Dnevnik jedne Biblije

20.1. Tjedan je mirno prošao. Prvih večeri Nove godine moj vlasnik me redovito čitao, ali izgleda sada je opet sve zaboravio.

16.2. Danas je bilo proljetno čišćenje. Zajedno s drugim stvarima i ja sam očišćena od prašine i opet stavljena na svoje staro mjesto.

26. 3. Nakon doručka upotrijebio me moj vlasnik. Gledao je neka mjesta za uskrsnu čestitku.

8.5. Danas je naporan dan. Moj vlasnik je pošao na studijski dan o Bibliji. I morao je tražiti poglavlja i retke, ali ih većinom nije pronalazio iako već stoljećima stoje na svom mjestu.

1.7. Zajedno s odijelom sam spakirana u kovčeg. Čini mi se da se spremaju na godišnji odmor.

10. 7. Još sam uvijek u kovčegu, iako je iz njega već sve izvađeno.

20. 7. Opet sam kod kuće na starom mjestu. Prilično naporno putovanje. Ne vidim razlog, zašto sam putovala, jer nisam upotrebljavana.

10. 8. Danas me uzeo moj vlasnik. Pisao je prijatelju i tražio prikladnu rečenicu da izrazi sućut prilikom smrti njegova oca.

30. 8. Danas je moj vlasnik ponovno očistio prašinu.

U našim je medijima objavljen dokumentarni osvrt na jučerašnju Norijadu. Neću vam pisati o tome. Pisati ću vam o idejama koje prate maturante. O brizi oko upisa na fakultet. O brizi oko zapošljavanja. O brizi koja se cijelo vrijeme miješa sa osjećajem postignuća i uspjeha. Učinili su to. Uspjeli su. Pred njima je put, koji nosi nešto odogovornije korake. Pred njima su nove brige. Ali, oni su i slobodniji. Kako bi rekli naši stari „Sad su svoji ljudi“. Većina od njih ima „kruh u rukama.“ I čini im se da mogu sve. Naravno. I mogu. Još mogu sve. Još sve stignu. Treba ih ostaviti u tom uvjerenju. Treba im pomoći u odluci. Mene, kao roditelja, za dvije godine, čeka prva veća odluka u životu moga sina. U koju školu? Koju gimnaziju odabrati? Na žalost, djeca samohranih roditelja, o fakultetu mogu samo sanjati. Ili raditi i tako si plaćati nastavak školovanja. Danas je dobro završiti fakultet. Zašto? Zato što se od plaća, koje ima SSS ne da živjeti, vjerujte. Pitam se, već sada, da li ću moći svojoj djeci omogućiti visoku školu. Voljela bih. Obrazovanje je moć. Daje nam mogućnost izbora. Olakšava egzistenciju. Ja sam to prekasno shvatila. Moja djeca još stignu. Znam da ću se boriti. Da ću učiniti sve da uspiju. Da se dignu barem stepenicu više od mene. Ali da pritom ne zaborave biti ljudi.

Dok prolaze zadnji maturanti ispod mojeg prozora, evo da podijelim sa vama ugođaj u Savskoj ulici. Povorka maturanata krenula je točno u podne sa Trga Bana Jelačića. Uletjela sam na posao deset minuta prije no što su ceste blokirane. Pedeset minuta prije početka radnog vremena, ali ne marim. Sigurno je sigurno. Iako ih pratim već nekoliko godina, i znam da su ceste blokirane dvadesetak minuta, htjela sam ih ispratiti sa prozora. Kako da vam vjerno prenesem energiju koja se širi oko te gomile šarenih, mladih i veselih ljudi? Promatram ih sjetno, kako to obično biva, kada promatrate nešto što ste prošli. U moje vrijeme, nije bilo organiziranih Norijada. I mi smo norili. Ja nisam, jer pamtim užasnu migrenu toga dana. (Kako čovjek zapamti bedastoće). Moji su se prijatelji okupali u Manduševcu. Dobro su se napili i pjevali. Do zore, kako kaže Jura Stublić.
Danas maturanti, i nisu posebno drugačiji. Pjesma, veselje i puno žara. Laknulo im je. Jedna etapa puta je iza njih.
Ono najgore tek dolazi, ali na svu sreću, mladost toga nije svjesna.
Barem ne danas.
Danas je njihov dan.
Zagrljaji, koji govore više od riječi.
Prijateljstva, za koja mislite, da neće nikada proći.
Ljubavi, za koje znaš, da nećeš nikada zaboraviti.
Gotovo je sa dijeljenjem iste sudbine.
Sada svatko na svoju stranu.
A iza povorke, mladih i vedrih, slijedi povorka umornih, nešto starijih.
Osiguranje, policija, čistači.
Ljudi koji brinu da budu dobro.
Ljudi koji im žele osigurati dobru zabavu.
Nad mladima uvijek netko bdije.
Ljudi sa najlonskim vrećicama skupljaju ambalažu, koja se danas, na svu sreću , može prodati.
Uz cestu stoje zamišljena lica, koje ponekad obasja osmijeh sjete, lica onih, koji se svoje Norijade, više i ne sjećaju. Možda su im zavidni, a možda čak i ne.
Ono najteže tek dolazi.
Slušam pjesmu i grlene glasove.
Sutra će biti mamurni, trpiti glavobolje, biti će promukli i pospani.
Ali danas je njihov dan.
Osvojili su najveći vrhunac do sada.
Postigli su uspjeh.
Trudili su se 12 godina.
Dali su sve od sebe.
Danas slave.
Sebe, uspjeh, život.
Danas je njihov dan.
Neka im je sa srećom.
Ono najteže tek dolazi.

U kućici na kraju grada življaše jedna mala sretna obitelj, u miru i radosti. Sve dok se jednog dana nad njihov dom nisu nadvili crni oblaci dima. Dok je vatra buktala roditelji i djeca istrčali su vani na otvoreno. Sretni što su živi i zdravi zagrlili su se čvrsto. Nemoćni. Gledali su svoju kuću u plamenu i dimu.
U jednom trenutku se zgledaše sa užasom u očima jer je nedostajao najmlađi dječak od četiri godine. U trenutku dok su izlazili, on se uplašio goleme vatre, gušen dimom vratio se natrag i popeo na gornji kat.
Što učiniti? Otac i majka pogledaše se preneraženo, sestre su počele urlati. Ući u oganj je nemoguće. Vatrogasci kasne.
U tom trenutku, gore visoko otvorio se prozor. Na njemu je stajao dječak i izbezumljeno dozivao: "Tata, tata!"
Otac je zavikao što ga je grlo nosilo: "Skoči dolje!" Dječak ispod sebe nije vidio ništa osim vatre i gustog dima, ali je čuo glas i odgovorio preplašeno: "Tata, ja te ne vidim... - "Ja tebe vidim i to je dovoljno. Skači dolje!" Vikao je nesretni čovjek. Dječak skoči i nađe se zdrav u raširenim rukama oca koji ga je uhvatio u letu.

Bog vas vidi, i kad vi ne vidite Njega! Vjerujte!

"Prošlog je tjedna u južnoj Africi bila pretučena i silovana trogodišnja djevojčica.
Još uvijek je živa.
Muškarac koji je za to odgovoran jučer je pušten iz pritvora uz jamčevinu i danas slobodno šeće
ulicama.
Ako ste prezaposleni da sve ovo čitate, onda se barem samo potpišite i proslijedite ovo dalje.
Vlada namjerava ukinuti Ured za zaštitu djece, a ovo je peticija koja se tome želi suprotstaviti.
Ona je vrlo važna.To je tijelo izuzetno važno u pravnoj zaštiti djece.

Možda ste dosad već čuli za južnoafrički mit prema kojem spolni odnos s djevicom liječi AIDS.
Što je djevica mlađa, šanse za izlječenje su veće.
To je dovelo do situacije u kojoj zaraženi muškarci masovno siluju nedužnu djecu.
Mnoga su umrla u tim okrutnim silovanjima.
Nedavno su u Cape Townu, šestorica muškaraca silovala devetomjesečnu bebu.

Molim Vas da o tome malo razmislite.
Zlostavljanje djece poprima katastrofalne razmjere i ako mi nešto ne poduzmemo po tom pitanju, tko će?
Potpišite se na dnu popisa i proslijedite ga što većem broju ljudi.
Molimo Vas, nemojte biti ravnodušni i učinite nešto za južnoafričku djecu.
I Ti možeš utjecati na promjenu.
Djevojčica se još uvijek bori za život, a ona je samo jedna od milijun žrtava, stoga podržite ovu
peticiju i pomognite da se Ured za zaštitu djece ne ugasi.
Potpišite peticiju i proslijedite je na što je više adresa moguće.
Ne zanemarujte je i učinite razliku. "


DRAGI MOJI BLOGERI!
OVO SAM DOBILA MAILOM.
STRAŠNO. PRESTRAŠNO.
E, SAD SMO MI NA REDU.
ISKAŽITE SE!!!
OVAJ JE MEDIJ VRLO MOĆAN!
NA NAMA JA DA TO DOKAŽEMO.
MOJU MAIL ADRESU IMATE SA STRANE U BOXU.
TKO GOD MI POŠALJE MAIL, POSLATI ĆU MU OVU PETICIJU.
AKO I NE TAKO, NAPIŠITE MI OVDJE KOMENTAR, PA ĆU IH SVE KAO POST PROSLIJEDITI UREDNIŠTVU. NEKA I ONI POKUŠAJU NEŠTO.
ZNAM DA MOGU RAČUNATI NA VAS.
VOLI VAS ARIES

Znate li nešto o samoubojstvu? Okruženi smo pričama o njemu. Ali, koliko o tome činu, uistinu znamo? Osim one predrasude:“ Oni koji o samoubojstvu pričaju, to ne učine!“ To nije istina. Ima ljudi koji su o tome pričali i to su i učinili. Stoga, ne sudite. Ako vam netko „najavi“ tu mogućnost, budite vrlo oprezni. Većina ljudi, pod stresom, ili u depresiji, koristiti će suicid, kao sredstvo za postizanje cilja. Ili ucjenu. Ali NE SVI! Postoje ljudi koji drže do svoje riječi. I kad-tad će to učiniti. Vama je to čudno? I meni je. Ali to je tako. Jedan naš bloger, posalo mi je nakon Svih svetih, mail sa tekstovima o suicidu. Ja ću vam ih podastirati na malo, jer je toga dosta. U tim tekstovima nema ničega o ovome što ja proživljavam. Nema spominjanja „žrtava suicida“. Posljedica. Možda bi se i o tome trebalo malo progovoriti. Nitko nije otok. Nitko nije sam. Iza svakoga od nas ostaje Netko. Netko tko će žaliti, tko će ostati povrijeđen, tko će nositi teret koji je preostao, od onoga koji je otišao. Možda ljudi koji žele napustiti ovaj svijet misle, da će time olakšati onima koji ostaju. Ali, to tako ne ide. Nema tu nikakvog olakšanja. Dapače, sve je teže i množi se. Osim toga, nakon takvog čina, ostaju rane koje nikad ne zacijele. NIKAD. Samo se naučimo s njima nositi. I ne gledati prečesto u tom smjeru. Ali, one su tu. One su uvijek dovoljan razlog za suze, tugu, depresiju. I ništa ih ne umanji.

Svakoga dana suočeni smo s posljedicama zagađenja, ove naše jedine Zemlje. I svakoga dana, nas na neki način, na to podsjete. Mediji, atmosferske (ne)prilike, ljudi, naša opažanja prirode, koja se mijenja. Koju sustavno uništavamo. Zagađen je zrak, more, okoliš. Sve što se moglo uništiti, uništeno je. Što će pojedinac na to reći? „Ja tu ne mogu ništa.“ I to je pogrešno. Naravno da može, svi možemo. Možemo se, i moramo mijenjati. Navike, se teško mijenjaju, ali je nužno. Za opstanak ljudske vrste.
Roditelji uvijek brinu da djeca imaju što jesti, da završe školu, da budu zdrava... Rijetko se čuje briga, da li će naša djeca, ili unuci, imati pitke vode za 50 godina, ili možda manje. A neće. Već sad znamo da pitke vode, vrlo brzo, prebrzo, neće više biti na bacanje.
Čovjek, kao jedino razumno biće na planeti, učinio je najnemogućiju, od svih stvari. Otpilio je na pola granu na kojoj sijedi. Malo je koraka koji će dovesti do potpunog kraha. Nemojte nikada zaboraviti da: „ZEMLJU NISMO NASLIJEDILI OD RODITELJA. POSUDILI SMO JE OD SVOJE DJECE!“

Koliko ste puta čuli izjave poput: „Ne tiče me se, To je daleko, To nije moj problem, To nema veze sa mnom, Ja tu ne mogu ništa...“ Da, vrlo često. Još kad bi ljudi, te iste izjave davali dok tračaju i sude... Ali ne. Takve ćete izjave najčešće ćuti kad treba pomoći nekome, kada se treba odricati zbog ekologije, kada treba darivati druge. Bilo novcem, pažnjom, brigom. Najlakše je reći da te se ne tiče. Rijetki su ljudi koji znaju da se sve tiče upravo nas. Svaki problem, o kojem nešto čujemo, i naš je. Na neki način. Nešto ipak možemo učiniti. Na njega nam je ukazano s namjerom. O nekim se stvarima može govoriti i nekom olakšati. Nakoga upozanti s problemom. Tako će problem doći do nekoga tko može pomoći. Nekim ljudima možemo pomoći sami. Neke probleme možemo riješiti mi. Ne zaboravite, da neke probleme možete riješiti baš vi. Da ste vi izabrani.
Jer, nikada ne znate, kada će pomoć biti potrebna vama. Najgore što vam se tada može dogoditi jest, da čujete ono famozno:“Ne tiče me se.“ To je bol, veća od problema koji vas je snašao. Ta spoznaja o ljudskoj sebičnosti.

„...to je to..jer kako bi moj dragi prijatelj pjevao - dok je ljubaaav svijetom sama hodaaaalaaaa ...ja bih nadodala ja sam svoju svome srcu dodala :))
Štafetu ostavljam na izbor dobre volje i želje slijedećim bloggerima:
- aries - koja nas podsjeca na snagu i potrebitost jednih drugih

27.04.2007...“

SUNFLOWER mi je prepustila štafetu. E sad, treba izabrati pet najdražih ljubavnih pjesama.

Mene glazba dira u srce. Poprilično. Od svih stvari na svijetu, glazba najviše. Moj je izbor, a to je gotovo nemoguće učiniti:

1. D-moll
2. Slovenska
3. Vela Luka
4. Malo neba
5. Čekala sam dugo

Tri su pjesme tužne. Zašto baš one? Za njih vežem neke uspomene. Ima ih gomila. I zato sam rekla da je gotovo nemoguće izabrati.

09:53

Moj je poslodavac teško bolestan. U bolnici je. Bio je na rubu smrti nekoliko dana. Sada na poslu razgovaram sa pacijentima i dajem im informacije. Doktor će u mirovinu, ja na burzu, a pacijenti moraju pronaći novog liječnika. Interesantno je kako ljudi različito reagiraju. Pola ih je neutralno. Maleni broj mu želi brzo ozdravljenje i suosjeća sa mnom. A znatan broj je ljutit!!!??? Čemu? Ne znam uisitnu. Ljudi su jednostavno zločesti. Oni mene ?! pozivaju na red jer je on bolestan! Stvarno ne znam zašto. A ne znaju ni oni. Ja im dođem kao otirač, prva na udaru.
Znate, ljudi su očito dobri, dok od toga imaju neke koristi. Čim se od njih traži malo ljudskog razumijevanja, nema toga. Čim moraju nategnuti neke svoje sebične granice, to ide već malo teže.
Nije ni čudo da nam je svima ovako.
Ali, nema veze, sve će to jednom doći na svoje.
"Bog i kosim crtama, ravno piše".

p.s.
12:35

Nije prošlo ni dva sata od objavljivanja moga posta, kad na vrata pozvoni "Kontrolor HZZO-a". I tako se mi narazgovarasmo. Meni je ovdje dolazilo na desetke raznih kontrolora, ali nijedan bez papira, službenih iskaznica i dokumenata. A tko će ga znati. Možda su ovi malo moderniji. I tako, upitah ja njega kako dalje i što sada. Zanimljivo je, da mi je dao informaciju koju nitko nije. Što mi preostaje, odoh ja na HZZO, da ih pitam, je li to moguće. I zašto se njihovi kontrolori ne identificiraju. Nije baš poslovan stav.
Nedavno mi je tako došao "Kontrolor sa HTV-a". Uznemiravao mi djecu. Zvala sam TV. Nisu nikoga poslali!!?? Tko je tu lud?

U posljednje vrijeme ispraćamo počesto relativno mlade i poznate ljude.

Ivica Račan
Edo Peročević
Đorđe Novković.

Moram priznati da me pogodila smrt Đorđa Novkovića. Nije bilo baš očekivano. Odrasla sam uz njegove pjesme. Obožavala sam „Srebrna krila.“ Ne znam mogu li se sjetiti pjevača za kojeg nije napisao barem poneki hit. Koja mi je pjesma najdraža, najlijepša. Od Miše Kovača, Nede Ukraden, Jasne Zlokić, Krila, Doris itd. Plodonosan i otkačen autor. Čovjek koji je puno dao glazbi ovih prostora i šire od toga. Sjećam se jednog intervjua s njim kada je rekao o glazbi: „Sedam nota- sto divota“.
Svaki je od njih na svoj način ostavio mnogo toga iza sebe. Ponoviti ću rečenicu koju je Račanu napisao njegov prijatelj, a glasi otprilike ovako: „Dragi prijatelju, neka ti bude nježan zagrljaj zemlje u kojoj počivaš.“
Mene smrt uvijek posebno takne. I tako će valjda zauvijek i biti. Što i nije neko čudo.
Žao mi je što sam danas tako tugaljiva, ali morala sam se osvrnuti na to.
Budite mi dobro.

„Ako možeš riješiti problem, nema razloga da se zbog njega opterećuješ. A, ako problem nema riješenja, tek tada nema razloga da se jedeš zbog njega.“
E, kad bi tako moglo. No, ljudska duša teško da tako može funkcionirati. Vrlo teško. Potrebno je možda čak i malo vježbe. Ili puno. Istok, čuveni istok, davno je shvatio da djecu treba odgajati, sa tom dozom duhovnosti. Mi to još ne činimo, na žalost. Trebalo bi djecu od prvih dana trenirati za takav napredak i rast. Štedljivo s eneregijom! Osobito svojom! Nikad ne znate kada će vam zatrebati. Ali, dok to čovjek shvati, već je potrošio ogromne količine energije. Moja je mama uvijek govorila:“Niti u jedan period života ne bih se vratila. Svoju pamet, ne bih dala, ni za kakvu mladost. Ono što sam naučila u životu, vrijednije je. A najvažnija lekcija bila je ta; da se zbog stvari ne vrijedi nervirati. I danas se zbog puno stvari nerviram manje, ili nikako.“ E da, samo, takve se lekcije uče, s njima se ne rodiš. A sve, što nas ne nauče roditelji, ili obrazovanje, nauči nas život. A on je skup učitelj. Kako te uči, tako se troši. Svatko od nas, dobije po rođenju klupko, određene veličine. Ono se vremenom polako odmotava. Najjasnije vidimo sliku, kad je već pri kraju. A onda se, za čudo, odmotava sve brže.