|
The Event Horizon. Ona točka u blizini Crne rupe, ona sfera oko Crne rupe u kojoj gravitacijska sila postaje toliko jaka da ništa, pa ni svjetlost, ne može umaknuti snazi mase. The point of no return. Nitko ne zna što je iza horizonta događaja, nema nikakvih signala, nema ništa. Tu prestaje observacija, tu prestaje spoznaja.
Tjeskoba. Ili anksioznost. I inhibicija koja često ide uz nju. Inhibicija je subjektivni 'The Event Horizon', inhibicija stvara sferu oko inhibiranog iz koje ne uspjeva pobjeći ni tračak te osobe. Sve što se može primjetiti je nestajanje svih informacija u tjeskobnoj receptivnosti inhibiranog, anksiozna reakcija koja svojom neartikuliranom emocionalnom
strukturom samo guta ono primljeno i pretvara ga u nešto što nema drugog puta osim pada u Crnu rupu tjeskobne osobe. Sva lijepota svijeta je smrvljena ogromnom silom tjeskobe i gurnuta u bezizlaz inhibicije. Takva osoba nema svijet kakav je dan drugim ljudima, svakodnevno. Ona ima samo ogromnu masu godinama sakupljanih događaja na koje je mogla odgovoriti, ali nije nego ih je sabila u svoju malu osobnu Crnu Rupu.
Postoje razne razine 'Event Horizona' kod istog čovjeka. Sve su iste, sve samo pasivno upijaju, samo neke imaju naučene mehanizme standardiziranog odgovora, koji nemaju veze sa spontanošću ili refleksijom o primljenom. Te razine su višeslojne i neke djeluju kao da su izraz same osobe. Neke razine su čak i korisne i kompatibilne sa okolinom, koja ni ne očekuje spontanost već samo konvenciju. Osobe sa Crnim rupama su često neprepoznatljive od drugih ljudi. Osobe sa Crnim rupama nisu same i dobro se snalaze u društvu sebi sličnih. Osobe sa Crnim rupama su u većini. Ogromnoj, ogromnoj većini. Tjeskoba suvereno vlada kao medij u kojem se odvija ono što bi trebalo biti označeno pojmom 'stvarnost'. Inhibicija, ma koliko to izgledalo nevjerojatno, je ona sila koja sve kontrolira, bez obzira na šarenilo slobode izbora u propagiranom svijeta i njegovu vulgarnu nesputanost. Inhibicija ima toliku kolektivnu masu da ništa, ali baš ništa spontano i iskreno ne može pobjeći njenoj privlačnoj sili. Inhibicija je, razinu po razinu, stvorila 'stvarnost' koja nema pojedinca za onoga koji je projicira, nego samo kompleksnu strukturu konvencionalnih reakcija na konvencionalne akcije. Ništa se ne događa izvan milijardi sudarajućih, inhibiranih pojedinačnih Crnih rupa, a da bi poteklo iz njih, iz njihove osobe, iz njihove želje da proture nešto svoje izvan svojih tjeskobom, na beskrajno i jalovo urušavanje u samog sebe osuđenih postojanja.
Ja imam Crnu rupu. Bacam u nju sve i svašta. To je jedina razumna taktika do koje sam došao, proslijediti naučene konvencije i gurnuti ih u moju Crnu rupu. Načini na koje to radim su svakojaki, neki su kemijski inducirani (kako izgleda grafit 'Torcida' na tripu... good animal, good animal... ha ha ha, ovo je razumljivo samo meni i Ninu), neki nisu. Neki su stvar ekspresnog slanja nove konvencije u moju Crnu rupu, neki su stvaranje moje konstrukcije samo mojih konvencija koje nisu inhibirane, ni pasivne, ni samo receptivne, neke čak, ironično, nazivam i svojim principima. Ironično, jer principi su tu da se imaju stalno pred očima, a ne kad meni odgovara. Moja tjeskoba je preusmjerena i ruši ono što je godinama sama polako gradila, dok je pravila od mene nešto JADNO, moja tjeskoba je MOJA i ja znam da vodi samo u MOJU Crnu rupu. Ali nekako je nešto pobjeglo iz te Crne rupe... ne, to je nemoguće... nekako se izgradilo nešto oko MOJE Crne rupe što je smanjilo njenu brutalnu inhibirajuću silu, koja nema druge osobine osim entropije, osim beskompromisne i krajnje funkcije da sve poništi i izjednači u hladnoći smrti.
Ja sam šetajući otpad. Sve što se ne sviđa mojoj novoj konstrukciji reakcija, ide u moju Crnu rupu. Što se tamo događa, uopće me ne zanima. Kad dovršim konstrukciju koju nije projektirala tjeskoba, sve ću skupa urušiti u MOJU Crnu rupu. Pa što bude. Možda me samelje i ostanem neupotrebljiv čak i za svakodnevne konvencionalne manifestacije stvarnosti, pa me stave negdje na sigurno, da ne smetam. A možda i postanem SVOJA Crna rupa i bez inhibicija počnem birati što ću privući u svoju singularnost. Možda iz SVOJE Crne Rupe, prvi put u životu JA ( JA koji sam još uvijek u MOJOJ; još ne SVOJOJ Crnoj rupi), po prvi put u životu viknem nešto iz sve snage. I možda to bude nepokorivo zakonima fizike, možda bude brže od svjetlosti pa se začuje i izvan MOJE Crne rupe, izvan sfere Event Horizona. Jer ja se u životu još nikada nisam zaderao iz sveg glasa. Nikad. Ni blizu.
Konstrukcija koju ja gradim oko MOJE Crne rupe meni je jako draga. Sredstva kojima sam to napravio su nevjerojatno raznolika. Kemijski pontonski mostovi privukli su i spojili nekad razdvojene i nestabilne konstrukcijske strukture. Sreo sam stvarno raznolik niz drugih Crnih rupa okruženih najrazličitijim konvencionalnim konstrukcijama, neke su bile serijske po kvaliteti, ali su po svom kvantitativnom učinku na druge ljude bile užasno zle. Neke su imale i svojih konstrukcija koje su mi se i još mi se uvijek sviđaju. Zadovoljan sam svojom konstrukcijom. MOJA Crna rupa svoju inhibirajuću silu teško da više može uspostaviti u njenom punom, tjeskobnom i anihilirajućem obliku svega spontanog. MOJA Crna rupa je svakodnevno zatrpana od strane moje konstrukcije takvim nenormalnim stvarima da je izgubila njuh onog svog zlog prijašnjeg stanja, kada me je živog jela, naočigled MENE, sputanog u njenom centru. JA sam još tamo, vi pričate sa konstrukcijom oko MOJE Crne rupe, konstrukcijom koju ću kad tad urušiti u MOJU Crnu rupu i učinit je SVOJOM. Ili će sama MOJA Crna rupa nestati, a JA ću slobodno vikati i udisati svježi zrak stvarnosti, očaran spontanošću, koja je odjednom tako sama po sebi razumljiva. A onda će me strijeljati na osnovu sugestija, sugestija da sam ostavio gomilu smeća iza sebe, jer, jebiga, godinama samo gomilam, a sad odjednom sve izbacim na svjetlo dana... i to još vičući iz sve snage. Teško da će biti tako. Bio bi zadovoljan da sam SVOJA Crna rupa i da usisavam tuđu tjeskobu i inhibiranost, nagovarajući druge da grade svoje konstrukcije oko njihovih Crnih rupa, a ne da pristaju na ove konvencionalno-kompatibilne sa onim nečim što je propagirano kao 'stvarnost'.
Ne znam nikoga bez Crne rupe. Volim ljude koji polako otkrivaju svoje konstrukcije drugima; oni što su na prvu potpuno spontani i otvoreni su savršeno pretvorili svoju tjeskobu u nešto što prodaju drugima. Nije me briga za mišljenje drugih o mojoj konstrukciji, nije takva da namjerno povređuje druge i gura njihove labave konstrukcije prema njihovom, tjeskobno-uvijek-gladnom 'Event Horizonu'. Onaj Ja u MOJOJ Crnoj rupi je neko stvarno otporno pseto. Ja mislim da mi u snu šapće kako se ništa nikad nije dogodilo dva puta i kako ovo nije generalna proba. Pa mi malo sugerira neke stvari oko konstrukcije. Volio bih jednom saznati tko je taj JA. I kako li mu je samo pala na pamet ovakva jebena konstrukcija, koja sad ovo piše ove ludarije... nešto ovako idiotski sklono 'incommensurability' svjetonazoru i svakavim jebenim kemikalijama. I pizda li mu materina za 17 godina na alkoholu... a ovo je citat: 'MOLIM TE, POMOZI MI', napisan 03.07.2003., kad je Lilly drmnula ponton preko 'AA Step two', a izgradnja moje konstrukcije, koja ovo piše, krenula tijekom koji nije bio iznova, iznova, iznova, iznova i iznova ponavljajući začarani krug, uvjetovan kaznenim ekspedicijama tjeskobe i suverenom vladavinom inhibicija, podržanih alkoholnom religijom krivnje.
I tako sam danas, nakon dugo vremena išao putem i smiješio se (bez kemijski induciranog raspoloženja) i konačno shvatio još jednu stvar... ja moram hodati. Hodati, hodati, hodati, hodati... i bacati svašta u MOJU Crnu rupu. Jer onda se smiješim. A onda se sve spustilo na sinaptičku razinu i ova konstrukcija je sjebala nešto što nije smjela. Prema principima koje polako uvodi u upotrebu. Novim principima. Potpuno novim.
|
