Ovako je jedan kovač, u već prije spominjanoj knjizi, opisao svoj rad, život i molitvu. Čitajući taj ulomak, nisam mogla, ne pronaći nit koja povezuje njegovo djelo sa životom. Možda je ofucano, ali sjetite se izreke:“Željezo se kuje dok je vruće“. A kako to uistinu izgleda, opisao je, a tko drugi, no Coelho.
„Dobivao sam neobrađen čelik i morao ga preoblikovati u automobilske dijelove, strojeve i sl. kako tor adim? Prvo čelični lim zagrijem na paklenoj vrućini dok ne postane crven. Odmah zatim uzmem najteži čekić i udarim nekoliko puta bez imalo misloti, kako bi komad poprimio željeni oblik. Potom ga uronim u kantu hladne vode i sijlu radionicu ispuni šištanje pare, dok se čelik kida i urliče od nagle promijene temperture. Taj postupak valja ponoviti sve dok ne postignem savršeni oblik: jedanput nije dovoljno. Ponekad čelik koji mi dođe pod ruke ne izdrži takvu obradu. Vrućina, udarci čekićem i hladna voda ispune ga nepravilnostima i znam kako se nikada neće pretvoriti u dobru oštricu za plug ili dobriu osovinu motora. Tada ga jednostavno bacim na hrpu staroga željeza. Znam da me Bog stvalja u oganj kušnje. Prihvatio sam udarce koje mi život zadaje i ponekad se osjećam hladno i neosjetljivo poput vode koja čelik izlaže mukama. Ali jedino što molim jest:“Bože moj, Majko moja, ne odustaj dok ne poprimim oblik koji od mene tražiš. Čini što smatraš najboljim, koliko god dugo želiš, ali nikada me nemoj odbaciti na staro željezo duša.““
Post je objavljen 09.09.2007. u 11:03 sati.