Znam, negdje mjesta ima
Na svijetu kojem živimo mi.
Još negdje sunca ima
Gdje postoje još sni

Neka cijeli ovaj svijet još sja u suncu
Neka naša Zemlja sva postane sretna
Neka cijeli ovaj svijet zove se bajka,
Zelena i mirisna cvjetna sva i nevina
Livada iz sna

Plam topli negdje tinja,
Sjaj tople zvijezde seže do nas,
Još pravih ljudi ima
Što vjeruju u spas

Neka cijeli ovaj svijet još sja u suncu
Neka naša Zemlja sva postane sretna
Neka cijeli ovaj svijet zove se bajka,
Zelena i mirisna cvjetna sva i nevina
Livada iz sna.


Alfi Kabiljo

- Zašto to ne možeš prihvatiti?
- Neću. Ne mogu. Ne razumijem.
- Ja te ne tražim da to shvatiš. On je drugačiji. Jedinstven je. Kao i ti. Kao i svatko od nas.
- Ne mogu to dozovliti.
- Dozvoli mu da se bavi onim što voli. Osim toga, on na to ima pravo.
- Ma kakvo pravo? On ima 13 godina i raditi će što ja kažem.
- Ma kako da ne?
- Što želiš time reći? JA sam mu otac. Neće plesati balet i točka. Moj sin neće biti pederčina.
- Molim te, ne upotrebljavaj te prostačke riječi. Te svoje primitivne fore istresi tamo gdje je tome mjesto.
- Želiš reći da sam primitivan?
- Ne. Želim reći da si uskogrudan. Da si pun nerazumijevanja. Da ne želiš dobro svom djetetu.
- Valjda ja znam što je dobro za moje dijete.
- To je i moje dijete. Osim toga, on nije NAŠ. On je SVOJ. I ima pravo izbora.
- Ali ima i dužnosti. Njegova je dužnost slušati mene. A taj mu balet neće proći.
- Slažem se. On ih i ispunjava. Ne možeš to poreći. On ne traži tvoju dozvolu. On je za to ne treba. On želi tvoj blagoslov.
- Kakav crni blagoslov?
- On želi da to prihvatiš. Jer te voli. Jer mu je važno tvoje mišljenje, prihvaćanje.
- NIKAD! Ne mogu i gotovo.
- Zar ga ne voliš?
- Naravno da ga volim. Kakvo je to glupo pitanje?
- Pa ne želiš mu dobro.
- Ma što on zna što je za njega dobro?
- Samo on zna što voli. A voli i tebe. Nemoj to prokockati. Ako sada izgubiš njegovu ljubav, više je nikada nećeš moći vratiti.
- Ma otkuda mu samo to?
- Zar je važno? On to voli. U tome se pronašao. Umjesto da budeš sretan što se ne drogira, ne opija, što te voli.... ti si nesretan jer se pronašao u nečemu što je za tebe glupost. Ali, to je glupost za tebe. Za njega nije. Tvoja je dužnost podržati svoje dijete. Uostalom, tko kaže da će ga to držati dugo. Možda samo želi probati.
- Izludit će me to dijete. Želudac me boli. Uh!
- Smiri se, prespavaj.
- Pa zar on ne zna kako je to glupo?
- Sad se ti ponašaš kao dijete. Prebacuješ lopticu na njegov dio terena. Ti očekuješ da tvoje dijete slijepo sluša tebe, jer si ti roditelj, što te ne čini nužno i mudrijim. A ti nemaš dovoljno strpljenja, razumijevanja i ljubavi da ga pustiš da istraži svijet oko sebe. On bi trebao biti zreo i promišljati, a ti ćeš reći NE, bez da si imalo promislio o tome što TVOJE dijete čini SRETNIM. Ja sam mislila da je to smisao odgoja. Nekada si pričao da želiš da tvoje dijete ima odgoj koji će ga učiniti slobodnim.
- Jesam. No to sam mislio dok sam se nadao da će postati nogometaš.
- Naš sin neće nikada postati nogometaš. A da to postane samo da bi tebe zadovoljio, ne bi nikada bio sretan. I vječno bi ti to predbacivao. Želiš si to? Želiš li to njemu?
- Pa... ne.
- Tvoja slika o njemu, nije on. I to je tvoja greška. Ne njegova. Ne svaljuj to na dijete. Tvoja su očekivanja samo tvoj problem. On je osoba. Svoja. On nije ni učenik, ni nogometaš, ni baletan. On je čovjek. I ima sav prava kao čovjek.
- Ne dam. Neću dozvoliti da pleše balet dok je pod mojim krovom.
- To je ta sloboda s kojom se toliko prosipaš?
- Možda nije. Ali biti će tako, kako ja kažem.
- Misliš li ti da si ti slobodan?
- Da. Apsolutno. Zašto?
- Dragi moj, nisi ti slobodan. Ti ćeš zauvijek biti rob svojih predrasuda.

Skrenem katkad, slučajno il' ne...
U onaj sokak kojim svadbe prolaze...
Do tog ugla brojim korake...
A od tog ugla brojim poraze...
Obično s jeseni... Kad je oblačno...
Odbjegla sjenka se vrati konačno...
Uzalud mijenjam adrese, sam crni vrag mi je donese...
Tu...

I vješto smislim nešto utješno...
U tom sam dobar, kažu, to je najbolje znam,
Trudim se... ne uvijek uspješno...
Tragove svoje da sam sebi zavaram...
Obično noću, kad je vjetrovito...
Samoća napusti svoje korito...
Ta mutna rijeka poplavi poljane sjećanja u glavi...
Svud...

I naprosto se tuga desi...
Jer naprosto si tu gdje jesi...
I naprosto je trista čuda predrasuda sad između nas...
Kad ljubav umre jedan žali...
Kad ljubav umre jednom fali...
I, bome, nije lako...
Kad naiđe sokakom kojim svadbe prolaze...

Ponekad još osjetim tvoj dah...
Ko ono nekad... Kad se okreneš u snu...
Kao lahor... Dirne me... Na mah...
Kad smo i čaša i ja prilično pri dnu...
Obično uvijek... I sličnim danima...
Prošlost se navali kao planina...
Na tom ću vrhu da sazrem...
Jer samo s njega nekad nazrem...
Nas...

ĐORĐE BALAŠEVIĆ

Dragi moji,

Pomalo mi ponestaje vremena za pisanje. Do godišnjeg je malo dana. Ambulanta se ipak zatvara 01.10. Ode moj dr u mirovinu. A ja? Kako Bog da.
Pomalo spremam stan. Tzv. Veliko spremanje. A i pakiramo. More čeka.
Do bloga neću stići, ali mislim na vas sve. Javim se kad se vratim.
„Ima dana, više nego kobasica“, govorio je moj profač, ličanin, koji je volio puno papati.

ODMORITE SE – ZASLUŽILI STE.....

Čitamo se. Ma naravno.