene malo onaj fes, a tamo sablja i ispod nje svastika. 'Handžar divizija SS!' – povičem iz sve snage i izvučem osigurač iz one konzerve slanića pa je ubacim u Churchillovu kasu, a onu drugu konzervu bacim na sljedeću kasu, među noge, ni više ni manje, nego Aleksandra Leke Rankovića. Pogledam oko sebe i vidim užasnute poglede drugova iz kolone, sve do jednog boraca tifusarske brigade. 'Za mnom, drugovi... u proboj idemo!' – vikao sam dok su me njihove mrtvačke ruke hvatale i iznosile iz neprijateljskog okruženja, sve do oslobođenog teritorija na parkingu ispred Kerumgore.
Tamo su me gurnuli i rekli da trebam birati hoću li Tita, Kralja, Staljina, Đilasa ili možda Haldol Depo. Ja sam se malo primirio jer mi je moj dirižabl visio iznad glave, spreman da me u svakom trenutku teleportira na svoj zapovijedni most. Tako da sam rekao da se pozivam na peti amandman HZZO-a i odbijam se izjasniti. Pod sigurnošću dirižabla sam se ponovno približio neprijateljskim redovima 13. SS divizije i rekao kako je u kurcu to što im na kasi rade Churchill i Leka Ranković, bez obzira što je prvi dobio Nobelovu nagradu za književnost kad je opisao kako je dovukao u Tursku neku djecu iz Australije da im tako Kemal Paša Ataturk otkine noge i pokoju ruku, a drugi je '66 izbačen iz Partije zbog one afere sa šargarepom zbog koje su poslije uhapsili Tuđmana jer je inzistirao da je riječ o mrkvi te da on zna koji su sve izrazi povijesnih težnji mrkve, a da to nema veze sa semitskim dijalektičkim materijalizmom nego da je riječ o čistoj, iranskoj mrkvi. Kad sam vidio da moj istup nema nekog odjeka, da neće doći do prevrata na Kerumgori i povratka u matrijarhalnu fazu lovačko-skupljačkog društva, zatražio sam da me se teleportira na dirižabl, ali su me zbog ove nove mobilne mreže Tele 2 teleportirali 18 godina unazad, ispod haljine Margareth Thatcher dok se ona obraćala Parlamentu zbog neke ideje da treba uvesti porez na izbore, Poll Taxes, koji bi svi kao trebali plaćati paušalno. Ja sam uvijek bio sklon kurtoaziji pa sam neprimjetno podignuo Lady Thatcher na ramena i skrivečki je iznio iz Donjeg doma iako su skoro svi vikali na mene, neki da je vratim, a neki da je odnesem u tamo neki rudnik ugljena, gdje je najvole na svijetu. Ja sam je ipak bacio u Temzu jer se kurtoazija na otvorenom prostoru redovito smatra slabošću, a ja moram držati do nekih svojih uvjerenja, kao na primjer da su vrijeme i prostor samo oblici ljudske spoznaje, a ne nešto na što se razuman čovjek može osloniti da ga neće sjebati kad mu je najgore. Tako sam ja kritički prišao cijelom tom spletu okolnosti te se snagom nepatvorene slobodne volje vratio na onu kasu u Kerumu i cijeli taj sinaptički kuršlus uspio retroaktivno sabiti u pola sekunde. Tako je od svega što se stvarno dogodilo, u stvarnost uspio procuriti samo moj uzvik: 'Handžar divizija SS!' na koju su svi oko mene samo spustili pogled u pod i tako i ostali, sve dok ja nisam predao svojih 20 kuna. Moj mozak se opet vratio u svoj superiorni režim rada pa sam ja odlučnim korakom, uz smiješak, krenuo doma. Na pola puta su me zaustavili povici: 'Alo! Alo, Handžar... zaboravio si kusur!', a do mene je dotrčala žena sa Kerumove kase. 'Svaki dan trošiš po 20 kuna pa sam mislila kako ti je ovih šest kuna kusura važno...' – rekla je pružajući mi kovanice uz smiješak. Ja sam ih uzeo i rekao: 'Hvala.', a ona je otrčala natrag na svoju kasu, na prvu crtu bojišnice, kao da je tamo čeka Nobelova nagrada za mir. Ja sam nastavio svojim putem, ali me tada skuterom pogodio brat od ovog jednog, koji je žurio na svoju heptanonsku terapiju. On je drmnuo o pod odmah pokraj mene, a skuter je odletio dvadesetak metara dalje. Ležeći na podu pitao sam ga: 'Boli li te išta?' On mi je mirno rekao:'Nemam pojma, maloprije sam se sredio, mogu mi nogu otkinut što bih išta osjetio. A ti, jesam li te puno sjeb'o?' Ja sam malo razmislio pa rekao: 'Nemam pojma... ali imam neki feeling kako je sve super pa me zaboli kurac jesam li sjeban ili nisam.'