pookapookapookapookapooka

Bio je jedan interview sa Žarkom Puhovskim na Novoj TV, pa ga je voditelj rafalno pitao razne stvari i tako ga je pitao tko mu je najdraži filozof. A ovaj se nekako namjestio u stolici, govorom tijela jasno dajući do znanja da je malo jače motiviran odgovoriti na to pitanje pa je rekao nešto kao: To bi sigurno bio Kant... koliko god je kao osoba bio nepodnošljiv, koliko god ne bi baš htjeli imati nekoga njegovog karaktera u svojoj blizini... većina stvari o kojima je pisao su još uvijek, na određeni način aktualne... a onda ga je voditelj pitao nešto kao voli li med ili pčele ili što ja znam što. Ovaj je nastavio bez nekog velikog entuzijazma... mislim da su poslije jeli nešto. Ne znam što. Možda i nisu. Znam da su u tim emisijama uvijek nešto jeli da bi atmosfera bila neformalna. Ja bi za stvaranje neformalne atmosfere koristio pet, šest motornih pila koje bi radile u leru, onako razbacane po studiju. Elem, taj je Puhovski, uz Feral, jedan od rijetkih koji je vikao i vikao kad je većina šutila, a državom je vladao Evil Dead i ovi njegovi, ne znam kako bih ih nazvao uopće. I nikad nisam vidio da je u nekoj polemici, a obično bi bio Puhovski i nekoliko desničara koji su ga prozivali izdajnikom, neprijateljem i Sorosevim plaćenikom (Soros je kao Sotona, samo je baš uzeo naš narod da ga jebe uzduž i poprijeko, a Sotona ima neki random model spopadanja i nije toliko naporan), ne sjećam se da je ikad izgubio dojam potpunog emocionalnog samopouzdanog. A napadi su, kao i svi desničarski argumenti inače na ovoj jebenoj planeti, bili iracionalni i pretežno osobnog karaktera. Taj bi Puhovski mirno ponavljao neke stvari tipa ljudska prava, građanska i pravna država i tako te dosadne floskule kojima nedostaje onaj 'jebem vam majku' emocionalni naboj pa nisu baš medijski zarazne. A i Evil Dead bi ih često spominjao, iako je mislio da su to arbitrarne vrijednosti, podložne interpretaciji u skladu sa trenutnim, realno-političkim okolnostima. Jednom je napao i 'univerzalizam Katoličke crkve', valjda su on i njegova avangardna nacionalna stranka u tom trenutku imali pravo infalabiliteta, prava na proglašenje nečega dogmom. To pravo je imao Papa prije 2. Vatikanskog sabora. Sad je jedino Novi zavjet nešto što se ne smije dovoditi u pitanje. A tamo sve vrvi od tog univerzalizma, koji je u tom trenutku i nije bio baš u skladu sa Evil Deadovom interpretacijom povijesnih nužnosti. Ne, nije to bilo onaj put kad se sa Papom popeo na oltar. Elem, Puhovskom je drag pokojni Herr Professor Kant najviše od svih mislilaca koji su se odvažili i pokušali objasniti zašto, od pamtivjeka, jebe lud zbunjenog. Zašto?
Zato što je Kant nezloupotrebljiv. Kant je do zadnjeg opscesivno, analno fiksiranog slova svoga kritičkog opusa dosljedan pristojnosti. Sve tri kritike služe samo za jednu svrhu, stvaranja uvjeta u kojima će biti moguće tvrditi da postoji nešto što se može nazvati moralnim ZAKONOM, koji zahtjeva da ljudi budu jednaki u pravima i dužnostima, kako prema drugima, tako i prema sebi. I da je volja vođena takvim Zakonom, volja koja može za sadržaj imati bilo što, prošla kroz kriterij univerzalne prihvatljivosti, tako da je uzrok te volje isključivo njena forma, a ne nešto materijalno. Možete željeti što god hoćete ako ispunjavanjem te svoje želje ne onemogućujete druge da ispune svoje želje. A to je pristojnost, to je obzir prema svome bližnjem, to je jedino što se može nazvati 'dobrim'.
Ja nisam pretjerano glup, iako je to čudno s obzirom u što sam sve umočio i uvaljao svoj stradalnički mozak. Pa znam da postoje situacije kad se mora birati između dvije nemoralne opcije, znam da postoje cijeli društveni sustavi bazirani na osnovnim premisama da je jednakost inkopatibilna sa kompletnom nadgradnjom. To su Kvake 22.
I kad se nađete u nekoj, možete okrenuti i drugi obraz. Pa će vas ubiti ili zauvijek marginalizirati. Možete se i praviti pametni pa izmisliti strategiju skakanja sa jednog manjeg zla na drugo manje zlo, sa dobrim namjerama, podržanim realnošću. U tom procesu možete najebati, možete nešto napraviti, možete nešto namjerno ne napraviti, možete nešto samo vidjeti. I onda nakon par godina urednog obiteljskog života, išetati iz svoje kuće i u stražnjem dijelu dvorišta izvuči iglu iz ručne bombe i pustiti kašiku da odleti. A možete biti i ministar, cijepljen opravdanjem da nije bilo drugog načina.
Taj Puhovski je osoba koju poštujem. Kant je čovjek koji mi je riječ 'sloboda' pretvorio u nešto što nema ama baš nikakve veze sa partizansko-ratnom retorikom. Sloboda je predmet vjerovanja, prva i jedina stvar u koju ja želim vjerovati. Kant je čovjek koji skoro nikad nije išao u crkvu i nije baš volio cijeli taj svijet božjeg 'public relations' odjela. A bio je revolucionar, baš kao i onaj koji je, kao i tisuće drugih, bio razapet. Onaj koji je govorio i govorio o pristojnosti, znajući da je u sredini vrlo zajebane Kvake 22. Onaj koji je zahtijevao revoluciju, svjetsku revoluciju. Jer svijet ne postoji izvan ljudskih glava i jedino mjesto gdje se svijet može promijeniti je unutrašnjost svake pojedine ljudske glave. Jer nema revolucionarnije pomisli od one da ljudska volja može biti neuvjetovana ili SLOBODNA, nema večeg prevrata od slobodnom voljom uvjetovane promjene uzročno posljedičnog niza. To je nedokazivo, u to se vjeruje. Kant je krajnje zajeban i beskompromisan jebeni revolucionar. Jer koji će nekome kurac revolucija nakon koje su svi opet nepristojni, samo malo drugačije prezentiraju svoju želju da sjebu druge da bi njima bilo bolje.
Eto, lpb612... tijekom mog života, dvije osobe su učinile od mene ono što sam sad. Jedna od njih je Kant. Bio sam pristojan od kad znam za sebe, a taj mi je Kant objasnio kako je pristojnost najžešći mogući životni svjetonazor. Pristojnost je i kad si dobar prema drugima, prema sebi i kad kažeš 'NO PASARAN' kad te bilo tko hoće prozvati svojim.
Eh, da... osim Puhovskog ima još jedna osoba koja me dojmila svojom savršeno dosljedno utemeljenom pristojnošću. Slavenka Drakulić. Gledao sam je na TV, u emisiji Nedjeljom u dva. I nekako sam se osjećao mirno iza te emisije. Ona je bila mirna i sigurna i racionalna u svom priznanju ograničenosti ljudske volje i uvjetovanošću jednog zla drugim. A da nije ni u jednom trenutku ostavila neku slutnju da je u temelju svog tog njenog razumjevanja ljudske nemoći išta drugo osim konkretnih izdanih pristojnosti konkretnih pseta zatvorenih u Den Haagu. A ništa nije lakše nego izdati svoju osobnu pristojnost. I ništa nije teže od potpuno dosljedne vjere u tu istu pristojnost. Pristojnost. Jebem im majku idiotsku, na koncu konca razlog je jacuzzi ili tako neki bljaaaaaaaaaaaaaaak Znak za Ništa. Bogatstvo je nemoralno. I trivijalno. A uz to i ne postoji izvan međusobne kopulacije Znakova bez referenta. Baudrillard može stati u Kantov fenomenalni svijet ljudske spoznaje, kao krajnja degeneracija. Osim što Znak za Slobodu ima svog referenta, ima svoju upotrebnu vrijednost i ne može ući u odnos sa drugim Znakovima bez svojih referenata. Jer Kant je, zaboravio sam reći... nepobjediv. Ubio je Boga, a onda mu postulirao nužnost opstojnosti... iako nema nikakvu aktivnu ulogu... onako distancirano... jer nositelj pristojnosti i uzroka joj, slobode, je pojedinac. Bog je stvar tradicije i svijet rastrgan okrutnošću zla djeluje mnogima kao nepodnošljivo mjesto bez nekog višeg bića-poretka-nade-čuda. Meni nije nepodnošljiv i bog me ne zanima. U ovom povijesnom trenutku postoje dvije opcije. Jedna je pasivna, 'ne želim se time opterećivati', defetistička pozicija. Druga je revolucija, revolucija vjerom u osobnu slobodu, potpuna i beskompromisna revolucija. Samo pokušaj vrijedi beskrajno. Vanjski rezultat nije jako bitan. Svijet je u svakoj glavi od šest ipo milijardi ljudi. Rezultat se tamo ostvaruje. A onda se možda, jednom to dogodi i u vanjskom svijetu. Kant je racionalan do samih granica racionalnosti. Jer granice racionalnosti su temelj Kantove racionalnosti. A sloboda nije racionalno spoznatljiva. Dobra volja jest. Ona je stvar pristojnosti i ne bi mogla postojati bez slobode. I uvijek je nadohvat ruke. Osim ako niste u nekoj zajebanoj Kvaki 22, tipa plinske komore. Upotrijebite svoju pristojnost. Propagirana sigurnost je lažna. Moja generacija će ovaj svijet odvesti u propast ili ga spasiti. To je jasno kao što je 1989. godine bilo jasno da Bosna ne može opstati u nacionalističkoj hajci za bilo čime što je nalikovalo na pristojnost. Ja sam to znao. Imao sam 17 godina. Tristo tisuća jebenih ubijenih ljudi. Nepristojno... samo nepristojno. A nitko, NITKO, nema pravo reći da nije mogao ništa napraviti. Ako itko uopće želi imati pravo reći da želi nešto napraviti. Ili uopće znati što bi se moglo napraviti. SAPERE AUDE! – rekao bi Kant – USUDI SE ZNATI! Oni koji ne žele da znate nemaju dugoročne planove. Ne postoje zavjere i strategije. Sve, sve, sve je 'ad hoc' taktika, kratki rok dovoljan za ostvarivanje malih, partikularnih interesa. Oni znaju. Oni znaju da svi mi ostali nemamo hrabrosti ostati sami, nesigurni i užasnuti odgovornošću svoje savjesti. Uskoro će početi prodavati karte za bezbolno kajanje nad plimom jada koja polako, ali sigurno dolazi. Usudite se znati... nemoćna manjino... doći će vrijeme kad ćete mahati svojim kartama manjine koja će znati i kukati: WE TOLD YOU SO... WE TOLD YOU SO...
NO PASARAN. NO PASARAN. NO PASARAN. NO PASARAN... parola razapeta u svakoj glavi, nakon svake pojedinačne revolucije, svakog izbora slobode, svakog tko sebe želi nazvati čovjekom... a Kant je rekao da je čovjek uvijek svrha, a ne sredstvo i da ga ni sam bog ne može smatrati sredstvom. Ni sam bog ne može preskočiti istaknutu parolu NO PASARAN kad se jednom čovjek usudi znati pa onda počne VJEROVATI da ga ništa ne može zaustaviti i da je svaka druga pomisao suluda. I da je alternativa potpuno poniženje, poniženje koje su nekad osjećali ljudi koje su u stočnim vagonima vozili slikovitim krajolicima istočne Njemačke, na putu prema sudbini koju vas je strah ozbiljnije zamisliti. Jer to se dogodilo. A kad se počelo događati svi su znali, a da se nitko nije bio usudio znati. Znali su odmah na početku, 1934. godine. Znali su da se više neće moći usuditi znati. Znali su da je Kant netko tko leži na policama biblioteka, netko tko je ponudio slobodu izbora, netko tko je pristojnost jako, jako ozbiljno shvaćao. Ja znam tko je Kant. Znam i što zahtijeva. Znam i kako nije ostavio ni milimetra prostora za kompromise. Usuđujem se pomalo... NO PASARAN sam odavno objesio. Još kad to bude upućeno meni i odpoštovano od mene, nikad do kraja, ali donekle i ponekad odpoštovano... JEBAT ĆE MI SE ZA SVAKI POJEDINAČNI ATOM U UNIVERZUMU I EVENTUALNU DODATNU MU OPREMU U VIDU BOGA. Nisu me nikad ni pretjerano zanimale... te grandiozne kule u zraku.

Manevar je već uhodan. Racionalizacija nema sadržaja. Motiv je pomaknut, ne znam sa čega. Reagirat ću. U stvari, već jesam. Predstoji kontrola štete. Tu sam dobar.
Kant je formulirao kategorički imperativ i na ovaj način:
'Djeluj tako da ti drugi ljudi uvijek budu svrha, a nikad sredstvo.' Kant je ubio Bambija, Bambi. Život nije bajka. Drugi ti ne služe kao sredstvo, nitko ti nije dužan ništa u životu.
Tako se Sex Pistolsi rugaju vlastitom adolescentskom prkosu, pasivno agresivnoj pobuni njihovih 'believers in ruin', rotten roll armije, čije je skandalozno šokiranje postojećeg društvenog establishmenta, vješto vođeno pod dirigentskom palicom Malcolma McLarena, svedeno na durenje dekadentne omladine zbog neispunjenih bajki koje im je život bio dužan ostvariti. Kritičko komadanje Bambija, uz istovremeno prokazivanje banalnosti vlastite reakcije. Punk u svom terminalnom stadiju, najavljenom onom 'No future'. 'Sapere aude!' – rekao bi Kant – 'Usudi se znati!' A za to treba vremena, vremena u okruženju neprijateljskog neznanja. Ili samo sarkastično pitaj: Tko je ubio Bambija?
Ja ne znam tko je ubio Bambija. Kojeg jebenog Bambija, uopće?


Sex Pistols
WHO KILLED BAMBI

Gentle pretty thing,
who only had one spring,
you bravely faced the world,
ready for anything,
I'm happy that you lived,
'cus now your life is mine,
what have I expect to cry,
spirit never die.
birds of the air,
beasts of the air,
overjoyed at bambis birth they gambolled in the glade...
who killed Bambi?

murder, murder, murder...
someone should be angry, the crime of the century
who shot little Bambi
never trust a hippie,
I love punkie Bambi.
I'll kill to find the killer,
in the rotten roll army.
all you spiky punkies,
belivers in the ruin,
with one big shout they all cry out:
WHO KILLED BAMBI!!?

Mogu ja sa tobom popiti stotinu kava, šetati ili se voziti po Gradu u potrazi za janjećim butevima (za one za koje ti misliš da ih ja mrzim) ili provesti mnoge mirne i ugodne dane. I za svo to vrijeme saznati o tebi samo stoti dio onoga što saznam u jednoj noći poput ove. Noći, kad više nepotrebne potporne, šutnjom uglavljene proteze, otpadaju i dvoje ljudi kreću dalje gipkije, inercijom se oslanjajući na gravitaciju, a ne prkoseći joj, pomnom ukočenošću i neprimjetnim, ali iscrpljujućim trzajima gibanja. Noći poput ove čekam. Znam da se ljudi tada prepoznavaju. Znam kad erupcija nenamjenskih izjava izbaci hladnu paru ukapljene svakodnevice i jasni kristali razumjevanja počnu otkrivati nebo, svojim malim čudima iskrenosti samo naslučujući njegovo čudo svih čudesnosti. Ja ih čekam, noći poput ove, kada se prepoznamo na nekoj strani od ove puzzle slike nas dvoje. Ja ih mogu samo čekati. Jer meni je to puzzle, a tebi je to duša. Ti misliš da stvari imaju svrhu, ja ne smijem to ni misliti, niti u to vjerovati. Ti otvaraš noći poput ove, noći prepoznavanja. Ja imam odgovore, odgovore prema kojima su svrhe zvijezde padalice, a mi mala čuda, ulovljena u svijet svojih projekcija, jedini nam dostupan. I želim još ovakvih noći, iako ti možda misliš da postoji i lakši način. Ne postoji, ovaj je jedini iskren, ovaj je jedini prihvatljiv i za tebe i za mene. Ti nisi toster, niti sam ja mikser. Mi smo ljudi. Mi smo svijetovi, sudareni svjetovi koji tek uspostavljaju stabilnu orbitu jedan oko drugog. Okreće li se Mjesec oko Zemlje ili Zemlja oko mjeseca? Gledano sa Mjeseca uvijek postoji 'Dark Side of the Earth', Zemlje koja se okreće oko Mjeseca, okrenuta uvijek istom svojom stranom, a Mjesec ima svoju vlastitu os rotacije. Moja referentna točka je Zemlja, tvoja je Mjesec. Ja znam što je na mojoj nevidljivoj strane, ti znaš što je na tvojoj nevidljivoj strani. Pojedinačno gledano su nevidljive i zauvijek takve ostaju. Zato ja na Zemlji čekam da mi ti pošalješ priču sa te, meni nevidljive, strane... jer ja sam teži i privlačim tvoju priču, a svoju ne mogu poslati jer nemam snage pobijediti svoju klasičnu mehaniku. A ti lebdiš, lagana i gledaš kako tvoja priča orbitira oko mene, skupljajući one stvari koje su ti zauvijek nevidljive i kako takva tvoja, a sad i moja priča ide do mog pola i pod naletima Sunčevog vjetra tebi šalje sliku moje Polarne svjetlosti, sliku mene. Ja sam slika, ti si riječi. Zajedno smo nešto poput crtanih filmova 'A je to?'. A tamo se stvari uvijek zakompliciraju i nikad ne završe tužno. Jer tamo je referentna točka zajedničko rukovanje, na obostrano veselje, ma kakav god jebeni cirkus ispao. Zato mi daj još ovakvih noći. Ja ih čekam da ih obavijem oko sebe, predajući im moje krute tajne i raširim iznad Sjevernog pola, da ih gledaš, u koloru i jasnom formatu, da gledaš moju priču, moju priču o meni, sa zvjezdanim nebom, čudom svih čudesa, uvijek samo u pozadini, nikad unutar forme. Jer ja imam najčudnija čuda o kojima se može čuditi, čuda koja se smiju samo nazrijeti u pozadini. I treba mi ta pozadina, treba mi tvoja priča da zavrti i projicira moju. Jer onda sam ja čudan zbog čudne pozadine... a ti si svejedno čudna jer ta pozadina je tvoje nebo. Zato mi daj ovakvih noći. Želim ti biti čudan svojom samonametnutom ograničenošću... tebi koja misliš da stvari imaju svrhu, tebi koja vjeruješ u čuda i živiš pod čudesnim nebom. I ne mrzim one sa janjećim butićima. Možda bi ih mogao i voljeti, ali im ni slučajno neću okrenuti i drugi obraz... NO PASARAN, ljubavi moja... NO PASARAN, he he he he :)

Život je protkan tugom. A tuga je samo blagi simptom straha. Život je progonjen strahom, nije življen do smrti, nego progonjen strahom do smrti. Gorivo života je strah. Strah je u svakom biću uvijek prisutan i u stalnoj konkurenciji sa strahovima drugih, strahom pogonjenih bića. Kad jedno biće povećava strah drugog bića, za nagradu dobija kratkotrajno smanjenje vlastitog straha. A svako smanjenje straha, zbog naglog kontrasta u razini istog, subjektivno djeluje kao njegov kraj, djeluje kao oslobođenje od straha, iako je strah, u biti, samo malo smanjen i nikad neće u potpunosti nestati. Od svih emocija strah je daleko najjači. On mora biti najjači, jer biće koje u bilo kojem trenutku zanemari strah zbog neke druge emocije, odmah biva kažnjeno prijenosom straha i često pratećim fizičkim napadom drugog bića kojemu je jedini cilj smanjiti svoj strah pojačavajući strah nekog drugog, zbog postizanje egzistencijalnih imperativa, prehrane i prijenosa svog genetskog materijala na potomstvo. Tako je osnovni životni princip – strah. I u životinjskom svijetu strah to još uvijek i jest. Ljudi su, međutim, vjerojatno sasvim slučajno, izmislili alkohol, koji postaje vrlo važan faktor njihove evolucione strategije (izraz 'strategija' ne odražava pravi odnos ljudi i alkohola, jer niti je alkohol nužno nametnut od strane prirode ljudima, pa oni selekcijom dolaze do evolucione strategije koja odgovara novonastalim uvjetima, niti je alkohol racionalno korišten kroz kulturnu evoluciju, kao sredstvo za postizanje nekog cilja, već, kroz evoluciju alkohol ima krajnje nepredvidljive utjecaje na preživljavanje) Alkohol je lako dostupna i jednostavna substanca koja djeluje tako da dovoljno intoksicirana osoba gubi bilo kakav emocionalni odgovor na činjenicu svoga strahom pogonjenog postojanja. Alkoholizirana osoba zauzima stav 'boli me kurac za sve na svijetu, ja sam gospodar svog uma i jebe mi se za prirodu i društvo i njihove glupe i neugodne običaje' . Alkoholizirana osoba postaje svjesna da strah nije obavezan, a pogotovo ne osnovni pokretač života. Zašto osnovni pokretač života ne bi bio alkohol? I onda je takvu osobu vrlo lako nagovoriti da, sa malom sjekirom u ruci, jebe majku nekim ljudima na vrhu velikog zida, ispod kojeg on stoji u alkoholiziranom stanju, dok ti ljudi polijevaju po njemu vrelo ulje ili mu bacaju veliko kamenje na glavu. Takva osoba se uopće ne obazire na hrpe pečenih ljudi, koji su ovima gore jebali majku nedugo prije njega. Neki od tih pečenih još uvijek, sa poda, potpuno onesposobljeni, jebu majku onima gore na vrhu zida. To je zato što je alkohol i analgetik, pa ti pečeni ne osjećaju bol u tolikoj mjeri da bi ta bol nadvladala onaj 'jebe mi se za sve' stimulativni učinak alkohola. Alkohol pojačava i agresiju, odnosno sklonost nanošenja fizičkih ozljeda drugim bićima, uz prateći transfer straha, koji više ne služi za smanjivanje vlastitog straha, nego je takvo zastrašivanje samo sebi svrha i može ići do apsurdnih krajnosti. Strah koji je nekad imao funkciju raspodjele opreza između životom pogođenih stvorenja i svrhu da poveća mogućnost preživljavanja unutar hranidbenog lanca ili dominaciju unutar vrste, u svrhu prijenosa svog genetskog materijala, ta emocija straha je sad, po prvi put, kemijski induciranim putem, postala nešto što je samo sebi svrha. Alkohol je oslobodio ljude od robovanja strahu i predao im ga kao njihovu sposobnost da, bez da su primorani, plaše i fizički napadaju druge (ljude, životinje, drveće, zidove, planine i provalije). Alkohol je i anksiolitik, pa ovi koje alkolizirani pojedinci pokušavaju prepasti, što obično biva uvodom u fizički napad, često to i ne shvaćaju ozbiljno. Alkohol je njima omogućio da, bez straha i u miru, i dalje piju dok se netko trudi da ih prepadne ili fizički napadne. Takvi mirni pojedinci prestaju biti zanimljivi agresivnim alkoholiziranim ljudima, jer im nije zanimljivo strašit nekoga koga se ne može tako lako prestrašiti, odnosno, strah odvojen od svoje osnovne funkcije pokretača života, sad dolazi u situaciju da se ne može realizirati kao svrha samom sebi u stvarnosti, pa se agresivni pojedinci često upuštaju u imaginaciju da su jako strašni i opasni, jer alkohol daje gotovo bezgraničnu sposobnost autosugestije. Tako ta vrsta alkoliziranih ljudi, u nedostatku sebi sličnih, viče i lomi neke potpuno nebitne stvari oko sebe. Taj fenomen agresije je pogodan u ratna vremena, ali nije baš poželjan kad ne postoji opći konsenzus o tome kome treba jebat mater. To dovodi do situacija da agresivni alkoholizirani pojedinci budu uklonjeni preciznim činom onesposobljavanja (trajnog ili privremenog) od strane manje pijanih ili čak trijeznih pojedinaca, kojima nije u interesu da im se lomi imovina. To je moguće jer alkohol u većim dozama djeluje sedativno pa alkoholizirane osobe imaju vrlo ograničen uvid u svijet oko sebe, što njihovo onesposobljavanje čini vrlo jednostavnim. Alkohol u dobroj mjeri smanjuje i sposobnost logičnog razmišljanja pa alkoholizirani pojedinci vrlo često ulaze u rasprave koje obiluju kontradikcijama, bezrazložnim uopćavanjima, emocionalno motiviranim tvrdnjama, što je posebno zanimljivo, jer alkohol djeluje na sve vrste emocija, povečavajući ili smanjivajući njihov intenzitet, potpuno proizvoljno. Takve rasprave rijetko završavaju nekim zajedničkim stavom o temi rasprave, već puno češće sudionici rasprave, zbog sporadične amnezije, gube interes za raspravu i okreću se konzumiranju alkohola, koji će ih uskoro dovesti u nesvjesno stanje ili se rasprava pretvara u svađu, koja nema apsolutno nikakvog logičkog smisla pa ubrzo prerasta u fizički obračun, redovito niskog intenziteta, jer su sukobljeni već jako intoksicirani i skloniji daljnjem intoksiciranju nego kompliciranom verbalnom ili fizičkom sukobu. Alkohol kod nekih ljudi izaziva euforično i veselo stanje, lišeno straha ili agresije, ali zbog svoje prevrtljive prirode kod utjecaja na emocionalna stanja, posebno zbog progresivne konzumacije da bi se održalo stanje veselja, unatoč ograničenoj sposobnosti jetre da samo linearno razgrađuje alkohol, takve situacije ipak vrlo lako završe u nekom obliku devijantnog socijalnog ponašanja, na primjer silovanja unutar rodbinske zajednice, bacanja ručnih bombi, ubrzavanjem vozila teških i po tisuću kilograma do brzina preko 150 km/h ili paljevinom usjeva, privrednih objekata pa i obiteljskih kuća. Alkohol je kroz povijest (barem zapadnu) imao nesumljiv, ali zbog oskudnih povijesnih činjenica, vrlo slabo opisan utjecaj. Tako da se o ulozi alkohola može samo špekulirati. Moje osobno mišljenje je da je alkohol najjača sila u oblikovanju zapadne civilizacije, pošto je relativizirao ulogu straha i sveo ga na nešto manipulatibilno, a time i otvorio vrata mnogim opcijama koje se redovito nazivaju revolucionarnim, a kroz povijest su se manifestirale kroz bezbrojne ustanke i pobune, koji su sve imale u sebi onaj 'jebem im svima milu mater, bez obzira što ja imam lopatu, a oni (pijanu) profesionalnu i oklopljenu vojsku na konjima' prkosni efekat utjecaja alkohola, koji proizlazi iz rušenja straha kao najjače emocije. Kulture u kojima se alkohol nije toliko konzumirao, redovito su imale stabilniji kulturni razvoj, bez praznih hodova tipa 'srednji vijek', koji je nastupio nakon pada Rimskog carstva pod navalom barbara, koji su smatrali trijezne ljude ludim ili, barem, nenormalnim. Alkohol danas ne igra tako značajnu ulogu u društvenom životu, iako su gore navedeni obrasci ponašanja ostali gotovo identični. Alkohol je vješto kanaliziran te distribuiran po mjestima gdje konzumenti ne mogu napraviti veliku štetu, bilo fizičku, bilo materijalnu, pošto se uglavnom međusobno, više-manje fizički onesposobljuju, a šteta na mjestu konzumacije je minimalna, usporedivo sa zaradom od alkohola. Izuzetak su nogometne utakmice i drugi masovni sportski događaji, kada veliki broj iznimno alkoholiziranih i agresivnih pojedinaca, potpuno oslobođenih bilo kakvih inhibicija zbog osobne amnestije koje im pruža sudjelovanje u kolektivnom, dakle bezličnom, vandalizmu, počne praviti velike materijalne štete, a ponekad dovode i do pravih tragedija sa desecima mrtvih. Alkohol je veliki faktor rizika i u prometu, jer automobil današnjih karakteristika može u idealnim uvjetima, kada je vozač smanjeno ili nimalo svjestan okolnosti, a vozilo teško oko jedne tone ubrzano na 200 km/h, potopiti u roku od jedne minute brod na koji bi, prije tristo godina, trebalo satima pucati iz primitivnog topničkog oružja. Isto vrijedi i za građevinske objekte koji bi se našli na putu takvom 'alkoholnom' projektilu. Alkohol, uz sve ove privremene utjecaje na ponašanje pojedinca, izaziva i tešku psihičku i fizičku ovisnost pa tako postaje i opće-zdravstveni problem, a izaziva i mnoge socijalne devijacije, od disfunkcionalnih obitelji do predsjednika nuklearne velesile koji je, jednom prilikom, krenuo na jednu stranu, dok je njegov vojni ataše, koji nosi aktovku sa šiframa za lansiranje kompletnog nuklearnog arsenala, krenuo na drugu stranu, sve pred očima svjetske javnosti dok Clinton diskretno uzima Jeljcina pod ruku i misli: 'Jebote, baš me zanima hoće li se sutra sjećati ovoga...'
Alkohol je bio sa nama prije početaka pisane povijesti i ostat će sa nama do daljnjega. Njegov glavni sponzor, ljudski strah, je u međuvremenu, vjerojatno baš zbog utjecaja alkohola kroz povijest, evoluirao i sada djeluje kroz puno kompleksniji sklop utjecaja, na kolektivnoj i na pojedinačnoj razini, prožimajući sve vidove društvenog i osobnog života. Alkohol ga je oslobodio nužne vezanosti za konkretnan izvor, dao mu je mobilnost, jer ako strah može nestati zbog alkohola, iako se ništa bitno u okolnostima nije promijenilo, strah se može i pojaviti bez obzira na nepostojanje okolnosti na koje bi se mogao pozivati, strah više nema upotrijebnu vrijednost, nego samo prometnu, kao roba na tržištu. Postoji potražnja za strahom i uvijek spremna ponuda straha ili tjeskobe, koja nema sve psihičke manifestacije straha, ali su joj fiziološke identične.
Alkohol ne pomaže u suzbijanju nove vrste straha, čak služi i kao sklonište-inkubator te nove vrste straha. Novi strah, sam sebi svrhom, odavno rashodovan kao neko sredstvo u borbi za preživljavanje, sada više nije vezan za nikakav konkretan izvor. Novi strah je amorfan i uzima svaki zamislivi oblik kao svoj uzrok, manipulacija tom vrstom straha je vrlo učinkovito sredstvo za postizanje bilo kakvih reakcija kolektiva i pojedinca, on je apsolutno djelotvorno i potpuno dostupno oružje, neograničenih mogućnosti. Promišljeno sugestivno upozoravanje na nužan veliki oprez zbog strašnih stvari koje nitko ni ne pokušava popraviti, sugestija za sugestijom i strah se alocira bez puno muke tamo gdje je i najpotrebniji, u strah od samoće, strah od ozbiljnih prijetnji sigurnosti kolektiva, koji je toliko zarazniji od straha od prijetnje pojedincu, jer ugrožava i tradicionalni red, a o njemu nema pregovora na kratke staze. I redovito je korišten za stvaranje novih formi u koje će se taj bezlični sadržaj straha preliti i poslužiti nekoj drugoj svrsi, svrsi koju je najlakše ostvariti putem straha, najmoćnije ljudske emocije, za koju više nitko ne zna odakle dolazi i nitko više ne zna čega ga je, u stvari, strah. Alkohol? Prvo oruđje kojim je Homo Sapiens prilagodio okolinu sebi, a ne sebe okolini. Prvi korak u povijest, povijest borbe protiv straha, borbe koja završava sa strahom, sveprisutnim i nespoznatljivim neprijateljem i gomilom ljudi koji nemaju pojma čega ih je strah i zašto ih je strah. A strah je tu. Emocija bez referenta, Znak svih Znakova i njegov miris, koji se provlaći kroz sve vidove onoga što se, uz alkoholni blagoslov iz davne prošlosti, prodaje kao 'stvarnost'. Strah, tjeskoba ili anksioznost svoju današnju dominaciju ljudskim duhom zaslužuju obezvrijeđivanjem iskonskog, konkretnog i pragmatičnog straha, putem konzumacije alkohola, koji je uzrok tog prirodnog straha gurnuo u nebitno i strah pretvorio u nešto što mora postojati, ali ne mora imati svoj konkretan i stvaran razlog.
Jedina emocija koja se uspješno uzdigla prema ideji univerzalnog kolektivnog duševnog stanja neke ljudske zajednice je emocija straha. Sve druge emocije ostale su, više-manje, vezane za nešto konkretno ili korisno. Alkohol je oslobodio strah svog referenta. Alkohol je kemijska revolucija iz daleke prošlosti koja je možda bila i najveća revolucija ikad. Jer strah danas suvereno vlada, opravdan milijunima svojih najrazličitijih uzročnih pojavnih oblika. Alkohol... alkohol je religija, a strah je bog. Pakao počinje kad pomislite da je ovo oko vas stvarnost.

Sjeli smo u koprive. Otac je govorio da se na ovakvim sindikalnim okupljanjima, uz veliki kazan graha, dobro pazi ko će sjesti u koprive i tako izbjeći da neko od drugih drugova, na kraju kad više ne bude mjesta na livadi, bude primoran sjesti u koprive. Time bi mu bila, zbog nedostatka klasne solidarnosti, nanesena velika nepravda. Jer davno su prošla buržujska vremena kada su proleteri bili primoravani da zauzimaju najgora mjesta na društvenoj ljestvici. Netko na drugoj strani livade, pripitim je glasom počeo pjevati 'Druže Tito, mi ti se kunemo...' pa smo i mi ostali pomalo prihvatili pjesmu i uskoro se cijela livada orila pjesmom, kuneći se da neće skrenuti sa puta Druga Tita. I to bi obično trajalo pet, šest minuta, ali je ovaj pripiti iznova i iznova započinjao refren tako da smo i mi drugi za njim pjevali nekih pola sata, jer kad jedan pjeva takvu pjesmu i drugi mu se obično priključe, jer i njima ta pjesma leži duboko u radničkim srcima. I seljačkim, dakako, jer mi bi svaki put za Dan Mladosti pozvali i neke drugove sa sela, da bi pokazali kako je radništvo i seljaštvo uvijek jedno uz drugo. Seljaci bi došli na traktorima, a nas bi dovezli tvorničkim autobusom, koliko stane u njega, a ostali bi se ispeli na tvorničke kamione i veselo, uz mahanje svih triju zastavica, partijske, savezne i republičke, pratili autobus i izvikivali kako su sretni zbog Dana Mladosti.
Ja sam sjedio u koprivama i guzica i noge su me pekli ko sam vrag. Rekao sam to ocu, ali me je on pogledao kao da sam onaj mršavi fratar kojeg moj otac nije nikako volio jer mu je prije ženidbe za moju majku, kad se trebao ispovijediti, rekao da priznaje samo sud svoje Partije i da ga na tom partijskom sudu sigurno ne bi pitali je li mu se jebu i druge žene osim njegove. Pa su mi se roditelji vjenčali u Kotarskom odboru i otad nam se majčini roditelji jako slabo javljaju, jer oni su više u onoj Crkvi, nego u svojoj kući.Pa mi je uz takav pogled, bijesno rekao: 'Nema ni mjesec dana da je umro Drug Tito, nogu su mu otkinuli i danima je bolovao sve dok ga nešto nije izjelo iznutra, sigurno zbog onoga kad je ranjen na Sutjesci. A ti kukaš zbog malo koprive, jebala te kopriva da te jebala!' Majka se isto stalno češala i bila je sva na crvene fleke, ali je šutala i iz torbe vadila domaći pečeni kruh. Onda je otac rekao da idemo na kazan i da se svi smiješimo jer je taj grah dar od samog Druga Tita. I tako smo mi svi stali u red, i čekali, i čekali i taman kad smo mi došli na red graha je nestalo. Otac je pitao kuhara da kako nema za sve, a kuhar mu je samo pokazao na parolu otisnutu na dugačkom crvenom papiru. Pisalo je: STABILIZACIJA, NAŠ TRAJNI ZADATAK! Otac je bio malo ljut, vidio sam kako stišće šake i izbacuje bradu naprijed, ali to je trajalo samo jedan trenutak, a onda je otac slegnuo ramenima i rekao: 'A takva su vremena... ma bilo je i gore, progrmit ćemo mi i ove nedaće, ko i sve do sad, strpljiv je i marljiv ovaj naš narod.' Kuhar ga je gledao neko vrijeme pa ga je upitao:' Jeli, druže... bi li se ti dobrovoljno javio da opereš ovaj kazan, evo ima tu Vim i ovaj šlauf... bilo bi to pravo drugarski od tebe, baš zato što i nije bilo graha za tebe, ali ti ne posustaješ i ideš u nove pobjede, a nagrade neka skupljaju petokolonaši i popadija. I moj otac odmah pristade, sam otkotrlja onaj kazan do šlaufa pa nas troje djece ubaci u kazan, da nam Vim i čelične vune i reče kako za pola sata hoće da je kazan iznutra ko nov. Trebalo nam je sat ipo da operemo kazan i svi smo bili masni i od Vima. Ja pođoh prema šlaufu da se operem, ali me otac zaustavi i potjera me prema koprivama, ponosno šetajući između kolega, pokazujući svoju prljavu djecu i govoreći ponekima kako smo, evo, oprali kazan, a grah nismo ni htjeli uzet jer nije bilo dovoljno za sve. Gladni ko vukovi, došli smo do kopriva i otac prvi prevrne deku kojom je bio pokrio domaći kruh pečeni, kad od kruha ni mrvice. Neko od drugova kolega ga je prisvojio, dok smo mi ribali kazan. Ocu su skočile žile na vratu i tiho je jebo majku komegod ko se usudio da nam kruh ukrade. Gledao je naokolo, ali svi su imali domaći kruh pa nije bilo nikakve koristi od toga. I tako sjedosmo mi u one koprive, svak na svoj mali jastučić pa majka raširi onu deku između nas i izvadi iz torbe malu teglu soli. Onda je otac počeo pričati kako partizani nisu imali soli i kako je Dragan Nikolić dao Bošku Buhi malo soli spremljene u sat na lanac, jer Boško Buha je bio bombaš i kurir i morao je biti zdrav. Inače bi to Dragan Nikolić svima ravnomjerno podijelio. I baš kad je po stoti put završio tu priču, na čelo mu sleti osa i ubode ga, a on glasno zajauče. Odmah iza tog jauka, na nas, u koprivama, sa teglom soli na deci, sjure se deseci osa koje su osjetile neopranu mast iz kazana kojom smo svi bili umazani. Pa počnemo mi skakati, mahati rukama i bježati naokolo, ali ose krenu za nama i izgrizu nas, sve dok i posljednja nije crkla nakon uboda. A onda dođe Predsjednik radničkog savjeta i ljutito napadne moga oca da kako ga nije sramota, valja se tu u koprivama, masan i prašnjav, izujedan od osa, pa mu onda još kaže da ne dolazi na sljedeću proslavu Dana Mladosti, jer je stvarno sramota da dostojanstvo prvog Dan Mladosti nakon što je Drug Tito umro, on i njegova familija pretvore u cirkus, izigravajući budale valjajući se po koprivama, a da se nisu ni sjetili okupati prije nego što dođu na proslavu praznika i još podignu toliku viku jer ih je izbolo nešto osa, tako da sad cijeli tvornički kolektiv gleda u njih, a ne sluša predavanje o tome kako je Drug Tito nekad davno ujedinio partijske frakcije i stvorio ovu Partiju koju sad imamo da ide naprijed, putem koji je Drug Tito davno zacrtao.
Ja sam gledao svoga oca, gledao sam kako mu glava od uboda otiče, a oči mu se zakrvavljuju. I prvi put sam vidio pogled svoga oca, pogled u kojem nije bilo ni trunke straha i znao sam da će se nešto jako loše dogoditi.
Moj je otac šutio desetak sekundi ispred Predsjednika radničkog savjeta koji je čekao neki oblik isprike ili kajanja, a moj mu je otac rekao: Slušaj ti mene, Rajkoviću... kurvin sine lopovski, imaš kuću na tri kata koju si izgradio od materijala kojeg sam ti ja dovozio iz firminog skladišta, u firminom kamionu, a ti si potpisivao i potpisivao naloge, cigla, beton, pijesak, crijep... cijelu si kuću ukrao meni i ovim ljudima oko tebe... a za onu partizansku spomenicu iz '43 su ti svjedočila još dva četnika, što su s tobom klala, palila i pljačkala sve od Foče pa do Semberije, a onda si '45 dobio spomenicu da si ratovao protiv četnika u 11. hercegovačkoj brigadi. Jebem ja tebi milu majku, izdajniče domaći i pljačkašu... ko si ti da dižeš glas na moju familiju, pseto jedno gadno koje se probilo u firmi ližući naokolo šupke još poganijih pseta nego što si ti. Pa zar ne znaš da sam jednom, kad sam ti dovozio kupe, čuo kako ti se u kući pjeva: Sprem'te se, sprem'te četnici... zar ne znaš da cijela firma priča o tome kako jebeš onu jadnu Stankovičku, a ona je ostala sama sa dvoje djece otkad joj je se mužu urušila skela pod nogama, skela koju nam je tvoj pijani nečak iznajmio i sastavio i masno naplatio. I nikom ništa za Stankovića. Samo mu ti jebeš ženu iz solidarnosti. E, slušaj ti mene, Rajkoviću... ološu i govno od čovjeka... jebe se meni i za tebe, i za Radnički savjet, i za Partiju, i za državu, i za Dan Mladosti i za druga Tita... jebe se meni za sve vas skupa. Golim sam rukama zadavio Nijemca na Kozari, ako meni ili mojima i dlaka sa glave padne, naći ću te, Rajkoviću... govno četničko, pa ću te polako stezat sve dok ne budeš ko onaj Švabo pištao: Muti... muti... vidiš li mi u očima kako ga sanjam skoro svake noći... vidiš li? A tebe bi, pacove lopovski, zadavio, bacio na smeće i zauvijek zaboravio. Jeli jasno? JELI TI JASNO, RAJKOVIĆU?
Rajković je problijedio, sa trbušine mu je kapala znoj ravno na tlo i nakon poduže tišine, drhtavim je glasom rekao mome ocu da što se odmah ljuti, da je njemu dužnost paziti na red i da će uskoro biti slobodno mjesto u Radničkom savjetu pa će ga on predložiti, jer se tamo takve glasine provjeravaju, a ne na sred livade dok cijeli radnički kolektiv prisluškuje. Ja sam od svega ipak najbolje zapamtio stotine žila koje su iskočile po rukama, tijelu i glavi mog izujedanog oca, a za koje nisam ni znao da postoje. I jedan drugi pogled koji mi je uputio dok smo svi sjedali nazad u svoje koprive, prvi pogled u kojem sam osjetio da je ostvario ono što mu je stalno izmicalo, moje iskreno poštovanje prema njemu. A onda je rekao kako kopriva možda lijeći ubode osa. Nije bio u pravu. Najebali smo junački.

Ti. Koju sam našao dok sam bio na aparatu. Ti. Koja si bez puno pompe ušetala u moj život. Ti. Koja ima svoj svemir u svojoj velikoj glavi, svemir o kojem ja ne znam skoro ništa. Ti. Kojoj životni problemi izlete slučajno u razgovoru pa ih trebam izvlačiti. Ti. Koja nikad ne kukaš. Ti. Koja imaš zalihu smijeha za vječnost, samo da te vječnost nađe. Ti. Koja se smiješ smijehom, a ne glavom. Ti. Koja znaš što radiš. Ti. Koja si sigurna u sebe i putuješ svijetom. Ti. Koja si dokaz moje invalidne intuicije. Ti. Koja si se odvažila isploviti na mnogo veće more od moga. Ti. Kojoj treba znak na tom velikom moru, iako ga ne očekuješ. Ti. Koja si uplovila u moje malo i nemirno more, i pitaš se zašto je tako malo, a tako nemirno. Ti. Koja ne možeš smiriti to more. Ti. Koja si bez puno pompe ušetala u moj život. Ti. Koja si mi otkrila stvari za koje sam mislio da ih nikad neću doživjeti. Ti. Koja si promijenila moj život iz temelja, a i ne razumiješ kako. Ti. Koja si me smirila barem na jednu minutu. Ti. Koja si mi razotkrila da sam bio odustao. Ti. Koja si me polako ispunila bojom, a da samo ja to vidim. Ti. Koja misliš da sam utvara. Ti. Koja misliš da ne osjećam. Ti. Koja ne znaš u kojem smijeru idem. Ti. Koja si najvažnija osoba u mom životu. Ti. Koja si me dodirnula odjednom, cijelog. Ti. Koja si 'incommesurable' sa bilo čim drugim na svijetu. Ti. Koja nemaš ništa osim sebe u mom životu. Ti. Koju sam uhvatio nespremnu. Ti. Koja nemaš šesnaest godina. Ti. Koja nemaš veliku kuću. Ti. Koja ne znaš za moju upornost. Ti. Koja ne znaš za moju Slobodu. Ti. Nježni, veliki, osjetljivi i šutljivi bijeli Zecu. Ti. Koja ne zna tko ili što sam ja. Ti. Kojoj to sigurno neću reći. Ti. Kojoj treba ono spiritualno, a ja ni ne znam što je to Ti. Koja imaš dušu, a ja ni ne znam što je to. Ti. Koja si vesela bez razloga. Ti. O kojoj brinem na način koji ti nikad ne bi ni pao na pamet. Ti. Koja zbog mladosti ne znaš ono što ja znam. Ti. Koja zbog mladosti znaš stvari koje ja ne znam. Ti. Koja nemaš pojma koliko toga ja ne znam o tebi. Ti. Koja nemaš pojma koliko toga ti ne znaš o meni. Ti. Koja me možeš povrijediti, ali me ne možeš zaustaviti. Ti. Koja moraš vjerovati samo sebi. Trust me on that one.

Idem putem i smiješim se. Konstrukcija koja me nosi, kojom se zovem, koju sastavljam i rastavljam svaki dan, svaki dan u nekom novom detalju, konstrukcija kojom se nadam i kojom želim, MOJA konstrukcija giba se skladno, koristi inerciju, brzo mijenja smijer, uvijek propuštajući nadolazećeg nekoga. Lagano poskakujem dok hodam. Veseli me sve što je zeleno, po stoti put gledam isto mlado drveće i po stoti put vidim da raste, ali ne znam kako... u visinu... u širinu... u dubinu? Idem putem i smiješim se. Konstrukcija mi je bolja nego ikad. Na neki način se ponosim, na neki način mi se živo jebe za sve oko mene, na neki način pripadam rodnom Gradu, na neki način ne znam ama baš ništa o njegovim ljudima. Idem putem i smiješim se. Živ sam. Nakon trideset i tri godine, još uvijek sam živ. Nisam nužno trebao biti živ. Neću nužno biti živ. Život mi nije ništa dužan, u meni nema ni trunke zamjerke. Idem putem i smiješim se. Prerađujem ponuđeno i stvaram nestabilne mini svijetove, pretjerivanjem dovedene do revolucionarnog čina. Ti me svijetovi prave smiješećim stvorom. Konstrukcijom koja se smiješi. Znam da ne smijem. Znam da ni na trenutak ne smijem sebi ni kao utjehu, ni kao potporu, ni kao razlog zamisliti svijet u kojem postoji za mene predviđeno mjesto, svijet u kojem sam imalo bitan. Svijet koji postoji izvan senzorskih signala moje konstrukcije, a ja ga smatram smislenim. Ne smijem. Idem putem i smiješim se. Iznad mene, oko mene, ispod mene, u meni... nizaju se čuda koje brižno čuvam u njihovoj čudesnosti. Znam da ih ne smijem zamisliti kao nešto što moja konstrukcija može pojmiti, povezati, objasniti, staviti u neku kutiju u koju stavljam stvari kao što je Tobinov porez. Idem putem i smiješim se.Gibam se gipko. Živ sam. Imam konstrukciju kao dokaz i smiješak kao alibi da ne zamjeram ništa životu. Idem putem i smiješim se. Najdraže teniske mi imaju rupe na oba dva džona. Ja imam konstrukciju. Nije napravljena tako da se raspe ako se izvuće samo jedan vijak. Nije planski sastavljena, nije sastavljena metodom pokušaja i pogrešaka. Sastavljena je metodom sustavnih pogrešaka pa brisanjem cijelog sustava pogrešaka i pamćenjem kuda bi taj sustav htio dalje griješiti. Idem putem i smiješim se. Konstrukcija mi ima dosta sustavnih pogrešaka. Nikad nije bila bolja, nikad nije bila jača, nikad nije bila tako moja.
Ako nestane mjesta za pogreške, pojavit će se onaj čavlić i sam ispasti. JA sam pogreška.
Svijet je čudesan dok smrdi iz kontejnera za smeće. Konstrukcija ide putem i smiješi se. Ne smije povjerovati da sam JA u harmoniji, ne smije povjerovati da su kontejneri ružniji od proljetne livade, ne smije povjerovati da je ona, sama konstrukcija, puka igra sudbine. Idem putem i smiješim se. Automobilima, najčešće. Oh, kako se uredno prate, kako svjetlucaju i oglašavaju se silinom konjskih snaga, kad god uzmognu. I vidim ljude što ih voze kako vjeruju u harmoniju, kako su im njihovi automobili ljepši od kontejnera i kako im je sudbina namjenila savršene konstrukcije. I kako ih nije briga kad ispadne onaj čavlić koji od savršene konstrukcije pravi onu groznu, polovnu, koja iz straha grabi svoje JA i nalazi ga harmoničnog, ukidajući svaku nadu u čudesnost kao vjeru da sudbina ima pravo na pogrešku. Idem putem i smiješim se. Ništa se nikad nije dogodilo dva puta. Sve je novo.
I nisam uzimao ništa psihoaktivno... da se razumijemo... dok sam hodao i smiješio se.

The Event Horizon. Ona točka u blizini Crne rupe, ona sfera oko Crne rupe u kojoj gravitacijska sila postaje toliko jaka da ništa, pa ni svjetlost, ne može umaknuti snazi mase. The point of no return. Nitko ne zna što je iza horizonta događaja, nema nikakvih signala, nema ništa. Tu prestaje observacija, tu prestaje spoznaja.
Tjeskoba. Ili anksioznost. I inhibicija koja često ide uz nju. Inhibicija je subjektivni 'The Event Horizon', inhibicija stvara sferu oko inhibiranog iz koje ne uspjeva pobjeći ni tračak te osobe. Sve što se može primjetiti je nestajanje svih informacija u tjeskobnoj receptivnosti inhibiranog, anksiozna reakcija koja svojom neartikuliranom emocionalnom
strukturom samo guta ono primljeno i pretvara ga u nešto što nema drugog puta osim pada u Crnu rupu tjeskobne osobe. Sva lijepota svijeta je smrvljena ogromnom silom tjeskobe i gurnuta u bezizlaz inhibicije. Takva osoba nema svijet kakav je dan drugim ljudima, svakodnevno. Ona ima samo ogromnu masu godinama sakupljanih događaja na koje je mogla odgovoriti, ali nije nego ih je sabila u svoju malu osobnu Crnu Rupu.
Postoje razne razine 'Event Horizona' kod istog čovjeka. Sve su iste, sve samo pasivno upijaju, samo neke imaju naučene mehanizme standardiziranog odgovora, koji nemaju veze sa spontanošću ili refleksijom o primljenom. Te razine su višeslojne i neke djeluju kao da su izraz same osobe. Neke razine su čak i korisne i kompatibilne sa okolinom, koja ni ne očekuje spontanost već samo konvenciju. Osobe sa Crnim rupama su često neprepoznatljive od drugih ljudi. Osobe sa Crnim rupama nisu same i dobro se snalaze u društvu sebi sličnih. Osobe sa Crnim rupama su u većini. Ogromnoj, ogromnoj većini. Tjeskoba suvereno vlada kao medij u kojem se odvija ono što bi trebalo biti označeno pojmom 'stvarnost'. Inhibicija, ma koliko to izgledalo nevjerojatno, je ona sila koja sve kontrolira, bez obzira na šarenilo slobode izbora u propagiranom svijeta i njegovu vulgarnu nesputanost. Inhibicija ima toliku kolektivnu masu da ništa, ali baš ništa spontano i iskreno ne može pobjeći njenoj privlačnoj sili. Inhibicija je, razinu po razinu, stvorila 'stvarnost' koja nema pojedinca za onoga koji je projicira, nego samo kompleksnu strukturu konvencionalnih reakcija na konvencionalne akcije. Ništa se ne događa izvan milijardi sudarajućih, inhibiranih pojedinačnih Crnih rupa, a da bi poteklo iz njih, iz njihove osobe, iz njihove želje da proture nešto svoje izvan svojih tjeskobom, na beskrajno i jalovo urušavanje u samog sebe osuđenih postojanja.
Ja imam Crnu rupu. Bacam u nju sve i svašta. To je jedina razumna taktika do koje sam došao, proslijediti naučene konvencije i gurnuti ih u moju Crnu rupu. Načini na koje to radim su svakojaki, neki su kemijski inducirani (kako izgleda grafit 'Torcida' na tripu... good animal, good animal... ha ha ha, ovo je razumljivo samo meni i Ninu), neki nisu. Neki su stvar ekspresnog slanja nove konvencije u moju Crnu rupu, neki su stvaranje moje konstrukcije samo mojih konvencija koje nisu inhibirane, ni pasivne, ni samo receptivne, neke čak, ironično, nazivam i svojim principima. Ironično, jer principi su tu da se imaju stalno pred očima, a ne kad meni odgovara. Moja tjeskoba je preusmjerena i ruši ono što je godinama sama polako gradila, dok je pravila od mene nešto JADNO, moja tjeskoba je MOJA i ja znam da vodi samo u MOJU Crnu rupu. Ali nekako je nešto pobjeglo iz te Crne rupe... ne, to je nemoguće... nekako se izgradilo nešto oko MOJE Crne rupe što je smanjilo njenu brutalnu inhibirajuću silu, koja nema druge osobine osim entropije, osim beskompromisne i krajnje funkcije da sve poništi i izjednači u hladnoći smrti.
Ja sam šetajući otpad. Sve što se ne sviđa mojoj novoj konstrukciji reakcija, ide u moju Crnu rupu. Što se tamo događa, uopće me ne zanima. Kad dovršim konstrukciju koju nije projektirala tjeskoba, sve ću skupa urušiti u MOJU Crnu rupu. Pa što bude. Možda me samelje i ostanem neupotrebljiv čak i za svakodnevne konvencionalne manifestacije stvarnosti, pa me stave negdje na sigurno, da ne smetam. A možda i postanem SVOJA Crna rupa i bez inhibicija počnem birati što ću privući u svoju singularnost. Možda iz SVOJE Crne Rupe, prvi put u životu JA ( JA koji sam još uvijek u MOJOJ; još ne SVOJOJ Crnoj rupi), po prvi put u životu viknem nešto iz sve snage. I možda to bude nepokorivo zakonima fizike, možda bude brže od svjetlosti pa se začuje i izvan MOJE Crne rupe, izvan sfere Event Horizona. Jer ja se u životu još nikada nisam zaderao iz sveg glasa. Nikad. Ni blizu.
Konstrukcija koju ja gradim oko MOJE Crne rupe meni je jako draga. Sredstva kojima sam to napravio su nevjerojatno raznolika. Kemijski pontonski mostovi privukli su i spojili nekad razdvojene i nestabilne konstrukcijske strukture. Sreo sam stvarno raznolik niz drugih Crnih rupa okruženih najrazličitijim konvencionalnim konstrukcijama, neke su bile serijske po kvaliteti, ali su po svom kvantitativnom učinku na druge ljude bile užasno zle. Neke su imale i svojih konstrukcija koje su mi se i još mi se uvijek sviđaju. Zadovoljan sam svojom konstrukcijom. MOJA Crna rupa svoju inhibirajuću silu teško da više može uspostaviti u njenom punom, tjeskobnom i anihilirajućem obliku svega spontanog. MOJA Crna rupa je svakodnevno zatrpana od strane moje konstrukcije takvim nenormalnim stvarima da je izgubila njuh onog svog zlog prijašnjeg stanja, kada me je živog jela, naočigled MENE, sputanog u njenom centru. JA sam još tamo, vi pričate sa konstrukcijom oko MOJE Crne rupe, konstrukcijom koju ću kad tad urušiti u MOJU Crnu rupu i učinit je SVOJOM. Ili će sama MOJA Crna rupa nestati, a JA ću slobodno vikati i udisati svježi zrak stvarnosti, očaran spontanošću, koja je odjednom tako sama po sebi razumljiva. A onda će me strijeljati na osnovu sugestija, sugestija da sam ostavio gomilu smeća iza sebe, jer, jebiga, godinama samo gomilam, a sad odjednom sve izbacim na svjetlo dana... i to još vičući iz sve snage. Teško da će biti tako. Bio bi zadovoljan da sam SVOJA Crna rupa i da usisavam tuđu tjeskobu i inhibiranost, nagovarajući druge da grade svoje konstrukcije oko njihovih Crnih rupa, a ne da pristaju na ove konvencionalno-kompatibilne sa onim nečim što je propagirano kao 'stvarnost'.
Ne znam nikoga bez Crne rupe. Volim ljude koji polako otkrivaju svoje konstrukcije drugima; oni što su na prvu potpuno spontani i otvoreni su savršeno pretvorili svoju tjeskobu u nešto što prodaju drugima. Nije me briga za mišljenje drugih o mojoj konstrukciji, nije takva da namjerno povređuje druge i gura njihove labave konstrukcije prema njihovom, tjeskobno-uvijek-gladnom 'Event Horizonu'. Onaj Ja u MOJOJ Crnoj rupi je neko stvarno otporno pseto. Ja mislim da mi u snu šapće kako se ništa nikad nije dogodilo dva puta i kako ovo nije generalna proba. Pa mi malo sugerira neke stvari oko konstrukcije. Volio bih jednom saznati tko je taj JA. I kako li mu je samo pala na pamet ovakva jebena konstrukcija, koja sad ovo piše ove ludarije... nešto ovako idiotski sklono 'incommensurability' svjetonazoru i svakavim jebenim kemikalijama. I pizda li mu materina za 17 godina na alkoholu... a ovo je citat: 'MOLIM TE, POMOZI MI', napisan 03.07.2003., kad je Lilly drmnula ponton preko 'AA Step two', a izgradnja moje konstrukcije, koja ovo piše, krenula tijekom koji nije bio iznova, iznova, iznova, iznova i iznova ponavljajući začarani krug, uvjetovan kaznenim ekspedicijama tjeskobe i suverenom vladavinom inhibicija, podržanih alkoholnom religijom krivnje.
I tako sam danas, nakon dugo vremena išao putem i smiješio se (bez kemijski induciranog raspoloženja) i konačno shvatio još jednu stvar... ja moram hodati. Hodati, hodati, hodati, hodati... i bacati svašta u MOJU Crnu rupu. Jer onda se smiješim. A onda se sve spustilo na sinaptičku razinu i ova konstrukcija je sjebala nešto što nije smjela. Prema principima koje polako uvodi u upotrebu. Novim principima. Potpuno novim.

Let’s throw some sand in the gears of financial markets