pookapookapookapookapooka

Poljoprivreda u razvijenim zemljama opstaje na svjetskom tržištu isključivo politikom proračunskih poljoprivrednih subvencija (oko milijardu dolara dnevno). Ta politika se opravdava zbog strateške važnosti poljoprivrede za svaku državu. Možete uništiti rudnike i crnu metalurgiju jer više nije konkurentna na globalnom tržištu ( kao što je to napravila M. Thatcher u Britaniji i Reagan u SAD), ali poljoprivreda je ipak daleko osjetljivije područje. Država bez poljoprivredne industrije ostaje na milost i nemilost globalnih tržišnih gibanja, a takva je nemoć, nesposobnost proizvodnje hrane za vlastite potrebe, nedopustiva za bilo koju normalnu državu. S druge strane poljoprivrednici su, za razliku od industrijskih radnika, puno odlučniji i uspjelo im je preživjeti sustavno uništavanje organiziranosti faktora rada, sindikalnih organizacija, koje se danas samo sa sjetom mogu sjećati svoje nekadašnje uloge kroz kolektivno pregovaranje i generalne štrajkove. Kapital danas gotovo jedva da uzima za ozbiljno utjecaj organiziranog faktora rada, on je marginaliziran i doveden u situaciju da sindikati industrijskih djelatnosti danas redovito pristaju na kresanje zdravstvenih i mirovinskih prava svojih članova, kolektivni ugovori su postali samo otežavajući faktor tržišnog preživljavanja u borbi sa konkurencijom koja nema obavezu tako visokih troškova rada. Kolektivni ugovori se danas svode na pasivno biranje između dvije opcije, loše i one lošije. Globalna pravila WTO-a, donesena bez demokratske rasprave, daleko od bilo kakvog zastupničkog tijela ljudi na koje će se odnositi, imaju de facto primat nad ustavima i zakonima zemalja potpisnica. Poljoprivreda nije izuzetak koji tržište nije sposobno kontrolirati, ona je samo dokaz logike sustava globalne slobodne trgovine. Razvijene zemlje ne mogu dopustiti propast svoje poljoprivredne industrije, baš kao što ne mogu prihvatiti potpunu liberizaciju na tržištu rada. Nerazvijene zemlje moraju pristati na rušenje carinskih barijera i prepuštanje njihovih slabih prerađivačkih industrija superiornoj konkurenciji razvijenih. Njihova potencijalno konkurentna poljoprivreda nije konkurentna zbog državnih subvencija kojima razvijeni drže svoju poljoprivredu učinkovitom i jeftinom. Zato je maglovita Nizozemska poljoprivredna sila koja uzgaja povrće koje nikad nije došlo u doticaj sa pravom zemljom. Zato zemlje koje imaju i sunce i zemlju i vodu, ne mogu konkurirati jednoj Nizozemskoj koja mora grijati svoje staklenike. Nove članice Europske Unije nemaju pravo na jednakomjerno subvencioniranje svoje poljoprivrede kao stare članice, stare članice imaju višegodišnji period za vrijeme kojeg će ili uništiti poljoprivredu novih članica ili kupiti njene resurse u očekivanju poranavanja prava na subvencioniranje. Ista stvar je i sa tržištem rada, radna snaga iz novih članica godinama neće imati pravo na konkuriranje radnoj snazi starih članica na njihovom teritoriju. Radna snaga starih članica je daleko kvalificiranija i nužna je novim članicama koje se svom silom trude privući je. Redovito se događa suprotno, kvalificirana radna snaga novih članica lako nalazi posao u starim članicama, taj izuzetak od pravila jasno ilustrira svrhu i funkciju tih pravila: dobit iz kratkoročnih polukolonijalnih ekonomskih odnosa i stvaranje uvjeta za dugoročno zadržavanje konkurentske nadmoći starih članica. Alternativa Europskoj Uniji je nezamisliva. Ali teškoće prilagođavanja nisu nužne za stabilnost Unije, one su izraz pojedinačnih interesa, one su nepošteni način iskorištavanja slabijih od strane jačih, nepošteni pristup opravdan bezbrojnim razlozima tako tipičnih za globalizirano tržište, koje svoja jedina efikasna pravila bazira na pojedinačnim interesima onih jačih. Poljoprivreda je problem za nove članice EU i one zemlje koje imaju pretenzije da postanu članice EU. A za zemlje 'Trećeg svijeta', zemlje koje kao svoju jedinu komparativnu prednost imaju poljoprivredu i niske troškove poljoprivredne proizvodnje, politika odbijanja prestanka poljoprivrednih subvencioniranja razvijenih zemalja je nepremostiva zapreka daljnjem razvoju, potpuno otvoreno ismijavanje proklamiranih načela slobodne svijetske trgovine. U isto vrijeme, razvijene zemlje preko WTO-a zahtijevaju potpuno otvaranje tržišta tih zemalja za svoje industrijske i financijske proizvode. MMF-ove misije idu svijetom i zahtijevaju smanjivanje proračunskih troškova, rezanje poreza (na dobit, naravno) i zaustavljanje infrastrukturnih državnih razvojnih projekata. Godinama je globalizacija bila savršen medij za ispumpavanje vrijednosti iz zemalja već poharanim užasima siromaštva, ta sasvim očigledna nepravda nalazila je svoj alibij u teoretiziranjima o ekonomskom rastu koja se nikad i nigdje nisu pokazala naročito uspješnima. Ta ekonomska teorija, kresanja proračuna, poreza i izbjegavanja državnih investicija i državnog uplitanja u liberalizaciju financijskog tržišta svoju je prirodu jasno pokazala u pljački srednjeg sloja koje je počelo sa Reaganovom administracijom, a svoj vrhunac doživljava sa Bushom. Zemlje koje su se uspjele uzdići iz siromaštva i postale željenim primjerom brzog privrednog rasta nisu igrale igru koju je zahtijevao MMF. Koreja, Tajland, Malezija, Vietnam i drugi proizvođači naših cipela i mobitela, uvijek su imale jak i beskompromisan utjecaj države na ekonomiju. Kina, koja je pokupila najgore od komunizma i najgore od kapitalizma, nije se nikad ni obazirala na MMF-ove ekonomske modele propagirane širom svijeta. Kina postaje ekonomskom velesilom bez WTO-a, Kina je blizu trenutka kad će biti otporna na bilo kakve pritiske jer će imati sigurnost vlastitog tržišta, planski stvorenog državnom kontrolom stranih investicija koje se svim silama bore za mjesto na tom novom tržištu, tržištu zemlje koja uopće nije u WTO-u. Globalizacija nema autoregulacijsku sposobnost, baš kao što je nema ni slobodno tržište. To je lopovski mit, zabluda toliko puta jasno prokazana, a opet, u nemoralnom ekonomskom kontekstu koji je sama stvorila, neupitno uspješna u negiranju svake ekonomske alternative. Takav se kontekst stvara prvim pristankom na nešto očigledno štetno na kratki rok za zemlju koja pristaje na to, a sve zbog, u teoriji nužnih, budućih pozitivnih efekata. Što je više popuštanja, to je manevarska sposobnost države sve manje. Ona je zatočenik konteksta u kojem je jedina opcija daljnja zaduženost i daljnje iskorištavanje od strane novih vlasnika financijskog sektora, koji nemaju interesa za investiranje, već samo za trošenje građana kupovinom uvezene robe, a time i prebacivanjem domaće potrošnje u neki drugi, strani investicijski ciklus, redovito ciklus iste zemlje koja vlada financijskim sustavom nerazvijene zemlje, njenim bankama. Stvari su jednostavne. Ne pristajati na nametnute uvjete, ne pristajati na kompromise koji slijede nakon nepristanka. Ustrajavanje na novom, starom kontekstu inkopatibilnom, odnosu između zemalja. Nema pregovora bez reciprociteta, nejednakost ne smije biti opcija. Jedna zemlja sa takvim stavom je zanemariva i može samo služiti kao primjer što se događa onima koji ne slušaju. Više zemalja, većina zemalja koje zajedno mogu nanijeti ekonomsku štetu razvijenim zemljama, to bi već bile drugačije okolnosti. Ako je zajednički stav beskompromisan, ako je takvim stavom zakočen proces otvaranja novih tržišta nužnih za opstanak razvijenih zemalja, tržišta nužnih da bi dionice multinacionalnih korporacija nastavile rasti u očekivanju njihovih novih profita, tada se pokazuje sva krhkost globalnog tržišta i nepostojanje bilo kakvih mehanizama kontrole njegovih potpuno hirovitih kretanja. Jedno takvo odlučno ‘NE!’ dogodilo se na nedavnim pregovorima o trgovini u Londonu i Genevi. Brazilski minister vanjskih poslova jednostavno je rekao da se pregovori neće nastaviti dok EU ne odustane od subvencioniranja svoje poljoprivredne industrije. Uvjet je konačan, okolnosti u kojima će nastavak pregovora biti moguć jasno su određene. Cilj je definiran, način njegovog ispunjenja konačno je, iz pasivnog očekivanja moralne reakcije i sućuti onih kojima takvo nešto nije u opisu radnog mjesta, prešao u otvorenu prijetnju. Zahtijev je ‘non-negotiable’, nema popuštanja. To je jedina taktika koja može razbiti okvire u kojima se donose nemoralne političke odluke, apriori opravdane neminovnostima globalnog tržišta, neminovnostima koje vrijede samo unutar tih okvira . A ti okviri nisu nepromjenjivo, zadano stanje. Oni su samo alibi za otvoreno masovno ponižavanje milijardi ljudskih bića, alibi za užasne sudbine tolikog broja ljudi koji sa nama dijele ovaj trenutak i ovaj planet. Naša pažnja i interes su alergični na jedno takvo nefiltrirano sagledavanje stvarnosti, zato je ta stvarnost hiperrealna kad je gledate u TV kutijama, kad ne osjetite zadah smrti kroz vrelinu zraka sušom ubijenog krajolika. Ta stvarnost nam je nespoznatljiva i ona nije upotrebljiv motiv za buđenje iz moralne anestezije. Nefiltrirana, takva je stvarnost psihotična i samljela bi naše nježne psihe, koje traže pomoć zbog silnog stresa na radnom mjestu, izazvanog svim strahotama uredskog posla. Ono što nam je spoznatljivo, ono što možemo odracionalizirati i takvo promišljanje nagraditi osjećajem nade… to je onaj - ‘NO PASARAN!’, barikada na onom zahtijevu, na onom pravu od kojeg nema odustajanja. Jer kad se jednom odustane od nečeg takvog… oni već imaju spremnu Kvaku 22. A Kvaka 22 je razlog zašto mnogi misle da su optimisti naivni, a oni koji sebi kompliciraju život zalažući se za pravdu smatraju se budalama ili psihički poremećenim pojedincima. Kvaka 22 je predaja. Izdati svoju predaju i zahtijevati ‘Nadu za sve’ nije teško, samo treba reći: NO PASARAN!


NY Times
Memo to Poor Countries: Stand Fast.
November 11, 2005.

Brazil's foreign minister, Celso Amorim, put it bluntly after the collapse of the latest round of trade talks in London and Geneva this week: unless the European Union finally stops dithering and cuts farm subsidies to help farmers in poor countries, the negotiations to open up trade in manufactured goods and services - to help big companies in Europe and America - would take "not one month, two months, one year or two years." The talks, he said, "just won't move."
For Mr. Amorim, and the other negotiators from developing countries that have been run over by the rich world in trade talks for the past 50 years, this page has two words: Stand fast. Do not give a single additional concession until the European Union cuts its farm subsidies. It's better to let the talks collapse and send the big guns home empty-handed than to be fooled again by Europe's hypocritical blather about free trade when clearly its countries, led by France, believe in free trade only when it suits their narrow interests.
For the last half-century, the World Trade Organization (WTO) and its predecessor, the General Agreement on Tariffs and Trade (GATT), have aggressively dismantled barriers against trade in industrial goods and services, areas in which rich countries in Europe, along with the United States and Japan, hold a comparative advantage. But when it comes to areas where poor countries could flourish, like textiles and agriculture, it has been a different story.
The developed world funnels nearly $1 billion a day in subsidies to its farmers; that encourages overproduction, which drives down prices. Poor nations' farmers cannot compete with subsidized products. Four years ago, in Doha, Qatar, poor countries finally won a promise that Europe, Japan and America would slash agricultural subsidies, in addition to further liberalizing world trade in services and manufactured goods.
The United States has stepped up to the plate. Last month, the United States trade representative, Robert Portman, made a substantial offer: the United States will slash allowable farm subsidies by 60 percent IF Europe and Japan cut their subsidies by 83 percent. There's a difference in the numbers because European countries and Japan have higher subsidies.
Europe has REFUSED, with the French, as usual, leading the way and swearing to block any final agreement that goes beyond Europe's anemic offer of a handful of lame cuts. Then the European Union's trade commissioner, Peter Mandelson, actually had the gall to ask poor countries to make further cuts in industrial tariffs and services.
If the European Union is truly going to refuse to make right a half-century of trade-distorting subsidies, which have helped the rich at the expense of the poor, then there's an easy answer: THE TALKS SHOUD JUST NOT MOVE.