Budim se u stanju bezrazložnog, blagog veselja. Imam sto i jedan sasvim realan životni problem, ali ni jedan od njih nema nikakvu emocionalnu težinu. Tuširam se pjevušeći i lagano cupkajući u mjestu zbog energije koja je zatočena u meni, stišćem mišiće, izbacujem vilicu, jedna šaka mi je stalno stegnuta. Njom se držim za nešto imaginarno u čemu moja sila nalazi oslonac, postaje mojom jer biva iskorištena. Brzo se oblačim, ne biram puno, sve dobro stoji na meni. Nikad ne nosim ništa crno. Izlazim vanka. Miran sam. Hodam kao da klizim, svaki pokret do potpunosti koristi inerciju, gravitacija me svakim korakom lagano odbacuje u vis, siguran sam i to se odmah primjećuje. Idem do Keruma. Imam 20 kuna. Kupujem pelate i slanić. I čokoladu od 5 kuna. Čekam u redu obavezne deset-metarske duljine. Kerumov stil poslovanja, od deset kasa rade samo dvije. Nema dovoljno zaposlenih pa ih stalno prebaciva sa jednog radnog mjesta na drugo. Gledam ljude oko sebe. Nervozni su, svakodnevno se vraćaju po dozu poniženja u redu da Kerumu poslušno predaju svoj novac. Međusobno komuniciraju nemoćnom mimikom bijesa. Ostaju u redu i čekaju. Svako malo neko iskali bijes na kasi, žena koja tipka cijeli dan uzvraća istim intenzitetom, ali samo refleksno, rutinskom samoobranom. Ja stojim u redu i ne prebacivam nervozno težinu s jedne noge na drugu. Stabilan sam, statika mi je savršena, nemam dijelova tijela koje nervozni napeti mišični tonus drži u nekom polulebdećem položaju. Smiješim se i gledam naokolo. Vidim nesigurnost, vidim uvježbane stilove ponašanja, vidim hinjena iznenađenja pri susretima, vidim lažnu srdačnost, praznu konvenciju upitnika za svakodnevne, nebitne susrete. Vidim kronično, bezrazložno nestrpljenje, ugurano u usko grlo Kerumove standardizirane statusne demarkacije. Vidim ljude kojima život nestaje u projekciji vlastite važnosti, tako jasno definirane uvijek prisutnom žurbom. Meni se ne žuri. Meni je dobro u Kerumovom redu, puno zanimljivije nego ispred televizije. Smiješim se. Ljudi nesigurno izbjegavaju moj pogled ili uz ljutnju uzvraćaju . Ja u trenu tu ljutnju u potpunosti poražavam blagim, jedva vidljivim povećanjem razdraganosti, dok premještam svoj pogled na nešto drugo. Uvijek izabirem kasu sa novinama, bez obzira na red. Čitam naslove dok čekam. Dosadni preslik stanja sa Kerumovih kasa na državnu razinu. Na globalnu razinu. Ništa me ne zanima. Sve već odavno znam. Gledam stare ljude kako se smiju tiskanim, tako očiglednim besmislenostima, ali uz onaj sarkastični, prijekorni popratni emocionalni kontekst ozlojađene i nemoćne žrtve nepravde. Gledam ih i razmišljam kako mogu. Kako mogu svaki dan prolaziti kroz istu proceduru kaskadnih razočaranja i jalovih, praznih kompenzacija u vidu skupih automobila i šarenih mobitela? Kako ih hajka samonametnute žurbe i tjeskoba progonjenih ne izmori do kraja, kako ih napetost straha ne gurne preko ruba, kako ih banalnost supermarket-stvarnosti ne uguši, kako im se temeljito poniženi život ne pobuni, kako ne izgube kontrolu i počnu vrištati i lomiti sve oko sebe? Gledam ih veselo, ne djeluju mi stvarno, nije mi jasno zašto to rade. Dišem duboko. Miran sam. Jedina emocija kojom raspolažem je vedra distanciranost, ništa me ne tangira na toj emocionalnoj razini, svaku negativnost izdaleka prepoznajem i izbjegavam. Manevarske sposobnosti su mi izvanredne, nedodirljiv sam. Mozak mi je u stanju koje evolucija nije za njega predvidjela, sinaptičke pukotine su mi carstvo obilja. Selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina, selektivni inhibitori ponovne pohrane noradrenalina, birani benzodiazepini... serotonin i noradrenalin, zarobljeni između mojih neurona, lupaju uporno sve dok ih receptori ne prihvate, gurajući moje mentalno stanje iznad one uobičajene, rijetko dostižne razine, kemijski inducirane emocionalne nagrade. Lagano otvoreni ionski kanali, kontrolirani GABA receptorima pojačanim benzodiazepinskom naljepnicom, puštaju sasvim dovoljno iona klora da kontroliraju bilo kakav sinaptički prepad, bez obzira ima li taj ekscitacijski prepad svoje porijeklo u blokiranoj reuptake funkciji ili u nekoj, stvarnom situacijom pokrenutoj, emocionalnoj reakciji. Sve je pod kontrolom. Ja stojim u redu u Kerumu i veselo gledam naokolo, sve dok ne dođe moj red da predam svojih 20 kuna. A onda se događa ono što je daleko, daleko od bilo kakve mogućnosti da ikad bude objašnjeno nekim znanstvenim modelom standardnih operativnih procedura kemije moga mozga. Moj mozak, po građi jedinstven među ostalih, šest milijardi jedinstvenih mozgova na planeti, iskače iz stabilnog stanja periodične kemijske modifikacije i kumulativnim valom bezbrojnih i potpuno nepredvidljivih feed back neuronskih reakcija, gura mene u ono stanje, stanje samo jednom riječju spomenuto u svim uputstvima svih psihoaktivnih tvari koje sad tvore moju osobu... psihotičnu epizodu.
Ipak, ostajem pribran, poučen iskustvom još iz galipoljskih rovova da najviše gubitaka pretrpi pješaštvo u nekoordiniranom povlačenju. Winston Churchill sa fesom na glavi sjedi za kasom i traži od mene 20 kuna. Znam da je dirižabl blizu, znam da me nikad ne ispušta iz vida. Ne dam pare Churchillu! Šapnem mu tiho: 'We shall never surender!'. On me gleda ljutito, pa okrene malo onaj fes, a tamo sablja i ispod nje svastika. 'Handžar divizija SS!' – povičem iz sve snage i izvučem osigurač iz one konzerve slanića pa je ubacim u Churchillovu kasu, a onu drugu konzervu bacim na sljedeću kasu, među noge, ni više ni manje, nego Aleksandra Leke Rankovića. Pogledam oko sebe i vidim užasnute poglede drugova iz kolone, sve do jednog boraca tifusarske brigade. 'Za mnom, drugovi... u proboj idemo!' – vikao sam dok su me njihove mrtvačke ruke hvatale i iznosile iz neprijateljskog okruženja, sve do oslobođenog teritorija na parkingu ispred Kerumgore.
Tamo su me gurnuli i rekli da trebam birati hoću li Tita, Kralja, Staljina, Đilasa ili možda Haldol Depo. Ja sam se malo primirio jer mi je moj dirižabl visio iznad glave, spreman da me u svakom trenutku teleportira na svoj zapovijedni most. Tako da sam rekao da se pozivam na peti amandman HZZO-a i odbijam se izjasniti. Pod sigurnošću dirižabla sam se ponovno približio neprijateljskim redovima 13. SS divizije i rekao kako je u kurcu to što im na kasi rade Churchill i Leka Ranković, bez obzira što je prvi dobio Nobelovu nagradu za književnost kad je opisao kako je dovukao u Tursku neku djecu iz Australije da im tako Kemal Paša Ataturk otkine noge i pokoju ruku, a drugi je '66 izbačen iz Partije zbog one afere sa šargarepom zbog koje su poslije uhapsili Tuđmana jer je inzistirao da je riječ o mrkvi te da on zna koji su sve izrazi povijesnih težnji mrkve, a da to nema veze sa semitskim dijalektičkim materijalizmom nego da je riječ o čistoj, iranskoj mrkvi. Kad sam vidio da moj istup nema nekog odjeka, da neće doći do prevrata na Kerumgori i povratka u matrijarhalnu fazu lovačko-skupljačkog društva, zatražio sam da me se teleportira na dirižabl, ali su me zbog ove nove mobilne mreže Tele 2 teleportirali 18 godina unazad, ispod haljine Margareth Thatcher dok se ona obraćala Parlamentu zbog neke ideje da treba uvesti porez na izbore, Poll Taxes, koji bi svi kao trebali plaćati paušalno. Ja sam uvijek bio sklon kurtoaziji pa sam neprimjetno podignuo Lady Thatcher na ramena i skrivečki je iznio iz Donjeg doma iako su skoro svi vikali na mene, neki da je vratim, a neki da je odnesem u tamo neki rudnik ugljena, gdje je najvole na svijetu. Ja sam je ipak bacio u Temzu jer se kurtoazija na otvorenom prostoru redovito smatra slabošću, a ja moram držati do nekih svojih uvjerenja, kao na primjer da su vrijeme i prostor samo oblici ljudske spoznaje, a ne nešto na što se razuman čovjek može osloniti da ga neće sjebati kad mu je najgore. Tako sam ja kritički prišao cijelom tom spletu okolnosti te se snagom nepatvorene slobodne volje vratio na onu kasu u Kerumu i cijeli taj sinaptički kuršlus uspio retroaktivno sabiti u pola sekunde. Tako je od svega što se stvarno dogodilo, u stvarnost uspio procuriti samo moj uzvik: 'Handžar divizija SS!' na koju su svi oko mene samo spustili pogled u pod i tako i ostali, sve dok ja nisam predao svojih 20 kuna. Moj mozak se opet vratio u svoj superiorni režim rada pa sam ja odlučnim korakom, uz smiješak, krenuo doma. Na pola puta su me zaustavili povici: 'Alo! Alo, Handžar... zaboravio si kusur!', a do mene je dotrčala žena sa Kerumove kase. 'Svaki dan trošiš po 20 kuna pa sam mislila kako ti je ovih šest kuna kusura važno...' – rekla je pružajući mi kovanice uz smiješak. Ja sam ih uzeo i rekao: 'Hvala.', a ona je otrčala natrag na svoju kasu, na prvu crtu bojišnice, kao da je tamo čeka Nobelova nagrada za mir. Ja sam nastavio svojim putem, ali me tada skuterom pogodio brat od ovog jednog, koji je žurio na svoju heptanonsku terapiju. On je drmnuo o pod odmah pokraj mene, a skuter je odletio dvadesetak metara dalje. Ležeći na podu pitao sam ga: 'Boli li te išta?' On mi je mirno rekao:'Nemam pojma, maloprije sam se sredio, mogu mi nogu otkinut što bih išta osjetio. A ti, jesam li te puno sjeb'o?' Ja sam malo razmislio pa rekao: 'Nemam pojma... ali imam neki feeling kako je sve super pa me zaboli kurac jesam li sjeban ili nisam.'
Post je objavljen 05.11.2005. u 14:18 sati.