četvrtak, 25.02.2010.
Snovi...
Što su snovi uopće? Predstavljaju li oni potrebu i želju za nečim čime žudimo? Jesu li možda u funkciji neke životne pouke koja nam se javlja samo u tom besvjesnom stanju? Jesu li oni samo flashback naših sjećanja i događaja koji nas prate kroz cijeli život? Ili su snovi besmislen plod naše mašte koji se javlja samo kako bi nam brže prošlo vrijeme dok spavamo?
Oduvijek sam se pitala kako se neki ljudi ne sjećaju svojih snova. Kako im se u tom dijelu našeg života uopće mogao omaknuti jedan sasvim drugačiji i novi svijet koji nam pruža priliku da u njemu radimo što god hoćemo i nesvjesno ga kontroliramo svojim mislima? Pa, zar nije predivno imati mogućnost zaviriti u svijet koji nam je u zbilji tako stran i nepoznat bez obzira na vrijeme, mjesto i tijek događaja? Pojam sna mogu samo usporediti s najzanimljivijom knjigom koju sam ikad pročitala. San budi u nama emocije. Neke za koje nikad nismo ni bili svjesni da postoje. Stoga, jedva čekam iznova zaviriti u posve novu knjigu koju nikad nisam pročitala i koja mi objeručke otkriva sve svoje čari novih spoznaja, novih otkrića i nove besmislenosti koje samo ja mogu posjedovati. :)
Hold fast to dreams
For if dreams die
Life is a broken-winged bird
That cannot fly.
Hold fast to dreams
For when dreams go
Life is a barren field
Frozen with snow.
Drži se čvrsto snova
Jer ako snovi umru
život postane ptica slomljenih krila
što ne može letjeti.
Drži se čvrsto snova
jer kada snovi nestanu
život postane jalovo polje
zamrznuto i prekriveno snijegom.
(napisao: Langston Hughes, preveo:nepoznato)
- 22:07 -
srijeda, 24.02.2010.
Svi moji bivši ...
4. Trebam li se sramiti? Nekako mi se ta brojka čini premalena za jednu 24-godišnjakinju. Ili ipak ne.
Oduvijek sam se divila svojim prijateljicama koje su, ponosno sastavljajući popise bivših ljubavi, uvijek ispunile cijele dvije stranice A4 papira, a moj popis jedva da je popunio stranicu malenog blokića. I još sam pisala velikim tiskanim slovima kako bi sve to na nešto ličilo. :D "Koka, pa ti si u kurcu." To je bila rečenica koju sam dobila, a moj odgovor na to je uvijek bio tek sarkastični smiješak popraćen plaženjem jezika.
"Da, al ja čekam pravog tipa da naiđe."
Pravi tip! Kakav on mora biti? Mora li zadovoljavati neke moje kriterije i tražim li previše od većine današnjih tipova čiji jedini smisao života je izaći van, napiti se i putem nešto povaliti? Možda je ovo zvučalo prebrutalno, ali nije daleko od istine. Zanimljivo, ali karaktere tipova s kojima sam hodala mogu samo usporediti s raznolikosti boja u duginom spektru. 4 je tako maleni broj, a opet dovoljan kako bih mogla procijeniti prirodu svakog muškog karaktera.
Kandidat br.1:
Istina bog, na prvi pogled, kada biste ga ugledali, pomisao bi bila: ništa posebno. "Fizički geni", prisutni u njegovoj obitelji ga nisu zaobišli i bio je nedoživljen od strane drugih djevojaka.
Znate, uvijek sam se divila mojoj sposobnosti da uvidim ono ljudsko u drugima jer u svojoj suštini, broj 1 je bio pažljiv, nježan čovjek u kojega si se mogao pouzdati. Blagonaklon emocijama. Iskren i čist u davanju platonske ljubavi o kakvoj sanja svaka djevojka.
No, vrijeme mijenja sve. Mijenjalo je i nas dvoje. Naše stavove i mišljenja. On se pretvorio u posesivnu i opsjednutu osobu koja nije mogla prihvatiti moju potrebu za nezavisnošću. Njegova pretjerana želja za ljubavlju mi nije dala disati. Iz divnog i brižnog čovjeka, on se pretvorio u "stalkera! Slučajno pričanje sa osobom drugog spola nije više dolazilo u obzir. Odmah bi se to smatralo prevarom i nedovoljnim pokazivanjem poštovanja prema njemu; točnije, po njegovim riječima, "jedinoj osobi kojoj je bilo najviše stalo do mene."
Znate li kako je sve završilo?! :) Zanimljivo! Bez imalo utjecaja sa moje strane, našao je drugu. Ništa bolju, a ni goru od mene. Uvijek sam mislila da sam ja kriva zbog toga. Da mu nisam znala pružiti onakvu ljubav kakvu je htio.
No, vrijeme je ponovno uzelo uzde u svoje ruke. Ostavila ga je nakon 3 mjeseca veze kad se je Mr Sensitive sjetio otipkati moj broj na telefonu i reći mi: "Oprosti. Volim tebe, a ne nju." No, tada, bilo je prekasno jer ja sam nastavila dalje. Sama.
Znala sam ga kasnije sretati na ulici. Nikad me nije pozdravio. Iz najboljih prijatelja koji su sve dijelili, postali smo stranci. Zadnje što sam čula o njemu jest da više nije imao djevojke, a od našeg prekida, prošlo je 10 godina.
Kandidat br. 2:
Ne predugačka tema. Ukratko, nesporazum, kratka afera i laž. Sjećam se ko i danas kako se tip loše ljubio. Sin poznatog hrvatskog bogataša. Nadasve zanimljiv jednoj šesnaestogodišnjakinji jer je djelovao nedostupno. Na svu sreću (ili žalost) i bio je nedostupan. Sljedeće čega se sjećam jest hrpa nabrijanih pijandura kako me jure kroz hodnike prepunog diskokluba među kojima je predvodnica bila samoživa treba koja i dandanas nije svjesna činjenice da vidljiv obris tamnog pudera na ženskom licu djeluje odbojno - njegova cura.
Nakon toga su prekinuli. A ni ja se nisam htjela javljati, svjesna činjenice da bi se u nekom trenutku to isto dogodilo meni.
Nedavno sam saznala da se ženi, i to fufarom koju je pregazilo pola kluba u koji sam izlazila početkom ovog stoljeća.
Po mom mišljenju, takvu vrstu muškaraca volim nazivati šopingholičarima (nisu žene jedine). Uvijek žele ono što je u izlogu, a stvari koje posjeduju zametnu u ormar nadajući se da će one tamo ostati. Ako ništa drugo, uvijek ih mogu baciti kad naiđe bolja i pomodnija krpica.
Kandidat br.3:
Nije da sam pobornik predrasuda ili klišeja, al slijedeći kandidat je živi primjer, jedan od predstavnika tipične kategorije futbalera kojima je jedini smisao života žensko spolovilo.
Iskreno, već isprva sam znala u što se upuštam - igru bez granica koja ima koban ishod. Zato se i nisam previše uzrujavala. Svoje tadašnje osjećaje prema njemu mogu opisati samo u nekoliko riječi - bio mi je napet. Ništa drugo. Ništa što nisam mogla već unaprijed očekivati.
Moja intuicija je s vremenom došla na svoje. Naime, povalio je moju najbolju prijateljicu jer mene nije mogao.Trajali smo 3 mjeseca. Sve daljnje riječi su suvišne.
Što se tiče takvih duša, one zauvijek ostaju same. U svakoj novoj generaciji traže novo uzbuđenje,novu napetost, novu neobaveznu avanturu. Oni se ne smiruju. Ne libe se pokazati što imaju u gaćama, al se ne libe ni pokazati da im je mozak tabula rasa. Oni nikad neće osjećati potrebu da konačnu ispišu te stranice svog "pijem-jebem" ispraznog života jer s obzirom na njihov mentalni sklop, što je život doli cuganje i dobra ševa?! Koliko god su ženama takvi tipovi napeti i mistični, oni će zauvijek ostati u prolazu. To je život koji su sami odabrali i koji im odgovara.
Kandidat br.4:
Evo ga. Fantastična četvorka. Neki ljudi kažu: Treća sreća! E pa moja je bila četvrta. Neki put sam se znala pitati koliko jedna dugogodišnja veza, vrijedna divljenja može utjecati na čovjekov karakter i njegova daljnja gledišta na život. Tako i nas dvoje. Više se nismo razvijali kao posebne osobe, posebne individue. Zajedno smo razvijali vlastiti život i uživali u činjenici kako mnogo toga imamo zajedničkog. Postali smo isti, voljeli iste stvari, mrzili iste ljude, smijali se istim šalama, odlazili na ista mjesta, stjecali iste prijatelje. Dovoljan nam je bio samo jedan tren da se vidimo i dan bi nam bio u potpunosti ispunjen. S vremenom, postali smo jedno.
To nas je uništilo. Rutina. Monotonija. Nazovite to kako god hoćete. Nestalo je strasti, uzbuđenja, one prvobitne reakcije kad bih ga vidjela dok sam se u njega zaljubljivala. Ali ni on nije bio ravnodušan. Osjećali smo se okovano u okviru vlastitih odluka i nemoćnosti da se vratimo na početak. Bijeg je bio potreban, ali nismo znali kako pobjeći. Postalo nam je teško izražavati svoje emocije jedno prema drugome, koje su iz dana u dan sve više slabjele. Neprestano smo jedno u drugome tražili one osobe u koje smo se zaljubili, kojima smo se divili, koje su nekoć razmišljale kao jedno. Jedino što je ostalo jest bila navika, a navika je postala naš život. Kako nastaviti živjeti dalje kad sve što ste imali i dijelili, se počne rušiti pod vašim nogama, a vi silom želite zaustaviti i spasiti to još donekle sigurno tlo na kojem ste gradili temelje budućeg života? Kako se osloboditi nadolazećeg predosjećaja, a i činjenice da ćete izgubiti nešto najvrednije što ste ikad imali, a gubitak je neizbježan?!
............................................
I sad sam tu. Sama. Umorna od vlastitog preispitivanja gdje sam pogriješila ja, a gdje oni. Ne mogu kriviti nikoga i ne mrzim nikoga zbog naših postupaka. Svi mi kujemo vlastitu sudbinu i podređujemo je svojim ciljevima, što ne čini čovjeka sebičnim bićem. Naprotiv. Izgubiti vlastitog sebe u očekivanju postajanja "2 u 1" je zapravo breme koje smo si sami zaradili i prije nego što smo se zaljubili. S vremenom, ono postaje sve veće i veće. Počinje se gubiti nada u vječnost, a dobiva se rok trajanja. Stoga, sjetite se kakvi ste bili prije svog tog blještavila lažnog i svima nam poznatog "forever and ever" koje vas zasljepljuje. Nije zabranjeno vjerovati u bajke, al pogledajte malo dublje i zapitajte se: Što se dogodilo nakon bajke? Jesu li zaista živjeli sretno do kraja života? Ako jesu, što su morali poduzeti da se to ostvari? Mislim da nikad neću prestati tražiti odgovore na ta pitanja.
- 10:47 -
utorak, 23.02.2010.
Bitka razuma i srca - koji će pobijediti?
Nakon svih dobivenih i izgubljenih bitaka, može li se na kraju ipak razaznati tko je pobjednik,a tko gubitnik u igri ljubavi, izdaje i prevare? Vrijeme liječi sve, to jako dobro znamo. No, liječi li rane zadane jedinom ljudskom organu koje je u svojoj prirodi zapravo najneiskvarenije? Ne. Rane srca su neizbrisive, one ostaju, makar samo u tragovima i manefestiraju se u pokušaj da sačuvamo jedino bitno što nam je ostalo kako bi mogli nastaviti dalje - ponos. Usprkos tome, ipak volimo jer ljudski je voljeti. To snažno čuvstvo ostaje. Nažalost, ne mogu se pohvaliti svojim ljubavnim uspjesima jer su bili rijetki ili ih naprosto nije bilo. Koliko je dugo potrebno santi leda da se otopi? Izgleda da globalno zatopljenje nije mnogo utjecalo na mene. Možda je to zbog bojazni da će se otopiti onaj istinski, razumni dio mene koji me drži na životu i tjera me da nastavljam dalje. Žao mi je samo što nitko nikad neće saznati da sam zapravo voljela. Možda i više nego što sam očekivala od same sebe. No, to ostaje na bremenu moje prošlosti. Nadam se da ću s vremenom postati fleksibilnija i moći se predati tom osjećaju. Do tada, zauvijek ću ga tražiti. Ne u drugim ljudima, nego u samoj sebi. Al, znam, jednom kada moja potraga bude završena, moći ću istinski voljeti. Bezuvjetno. Nesputano. Bez ikakvih sumnji u sebe i ljude oko sebe. Sada se jedino pouzdam u vrijeme, smatram ga jedinim prijateljem koji mi može pomoći. Jedino ono je dovoljno objektivno da presudi u borbi srca i razuma.
- 19:13 -
Jedna od najdražih pjesama ikad napisanih...
A Divine Image
Cruelty has a human heart,
And Jealousy a human face;
Terror the human form divine,
And Secresy the human dress.
The human dress is forged iron,
The human form a fiery forge,
The human face a furnace sealed,
The human heart its hungry gorge.
(napisao: William Blake)
- 11:03 -
Vrijeme
Zanimljivo je kako vrijeme može utjecati na raspoloženje čovjeka. Danas, tmurni oblaci i bezlično nebo, tek pokoja kap kiše. Ko i uvijek, idem na posao. Jedinu rutinu koja me čini zadovoljnom u životu. A u biti cijelo vrijeme čekam, i čekam, i čekam. Kao da ono željno iščekivano nikad neće stići - Godot. Ne mogu reći da sam u toj cjelokupnoj monotoniji svog života sretna i zadovoljna, al iskreno, nemam se čemu ne veseliti. A opet čemu da se veselim? "Optimist se smije da zaboravi, pesimist zaboravlja da se smije." Ja sam zaglavila u sredini. Nadam se da će taj Godot uskoro stići.
- 10:51 -
ponedjeljak, 22.02.2010.
Miris dalekog nam proljeća
Probudivši se danas, ugledala sam zoru. Ledeni okovi konačno su oslobodili zemlju. Progutano sunce je izvirilo iz ralja oblaka. Zemlja je postala slikarsko platno obojano najljepšim akvarelom. Mirisi kapljica kiše, odlaska studeni nagovještavaju početak novog buđenja, novih izazova. :) S ovim mislima i nadom da nova životna iskušenja nikada ne prekinu vaše vječno proljeće, svima koji će ovo pročitati, želim laku i ugodnu noć!
- 22:28 -
Lovesong
He loved her and she loved him.
His kisses sucked out her whole past and future or tried to
He had no other appetite
She bit him she gnawed him she sucked
She wanted him complete inside her
Safe and sure forever and ever
Their little cries fluttered into the curtains
Her eyes wanted nothing to get away
Her looks nailed down his hands his wrists his elbows
He gripped her hard so that life
Should not drag her from that moment
He wanted all future to cease
He wanted to topple with his arms round her
Off that moment's brink and into nothing
Or everlasting or whatever there was
Her embrace was an immense press
To print him into her bones
His smiles were the garrets of a fairy palace
Where the real world would never come
Her smiles were spider bites
So he would lie still till she felt hungry
His words were occupying armies
Her laughs were an assassin's attempts
His looks were bullets daggers of revenge
His glances were ghosts in the corner with horrible secrets
His whispers were whips and jackboots
Her kisses were lawyers steadily writing
His caresses were the last hooks of a castaway
Her love-tricks were the grinding of locks
And their deep cries crawled over the floors
Like an animal dragging a great trap
His promises were the surgeon's gag
Her promises took the top off his skull
She would get a brooch made of it
His vows pulled out all her sinews
He showed her how to make a love-knot
Her vows put his eyes in formalin
At the back of her secret drawer
Their screams stuck in the wall
Their heads fell apart into sleep like the two halves
Of a lopped melon, but love is hard to stop
In their entwined sleep they exchanged arms and legs
In their dreams their brains took each other hostage
In the morning they wore each other's face.
(napisao: Ted Hughes)
- 11:44 -
Iskon
Vrati me u bezdan svojih sjecanja,
Dubokih i čeznutljivih poput očiju vjetropira.
Sjeti me se kada nestane okova nemoći,
Teškog i čeličnog poput note rekvijema.
Zaviri u svoj „zavidni“ kaleidoskop života,
osamljenog i uvelog poput slomljenog krila vrane.
Ugledaj moj lik u jednom od ogledala,
Slomljenom i oštrom u mozaiku svojih sjecanja.
- 11:43 -
I Do Not Love You Except Because I Love You
I do not love you except because I love you;
I go from loving to not loving you,
From waiting to not waiting for you
My heart moves from cold to fire.
I love you only because it’s you the one I love;
I hate you deeply, and hating you
Bend to you, and the measure of my changing love for you
Is that I do not see you but love you blindly.
Maybe January light will consume
My heart with its cruel
Ray, stealing my key to true calm.
In this part of the story I am the one who
Dies, the only one, and I will die of love because I love you,
Because I love you, Love, in fire and blood
(napisao: Pablo Neruda)
- 11:39 -
Tragom snova...
.....Pusti snove neka sanjaju
Moc njihovih puteva plovi kroz strune beskonacnosti.....
.....Dira najskrovitije kuteve paucine,
Brise nemilosrdne tragove tihe nemocnosti........
....Naslucuje vjecnost nepokolebljive istine ljubavi.
Netaknute. Ciste. Ispisane stihom nevidljivim....
- 00:36 -
Naljepši stihovi ikad ispisani.....
Sonet 116
Neka brak srodnih duša i stvorenja
Zapreka nema: ljubav ljubav nije
Ako se, čim se s mijenom sretne, mijenja,
Il skrene vjetrom kad se vjernost skrije.
O, ne! to svjetionik jest što ljuta
Olujna mora motri, stamen, jak,
Zvijezda je svakoj barci koja luta
Ne znajući moć joj, premda joj je znak.
Vremenu Ljubav nije luda bijedna
Prem rujne usne, obraz, srp mu čeka,
Ne mijenja svakog sata se, ni tjedna,
Već traje sve dok svijeta je i vijeka.
Ako sam dokaz da se varam stoga,
Nit pisah što, nit ljubljaše ko koga.
(napisao: William Shakespeare, preveo: Luko Paljetak)
- 00:31 -
Vođena Shakespearom...
Ja. Samo malena kap u moru vječne potrage za istinskim stihovima koji veličaju moć jedine neotkrivene misterije cijelog čovječanstva - ljubavi. Što je ljubav? Erich Fromm je nekoć rekao: "Ljubav je aktivna briga za život i razvitak osobe koju volimo." To je istina. Logična. Objektivna. Istinita istina. No, zar vas ona nimalo ne ostavlja ravnodušnima? Zar je to prava definicija ljubavi - tako širokog pojma zbog kojeg se "pomiču planine" i "razdvaja more"?! Upravo zato, želim svoj blog posvetiti svim tragačima za tom vječnom zvijezdom vodiljom. Ja sam jedna od njih. Sanjar koji svoje snove sanja na papiru jer samo tako snaga mojih emocija može biti ovjekovječena.
- 00:02 -
