Na svom drugom blogu od slijedećeg tjedna objaviti ću neke izjave djece u dobi od 7-9 godina. Ovdje vam želim prenijeti jednu od tih misli.
Ustvari usvajanje je bolja mogućnost. Tako si roditelji mogu sami izabrati svoje dijete i ne trebaju prihvatiti baš onog kojeg su dobili.
Da, nije to baš smiješno. Ima nešto u tome, iz dječje perspektive. Već u vrlo ranim fazama djetetovog života, roditelji, na žalost, počnu osuđivati dijete. Dok se dijete „čeka“, tih devet mjeseci, svi mi imamo ideju o tome, kako bismo MI VOLJELI da ono bude i izgleda. Mi očekujemo. NEŠTO. Kada se dijete rodi, ne razočaramo se, barem ne odmah. Kažu da su „Tinejđeri Božja kazna za uživanje u sexu“. Djeca u pubertetu počinju pokazivati da nisu samo mali „strojevi“. Koji nas bezuvjetno slušaju i koji nam bezuvjetno vjeruju. Moja su djeca ušla u pubertet i skoro me svakoga dana iznenađuju. Ne mislim neugodno. Ali ima i toga. Kao i svi, i ja sam bila u pubertetu i to isto činila svojim roditeljima. Zašto me postupci moje djece iznenađuju? Zato što imam neke predrasude o njima. A ne bih smjela. Oni su ljudi za sebe. Kažu da je čovjek: trećinom određen genima, trećinom odgojem i trećinom karakterom. Zadržala bih se na ovom posljednjem. KARAKTERU. Svako dijete ima svoj. Moja su djeca u mnogo čemu potpuno različita. Naravno. Svaki od njih ima svoje karakteristike. Na meni je, da to poštujem, ako želim da oni poštuju moje. Najteži posao na svijetu je odgojiti dijete. Najjednostavnije je, ako uvijek imate ne umu da „Djeca nisu nikada bila dobra u slušanju roditelja. Ali nisu nikada propustila – IMITIRATI IH.“ Zato je važno što VI RADITE. Manje je važno što govorite. Ona vas gledaju i upijaju. Nemojte kritizirati djecu. Kritizirajte postupke. Ne smijete djetetu reći:“Ti si lažljiv, nevaljao, zao i sl“. Ne tako. Treba reći:“To nisi smio tako. To nije dobro djelo“. Jer će vam se dogoditi da ćete jednog dana ćuti:“Trebala si usvojiti dijete, tada bi dobila što si tražila“. A to je poraz za svakog roditelja. Kada vam dijete na neposredan način kaže, da misli da ga ne volite. Jer to nije istina. Volite ga, samo ste nespretni u pokazivanju. Iz nekog polusebičnog razloga, roditelji misle da znaju što je najbolje za njihovu djecu. Ali ona tako ne misle. Uostalom, djeca moraju SAMA prijeći svoj put. Tinejđeri misle da ih nitko ne razumije. A najmanje roditelji. Tu se gube fine niti dobroga odnosa sa djecom. Šteta, jer ste im tada uistinu najpotrebniji.
I ne zaboravite da POSUĐENI STE DJECI. A ONA SU VAMA DAROVANA. A koliko će dugo ti odnosi trajati, u najvećoj mjeri ovisi samo o vama.
Post je objavljen 01.06.2007. u 09:55 sati.