Marketing
Ne kuni me, ne ruži me, majko...
Koliko god se ja trudio da zadovoljim kriterije predviđene za
ulogu onoga koji srcem gazi pet koraka ispred drugih,
ne uspijeva mi nikako da tom svojom intuitivnom stranom,
poput mačke u travi, prethodno vješto odvrtivši dvadesetak
krugova oko svoje kraće osi, napravim sebi, a time i očekivanjima,
ugodno, travnato, jednodnevno mjesto da se mogu, miran,
smijati zvijezdanom nebu* i pružiti baš ono što svi žele primiti,
pažljivo i strpljivo uho, pogled sa tračkom smiješka čak i u
najvećoj, bilo svojoj, bilo tuđoj nevolji, a da nikome ni ne padne na
pamet da sam se najeo nekih tableta, jer su tablete veće zlo od
pedofilije u crkvi, ako je riječ o našoj crkvi. Dužan sam susjedu vratiti
sedam wide screen goblena, njegov ručni rad. Ako ga ubije moždani udar
njegovi gobleni postaju moji. Iako je daltonist, zadanu formu savršeno
je obradio. Samo što nije utrošio niti jedan kvant energije na izbor sadržaja.
Ne, nije me strah. Poštujem strah. Strah. Ubojica svijetova.
Svaku noć u ormarić od osigurača ispred kućnih vrata stavim jedan MRUD,
induktor držim ispod jastuka i čekam... a oni dolaze kroz poštanski sandučić.
Dionice držim u portfoliu. Zahvalnicu za izdaju držim na zidu.Godinama nisam želio
izdati. A onda sam izdao. Izdao sam svoju predaju. Možda namjerno, možda slučajno.
Nisam ja od onih što bezglavo glavinjaju prerijama kapitala, a da nikad nisu ubili ni
jednog bizona, ni jednog Indijanca, skalpovi vise sa mog retrovizora,
velika kožno-dlakava kugla puna gubitnika krije provaliju što strpljivo
čeka moje konjske snage, gladnu provaliju potpuno sigurnu da obrok uvijek stiže,
provaliju kojoj je vrlo dobro poznat standardni okus mog sudbinskog stila.
Jer ako je itko zaslužio njihovu lomaču, to je onda on. Sutra će ga sažeći. Nakon skalpiranja. Dixi! – kažu. Dixi! – kažu. Disney uvodi Golgotu za svaku plažu.
Jebem vam vjersku, narodnu, klasnu, ljudsku ili dijagnosticiranu svijest...
Slobodno izaberite. Onu simuliranu ne želim jebati, ona misli da ona jebe mene,
a ja mislim da mislim što ona treba misliti. Pet sam koraka ispred sviju.
Nikad neću zadovoljiti svoje kriterije truda. Mačak me gleda iskrenim pogledom
koji nedvosmisleno govori: Što te boli kurac? Idiote? Znaš da umireš!
Smijem se zvijezdanom nebu, zvijezde su bijele kao kosti španjolskih boraca,
njih koji su jedini ratovali u okolnostima čistog apsurda, oni još viču: NO PASARAN!
Iskreni su, izgubili su. Nemaju što reklamirati. Moje srce nikad nije dalo kvislinga,
moja intuitivna strana skrivečki gleducka svijet i traži čuda u koja NE SMIJEM vjerovati,
moj smiješak ide smjerom moga pogleda, moje uho sluša svoj tinitus. Ne pružam
ono što svi žele primiti. Ne primam ono što svi žele pružiti. Nisam na
tržištu, ne čuva me mit njegove nepogriješivosti. Solidarnost nije sućut.
Čovjek koji me otvoreno žali, radi to preko barikada. Ljudi koji vas otvoreno žale
preko naslova i polemičkih emisija, rade to preko barikada. Ništa ne iscrpljuje jače
od žaljenja, ništa nije tako jalovo kao biti onaj kojeg žale. Malo tko to može pružiti
ili primiti, a to netko takav nikad ne pokazuje. Žaljenje. Ubojica snage pobunjenih.
Potrudio sam se promijeniti svoje kriterije truda. Rekreativno, da mi trud ne atrofira.
* nema veze sa I. Kantom i njegovim opisom različitih doživljaja zvjezdanog neba,
sročenog na način koji nedvosmisleno zahtjeva jasnu demarkaciju racionalnog i
iracionalnog, istovremeno pružajući prvi pokušaj takve demarkacije, opscesivno temeljiti,
povijesni pokušaj odjebavanja straha kao motiva moralnosti i žaljenja, slatko-gorki
okus kojeg zove na predaju i polaganje prava na nepristanak pred noge moćnog zaštitnika,
reda zasnovanog na neupitnim istinama, istinama kojih se istinitost najjasnije vidi kad
se zrcali u strahom ukočenom pogledu strahom uvjetovanog čovjeka, štiteći
njegovo pravo da žali ljudsko biće, gotovo uvijek, a često i samo - sebe samog.
If man makes himself a worm he must not complain when he is trodden on.
Immanuel Kant
Post je objavljen 11.11.2005. u 18:43 sati.