Vrati me u bezdan svojih sjecanja,
Dubokih i čeznutljivih poput očiju vjetropira.
Sjeti me se kada nestane okova nemoći,
Teškog i čeličnog poput note rekvijema.
Zaviri u svoj „zavidni“ kaleidoskop života,
osamljenog i uvelog poput slomljenog krila vrane.
Ugledaj moj lik u jednom od ogledala,
Slomljenom i oštrom u mozaiku svojih sjecanja.
Post je objavljen 22.02.2010. u 11:43 sati.