Jednom odletjet će ptice
ulice naše ostaće bez sunca
čovjek ispratit' će ženu
dugo na vjetru, još stajaće sam

Jednom odlazi svako
putem svog života
na rastanku samo, srce kaže
ja ću se vratiti

A sad adio...
a sad adio...
i ko zna gdje...
i ko zna kad...

Gledam nepoznata lica,
svaki taj čovjek ja bio mog´o biti
gledam ljube se i plaču
putuju sa nadom, ja odlazim sam

Gledam oči dječaku
vraća se djetinjstvo
ugašena svjetla na peronu
takva si mladosti...

Gledam jer želim sve da pamtim
nebo, kamen i ptice u letu
gledam i kad zatvorim oči
bićemo u dalekom svijetu...

(Oliver Dragojević)

Đorđe Balašević

Odlutaš ponekad i sanjam sam
Priznajem, ne ide, ali pokušavam
I uvek dođe D-moll.

Spusti se, ko lopov, po žicama
Ruke mi napuni tvojim sitnicama
I teško prođe, sve to.

Jedan D-moll, me dobije,
Kako odeš ti, u sobi je
Glupi D-moll, uvek sazna kad je to.

Jedan D-moll me razvali,
Neki bi to prosto, tugom nazvali
Nije to, šta je tuga za D-moll?

Ponekad te nema i sasvim sam
Izmišljam način da, malo smuvam dan
Ali je lukav, D-moll.

Pusti da se svetla svud, priguše
Sačeka poslednje zvezde namiguše
Vuče mi rukav, idemo.

Plaši me on, gde si ti
Hiljadu se stvari moglo desiti
Glupi D-moll, za kim tuguje svu noć?

Uzme me u svoju hladnu kočiju
Nebo primi boju tvojih očiju
Znam taj put, to je prečica za bol.

Jedan D-moll me razvali,
Neki bi to prosto, tugom, nazvali
Nije to, šta je tuga, za D-moll?

Ostala je knjiga, sa par nepročitanih strana
I neke stvarčice od heredi porcelana
I jedan pulover,
U kom si bila.

I ostala je ploča The best of Ray Cooder
I fina, mala, plava kutijica za puder
I ja sam te ostao željan.
Dok me bude.
Moja mila.

26.09.2005. - 26.09.2007.

IN MEMORIAM

Dok pjevalo je srce moje
Onoga dana, istoga sata
Crna smrt je pokucala
Na naš dom, na naša vrata.

Ja plakala bih, kao dijete
Da sam znala, o da sam znala
Molila bih da te štedi
Koljenima zemlji pala.

Nema te u gradu tvome
Gdje se sunčan kamen bijeli
Kolijevka još tvoja živi
Al' te vječnost od nje dijeli

Porporelom i Stradunom
Lapadom crn galeb kruži
Kako ću bez tvoga srca
Kratko sunce, a mrak sve duži.

J. Fiamengo

Meri Cetinić

Kad čuješ onaj poznat glas
I stare pjesme zvuk
Zatvori oči, misli na nas
Večeras bit ću tu.

Zbog neke davne nježnosti
Zaustavi dah
U život vrati bar na tren
Sve što je pepeo i prah.

Nekad smo za malo neba
Prelazili oceane
Ja sam znala što ti treba
Ti si zvijezde krao za me.

Ispili smo do dna čaše
Svu ljepotu jednog trena
U samoći srce moje
Sluša šapat uspomena.

Vjetar se gradom šeta
Usnuo je žal
Do drugog kraja svijeta
Otplovio je val.

Sad zbogom ostaj, ljubavi moja
Ja dalje moram poć
U sjećanju poljubi me
Želim ti laku noć
U sjećanju poljubi me,
Odlazim, laku noć
I zadnji put, poljubi me,
Laku noć.

M. Cetinić

Mislim na tebe,
Dok jesen topi osmijeh ljeta
I vlažnim trgom vjetar šeta
Mislim na tebe.

I dok misli bježe
Kad malo toga još nas nečim veže
I dok sa svoda zvijezda pada
Mislim na tebe i tada.

Tvoje su riječi
Ko noć što sja u satroj luci
Ko kišna kap na mojoj ruci
Mislim na tebe

Pamtim tvoje oči
Kad sve što traje neka sjeta smoči
I kad me izda svjetlost grada
Mislim na tebe i tada.

Mislim na tebe
Kad je vrijeme loše
Kad se bez cijene
Neke riječi troše
I dok se kućom šulja gusta tama
I dok me motre
Slike s trošnog rama
Na tebe mislim
I kad valja leći
Dok vjetar ljulja
Zadnji sjaj usvijeći.

Mislim na tebe
I kad me večer tugom zbuni
Uz tanku kavu s velom sumnji
Mislim na tebe.

I kad ptice prhnu.
Čak i kad misli gube svaku svrhu
I kad me umor posve svlada
Mislim na tebe i tada.

Ne podu sklupčana, sedim celu noć
Od straha ne mrdam, i ne pokrećem
Jer čim ustanem
O tvoje stvari udaram se i saplićem.

Da bar sam pijana, otreznila bih se
Da sam poludela, izlečila bih se
Al bez tebe sam,
nemoćna da idem, a da ne posrćem.

Odjednom stiže me, sve od čega sam
Ko luda bežala svih ovih godina
I nazad zovem te
da me opet prevariš i ostaviš.

Da bar sam pijana, razumela bih to
Al' trezna nesreću, dozivam noćas
Promenio si me,
Gotova sam, obuzelo me je zlo.

Od tebe ne znam, da se oporavim
Što kvario si, ne znam da popravim
Pružam ti ruke, da ih miluješ
Pre smrti da me, još jednom ubiješ.

M. Tucaković

Često ljubav tako prelazi
Neosjetno preko večeri
U tamnoplavom bojom usana
Hladan pogled iza ramena
I opreznost do novog susreta.

Ne trudi se da budeš jedina
Ne trudi se da budeš jedina
Mrtva lica vladaju
Jezikom hladnim i nerazumljivim
I tu nema mjesta za tebe.

A kad suze igraju
Razlozi se povlače
Pred iskušenjem da se zaboravi
I da borba nikad ne,
Ne ugasi proljeće,
U tvome srcu,
I da uspiješ
Bez mene.

J. B. Štulić

Kao što znate, za mene je rujan, mjesec najtežih sjećanja. Tužnih i preteških obljetnica. Rujan je i mjesec u kojem sam sklopila brak. rujan je mjesec u kojem ostadoh udovica. Rujan je početak jeseni, početak školske godine. Sedam dana ovoga rujna posvetiti ću tiho dvogodišnjici smrti moga muža i sjećanju na sve ljude koji su pronašli "vrata u tom zlatu". Koji su, na bilo koji način napustili ovaj svijet i prešli u mir. Barem se tako nadam.

Znam da se osjećaju iznevjerenima. I znam da će biti sve gore. Nije baš neka utjeha. No, ovo ionako nije mjesto za utjehe. Ovo je surova stvarnost, koju svi mi dijelimo.


Hrvatski ratnik

by năo sei

Bio sam hrvatski ratnik
Sada sam samo patnik
Godine sjećanja brišu
I novu povijest pišu

Jednom smo čekali novu
Daleko u snježnom rovu
Od dobrih želja i nada
Pogledaj, gdje sam sada

Kome još trebam ja
Sjena od čovjeka
Leđa mi okreću svi
Hej, moja ljubavi

U mojoj duši je zima
Za sto života je ima
Da sam bar pao s njima
S mojim ratnicima

Kome još trebam ja
Sjena od čovjeka
Leđa mi okreću svi
Hej, moja ljubavi

Bio sam hrvatski ratnik
Sada sam samo patnik
A čujem govore svi
Da smo pobijedili
Kome još trebam ja

Ako imate i malo milosti, kako god znate, uvjerite ih da su nam potrebni.
Možda ranjeni, možda umorni, možda nesretni. No, svi su nam potrebni.
Pa i oni kojih više nema među nama.

Hm, što bi to moglo značiti?
Imamo mi svakojake skraćenice. No ova je moja.
To su moje asocijacije. Da ne duljim...
Hrvatska, Hrvoje, Homoseksualnost.
Zašto je Hrvoje u BB kući? Vjerujem da psiholozi i sociolozi, koji odabiru stanare navedene kuće, imaju neka mjerila. Ne znam da li je prosjek Hrvatske baš onakav kakav je u BB kući. Ne mislim pri tom na Hrvoja. Tko sam ja da sudim? Nego, općenito. Mislim pri tome na prosjek godina, bračni status, QI, spolove i slično. Ne gledam BB jer ne mogu. Ne mogu dugo i to je to. Razgovori teku otprilike ovako:
X: Hmmm, da... baš tako. (klimanje glavom). A čuj... to ti je tak.
XX: Ma je, ja sam to vidjela. Ja mislim da je to tako. Je je.
X: Ma znam, slažem se s tobom (kolutanje očima). I čula sam je kad je to rekla. Ma mislim, nemam ja ništa protiv. Ali, ipak... Meni ti je to tak, nekak...
XX: I meni. (zavjereničko osmjehivanje).

Čujte, možda sam ja glupa, ali ja to stvarno ne razumijem. Prema tim svim tračevima i dubokoumnim razgovorima Hrvoje je pravo osvježenje. Dobro možda ne on, ali njegova posebnost, svakako. Ne znam koju su mu ulogu, gore spomenuti stručnjaci, namijenili u kući. Ali on ima neku svoju misiju. Na stranu to, kako je on izvršava. Ali, u ovoj našoj konzervativnoj sredini, podigao je prašinu. Dobro, možda ne toliko, kao Seve, ali jest. Nije to ni loš način da uzburkate vodu i zainteresirate gledatelje. Ne da će oni promijeniti svoj stav. Možda će tek nakon ovoga pomisliti da su svi homoseksualci čudaci. Ali, barem će vidjeti da su samo LJUDI. Kakvi takvi ali ljudi.
Jer, sigurna sam, BB-u je do gledanosti, a ne do podizanja intelektualne svijesti Hrvata.
A tko je bez grijeha nek prvi baci kamen. Ako je to grijeh.

Ako se o nečemu u Hrvatskoj puno govori, onda je to o demokraciji.
Demokracija, što je to?
Zašto je Alka dobila otkaz?
Danas čitam u Metrou, da je Alka Vuica dobila otkaz, zbog priloga o Dikanu. Gledala sam taj prilog. Dikan je navodno popljuvao njenog šefa, sada već bivšeg. I... ode Alka iz našeg tjednika. Ne objaviše joj kolumnu, bez riječi. Demokratično, zar ne?
A kad je Seve nacionale, u tom istom tjedniku popljuvala Alku, tada je njezin šef izjavio da su oni demokraatnična redakcija, i da svatko ima pravo reći što želi. Hm!
Demokracija se često veže uz pojam slobode... Mišljenja, govora i tome slično. No, ljudi vrlo često miješaju slobodu sa anarhijom, to već znamo. A to baš nije tako. Postoje granice koje treba poštivati. Postoje norme ponašanja. Sloboda je kad znaš gdje su ti granice. Samo što danas više nema granica. Ne znam da li je to dobro ili nije. Ali znam da licemjerja ima ko u priči, da zla ima ko u priči, da nešto ne štima.
POSTOJE ZAKONI JAČI OD PROPISANIH!
Samo što smo ih negdje putem zagubili.

Možeš li, ili smiješ li, biti demokratičan roditelj?
Možeš li, ili smiješ li, biti demokratičan uposlenik, učenik, učitelj?
Ili možda moraš?
Da li je demokracija kada udžbenik za gimnaziju košta 100 kuna?
Kada više od 350 000 umirovljenika gladuje?
Kada za egzibicionizam dobiješ 2 godine zatvora, a za silovanje 6 mjeseci?
Da li je demokracija to što je u Hrvatskoj svaka 4 djevojčica zlostavljana, i svaki 6 dječak?
Više od 60% radnika prijavljeno je na minimalac. Prosječna plaća u Hrvatskoj je tolika, da ipak više od 80% uposlenih samo sanja o njoj. Ne znam čiji je to prosjek. I kakvom matematičkom radnjom dobiješ taj prosjek.
Da li je demokracija premlaćivanje homoseksualaca?
Ustaški pozdrav na stadionu, kao uvod za koncert?
Da li je demokracija divljanje i tuče navijača?
Vrijeme je da nam nekto objasni što je to, doista.

Kažu da je demokracija vladavina naroda.
E, tako to izgleda kada vlada narod.

I tako... novi posao ugovoren. Počinjem raditi 01. listopada. Nema pauze, odmora, prekida. Sjajno!
Firma mala, ali homogena. Puno posla, ali neka...
Radno vrijeme određujem sama, kako treba i kako meni odgovara... hehe. Njima je važno da se posao odradi. Jasno. Sada barem znam da ne ću morati raditi bolesna. Posao mi je blizu kuće. I to je velika prednost. Ekipa je sjajna, mojih godina, dakle mladi. Haha.
Konačno posao po mojoj mjeri. A plaća? Nemam pojma. Ne brinem puno oko toga. Znam da nisu škrtice. Ostalo... po učinku. Svi su radoholičari.
Još mi nije baš sjelo da odlazim odavde. Ali bude. Ovdje sam duge četiri godine. Jako duge. Štošta sam ovdje odradila. Od takvih se mjesta čovjek dugo odvaja. Moj predzadnji ponedjeljak. Ali, promjene su neminovne. Pa neka ih!
Veseli pozdrav!

I tako... novi posao ugovoren. Počinjem raditi 01. listopada. Nema pauze, odmora, prekida. Sjajno!
Firma mala, ali homogena. Puno posla, ali neka...
Radno vrijeme određujem sama, kako treba i kako meni odgovara... hehe. Njima je važno da se posao odradi. Jasno. Sada barem znam da ne ću morati raditi bolesna. Posao mi je blizu kuće. I to je velika prednost. Ekipa je sjajna, mojih godina, dakle mladi. Haha.
Konačno posao po mojoj mjeri. A plaća? Nemam pojma. Ne brinem puno oko toga. Znam da nisu škrtice. Ostalo... po učinku. Svi su radoholičari.
Još mi nije baš sjelo da odlazim odavde. Ali bude. Ovdje sam duge četiri godine. Jako duge. Štošta sam ovdje odradila. Od takvih se mjesta čovjek dugo odvaja. Moj predzadnji ponedjeljak. Ali, promjene su neminovne. Pa neka ih!
Veseli pozdrav!

TAMO DALEKO

Blizina je ime na usnama,
kad tijela ne mogu bliže,
i slike u mojim rukama,
kada me sjećanje stiže.

Blizina je, kad nisi tu
a živiš u meni,
i lice ti ne vidim,
al' srcem zemlju okreni.

Na kraju svijeta,negdje daleko
na vjetru gori još moja svijeća
samo za mene pali je neko
ko me voli i ko me se sjeća.

Daleko negdje tamo daleko
i moja zvijezda sija u nizu
tamo mi je ostao neko
da mi bude zauvijek blizu.


Blizina je kad nekog izgubiš
a duše se pronađu same
i sjaj u mojim očima
kada mi spustiš glavu na rame.



Danas bi bila moja 17. godišnjica braka. Ali mi je nismo dočekali zajedno. Sve što mogu reći, piše u ovoj pjesmi, kojoj ne znam autora.
Sretna ti bila dragi, gdje god da jesi!

Jučer mi isključili telefon! Bez opomene! Hm! Pitam se smije li se to? Kasnila sam sa plaćanjem 21 dan. I cap! Nema više. Mene mogu zvati ja druge ne mogu. Briga T-com za to kaj sam ja trošila na moru, kaj sam kupovala djeci pribor i obuću za školu, kaj sam morala čak i jesti! Odmah isključili. Znam da inače šalju opomene, ali u rujnu, kad je ljudima najteže (barem nama sa školarcima) oni odmah rade. E da su tako brzi svi koji trebaju nešto učiniti za nas! Gdje bi nam bio kraj??? Da ponude kakvu stipendiju, pomoć, ili barem razumijevnje. Nema toga. Platila sam ujutro račun. Baš me zanima kojom će brzinom ponovno uspostaviti moju liniju.

KAPITALIZAM ILI ROBOVLASNIŠTVO U 21. STOLJEĆU
Na informativnom razgovoru u jednoj firmi, u kojoj sam bila, rekli su mi da oni rade po kapitalističkom sustavu. Nemam ništa protiv. JA radim i živim u robovlasničkom, tako da je kapitalizam veliki napredak za mene. Bilo im je smiješno kad sam upotrijebila taj izraz - robovlasnički. Ali, znAte to je istina. Ja radim kao da sam neliječeni radoholičar. I ovaj sam tjedan radila sa povišenom temperaturom. Radila sam i sa ukočenom kralježnicom, i kada su mi djeca bila bolesna, i dva dana nakon sahrane muža, i u kojekakvim drugim nevoljama. Nisam nikada zakasnila, nikada otišla ranije, ako me nije dobrohotno pustio. Nisam išla na bolovanje. Znam da je tako mnogima. Ali, mnogima i nije, vjerujte. Još ima poštenih poduzetnika i kojekakvih moćnika, koji se ne iživljavaju na ljudima koji im donose novac. Koji RADE da bi oni bili, to što jesu. Jedan dio mojih pacijenata ima i moj broj mobitela, tako da me mogu zvati u bilo koje doba. Mislite da to nije pametno? Možda, ali oni me trebaju. I ja sam tu. Možda konačno sretnem poslodavca koji će to znati cijeniti. Valjda ima i takvih.

„STALNA NA OVOM SVIJETU, SAMO MIJENA JEST.“

Rekao je pjesnik. Istina. Čarobno je kako se život i sve oko nas mijenja. Sve se vrti u nekom krugu. I sve ima smisao. Ali sve je podložno promjeni. Sve živo. To je i jedan od dokaza života. Za ljude koji vole monotoniju, to je vrlo teško. Za one koji se teško prilagođavaju novonastalim situacijama, to može biti vrlo iscrpljujuće. Borba za stalnost, unaprijed je izgubljena. Stoga, opustite se i uživajte u promjenama. One će vas izvući iz monotonije. Testirati ćete svoje prilagođavanje. Obnoviti će vas. Ne bojte se i kad se čini da su promjene na lošije. Uvijek je nešto na bolje. Samo što to ne vidimo odmah. Tako ćete rasti, sazrijevati, živjeti.

Dragi moji, evo da vam javim, kako je protekao petak uvečer. Predavanje je bilo više informativno. Posao je honoraran, sa mogućnošću stalnog. Vrlo zanimljivo, ali trenutno ne riješava moj problem. Svakako ću se školovati u toj firmi, ali posao tražim i nadalje. Ovaj ću tjedan odraditi još jedan razgovor. Ali to sigurno nije honoraran posao. Sve mi se čini da ću ih opet raditi nekoliko. A nema veze- Što se mora nije teško! Ili barem tako kažu.
Zagreb je pun prehalda. I moju djecu i mene malo je primilo. Bila sam jučer u ljekrani i rekla mi je magistra da je puno prehlađenih. Znate ono; kašalj, temperaturica, i užasan osjećaj da vam je glava balon. Šmrcanje, teško disanje i tako to. Kažu da se prehlada liječi jabukom. Narežete jabuku na sedam dijelova. Svaki dan pojedete jedan. I kad pojedete i zadnji, vjerojatno ćete ozdraviti. Dakle, naoružati se strpljenjem... i čekati. Malo čajeka, pastilica i krevet. Tko može, naravno. Ja ne mogu. Nadam se da ste mi zdravi i veseli. Budite dobro i čitamo se.

Energija.... što je to?
Ona je kao vjetar. Ne vidiš je, ali osjećaš je. Ona struji. Ona postoji. Ne možeš je dokazati, ali je ne možeš ni poreći. Prije puno godina Končar je izdao knjižicu, o kućanskim pomagalima. Na naslovnici je bio moto.“Štedljivo s energijom. Osobito svojom!“ Iako ne mislimo na iste stvari, kao i tvornica kućanskih aparata, tu misao ne trebam ni parafrazirati. Mislim da je vrlo važna. Za život svakog čovjeka. Ako pitate starije i zrelije ljude, svi će vam reći isto. „E, da se vratim u mladost, prvo što više nikada ne bih, ne bih se uzbuđivao zbog mnogih stvari. Ne bih se nervirao“. Puno je u tome istine. Svim mi gubimo u životu, i previše energije, koja nam poslije itekako nedostaje. Postoji energija, koja je obnovljiva; ali postoji i energija koja gasne. Koje u životu imamo sve manje. Možda, kad te energije potpuno nestane, ljudi gube volju za životom. Ja znam točno kada i u kojem trenutku izgubih dio te, neobnovljive. I žalim za time. Znam da nema smisla žaliti, ali tako je. Prolaze godine, ja se trudim, ali ona se ne vraća. Ponekad neke stvari otmu i ono što želimo sačuvati. No, rađaju se neke nove. Dolazimo do važnih spoznaja, mudrosti, zrelosti. Shvatimo da ono što posjedujemo treba čuvati. Ne znam koji su vaši načini za ponvono obnavljanje energije, ali priuštite si ih kad god možete. Trebati će vam. To je jedino sigurno.

Ovako je jedan kovač, u već prije spominjanoj knjizi, opisao svoj rad, život i molitvu. Čitajući taj ulomak, nisam mogla, ne pronaći nit koja povezuje njegovo djelo sa životom. Možda je ofucano, ali sjetite se izreke:“Željezo se kuje dok je vruće“. A kako to uistinu izgleda, opisao je, a tko drugi, no Coelho.

„Dobivao sam neobrađen čelik i morao ga preoblikovati u automobilske dijelove, strojeve i sl. kako tor adim? Prvo čelični lim zagrijem na paklenoj vrućini dok ne postane crven. Odmah zatim uzmem najteži čekić i udarim nekoliko puta bez imalo misloti, kako bi komad poprimio željeni oblik. Potom ga uronim u kantu hladne vode i sijlu radionicu ispuni šištanje pare, dok se čelik kida i urliče od nagle promijene temperture. Taj postupak valja ponoviti sve dok ne postignem savršeni oblik: jedanput nije dovoljno. Ponekad čelik koji mi dođe pod ruke ne izdrži takvu obradu. Vrućina, udarci čekićem i hladna voda ispune ga nepravilnostima i znam kako se nikada neće pretvoriti u dobru oštricu za plug ili dobriu osovinu motora. Tada ga jednostavno bacim na hrpu staroga željeza. Znam da me Bog stvalja u oganj kušnje. Prihvatio sam udarce koje mi život zadaje i ponekad se osjećam hladno i neosjetljivo poput vode koja čelik izlaže mukama. Ali jedino što molim jest:“Bože moj, Majko moja, ne odustaj dok ne poprimim oblik koji od mene tražiš. Čini što smatraš najboljim, koliko god dugo želiš, ali nikada me nemoj odbaciti na staro željezo duša.““

Kažu, da ako želiš nasmijati Boga, samo napravi plan.
Planiranje... potrebno ili ne?
Mislim na svakodnevni život. Ima ljudi koji žele točno znati kako će izgledati svaki događaj koji dolazi, i za cijelu godinu unaprijed. Ima ljudi koji ne znaju ujutro, što će raditi u podne. Zapravo, nitko od nas to ne zna. Ali, imamo neki smjer. Cilj. Plan. Ja sam nekada pripadala tipu ljudi, koji su danas znali, što će raditi za Uskrs, slijedeće godine. Bolesno? Možda. No, sudbina.... he he... sudbina. Kad ona umiješa prste, svi planovi padaju u vodu. Danas ne planiram. Maštam, nadam se, vjerujem, idem u nekom smjeru... ali ne trudim se stvarati čvrste planove. Nikada ne znam što će se ostvariti. Tako izbjegavam razočarenja. Mišljenja sam, da treba izbjegavati, sve što se može izbjeći, osobito razočarenja.

„Za onoga koji ne zna kuda ide, nijedan vjetar nije povoljan.“

Jedini smjer kojim težim, jest, da budem bolja od sebe jučer.

Moram se pohvaliti!
Idem večeras na informativno-edukacijski razgovor za novi posao. Prošla sam prvi krug kandidature. Večeras ću vidjeti što se od mene očekuje.
U ponedjeljak razgovor za drugi. Kak sam zaposlena! Hehe.
Svakako ću vam javiti kako je prošlo. Hvala na lijepim željama od prije.
Idem u firmu o kojoj sam vam pisala, da trebaju ljude koji vole ljude. Sad ćemo vidjeti kakav je to doista poslić.
Ništa ne očekujem. To je najpametnije, vjerujte. Teško je bilo što razlučiti na prvu loptu. Biti ću večeras pametnija.
Novi svjetovi!
Jedan je upravo preda mnom. Odlučila sam uživati u pogledu. Bez opterećenja. čini se jednostavnim, ali nije. Doista. U ljudskoj je prirodi, da mašta, planira, OČEKUJE. Ali ja sam to naučila suspregnuti. Udarci razočarenja su bili dovoljno poučni. Puno sam vam puta pisala o očekivanjima. Kako su ona zapravo loša. I kako smo puno puta u životu frustrirani upravo zato što smo nešto očekivali. I kad se to nije ispunilo, bijasmo razočarani. A možda je ispalo bolje. Ali nema veze, taština je prevagnula. Nije ispalo u skladu s očekivanjima i puf! Eto ti frustracije. E, to ja ne dam. Ne sebi. A kaj će mi frustracija!? Pa ne treba mi još i ona u životu, zar ne?
Kao što možete vidjeti, veselim se. A to isto želim i vama. Ugodan vam dan i vikend želim!

Pišem blog, evo 16 mjeseci. Prošli ste sa mnom svakakve situacije. Čitali ste moje riječi. Bili ste uz mene. Na razne načine, najčešće kao podrška. I to mi je puno značilo. No, u zadnje vrijeme, vaši se komentari svode na traženje mojih riječi... Nema ljepšeg komplimenta od toga. Drago mi je da ste prepoznali moju dobru namjeru. I iskrenost. Sve bi ovo meni bilo vrlo besmisleno bez iskrenosti. Rujan je za mene težak mjesec, znate to. Ali, osim par dana tišine i pjesama, truditi ću se pisati ja. Bez puno citata. Ako nekoga i citiram, to je zato što me se dojmilo, a i to nešto govori o meni. Bez obzira da li se slažem ili ne, sa autorom.

U potrazi za poslom...
Tragam za novim poslom. Dogovrila sam neke razgovore, neke i obavila. Mislim da neću imati prekid, jer mi se sviđaju poslovi koji mi se nude. Moram samo odabrati. Napustiti ću struku i na drugačiji se način baviti ljudima. Pronašla sam firmu koja ne pada u nesvijest od diploma. Treba im odgovorna osoba, koja poznaje i voli ljude. Ma zamisli! I baš se ja tamo trefim. Ne mogu ne pomisliti da je nešto sudbinski u svemu tome. U svakom slučaju prijaviti ću se i na burzu. Tko zna što se tamo nudi. Hodam, obilazim, borim se.
Život je ionako borba.
I do sada sam se borila. Ovo su neke nove potrage.
Volim nove poslove, nove spoznaje, svjetove. Valjda mi zato život i daje takve karte u ruke. Malo koju ja ostavim u talonu. Igram sa svima. Svaka mi nešto znači i ja je odigram. Kako najbolje znam.
Kažu da je ljepota u borbi. Da kada ide lako, obično ide nizbrdo. E, pa meni će onda svakako biti lijepo. Vama želim puno ljepote i poneku bitku. Jer znam da ćete ih dobiti. I ako izgubite. Pobijediti ćete zato što ste se borili. A mogli ste odustati.

Već sam jednom objavila post o učiteljima. Ali to su bile moje misli i poneko iskustvo. Sada vam prikazujem što P. Coelho misli o njima. Izuzetno poštujen to zanimanje, više zvanje, no zanimanje. Barem ja tako mislim. da je učiteljstvo-poziv. Za to treba imati dušu. Ne samo znanje i retoriku. Metodiku i tome slično. Dušu, srce i gomilu ljubavi i strpljenja prema onome tko sluša. Svi smo mi ponekad učenici i učitelji. Na početku školske godine, eto Paulovih riječi iz knjige "Vještica iz Portobella", koju preporučujem pročitati. Uostalom kao i sve njegove knjige.

Svi traže savršenog učitelja, ali i učitelji su ljudi, iako njihov nauk može biti božanski, a to je ono što čovjek teško prihvaća. Ne treba zamijeniti učitelja za lekciju, obred za ekstazu, prinositelja simbola za sam simbol.

Što je to učitelj? To nije čovjek koji nešto podučava, nego onaj koji nadahnjuje učenika da pruži sve od sebe kako bi otkrio ono što već zna.

Podučavaj onoga tko želi naučiti. Razlog nije bitan.

Učitelj učeniku nikada ne govori što treba raditi. Oni su tek suputnici koji dijele isti teški osjećaj „čuđenja“ pred percepcijom koja se neprestano mijenja, obzorima koji se šire, vratima koja se zatvaraju, rijekama koje naizgled zameću put, a koje zapravo ne treba premostiti, nego njima ploviti. Razlika između učitelja i učenika samo je jedna: ovog prvoga je nešto manje strah. Stoga, kad sjednu oko stola ili vatre kako bi razgovarali, onaj iskusniji predloži:“Zašto ne bi pokušao ovo?“. Niakda ne kaže:“Dođi, ovuda i stići ćeš gdje sam ja stigao.“, Jer je svaki put jedinstven i svaka je sudbina osobna. Pravi učitelj izaziva učenikovu hrabrost da poremeti ravnotežu u svom svijetu, iako se i sam dvoumi oko stvari koje je otkrio, i još više oko onoga što ga čeka iza slijedećeg zavoja.

Skupine ljudi su jako važne, one nas prisiljavaju da napredujemo. Ljudi su nam izazov. One bude kolektivnu energiju i u njima je ekstaza puno lakša jer se prenosi s jednog čovjeka na druge. Naravno da nas skupina ljudi može i uništiti. Ali to je dio života, takva je ljudska priroda: živimo jedni s drugima. Ako čovjek nije dobro razvio nagog za preživljavanje, onda nije shvatio ništa od onga što mu Majka govori. Ti si sretnica. Skupina ljudi upravo te zamolila da ih nečemu podučiš, a to će te pretvoriti u majstoricu.

" VJEŠTICA IZ PORTOBELLA"

Nitko ne upali svjetiljku da bi je sakrio iza vrata: svrha svjetla je širiti svjetlost oko sebe, otvarati oči, otkrivati čuda uokolo.
Nitko ne prinosi kao žrtvu ono najvrijednije što ima:ljubav.
Nitko ne predaje snove u ruke onih koji ih mogu uništiti.

Nitko ne može upravljati ni s kim. U odnosu dvoje ljudi, oboje znaju što čine, čak i ako se kasnije jedno od njih požali da je iskorišteno.

Svi traže savršenog učitelja, ali i učitelji su ljudi, iako njihov nauk može biti božanski, a to je ono što čovjek teško prihvaća. Ne treba zamijeniti učitelja za lekciju, obred za ekstazu, prinositelja simbola za sam simbol.

„Kreativna opsjednutost svetim“ javlja se gotovo kod svih ljudi u širim ili užim razmjerima. Odjednom, u djeliću sekunde, osjetimo da cijeli naš život ima opravdanje, da nam se grijesi opraštaju, da je ljubav jača od svega i da nas može potpuno preobraziti. Ali istodobno osjetimo i strah. Potpuno se predati ljubavi, bilo božanskoj ili ljudskoj, znaći odreći se svega, čak i vlastite dobrobiti ili mogućnosti donoišenja samostalnih odluka. To znači voljeti u najdubljem smislu te riječi. Zapravo ne želimo biti spašeni na način kojim nas je Bog odabrao otkupiti; želimo u svakom trenutku držati stvar u svojim rukama, biti poptpuno svjesni svojih odluka i moći sami odabrati predmet štovanja. U ljubavi nije tako: ljubav dođe, ostane i počne svima upravljati. Prepuste joj se samo izrazito jake duše.

Ali osim što vrijeme liječi rane, pokazalo mi je nešto zanimljivo: moguće je voljeti više od jedne osobe u životu. Ponovno sam se oženio, sretan sam uz moju novu suprugu i ne mogu zamisliti život bez nje. To, međutim, ne znači da se moram odreći svega što sam proživio, dokle god pazim da ne uspoređujem ta dva iskustva. Ljubav se ne može mjeriti kao što se mjeri duljina neke ceste ili visina neke zgrade.

Te sam se nedjelje našao pred filozofskom dilemom: odlučio sam se poštivati instituciju, a ne riječi na kojima se ta institucija zasniva. Ponekad, kao te nedjelje, iako ne sumnjam u vjeru, znam posumnjati u ljude.

Jučer je počela škola. No, jučer je bio i žalostan dan...
Veselje ili tjeskoba, obično poprate prvi dan škole. Kako kome. Roditeljima je svakako vrlo uzbudljivo. Iz više razloga.
Mojoj je djeci ova godina , nekako velika. Peti i sedmi razred. Joj veselja! Hm. Poprilično teški razredi, za oboje. Biti će napeto. I tako, djeca rastu.
Nije im to baš mudro () ali ne ide drugačije. A mi, mi starimo, skupljamo sijede i brinemo. Treba dosta toga kupiti. Uplatiti pretplate za časopise, odjeća, pribor... Hvala Bandiću, knjige su dobili. Doduše, uvijek poneka nedostaje, ali nema veze. Većinu dobismo.
Želim vašoj djeci puno uspjeha, a vama što manje briga.
Sretno!

Danas je u Hrvatskoj Dan žalosti. No, to već znate.
Što na tu tragediju pametnoga reći?
Ništa mudro, dragi moji. Rizik posla? Možda. Nesreća? Možda.
Znam samo, iz osobnog iskustva, da nema riječi utjehe... ne za obitelj.
Stavite večeras svijećicu u prozor. Nekome će ona nešto značiti. Vjerujte.
Pomolite se večeras. Budite u mislima s obiteljima koje pate. Oni će to osjetiti. Ja znam.
Puno vam pozdrava. Sa puno sućuti. Danas. Uvijek.