|
Najnoviji američki nosač aviona, već u sklopu borbenog ustroja američke ratne mornarice, zove se USS Ronald Reagan (CVN-76), deveti i predzadnji nosač aviona klase Nimitz. Zadnji ''Nimitz'' će se zvati USS George H. W. Bush (CVN-77) i biti će u borbenoj upotrebi 2009. godine. Klasu Nimitz zamijeniti će CVN-21 klasa. Izgradnja prvog nosača aviona nove CVN-21 klase početi će 2007 i završiti 2015. godine. Troškovi prvog CVN-21 biti će oko 13 milijardi dolara, što uključuje 5 milijardi dolara troškova istraživanja i razvoja, koji se neće ponavljati pri daljnjoj izgradnji nosača te klase.
Troškovi izgradnje USS Ronalda Reagana su bili oko 4, 3 milijarde dolara, što djeluje mizerno u usporedbi sa troškovima jednog B-2 nevidljivog bombardera od 2,2 milijarde dolara. Ne budimo nepravedni, cijena po pojedinom bombarderu bi bila puno niža da je Pentagon kupio svih prvotno planiranih 128 aviona, a ne samo 21. 2004. godine SAD su iz svog proračuna izdvojile 437.111 milijardi dolara za vojsku, godine 2005. taj će iznos biti veći od zbroja svih vojnih proračunskih izdataka dvadeset zemalja koje prate SAD po visini takvih izdataka ili šest puta veći od kineskih, koji su sad na drugom mjestu. Ipak, taj ogromni iznos je samo 3,7 % ukupnog proračuna SAD-a (za 2003. godinu). Ali postoji kvaka. Američka vojska je veliki pokretač američkog gospodarstva, njene narudžbe i zahtijevi za tehnološkim inovacijama guraju naprijed ogromni dio industrije, koja nije nužno čak ni primarno orijentirana na proizvodnju vojne opreme. To su razne razine kooperanata, koji dio svoje proizvodnje prodaju državi i tako imaju sigurno tržište, a i dobar dio troškova istraživanja im je pokriven pa mogu sa spoznajama iz vojnih programa biti konkurentniji u civilnim, svojim primarnim programima. Tako mogu materijal koji je nevidljiv za radarsku detekciju koristiti u proizvodnji nečega što svoju tržišnu vrijednost ima baš u toj nevidljivosti. Nevidljivih bolnica, na primjer. Baš kao što ni upotreba drugih inovacija i tehnoloških rješenja nije baš najpogodnija za civilnu upotrebu, što zbog svoje krajnje specijaliziranosti, što zbog svoje enormne cijene. Vojna industrija u SAD nije toliki teret američkoj privredi, kao što je to bio slučaj u Sovjetskom Savezu gdje je trošak financiranja vojske bio jednosmjeran, nikakva nova tehnologija ili znanstvene spoznaje nisu mogle biti upotrijebljene u sovjetskom gospodarstvu kao faktor privrednog rasta jer je civilna industrija ostala na razini pedesetih godina. Američko forsiranje utrke u naoružanju dovelo je do navodnog bankrota SSSR-a, ali sasvim, sasvim slučajno; ako SSSR nije već bio pred raspadom, ali ne zbog bankrota (nisu ni pokušavali pratiti razinu vojne potrošnje SAD-a, niti su za to bili sposobni) već zbog perestrojke i glasnosti koji su bili mala, ali fatalna rupa u gotovo stoljetnoj komunističkoj brani.
John F. Kennedy je dobio jedan, dva ili tri metka u Dallasu jer je sasvim jasno nagovjestio američko izvlačenje iz sukoba u Vijetnamu, imao je razrađen i plan prema fazama i brojčane izraze provedbe tih faza. Donio je političku odluku i napravio detaljan plan prije nego što se upustio u bilo kakvu aktivnost, logističku ili operativnu. To se nije dogodilo. Američki vojni proračun je 1968. godine iznosio 9,4% ukupnog proračuna. 1963. godine, kad je ubijen JFK taj postotak je bio 8,9%. Već tada je on bio ogroman, iako najmanji nakon niza dugih godina hladnog rata. Kennedy nije planirao samo izaći iz Vijetnama, njegov plan je bio zaustavljanje cijele spirale utrke u naoružanju, spuštanje tog postotka na puno niže razine. Zato su ga i ubili. Vojna industrija je uredno trošila novac građana na razne naprave i sredstva za pravljenje štete, tu i tamo bi nešto od istraživanja i razvoja te industrije našlo svrhu i u svakodnevnom životu, kao teflon, GPS, ideja o računalnoj mreži (iako je ova sigurno postojala i ranije, samo je vojska jedina imala sredstva i trenutnu potrebu za nečim takvim) i tako dalje, ali ne baš daleko. Jedno je sigurno, ta se proizvodnja uklapala u kapitalističku ideju da ponuda kreira potražnju, dok je sovjetska vojna industrija bila crna rupa komunističke planske privrede. I tako su Sovjeti bankrotirali, negdje pred kraj drugog mandata Ronalda Reagana, ali ne zato jer je ovaj to imao za cilj, nego slučajno, jer je Reagan radio ono što su od njega tražili oni koji su ga i izabrali, trošio je porezni novac na jačanje i moderniziranje vojske, dok je u isto vrijeme smanjivao poreze onima koji su iz državne vojne potrošnje izvlačili enormne profite. Sovjetski kolaps je bio slučajan sporedni efekat američke politike prebacivanja bogatstva iz nižih i srednjih slojeva društva (koji su izgubili neke socijalne privilegije, financirali svoje potrebe kroz ''sale taxes'' ili PDV, koji je regresivan oblik poreza) u one više slojeve, kojima je smanjen postotak najvišeg ''income tax'' razreda (pa je i taj porez postao manje progresivan) i koji su za vrijeme Reaganove administracije postali zauvijek nedostižni, stalno odmičući od ostatka društva i produbljujući jaz nejednakosti u bogatsvu i dohotku koji je danas intuitivno nepojmljiv. To je djelo Ronalda Reagana koje je idealno za primjer onih Jeffersonovih riječi iz Deklaracije o nezavisnosti, kad kaže da su ljudi spremniji trpjeti podnošljivu razinu patnje nego naglo promijeniti društveni poredak na koji su navikli. Osamdesete godine su prošle u znaku ekonomije ponude, monetarizma, neoliberalizma, teorije racionalnih očekivanja, ekonometrijskih modela i primjene matematike za mistificiranje potpuno neučinkovitih ekonomskih poteza, jačanja financijskog tržišta i špekulativnog obogaćivanja onih koji su imali dovoljno novca da nisu nikako ni mogli izgubiti, kreditiranja ''hostile take-overa'' kompanija koje su bile realne i profitabilne, a njihov novi vlasnik bi ih kupio pomoću kratkoročnog kredita, samo da bi ih prodao konkurenciji za neku mizernu proviziju ili ih uništio zbog interesa nekoga tko će ponuditi više. Ronald Reagan, 40. Predsjednik SAD-a. Prije politike, profesionalno se bavio glumom. On je taj koji će stati pokraj Jeffersona i reči nešto kao:
"He (John F. Kennedy) leaves little doubt that his idea of the 'challenging new world' is one in which the Federal Government will grow bigger and do more and of course spend more.... Under the tousled boyish haircut it is still old Karl Marx." (1960) Dakle, Ronald Reagan, čovjek koji je budućnosti naše vrste dao krivi smijer baš u vremenu kad se bez toliko užasno puno napora i žrtava ovaj svijet mogao napraviti puno, puno boljim nego što je to danas. Te godine su prošlost, a naše životne opcije su progresivno mračnije. Za to je odgovoran Ronald Reagan, više od bilo kojeg drugog pojedinca u poslijeratnoj povijesti. Zvuči pretjerano? Ja mislim da nije.
Ekonomija je znanost koja svoju povijest bilježi statističkim podacima. Postoje potpuno kontradiktorne ocjene vrhunskih ekonomista, pomno argumentirane probranim statističkim podacima i jasno ideološki prepoznatljive već nakon tri pročitane rečenice, kontradiktorne interpretacije Reaganove ere i njegove politike. Ja nisam vrhunski ekonomist, a ipak sam se usudio reči da je Ronald najveći krivac za tmurnu budućnost pred nama. Osnova njegove politike je bila smanjivanje državnog utjecaja u svemu osim vojnom sektoru, a to smanjenje utjecaja pratilo je i smanjenje financiranja. Taj trend je danas prihvaćen kao nešto normalno. Države nemaju više kontrolu nad svojom ekonomskom sudbinom, nemaju čak ni onu iluziju koju su nekad imale. Jer oduzeti privid kontrole jednako je bolno, ako ne i bolnije, od oduzimanja stvarne kontrole. Ne postoji opće prihvaćena teorija o krahu burze 1929. godine i depresiji koja je potom uslijedila. Crni petak, 19.10.1987. godine, financijska tržišta su ponovo krahirala, jedno sat vremena svjetsko tržište kapitala je bilo potpuno mrtvo, nitko nije kupovao, nitko nije prodavao. Sve se dogodilo tijekom jednog, jedinog dana. Američki FED je reanimirao financijsko tržište injekcijom likvidnih sredstava koja su stvorila dojam da sad treba spasiti što se spasiti može i kapital je sebi opet vratio vrijednost kupujući se i prodavajući. Opet se nije znao definitivan uzrok tog blitz-rasula svjetske ekonomije. Ekonomisti ne znaju ni što se dogodilo, a da ne govorimo o onome što bi se trebalo dogoditi.
I zašto je onda u tom kaosu Ronald ispao veliki krivac? Samo zato jer je vladao državom koja je u tom vremenu, tijekom osamdesetih, bila sila koja je bezobzirno lomila sve svoje protivnike, od domaćih sindikata do Sandinista u Nikaragvi, a svoju je golemu vojnu silu stavljala u prvi plan, arogantno pokazujući svijetu najeksplicitniji dokaz svoje državnosti, moć da uništi druge države. A ideju te države kao institucije kojoj je primarna svrha dobrobit njenih građana, sama je ta država otpisala kao balast jalove prošlosti koji guši njen ekonomski rast. Ronald Reagan je ubio američku naciju kao ''naciju ideologije''. Štetu koja je nastala osamdesetih nitko nije uspio popraviti. ''Treći put'' lijevih snaga, koji je svoj vizualni identitet imao u likovima Clintona, Blaira i drugih liberalno-socijaldemokratskih političara, nije ništa drugo nego deklarativna ''kontrola štete'', blijedi pokušaj da se stvori iluzija da svijetom još uvijek upravlja netko komu je stalo do interesa ljudi koji tumaraju tim istim svijetom progonjeni potpuno nepredvidljivim, pobješnjelim izrazom ''straha od gubitka'', kapitalom koji se oplođuje stvaranjem sve veće i veće mizerije.
Ronald Reagan je za New Deal rekao da je bio fašistički pokret, Reagan koji je umjesto keynezijanskog deficitarnog financiranja novog investicijskog ciklusa uz nisku kamatnu stopu, radio potpuno istu stvar sa deficitarnim financiranjem vojnog dijela proračuna, uz nisku kamatnu stopu. Fašist Roosevelt je gradio pruge i brane, a ''glumac'' Reagan je pravio nuklearne podmornice. I tu je srž cijelog srama, GLUMA brige o državi kojoj se istovremeno čupaju najosjetljiviji, mladi izdanci kulture solidarnosti i jednakosti, dok se njen lažni sjaj reklamira glupostima kao što je SDI (Strategic Defense Iniciative) ili Star Wars, satelitski sustav koji bi štitio SAD od masovnog napada nuklearnim projektilima. Satelitskim laserskim oružjem iz James Bondovog Moonrakera.
Ronald Reagan, koji je za vrijeme McCarthyjevog lova na vještice, pod kodnim nazivom ''Agent T-10'', prijavljivao FBI-u svoje kolege glumce koji su tu i tamo izjavili nešto što se tada moglo smatrati neameričkim, dakle komunističkim, a da je u isto vrijeme bio predsjednik ''Screen Actors Guild'', polusindikalne udruge tih istih glumaca. Taj Ronald koji je spremno svjedočio pred Kongresnim odborom za neameričke aktivnosti o komunističkom utjecaju u Hollywodu i sudjelovao u stvaranju ''crnih lista'' nepodobnih Amerikanaca. ''Are you now or have you ever been a servent of the Evil Empire?'' Eto, pa jest. Ili je samo glumio. The Gipper. Nekadašnji guverner Kalifornije. Nakon što je njegova policija 15. svibnja 1969., u Berkelyju tijekom sukoba sa studentima demonstrantima ubila jednog čovjeka, jednog oslijepila i teško ozlijedila još 128 drugih ljudi, a da pri tom niti jedan policajac nije završio u bolnici, guverner Ronald je poslao Nacionalnu gardu da uvede red, uz izjavu: ''Ako treba doći do krvoprolića (bloodbath), hajde da i to obavimo!''
Eto, zato je danas guverner Kalifornije Arnold Schwartzeneger. Jednog dana i on će dobiti nosač aviona. USS Conan the Barbarian. CVN-21 klase.
|
