... KOJE UNIŠTAVAJU OSOBU:
POHLEPA, PONOS I LJUTNJA

... KOJE SE NIKAD NE MOGU VRATITI:
RIJEČI, PRILIKE I VRIJEME

... KOJE NISU NIKADA SIGURNE:
SNOVI, USPJEH I SREĆA

... KOJE TE ČINE VELIKOM OSOBOM:
MARLJIVOST, SUOSJEĆAJNOST I USPJEH

... KOJE SU NAJVRIJEDNIJE :
LJUBAV, SAMOPOUZDANJE I PRIJATELJI

... KOJE NE SMIJU BITI IZGUBLJENE :
MIR, NADA, I ČAST

- Zašto to ne možeš prihvatiti - pitala ga je, sad već povišenim tonom. Ova rasprava, iscrpljivala je više nego što je željela.

- Neću. Ne mogu. Ne razumijem! - vikao je vidno uzrujan.

- Ja te ne tražim da to shvatiš. On je drugačiji. Jedinstven je. Kao i ti. Kao i svatko od nas.

- Ne mogu to dozvoliti.

- Dozvoli mu da se bavi onim što voli. Osim toga, on na to ima pravo - trudila se smiriti. Znala je da ne može biti dovoljno uvjerljiva, nervozna. Ne bi je ozbiljno shvatio. A bilo joj je važno da je barem sasluša.

- Ma kakvo pravo? On ima 13 godina i raditi će što ja kažem! - sad je već urlao. Svaku je riječ poprati dizanjem ruku u vis.

- Ma kako da ne! - odbrusila je na rubu bijesa.

- Što želiš time reći? JA sam mu otac. Neće plesati balet i točka. Moj sin neće biti pederčina! - vikao je crveneći se. Uplašila se da će ga srce izdati.

- Molim te, ne upotrebljavaj te prostačke riječi. Te svoje primitivne fore istresi tamo gdje je tome mjesto. - Nije mogla shvatiti da ne može niti malo popustiti.

- Želiš reći da sam primitivan? - Toliko se šokirao njezinom izjavom, da je zastao, umalo smiren.

- Ne. Želim reći da si uskogrudan. Da si pun nerazumijevanja. Da ne želiš dobro svom djetetu.

- Valjda ja znam što je dobro za moje dijete. - Sad je već bio sigurniji.

- To je i moje dijete. Osim toga, on nije NAŠ. On je SVOJ. I ima pravo izbora, činilo joj se da se bori rukama i nogama, da mu objasni nešto, što je njoj jasno samo po sebi.

- Ali ima i dužnosti. Njegova je dužnost slušati mene. A taj mu balet neće proći.

- Slažem se. On ih i ispunjava. Ne možeš to poreći. On ne traži tvoju dozvolu. On je za to ne treba. On želi tvoj blagoslov.

- Kakav crni blagoslov?

- On želi da to prihvatiš. Jer te voli. Jer mu je važno tvoje mišljenje, prihvaćanje.

- NIKAD! Ne mogu i gotovo. - Uzeo je novine u ruke. Time je za njega svaka daljnja rasprava bila završena. Znala je da je došlo vrijeme za niske udarce. Gađala je tamo gdje je znala da će ga zaboljeti.

- Zar ga ne voliš?

- Naravno da ga volim. Kakvo je to glupo pitanje? - osupnuo se. Primijetila je tračak bola u pogledu. Došao je do ruba. Morao je birati između svojih predrasuda i ponosa, i ljubavi prema jedinom djetetu.

- Pa ne želiš mu dobro - prošaputala je.

- Ma što on zna što je za njega dobro - rekao je pokušavajući i sebe u to uvjeriti.

- Samo on zna što voli. A voli i tebe. Nemoj to prokockati. Ako sada izgubiš njegovu ljubav, više je nikada nećeš moći vratiti. - Sad je već bila mirna. Više nije imala snage.

- Ma otkuda mu samo to? – Bilo je to čuđenje. Retoričko pitanje, koje nije tražilo odgovora.

- Zar je važno? On to voli. U tome se pronašao. Umjesto da budeš sretan što se ne drogira, ne opija, što te voli.... ti si nesretan jer se pronašao u nečemu što je za tebe glupost. Ali, to je glupost za tebe. Za njega nije. Tvoja je dužnost podržati svoje dijete. Uostalom, tko kaže da će ga to držati dugo. Možda samo želi probati.

- Izludit će me to dijete. Želudac me boli. Uh! - Primio se rukom za želudac. Počeo je kopati po ladici očajnički tražeći Gastal. Bacao je stvari iz ladice, potpuno dekoncentriran onim što radi. Kutije pune tableta letjele su dnevnom sobom. Došlo joj je da se nasmije. Bio je neobično smiješan i nemoćan.

- Smiri se, prespavaj.

- Pa zar on ne zna kako je to glupo? - gunđao je i dalje kopajući po ladici. Ni ne primijetivši da je u drugom naletu već izbacio kutiju lijeka kojeg traži.

- Sad se ti ponašaš kao dijete. Prebacuješ lopticu na njegov dio terena. Ti očekuješ da tvoje dijete slijepo sluša tebe, jer si ti roditelj, što te ne čini nužno i mudrijim. A ti nemaš dovoljno strpljenja, razumijevanja i ljubavi da ga pustiš da istraži svijet oko sebe. On bi trebao biti zreo i promišljati, a ti ćeš reći NE, bez da si imalo promislio o tome što TVOJE dijete čini SRETNIM. Ja sam mislila da je to smisao odgoja. Nekada si pričao da želiš da tvoje dijete ima odgoj koji će ga učiniti slobodnim.


- Jesam. No to sam mislio dok sam se nadao da će postati nogometaš.

- Naš sin neće nikada postati nogometaš. A da to postane samo da bi tebe zadovoljio, ne bi nikada bio sretan. I vječno bi ti to predbacivao. Želiš si to? Želiš li to njemu?

- Pa... ne. - Sjeo je u fotelju, očajan jer nije pronašao lijek. A i zbog štošta drugog.

- Tvoja slika o njemu, nije on. I to je tvoja greška. Ne njegova. Ne svaljuj to na dijete. Tvoja su očekivanja samo tvoj problem. On je osoba. Svoja. On nije ni učenik, ni nogometaš, ni baletan. On je čovjek. I ima sav prava kao čovjek! - Sagnula se pokupiti kutiju sa poda.

- Ne dam. Neću dozvoliti da pleše balet dok je pod mojim krovom.

- To je ta sloboda s kojom se toliko prosipaš?

- Možda nije. Ali biti će tako, kako ja kažem.

- Misliš li ti da si ti slobodan? - upitala je dodajući mu kutijicu. Spremno je prihvatio i strpao u usta tabletu. Kao da je u njoj spas.

- Da. Apsolutno. Zašto? - upitao je cuclajući lijek.

- Dragi moj, nisi ti slobodan. Ti ćeš zauvijek biti rob svojih predrasuda. - Rekla je potpuno tiho, uzela torbu i izišla iz stana.

Pričajući malo sa roditeljima, na poslu i privatno, čini se; da se roditelji vesele kraju školske godine više nego djeca. Ako je to moguće. Za moju je djecu ova školska godina bila stresna, gotovo kao i prva. Promijenili su školu, došle su ocjene, veće odgovornosti i knjige. U odnosu na Waldorf, velika promijena. Izuzetno. Dosta dobro su se oni nosili s tim promjenama. Čak pomalo stimulativno, djelovale su te ocjene na njih. Na mene je djelovala jednako stresno. A financijski, da ne govorim. Samo u lipnju, dva izleta, škola u prirodi - 2.000 kn. Pa ti školuj djecu.
Ali, nema veze, dobro su se proveli, putovali, osamostaljivali.
Poučno je i za mene bilo, kako se nositi sa lošim ocjenama i sl. Samo poticajno, stimulativno. Nema drugog načina. Probala sam i ja kazne i sl. Ali brzo odustah. Nema smisla. Ne možeš dijete natjerati da uči. Možeš sjediti kraj njega i gledati kako bulji u knjigu, ali ništa od toga. Patiš se i ti i dijete.

Evo jedan prigodni vic:

Roditelj kod razrednika na konzultacijama i razrednik mu priča:

- "Vaš sin ima jedinicu iz hrvatskog, matematike, fizike, povijesti, ..."
- "Pa j*bote, past' će razred!", uzrujano će roditelj ...
- "E, ajmo u 500 eura da neće!", kaže razrednik.

Može to i tako.
Šalim se.

Želim vam svima sretan kraj školske godine i puno sreće u nadolazećim.

Nedavno sam primila vrlo interesantan mail. Podijeliti ću ga s vama, jer to zaslužuje.

ZAHVALNOST


Što reći, ovo je sasvim drukčiji pogled na život… Želim Vam ugodan dan.

UPUĆUJEM SVOJU ZAHVALNOST:

SUPRUZI…
koja najavljuje, ZA VEČERU SU HRENOVKE S PECIVOM...
JER JE TU VEČER KOD KUĆE SA MNOM, A NE NEGDJE VANI, S NEKIM DRUGIM...

SUPRUGU..
KOJI LEŽI NA KREVETU, PRETVORIVŠI SE U KRUMPIR,
JER JE TU VEČER KOD KUĆE SA MNOM, A NE NEGDJE VANI, U KAFIĆU ILI PIVNICI...

MOJOJ KĆERI TINEJDŽERKI...
KAD SE ŽALI ŠTO TREBA PRATI POSUĐE...
JER TO ZNAČI, KOD KUĆE JE, A NE NEGDJE VANI NA ULICI...

ZA POREZE ŠTO IH PLAĆAM...
JER TO ZNAČI ZAPOSLEN/A SAM.

ZA SAV NERED...
ŠTO GA MORAM SREDITI POSLIJE ZABAVE...
JER TO ZNAČI, OKRUŽUJU ME PRIJATELJI.

ZA SVU ODJEĆU KOJA POSTAJE POMALO PRETIJESNOM...
JER TO ZNAČI, IMAM DOVOLJNO HRANE…

SVOJOJ SJENCI KOJA ME PRATI PRI RADU...
JER TO ZNAČI, NEGDJE SAM VANI NA SUNCU...

TRATINI KOJU TREBA POKOSITI,
PROZORIMA KOJA TREBA OČISTITI,
OLUCIMA KOJE TREBA PRILAGODITI
JER TO ZNAČI, IMAM DOM.

ZA SVE PRITUŽBE KOJE ČUJEM O VLASTIMA...
JER TO ZNAČI, IMAMO SLOBODU GOVORA...

ZA MJESTO KOJE NAĐEM SASVIM NA KRAJU PARKIRALIŠTA...
JER TO ZNAČI, JOŠ MOGU HODATI,
UZ BLAGOSLOV ŠTO IMAM PRIJEVOZ.

NA VISOKOME RAČUNU ZA GRIJANJE...
JER TO ZNAČI, TOPLO MI JE.

GOSPOĐI U CRKVI U REDU IZA MENE, KOJA PJEVA BEZ SLUHA...
JAR TO ZNAČI, JA MOGU ČUTI.

NA HRPETINI RUBLJA, KOJU TREBA OPRATI I IZGLAČATI...
JER TO ZNAČI, IMAM ODJEĆE KOJU MOGU NOSITI

ZA UMOR I BOL U MIŠIĆIMA NA KRAJU DANA...
JER TO ZNAČI, JOŠ MOGU NAPORNO RADITI.

ZA ALARM ŠTO SE UKLJUČI, ČAK I VRLO RANO UJUTRO...
JER TO ZNAČI, DAROVAN MI JE JOŠ JEDAN DAN ŽIVOTA.

TE NAPOKON, ZA PREOBILJE E-MAIL-A...
JER TO ZNAČI, IMAM MNOGO PRIJATELJA, KOJI MISLE NA MENE...

Živi dobro, smij se često, & ljubi puninom svojega srca!

NEKA TI SVI DOLAZEĆI DANI BUDU UGODNI I SRETNI!


Ugodan vikend i puno odmora želi Vam Aries

Čuj, kad ti je jako teško,
Kad te nešto strašno muči
I kad ne znaš da l´ je gore
Na ulici il´ u kući,
Daj, odmahni lijevom rukom
Daj, odmahni desnom rukom
I odlučno, čvrsto kreni
Za nečujnim nekim zvukom.

Kreni stazom koje nema,
To će biti tvoja staza;
Tko zna što ti sutra sprema
Taj tvoj put bez putokaza.
Al´ znaš: to je tvoja cesta
Što nekamo ipak vodi
I da na njoj nema mjesta za drugoga
Zato – brodi!

Ako nekad ipak negdje
Na lud kamen zakoračiš,
Pa kad glavom o tle treseneš,
Nemoj zato da se smračiš
Već, molim te, junak budi
K´o da ništa bilo nije,
Pa nastavi svojom cestom
Još oštrije nego prije.

A kad ti je jako lijepo,
Kad pomisliš da si snažan
Smiri malo svoju snagu
I nemoj se pravit važan
Već nastavi svojom cestom
Niti lijevo, niti desno,
Po širokom hodaj usko,
Al´ napni se kad je tijesno.

I jednog ćeš dana stići
Na kraj samo tvoga puta
Tog ćeš časa možda biti
Bez cipela i kaputa,
Al´ ćeš znati: tko si, što si
I koliko stvarno vrijediš,
Da si Netko samo zato
Što jedino svoj put slijediš.

Ratko Zvrko

AUTOR PAULO COELHO
KNJIGA "DEMON I GOSPOĐICA PRYM"

"LEGENDA O POSLJEDNJOJ VEČERI"


Započevši ovu sliku Leonardo da Vicni se suočio s velikim problemom. Trebalo je naslikati Dobro – u Isusovom liku, i Zlo u liku Jude, prijatelja koji ga za vrijeme večere odlučuje izdati. Prekinuo je usred posla, dok ne pronađe savršene modele.
Jednog dana, slušajući crkveni zbor, neki mu se mladić učinio stvorenim za lik Isusa. Pozvao ga je u svoj atelje, te izradio niz studija i skica njegovog lica. Prošle su tri godine. Posljednja večera je bila gotovo završena – a da Vinci još uvijek nije pronašao, zadovoljavajući model za Judu.
Nakon dugotrajne potrage slikar je zapazio nekog prerano ostarjelog mladića, u dronjicma, koji je pijan ležao u jarku. Zatražio je od svojih pomoćnika da ga odnesu u crkvu, jer više nije imao vremena izraditi skice. Odrpanca su odnijeli tamo u besvjesnom stanju; pomoćnici su ga odražavali na nogama, dok je da Vinci preslikavao crte bezbožnosti, grijeha, sebičnosti, tako izražajne na njegovom licu.
Kad je dovršio, skitnica je – već donekle otriježnjen – otvorio oči i ugledao sliku pred sobom. S nevjericom i tugom u glasu, izgovorio je: „Pa ja sam već vidio tu sliku!“ „Kada?“ upita iznenađeno da Vinci. „Ima tome tri godine, prije nego sam izgubio sve što sam imao. Život mi je tada bio sazdan od snova; pjevao sam u crkvenom zboru i jedan me umjetnik pozvao da mu poziram za lik Isusa“.

Znači, Dobro i Zlo imaju isto lice; sve ovisi o tome u kojem će nas životnom razdoblju presresti na putu.

Na svom drugom blogu od slijedećeg tjedna objaviti ću neke izjave djece u dobi od 7-9 godina. Ovdje vam želim prenijeti jednu od tih misli.
Ustvari usvajanje je bolja mogućnost. Tako si roditelji mogu sami izabrati svoje dijete i ne trebaju prihvatiti baš onog kojeg su dobili.
Da, nije to baš smiješno. Ima nešto u tome, iz dječje perspektive. Već u vrlo ranim fazama djetetovog života, roditelji, na žalost, počnu osuđivati dijete. Dok se dijete „čeka“, tih devet mjeseci, svi mi imamo ideju o tome, kako bismo MI VOLJELI da ono bude i izgleda. Mi očekujemo. NEŠTO. Kada se dijete rodi, ne razočaramo se, barem ne odmah. Kažu da su „Tinejđeri Božja kazna za uživanje u sexu“. Djeca u pubertetu počinju pokazivati da nisu samo mali „strojevi“. Koji nas bezuvjetno slušaju i koji nam bezuvjetno vjeruju. Moja su djeca ušla u pubertet i skoro me svakoga dana iznenađuju. Ne mislim neugodno. Ali ima i toga. Kao i svi, i ja sam bila u pubertetu i to isto činila svojim roditeljima. Zašto me postupci moje djece iznenađuju? Zato što imam neke predrasude o njima. A ne bih smjela. Oni su ljudi za sebe. Kažu da je čovjek: trećinom određen genima, trećinom odgojem i trećinom karakterom. Zadržala bih se na ovom posljednjem. KARAKTERU. Svako dijete ima svoj. Moja su djeca u mnogo čemu potpuno različita. Naravno. Svaki od njih ima svoje karakteristike. Na meni je, da to poštujem, ako želim da oni poštuju moje. Najteži posao na svijetu je odgojiti dijete. Najjednostavnije je, ako uvijek imate ne umu da „Djeca nisu nikada bila dobra u slušanju roditelja. Ali nisu nikada propustila – IMITIRATI IH.“ Zato je važno što VI RADITE. Manje je važno što govorite. Ona vas gledaju i upijaju. Nemojte kritizirati djecu. Kritizirajte postupke. Ne smijete djetetu reći:“Ti si lažljiv, nevaljao, zao i sl“. Ne tako. Treba reći:“To nisi smio tako. To nije dobro djelo“. Jer će vam se dogoditi da ćete jednog dana ćuti:“Trebala si usvojiti dijete, tada bi dobila što si tražila“. A to je poraz za svakog roditelja. Kada vam dijete na neposredan način kaže, da misli da ga ne volite. Jer to nije istina. Volite ga, samo ste nespretni u pokazivanju. Iz nekog polusebičnog razloga, roditelji misle da znaju što je najbolje za njihovu djecu. Ali ona tako ne misle. Uostalom, djeca moraju SAMA prijeći svoj put. Tinejđeri misle da ih nitko ne razumije. A najmanje roditelji. Tu se gube fine niti dobroga odnosa sa djecom. Šteta, jer ste im tada uistinu najpotrebniji.
I ne zaboravite da POSUĐENI STE DJECI. A ONA SU VAMA DAROVANA. A koliko će dugo ti odnosi trajati, u najvećoj mjeri ovisi samo o vama.