pookapookapookapookapooka

Onako, u smislu lava mužjaka, koji zbog prevelike mase i nepraktične grive nikad ne lovi kad jednom postane predvodnik lavlje skupine, već to obavljaju ženke koje nisu opterećene balastima čija jedina vrijednost dolazi do izražaja samo unutar istovrsne selekcije, e pa tako. Čekaš da dođe neki mlađi pretendent na tvoje mjesto, na kojeg ti moraš odmah navalit jer on baš i ne zna zašto je tu. I tako te on slučajno zahvati baš po onom dijelu lubanje koji ti je pri prošlom sukobu lagano napuknuo, ali bez pomaka. Pa napravi taj pomak i ti padneš u komu, a on ti preuzme sve ženke i pobije ti svu djecu. Nisu njegovi geni, mora ih eliminirati i zamijeniti sa svojom mladunčadi. Rasipno? Pojam rasipnosti nema oslonca u stvarnosti, baš kao ni pojam progresa. Ni pojam svrhe. Prirodna harmonija, u kojoj bi svi ti pojmovi našli svoje mjesto, gledanje je na evoluciju kroz retrogradnu argumentaciju, uz nekakav ''rewind'' pristup. Jednostavni ''play'' je samo niz pokušaja i pogrešaka. Bahato rasipan, slijepo nesvrhovit, uz progres koji je samo hir i harmoniju koja postoji samo u glavama najuspješnije životinje, Homo Sapiensa. Harmonija? Produkt mašte, ultimativnog evolucijskog oruđa te vrste, sposobnosti da zamisli različite posljedice svoga korištenja nekog sredstva u postizanju svrhe koja nije konačna, već je samo drugo sredstvo u postizanju ''prave'' svrhe, svrhe za ostvarivanje koje je bio potreban taj ''kvantni evolucijski skok'' u apstraktno razmišljanje. Odvajanja sredstva od njegove svrhe i manipuliranje kauzalnim procesom, na način koji se može ponoviti u drugim, više-manje sličnim, okolnostima, karakteristično je ljudska sposobnost. Tako smo nizom odnosa izgradili znanost, formalnu strukturu primjenljivu u svim slučajevima koje nam stvarnost pruža, primjenljivu u rješavanju svakojakih problema koje postavimo kao nešto vrijedno rješavanja. Kao što je problem hidrogenske bombe, u određenim okolnostima iznimno korisne naprave. Ali to nije toliko bitno. Mašta, kao sposobnost simuliranja potencijalnih razvoja uzročno-posljedičnih okolnosti, koje smo inicirali u svrhu postizanja nekog cilja, ne mora imati svoje referente u stvarnosti. Sadržaj mašte može biti sinteza našeg uma, virtualna stvarnost koja ne postoji izvan naših glava. Evolucijski ''Bingo'', zbog kojeg smo sposobni mijenjati okolinu prema svojim potrebama ide u paketu sa beskrajnom moći imaginacije i mogućnošću izbora između različitih opcija, nužnim nusproizvodom sposobnosti apstraktnog razmišljanja.
Istim evolucijskim mehanizmima selekcije, ta mašta postaje naša ''lavlja griva'', neupotrebljiva u stvarnom životu, rasipna prema svojim standardima, svrhovita u kojoj god mjeri joj to odgovaralo u nekom trenutku, ekstremno hirovita u svojoj sposobnosti interpretiranja progresa, uvijek u potrazi za Harmonijom koja bi opravdala sve njene zahtjeve prema stvarnosti, stvarnosti koja se uopće ne obazire na ljudsku maštu i njena očekivanja. Harmonija je zahtjev mašte da njeni mentalni produkti budu u skladu sa krutim, stvarnim svijetom koji je okružuje. Ljudska potreba za Harmonijom je teška, olovna ''lavlja griva'', ona redovito vodi u negativnu selekciju, situaciju kad ljudi skloniji realnom nego imaginarnom pogledu na svijet bivaju eliminirani, fizički uklonjeni iz borbe za preživljavanje. Harmonija je uvijek upotrebljivo pokriće raznih oblika rasipanja, koje ljudi sebi predstave kao nužnu posljedicu progresa prema svrhama, svrhama koje bi morale biti u skladu sa tom istom Harmonijom iz koje sami ti pojmovi crpe svoj lažni realitet. Harmonija je paunov rep naše vrste, ('' ...and peacock spreads his fan.'', L. Cohen), teret ukrasnog perja koje smanjuje sposobnosti preživljavanja pauna, sredstvo unutarvrsne negativne selekcije koja vodi u slijepu ulicu izumiranja, sve većim i većim odstupanjem od okrutne stvarnosti koja ne priznaje ženkin šareni kriterij izbora mužjaka kao olakotnu okolnost u preživljavanju . Zahtjev Harmonije je upućen nekome tko je tako moćan da našu imaginaciju može nadrediti zemaljskoj stvarnosti, nekome tko tu stvarnost ima pod svojom kontrolom, istovremeno uzimajući našu imaginaciju kao nešto što je zajedničko i nama i tom svemogućem nekome. Zahtjevamo od tog moćnog zaštitnika realiteta naših maštarija da nam servira stvarni svijet koji neće kažnjavati, već nagrađivati naša upuštanja u takve maštarije. Zahtjevamo od njega sigurnost u našim zemaljskim životima.
Harmonija je redovito iracionalna u svojim zahtjevima i stoji kao prepreka racionalnim reagiranjima na okolnosti koje stvarnost neumoljivo stavlja pred ljudsku vrstu u njenim pokušajima da preživi. Ponekad i samo preživljavanje postaje interes drugog reda zbog imaginarnih svrha koje su sredstva na putu prema imaginarnoj Harmoniji, bez obzira na sasvim evidentno ignoriranje stvarnosti, prepreke koja neumoljivo brani svaki pristup bilo čemu što bi uopće bilo slično takvoj Harmoniji.
Harmonija se ne kritizira. Harmonija se odbacuje kao nešto objektivno spoznatljivo, Harmonija može biti postulirani sklad totaliteta uvjeta stvarnosti i objekta ljudske volje, ali samo kao nikad spoznata, motivacijski neutralna okolnost, a ne kao konačna svrha pri progresu u razvoju imaginacija, konačna svrha koja bi još i jamčila ostvarenje tih istih imaginacija. Harmonija nije nužna. Harmonija je opasna.
Mnogi ljudi su poginuli u borbi protiv raznih Harmonija koje su blokirale ili zavodile na krivi put čovjeka u njegovoj potrazi za srećom opstanka koja ne smanjuje sreću opstanka drugih ljudi. Ta borba je drugi nusproizvod sposobnosti mašte ili simulacije stvarnosti. Ta borba zahtjeva jednakost kao kriterij racionalnosti pri procjeni različitih opcija ili posljedica, djela i radnji kao ostvarivanja izraza ljudske volje. Ta borba nije ''rewind'', nije retrogradno argumentiranje, ta borba je čisti, evolucijski ''play'', svaki put ''ad hoc'' primjerena okolnostima, ali nikad uvjetovana njima. Ta borba za sebe uzima naziv ''fair-play''. Racionalnost je svoj najintuitivniji, nedefinirani logički oblik prepoznala u međuljudskim odnosima, jednakost kao zahtjev za istim pravima, nejednakost kao zbrku partikularnosti koje su nesvodive na zajedničku formu. Od samog početka svi znaju što je dobro, a što loše.
Jedan od poginulih u toj borbi rekao je: ''Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to (hrana, piće i odjeća, u osnovnoj verziji) i sve ostalo dati će vam se.'' Kraljevstvo Božje nije ono što traži osoba koja traži konkretnost užitaka u kraljevstvu Zemaljskom, konkretnost željenog objekta u iskustvu. Takva osoba u kraljevstvu Zemaljskom vidi onu imaginarnu Harmoniju koja zahtjeva zajamčenost svoga sklada sa stvarnošću, Harmonija kao zajamčenost sigurnosti ostvarenja ljudskog nastojanja je upravo zajamčenost ostvarivosti užitaka kraljevstva Zemaljskog. Takva Harmonija nikad neće biti ostvariva jer u svojim zahtjevima ne uzima u obzir njihovu opću prihvatljivost, njeno ostvarenje redovito vodi u konflikt njenih vjernika kojima je zajamčeno nešto što gotovo nikad ne mogu imati baš svi.
Kraljevstvo Božje je onaj izraz ljudske volje u kojemu čovjek izabire uvijek uz prethodnu provjeru odnosa svoje želje sa eventualnim jednakim željama svih drugih ljudi. Takva volja bira za svoj sadržaj onaj koji je prihvatljiv i u okolnostima da i drugi ljudi zažele taj isti sadržaj. Kriterij izbora sadržaja postaje uzrokom takve volje. ''Ne čini drugome ono što ne bi želio da drugi čini tebi.'' Nije određeno što je to što se ne smije činiti, određena je samo relacija čovjeka i drugih ljudi, oni se zamišljaju kao da imaju iste izraze htijenja i takav izraz htijenja, koji odgovara svima, uzima se kao pravedan. Harmonija može doći tek kad ljudi prestanu misliti da je ona konačna svrha njihovog postojanja, tek kad je zamisle kao nešto nezamislivo, nešto o čemu se ne smije maštati i nešto čemu se ne treba nadati, Harmonija se možda ipak pojavi kao nešto više od puke fantazije. Možda kao slutnja, možda kao lavina lijepog u perifernoj sferi svakidašnjice, možda kao spontana radost, možda kao mir.
''When it all comes down to dust, I will kill you if I must, I will help you if I can.
When it all comes down to dust, I will help you if I must, I will kill you if I can.''
Sadržajem jasno određena pravila Riječi su Abrahamovu volju kroz viziju božanske objave stavila u apsolutnu Harmoniju sa tom istom božanskom voljom.
Formom bezuvjetno određeni princip Radosne vijesti je Isusa doveo do krajnjih posljedica njegove slobodne volje, svjesne žrtve kojom je ubio starog boga, spustio ga na zemlju, poklonio ljudima zakonodavnu ulogu i pretvorio Harmoniju, taj krajnje jalovi izraz dara kreativnosti ili mašte, u puko samozavaravanje pri bijegu od odgovornosti.
Monthy Python je svakodnevnu sigurnost konvencija ponašanja, građansku kvazi-harmoniju običaja i zdravog razuma, torpedirao formalno čistom, kategorički rigidnom i beskompromisno sveobuhvatnom kritikom. U Pythonovom napadu na sve pojavne oblike lažne ozbiljnosti, korištena je uvijek i samo najracionalna metoda kritike, čisti humor. Humor očišćen od bilo kakvih uobičajenih obrazaca pristojne, usiljene i neiskrene šaljivosti, Monty Python leti kraljevstvom Božjim, pretvarajući ga u cirkus, nešto radosno i lagano, nešto kao što je i rekao već spomenuti bogoubojica: ''Tako ćete naći pokoj svojim dušama, jer jaram moj je sladak, a moje breme lako.'' Humor može biti samo racionalan, isključivo racionalan. Humor je još jedan dar koji dolazi u paketu sa maštom. Humor je ono što je zamjenjeno čudom. Razmislite, da li se ljudi šale i smiju u bogomoljama diljem svijeta? Humor je nedoličan takvim mjestima. Ništa nije tako lako razjebati kao Harmoniju koja pretendira na ozbiljnost ili čak nedodirljivost. Humor sve ljude svodi na istu razinu, svi su na raspolaganju zajebavanju. Oni koji traže imunitet od humora, oni koji nešto uzimaju kao tabu s kojim nema zajebancije, ti ljudi su olovna lavlja griva čovječanstva, oni su onaj balast zbog kojeg svijet ne može postati leteći cirkus, oni su raskošni, šareni, neupotrebljivi paunov rep, rep koji je postao kriterij evolucijske selekcije unutar iste vrste, selekcije koja se odvija u paunovoj stvarnosti, stvarnosti koja se ne obazire na uvjete iz stvarne okoline, selekciji koja vodi u izumiranje.
Srećom, postoji ta vrsta ljudi koja prepoznaje i demolira svaku pompoznost koja sebe smatra dostojanstvenom. Ti se ljudi zovu RAZJEBATORI. I jako su zarazni. Kad vas jednom zaraze, više nema povratka na staro. Vaša dužnost je da zajebavate kad god vam se i gdje god vam se pruži prilika. Ta dužnost je najpreciznije izražena Kantovim kategoričkim imperativom. Čovjek je napisao jedva čitljivu knjigu, Kritiku čistog uma. I kad su ga kritizirali da to nitko normalan ne može pročitati, Kant je napisao kraću verziju: Prolegomena za svaku buduću metafiziku. Prolegomena su bile analitički pristup i nisu se dirale nekih stvari iz Kritike. Ali RAZJEBATOR je stvar pojednostavio do krajnje mogućih granica, sve je rekao u naslovu. Prolegomena znači uvodni eseji ZA SVAKU BUDUĆU METAFIZIKU. Znači da je u onoj prvoj, debeloj i nerazumljivoj knjizi napisao da nema više nikad NIKAKVIH novih metafizika, osim onih koje prihvaćaju njegove uvjete.