pookapookapookapookapooka

Mogu ja sa tobom popiti stotinu kava, šetati ili se voziti po Gradu u potrazi za janjećim butevima (za one za koje ti misliš da ih ja mrzim) ili provesti mnoge mirne i ugodne dane. I za svo to vrijeme saznati o tebi samo stoti dio onoga što saznam u jednoj noći poput ove. Noći, kad više nepotrebne potporne, šutnjom uglavljene proteze, otpadaju i dvoje ljudi kreću dalje gipkije, inercijom se oslanjajući na gravitaciju, a ne prkoseći joj, pomnom ukočenošću i neprimjetnim, ali iscrpljujućim trzajima gibanja. Noći poput ove čekam. Znam da se ljudi tada prepoznavaju. Znam kad erupcija nenamjenskih izjava izbaci hladnu paru ukapljene svakodnevice i jasni kristali razumjevanja počnu otkrivati nebo, svojim malim čudima iskrenosti samo naslučujući njegovo čudo svih čudesnosti. Ja ih čekam, noći poput ove, kada se prepoznamo na nekoj strani od ove puzzle slike nas dvoje. Ja ih mogu samo čekati. Jer meni je to puzzle, a tebi je to duša. Ti misliš da stvari imaju svrhu, ja ne smijem to ni misliti, niti u to vjerovati. Ti otvaraš noći poput ove, noći prepoznavanja. Ja imam odgovore, odgovore prema kojima su svrhe zvijezde padalice, a mi mala čuda, ulovljena u svijet svojih projekcija, jedini nam dostupan. I želim još ovakvih noći, iako ti možda misliš da postoji i lakši način. Ne postoji, ovaj je jedini iskren, ovaj je jedini prihvatljiv i za tebe i za mene. Ti nisi toster, niti sam ja mikser. Mi smo ljudi. Mi smo svijetovi, sudareni svjetovi koji tek uspostavljaju stabilnu orbitu jedan oko drugog. Okreće li se Mjesec oko Zemlje ili Zemlja oko mjeseca? Gledano sa Mjeseca uvijek postoji 'Dark Side of the Earth', Zemlje koja se okreće oko Mjeseca, okrenuta uvijek istom svojom stranom, a Mjesec ima svoju vlastitu os rotacije. Moja referentna točka je Zemlja, tvoja je Mjesec. Ja znam što je na mojoj nevidljivoj strane, ti znaš što je na tvojoj nevidljivoj strani. Pojedinačno gledano su nevidljive i zauvijek takve ostaju. Zato ja na Zemlji čekam da mi ti pošalješ priču sa te, meni nevidljive, strane... jer ja sam teži i privlačim tvoju priču, a svoju ne mogu poslati jer nemam snage pobijediti svoju klasičnu mehaniku. A ti lebdiš, lagana i gledaš kako tvoja priča orbitira oko mene, skupljajući one stvari koje su ti zauvijek nevidljive i kako takva tvoja, a sad i moja priča ide do mog pola i pod naletima Sunčevog vjetra tebi šalje sliku moje Polarne svjetlosti, sliku mene. Ja sam slika, ti si riječi. Zajedno smo nešto poput crtanih filmova 'A je to?'. A tamo se stvari uvijek zakompliciraju i nikad ne završe tužno. Jer tamo je referentna točka zajedničko rukovanje, na obostrano veselje, ma kakav god jebeni cirkus ispao. Zato mi daj još ovakvih noći. Ja ih čekam da ih obavijem oko sebe, predajući im moje krute tajne i raširim iznad Sjevernog pola, da ih gledaš, u koloru i jasnom formatu, da gledaš moju priču, moju priču o meni, sa zvjezdanim nebom, čudom svih čudesa, uvijek samo u pozadini, nikad unutar forme. Jer ja imam najčudnija čuda o kojima se može čuditi, čuda koja se smiju samo nazrijeti u pozadini. I treba mi ta pozadina, treba mi tvoja priča da zavrti i projicira moju. Jer onda sam ja čudan zbog čudne pozadine... a ti si svejedno čudna jer ta pozadina je tvoje nebo. Zato mi daj ovakvih noći. Želim ti biti čudan svojom samonametnutom ograničenošću... tebi koja misliš da stvari imaju svrhu, tebi koja vjeruješ u čuda i živiš pod čudesnim nebom. I ne mrzim one sa janjećim butićima. Možda bi ih mogao i voljeti, ali im ni slučajno neću okrenuti i drugi obraz... NO PASARAN, ljubavi moja... NO PASARAN, he he he he :)