|
Sjeli smo u koprive. Otac je govorio da se na ovakvim sindikalnim okupljanjima, uz veliki kazan graha, dobro pazi ko će sjesti u koprive i tako izbjeći da neko od drugih drugova, na kraju kad više ne bude mjesta na livadi, bude primoran sjesti u koprive. Time bi mu bila, zbog nedostatka klasne solidarnosti, nanesena velika nepravda. Jer davno su prošla buržujska vremena kada su proleteri bili primoravani da zauzimaju najgora mjesta na društvenoj ljestvici. Netko na drugoj strani livade, pripitim je glasom počeo pjevati 'Druže Tito, mi ti se kunemo...' pa smo i mi ostali pomalo prihvatili pjesmu i uskoro se cijela livada orila pjesmom, kuneći se da neće skrenuti sa puta Druga Tita. I to bi obično trajalo pet, šest minuta, ali je ovaj pripiti iznova i iznova započinjao refren tako da smo i mi drugi za njim pjevali nekih pola sata, jer kad jedan pjeva takvu pjesmu i drugi mu se obično priključe, jer i njima ta pjesma leži duboko u radničkim srcima. I seljačkim, dakako, jer mi bi svaki put za Dan Mladosti pozvali i neke drugove sa sela, da bi pokazali kako je radništvo i seljaštvo uvijek jedno uz drugo. Seljaci bi došli na traktorima, a nas bi dovezli tvorničkim autobusom, koliko stane u njega, a ostali bi se ispeli na tvorničke kamione i veselo, uz mahanje svih triju zastavica, partijske, savezne i republičke, pratili autobus i izvikivali kako su sretni zbog Dana Mladosti.
Ja sam sjedio u koprivama i guzica i noge su me pekli ko sam vrag. Rekao sam to ocu, ali me je on pogledao kao da sam onaj mršavi fratar kojeg moj otac nije nikako volio jer mu je prije ženidbe za moju majku, kad se trebao ispovijediti, rekao da priznaje samo sud svoje Partije i da ga na tom partijskom sudu sigurno ne bi pitali je li mu se jebu i druge žene osim njegove. Pa su mi se roditelji vjenčali u Kotarskom odboru i otad nam se majčini roditelji jako slabo javljaju, jer oni su više u onoj Crkvi, nego u svojoj kući.Pa mi je uz takav pogled, bijesno rekao: 'Nema ni mjesec dana da je umro Drug Tito, nogu su mu otkinuli i danima je bolovao sve dok ga nešto nije izjelo iznutra, sigurno zbog onoga kad je ranjen na Sutjesci. A ti kukaš zbog malo koprive, jebala te kopriva da te jebala!' Majka se isto stalno češala i bila je sva na crvene fleke, ali je šutala i iz torbe vadila domaći pečeni kruh. Onda je otac rekao da idemo na kazan i da se svi smiješimo jer je taj grah dar od samog Druga Tita. I tako smo mi svi stali u red, i čekali, i čekali i taman kad smo mi došli na red graha je nestalo. Otac je pitao kuhara da kako nema za sve, a kuhar mu je samo pokazao na parolu otisnutu na dugačkom crvenom papiru. Pisalo je: STABILIZACIJA, NAŠ TRAJNI ZADATAK! Otac je bio malo ljut, vidio sam kako stišće šake i izbacuje bradu naprijed, ali to je trajalo samo jedan trenutak, a onda je otac slegnuo ramenima i rekao: 'A takva su vremena... ma bilo je i gore, progrmit ćemo mi i ove nedaće, ko i sve do sad, strpljiv je i marljiv ovaj naš narod.' Kuhar ga je gledao neko vrijeme pa ga je upitao:' Jeli, druže... bi li se ti dobrovoljno javio da opereš ovaj kazan, evo ima tu Vim i ovaj šlauf... bilo bi to pravo drugarski od tebe, baš zato što i nije bilo graha za tebe, ali ti ne posustaješ i ideš u nove pobjede, a nagrade neka skupljaju petokolonaši i popadija. I moj otac odmah pristade, sam otkotrlja onaj kazan do šlaufa pa nas troje djece ubaci u kazan, da nam Vim i čelične vune i reče kako za pola sata hoće da je kazan iznutra ko nov. Trebalo nam je sat ipo da operemo kazan i svi smo bili masni i od Vima. Ja pođoh prema šlaufu da se operem, ali me otac zaustavi i potjera me prema koprivama, ponosno šetajući između kolega, pokazujući svoju prljavu djecu i govoreći ponekima kako smo, evo, oprali kazan, a grah nismo ni htjeli uzet jer nije bilo dovoljno za sve. Gladni ko vukovi, došli smo do kopriva i otac prvi prevrne deku kojom je bio pokrio domaći kruh pečeni, kad od kruha ni mrvice. Neko od drugova kolega ga je prisvojio, dok smo mi ribali kazan. Ocu su skočile žile na vratu i tiho je jebo majku komegod ko se usudio da nam kruh ukrade. Gledao je naokolo, ali svi su imali domaći kruh pa nije bilo nikakve koristi od toga. I tako sjedosmo mi u one koprive, svak na svoj mali jastučić pa majka raširi onu deku između nas i izvadi iz torbe malu teglu soli. Onda je otac počeo pričati kako partizani nisu imali soli i kako je Dragan Nikolić dao Bošku Buhi malo soli spremljene u sat na lanac, jer Boško Buha je bio bombaš i kurir i morao je biti zdrav. Inače bi to Dragan Nikolić svima ravnomjerno podijelio. I baš kad je po stoti put završio tu priču, na čelo mu sleti osa i ubode ga, a on glasno zajauče. Odmah iza tog jauka, na nas, u koprivama, sa teglom soli na deci, sjure se deseci osa koje su osjetile neopranu mast iz kazana kojom smo svi bili umazani. Pa počnemo mi skakati, mahati rukama i bježati naokolo, ali ose krenu za nama i izgrizu nas, sve dok i posljednja nije crkla nakon uboda. A onda dođe Predsjednik radničkog savjeta i ljutito napadne moga oca da kako ga nije sramota, valja se tu u koprivama, masan i prašnjav, izujedan od osa, pa mu onda još kaže da ne dolazi na sljedeću proslavu Dana Mladosti, jer je stvarno sramota da dostojanstvo prvog Dan Mladosti nakon što je Drug Tito umro, on i njegova familija pretvore u cirkus, izigravajući budale valjajući se po koprivama, a da se nisu ni sjetili okupati prije nego što dođu na proslavu praznika i još podignu toliku viku jer ih je izbolo nešto osa, tako da sad cijeli tvornički kolektiv gleda u njih, a ne sluša predavanje o tome kako je Drug Tito nekad davno ujedinio partijske frakcije i stvorio ovu Partiju koju sad imamo da ide naprijed, putem koji je Drug Tito davno zacrtao.
Ja sam gledao svoga oca, gledao sam kako mu glava od uboda otiče, a oči mu se zakrvavljuju. I prvi put sam vidio pogled svoga oca, pogled u kojem nije bilo ni trunke straha i znao sam da će se nešto jako loše dogoditi.
Moj je otac šutio desetak sekundi ispred Predsjednika radničkog savjeta koji je čekao neki oblik isprike ili kajanja, a moj mu je otac rekao: Slušaj ti mene, Rajkoviću... kurvin sine lopovski, imaš kuću na tri kata koju si izgradio od materijala kojeg sam ti ja dovozio iz firminog skladišta, u firminom kamionu, a ti si potpisivao i potpisivao naloge, cigla, beton, pijesak, crijep... cijelu si kuću ukrao meni i ovim ljudima oko tebe... a za onu partizansku spomenicu iz '43 su ti svjedočila još dva četnika, što su s tobom klala, palila i pljačkala sve od Foče pa do Semberije, a onda si '45 dobio spomenicu da si ratovao protiv četnika u 11. hercegovačkoj brigadi. Jebem ja tebi milu majku, izdajniče domaći i pljačkašu... ko si ti da dižeš glas na moju familiju, pseto jedno gadno koje se probilo u firmi ližući naokolo šupke još poganijih pseta nego što si ti. Pa zar ne znaš da sam jednom, kad sam ti dovozio kupe, čuo kako ti se u kući pjeva: Sprem'te se, sprem'te četnici... zar ne znaš da cijela firma priča o tome kako jebeš onu jadnu Stankovičku, a ona je ostala sama sa dvoje djece otkad joj je se mužu urušila skela pod nogama, skela koju nam je tvoj pijani nečak iznajmio i sastavio i masno naplatio. I nikom ništa za Stankovića. Samo mu ti jebeš ženu iz solidarnosti. E, slušaj ti mene, Rajkoviću... ološu i govno od čovjeka... jebe se meni i za tebe, i za Radnički savjet, i za Partiju, i za državu, i za Dan Mladosti i za druga Tita... jebe se meni za sve vas skupa. Golim sam rukama zadavio Nijemca na Kozari, ako meni ili mojima i dlaka sa glave padne, naći ću te, Rajkoviću... govno četničko, pa ću te polako stezat sve dok ne budeš ko onaj Švabo pištao: Muti... muti... vidiš li mi u očima kako ga sanjam skoro svake noći... vidiš li? A tebe bi, pacove lopovski, zadavio, bacio na smeće i zauvijek zaboravio. Jeli jasno? JELI TI JASNO, RAJKOVIĆU?
Rajković je problijedio, sa trbušine mu je kapala znoj ravno na tlo i nakon poduže tišine, drhtavim je glasom rekao mome ocu da što se odmah ljuti, da je njemu dužnost paziti na red i da će uskoro biti slobodno mjesto u Radničkom savjetu pa će ga on predložiti, jer se tamo takve glasine provjeravaju, a ne na sred livade dok cijeli radnički kolektiv prisluškuje. Ja sam od svega ipak najbolje zapamtio stotine žila koje su iskočile po rukama, tijelu i glavi mog izujedanog oca, a za koje nisam ni znao da postoje. I jedan drugi pogled koji mi je uputio dok smo svi sjedali nazad u svoje koprive, prvi pogled u kojem sam osjetio da je ostvario ono što mu je stalno izmicalo, moje iskreno poštovanje prema njemu. A onda je rekao kako kopriva možda lijeći ubode osa. Nije bio u pravu. Najebali smo junački.
|
