Nakon svih dobivenih i izgubljenih bitaka, može li se na kraju ipak razaznati tko je pobjednik,a tko gubitnik u igri ljubavi, izdaje i prevare? Vrijeme liječi sve, to jako dobro znamo. No, liječi li rane zadane jedinom ljudskom organu koje je u svojoj prirodi zapravo najneiskvarenije? Ne. Rane srca su neizbrisive, one ostaju, makar samo u tragovima i manefestiraju se u pokušaj da sačuvamo jedino bitno što nam je ostalo kako bi mogli nastaviti dalje - ponos. Usprkos tome, ipak volimo jer ljudski je voljeti. To snažno čuvstvo ostaje. Nažalost, ne mogu se pohvaliti svojim ljubavnim uspjesima jer su bili rijetki ili ih naprosto nije bilo. Koliko je dugo potrebno santi leda da se otopi? Izgleda da globalno zatopljenje nije mnogo utjecalo na mene. Možda je to zbog bojazni da će se otopiti onaj istinski, razumni dio mene koji me drži na životu i tjera me da nastavljam dalje. Žao mi je samo što nitko nikad neće saznati da sam zapravo voljela. Možda i više nego što sam očekivala od same sebe. No, to ostaje na bremenu moje prošlosti. Nadam se da ću s vremenom postati fleksibilnija i moći se predati tom osjećaju. Do tada, zauvijek ću ga tražiti. Ne u drugim ljudima, nego u samoj sebi. Al, znam, jednom kada moja potraga bude završena, moći ću istinski voljeti. Bezuvjetno. Nesputano. Bez ikakvih sumnji u sebe i ljude oko sebe. Sada se jedino pouzdam u vrijeme, smatram ga jedinim prijateljem koji mi može pomoći. Jedino ono je dovoljno objektivno da presudi u borbi srca i razuma.
Post je objavljen 23.02.2010. u 19:13 sati.