Idem putem i smiješim se. Konstrukcija koja me nosi, kojom se zovem, koju sastavljam i rastavljam svaki dan, svaki dan u nekom novom detalju, konstrukcija kojom se nadam i kojom želim, MOJA konstrukcija giba se skladno, koristi inerciju, brzo mijenja smijer, uvijek propuštajući nadolazećeg nekoga. Lagano poskakujem dok hodam. Veseli me sve što je zeleno, po stoti put gledam isto mlado drveće i po stoti put vidim da raste, ali ne znam kako... u visinu... u širinu... u dubinu? Idem putem i smiješim se. Konstrukcija mi je bolja nego ikad. Na neki način se ponosim, na neki način mi se živo jebe za sve oko mene, na neki način pripadam rodnom Gradu, na neki način ne znam ama baš ništa o njegovim ljudima. Idem putem i smiješim se. Živ sam. Nakon trideset i tri godine, još uvijek sam živ. Nisam nužno trebao biti živ. Neću nužno biti živ. Život mi nije ništa dužan, u meni nema ni trunke zamjerke. Idem putem i smiješim se. Prerađujem ponuđeno i stvaram nestabilne mini svijetove, pretjerivanjem dovedene do revolucionarnog čina. Ti me svijetovi prave smiješećim stvorom. Konstrukcijom koja se smiješi. Znam da ne smijem. Znam da ni na trenutak ne smijem sebi ni kao utjehu, ni kao potporu, ni kao razlog zamisliti svijet u kojem postoji za mene predviđeno mjesto, svijet u kojem sam imalo bitan. Svijet koji postoji izvan senzorskih signala moje konstrukcije, a ja ga smatram smislenim. Ne smijem. Idem putem i smiješim se. Iznad mene, oko mene, ispod mene, u meni... nizaju se čuda koje brižno čuvam u njihovoj čudesnosti. Znam da ih ne smijem zamisliti kao nešto što moja konstrukcija može pojmiti, povezati, objasniti, staviti u neku kutiju u koju stavljam stvari kao što je Tobinov porez. Idem putem i smiješim se.Gibam se gipko. Živ sam. Imam konstrukciju kao dokaz i smiješak kao alibi da ne zamjeram ništa životu. Idem putem i smiješim se. Najdraže teniske mi imaju rupe na oba dva džona. Ja imam konstrukciju. Nije napravljena tako da se raspe ako se izvuće samo jedan vijak. Nije planski sastavljena, nije sastavljena metodom pokušaja i pogrešaka. Sastavljena je metodom sustavnih pogrešaka pa brisanjem cijelog sustava pogrešaka i pamćenjem kuda bi taj sustav htio dalje griješiti. Idem putem i smiješim se. Konstrukcija mi ima dosta sustavnih pogrešaka. Nikad nije bila bolja, nikad nije bila jača, nikad nije bila tako moja.
Ako nestane mjesta za pogreške, pojavit će se onaj čavlić i sam ispasti. JA sam pogreška.
Svijet je čudesan dok smrdi iz kontejnera za smeće. Konstrukcija ide putem i smiješi se. Ne smije povjerovati da sam JA u harmoniji, ne smije povjerovati da su kontejneri ružniji od proljetne livade, ne smije povjerovati da je ona, sama konstrukcija, puka igra sudbine. Idem putem i smiješim se. Automobilima, najčešće. Oh, kako se uredno prate, kako svjetlucaju i oglašavaju se silinom konjskih snaga, kad god uzmognu. I vidim ljude što ih voze kako vjeruju u harmoniju, kako su im njihovi automobili ljepši od kontejnera i kako im je sudbina namjenila savršene konstrukcije. I kako ih nije briga kad ispadne onaj čavlić koji od savršene konstrukcije pravi onu groznu, polovnu, koja iz straha grabi svoje JA i nalazi ga harmoničnog, ukidajući svaku nadu u čudesnost kao vjeru da sudbina ima pravo na pogrešku. Idem putem i smiješim se. Ništa se nikad nije dogodilo dva puta. Sve je novo.
I nisam uzimao ništa psihoaktivno... da se razumijemo... dok sam hodao i smiješio se.
Post je objavljen 06.08.2005. u 12:10 sati.