- Zašto to ne možeš prihvatiti - pitala ga je, sad već povišenim tonom. Ova rasprava, iscrpljivala je više nego što je željela.
- Neću. Ne mogu. Ne razumijem! - vikao je vidno uzrujan.
- Ja te ne tražim da to shvatiš. On je drugačiji. Jedinstven je. Kao i ti. Kao i svatko od nas.
- Ne mogu to dozvoliti.
- Dozvoli mu da se bavi onim što voli. Osim toga, on na to ima pravo - trudila se smiriti. Znala je da ne može biti dovoljno uvjerljiva, nervozna. Ne bi je ozbiljno shvatio. A bilo joj je važno da je barem sasluša.
- Ma kakvo pravo? On ima 13 godina i raditi će što ja kažem! - sad je već urlao. Svaku je riječ poprati dizanjem ruku u vis.
- Ma kako da ne! - odbrusila je na rubu bijesa.
- Što želiš time reći? JA sam mu otac. Neće plesati balet i točka. Moj sin neće biti pederčina! - vikao je crveneći se. Uplašila se da će ga srce izdati.
- Molim te, ne upotrebljavaj te prostačke riječi. Te svoje primitivne fore istresi tamo gdje je tome mjesto. - Nije mogla shvatiti da ne može niti malo popustiti.
- Želiš reći da sam primitivan? - Toliko se šokirao njezinom izjavom, da je zastao, umalo smiren.
- Ne. Želim reći da si uskogrudan. Da si pun nerazumijevanja. Da ne želiš dobro svom djetetu.
- Valjda ja znam što je dobro za moje dijete. - Sad je već bio sigurniji.
- To je i moje dijete. Osim toga, on nije NAŠ. On je SVOJ. I ima pravo izbora, činilo joj se da se bori rukama i nogama, da mu objasni nešto, što je njoj jasno samo po sebi.
- Ali ima i dužnosti. Njegova je dužnost slušati mene. A taj mu balet neće proći.
- Slažem se. On ih i ispunjava. Ne možeš to poreći. On ne traži tvoju dozvolu. On je za to ne treba. On želi tvoj blagoslov.
- Kakav crni blagoslov?
- On želi da to prihvatiš. Jer te voli. Jer mu je važno tvoje mišljenje, prihvaćanje.
- NIKAD! Ne mogu i gotovo. - Uzeo je novine u ruke. Time je za njega svaka daljnja rasprava bila završena. Znala je da je došlo vrijeme za niske udarce. Gađala je tamo gdje je znala da će ga zaboljeti.
- Zar ga ne voliš?
- Naravno da ga volim. Kakvo je to glupo pitanje? - osupnuo se. Primijetila je tračak bola u pogledu. Došao je do ruba. Morao je birati između svojih predrasuda i ponosa, i ljubavi prema jedinom djetetu.
- Pa ne želiš mu dobro - prošaputala je.
- Ma što on zna što je za njega dobro - rekao je pokušavajući i sebe u to uvjeriti.
- Samo on zna što voli. A voli i tebe. Nemoj to prokockati. Ako sada izgubiš njegovu ljubav, više je nikada nećeš moći vratiti. - Sad je već bila mirna. Više nije imala snage.
- Ma otkuda mu samo to? – Bilo je to čuđenje. Retoričko pitanje, koje nije tražilo odgovora.
- Zar je važno? On to voli. U tome se pronašao. Umjesto da budeš sretan što se ne drogira, ne opija, što te voli.... ti si nesretan jer se pronašao u nečemu što je za tebe glupost. Ali, to je glupost za tebe. Za njega nije. Tvoja je dužnost podržati svoje dijete. Uostalom, tko kaže da će ga to držati dugo. Možda samo želi probati.
- Izludit će me to dijete. Želudac me boli. Uh! - Primio se rukom za želudac. Počeo je kopati po ladici očajnički tražeći Gastal. Bacao je stvari iz ladice, potpuno dekoncentriran onim što radi. Kutije pune tableta letjele su dnevnom sobom. Došlo joj je da se nasmije. Bio je neobično smiješan i nemoćan.
- Smiri se, prespavaj.
- Pa zar on ne zna kako je to glupo? - gunđao je i dalje kopajući po ladici. Ni ne primijetivši da je u drugom naletu već izbacio kutiju lijeka kojeg traži.
- Sad se ti ponašaš kao dijete. Prebacuješ lopticu na njegov dio terena. Ti očekuješ da tvoje dijete slijepo sluša tebe, jer si ti roditelj, što te ne čini nužno i mudrijim. A ti nemaš dovoljno strpljenja, razumijevanja i ljubavi da ga pustiš da istraži svijet oko sebe. On bi trebao biti zreo i promišljati, a ti ćeš reći NE, bez da si imalo promislio o tome što TVOJE dijete čini SRETNIM. Ja sam mislila da je to smisao odgoja. Nekada si pričao da želiš da tvoje dijete ima odgoj koji će ga učiniti slobodnim.
- Jesam. No to sam mislio dok sam se nadao da će postati nogometaš.
- Naš sin neće nikada postati nogometaš. A da to postane samo da bi tebe zadovoljio, ne bi nikada bio sretan. I vječno bi ti to predbacivao. Želiš si to? Želiš li to njemu?
- Pa... ne. - Sjeo je u fotelju, očajan jer nije pronašao lijek. A i zbog štošta drugog.
- Tvoja slika o njemu, nije on. I to je tvoja greška. Ne njegova. Ne svaljuj to na dijete. Tvoja su očekivanja samo tvoj problem. On je osoba. Svoja. On nije ni učenik, ni nogometaš, ni baletan. On je čovjek. I ima sav prava kao čovjek! - Sagnula se pokupiti kutiju sa poda.
- Ne dam. Neću dozvoliti da pleše balet dok je pod mojim krovom.
- To je ta sloboda s kojom se toliko prosipaš?
- Možda nije. Ali biti će tako, kako ja kažem.
- Misliš li ti da si ti slobodan? - upitala je dodajući mu kutijicu. Spremno je prihvatio i strpao u usta tabletu. Kao da je u njoj spas.
- Da. Apsolutno. Zašto? - upitao je cuclajući lijek.
- Dragi moj, nisi ti slobodan. Ti ćeš zauvijek biti rob svojih predrasuda. - Rekla je potpuno tiho, uzela torbu i izišla iz stana.
Post je objavljen 28.06.2007. u 13:48 sati.